Napomena: SBPeriskop prvi objavljuje novu kolumnu Ladislava Babića.


Sad je novo doba, pluralizam vlada.
To je, štono kažu – demokratska tvorba.
Skladateljska družba novu skladbu sklada,
sklada skladbu novijeh akorda.


Al' (s)nježan akordić pjesmu im ometa;
čudan neki suzvuk čačka njima uha.
Otkud li se nađe, sred sunčana ljeta,
ometati znalce profinjena sluha?


Uši im se lede od pahulje ove –
najrađe bi kapom zaštitili glavu.
Britkom im hladnoćom ledi njine snove,
vraća ih iz transa ponovno na javu.


„Jedan nije čet'ri, i ne može biti“,
na znanost se ova pahulja poziva.
„Od ove se tvrdnje ne možete s'kriti –
skladba vam je ova, bome, sasvim kriva!“


No, sviraju svirci sveđ u istu žicu –
nauka je njima tek „na vrbi grožđe“.
Gude svoju pjesmu – umu rugalicu,
koristeći cajte dok je vruće gvožđe.


A ja, jesam seljo, malo priglup umom
(školovani kažu - „sirota budala“);
kuda znanost knjigom, tamo lupam drumom,
ne vodeći brigu što nam borba dala.


Još koliko jučer, prije koji tjedan,
na um mi ne pade da ga idem brojit.
Što se ima dumat? Imam jezik jedan,
kako ću od njega četiri nabrojit?


(Snježani Kordić, 2011.)


Snježana Kordić predstavlja fenomen ovih prostora, baš kao što oni predstavljaju izuzetnu pojavu u svemiru logike ili logičkom svemiru – svejedno koju konstataciju usvojili. Uz manji broj domaćih lingvističkih stručnjaka, ne tako mala - ali proporcionalno neznatnija spram osporavatelja - je podrška ovoj ženi među masama nezatrovanim virusom nacionalizma koji je proharao našim krajevima, do danas se ne dajući iskorijeniti lijekovima razuma. Oba dijela puka, njeni privrženici i žestoki osporavatelji, u praksi se vrlo dobro razumiju – kako međusobno tako i sa narodima prekograničnih područja nastalih raspadom zajedničke države - sasvim različito tumačeći tu realnost. Fragmentaciji donedavnog formalnog jezičnog jedinstva (do nivoa prirodnih varijetetnih razlika) – u praksi još uvijek nenarušenog - skrbno doprinose državotvorni jezikoslovci kojima je tek građanski rat omogućio promociju vlastite (ne)stručnosti. Situacija je donekle obrnuta svojedobnim kontroverzama oko geocentričnog i heliocentričnog shvaćanja svijeta. Dok je većina laika i stručnjaka očiti privid – Zemlja u centru svemira – tumačila kao neprijepornu činjenicu, nemajući intelektualnih sposobnosti napregnuti moždane vijuge da shvati argumente koji obaraju tu fatamorganu, dotle suvremeni žitelji Regije upravo nastoje evidentnu činjenicu proglasiti prividom, da ne kažemo – srpskom jezičnom urotom kontra nacionalnih posebnosti konzumenata zajedničkog jezika. Kao što dinamit nije nikakav dokaz atentatorove namjere, već samo materijal neovisan od vrste upotrebe, tako i zajednički jezik ovih prostora može biti upotrijebljen u različite svrhe od onih koji se ne libe krivotvorenja fakata za vlastite potrebe. Korišćenjem različitog nazivlja: majka, madre, mati, mother ili mutter mi ipak opisujemo jednu objektivnost; nazivali jezik hrvatskim, srpskim, bosanskim ili crnogorskim - što je naprosto pitanje slobodnog izbora – nemoguće je znanstveno zanijekati da govorimo o istom objektivnom komunikacijskom sustavu, koji se u lingvističkoj znanosti zove srpskohrvatskim jezikom. Smeta li nekoga uobičajena internacionalna naučna terminologija, dvodijelnost naziva, što je u njemu srpsko ispred hrvatskoga, što nazivlje ne sadrži pridjeve bosanski ili crnogorski,..., taj je doista frustriran i zreo za liječenje.

„Stručnjaci“, nemajući tri čiste protuargumentima se suprotstaviti Kordićkinim dokazima i primjerima koje prilaže svakoj svojoj tvrdnji, na jedino ispravan, znanstveni način opovrgavajući gluposti koje kolaju među njima i epidemički se šire neobrazovanim pukom, uglavnom ulaze u obračun s njom na osobnoj, ad hominem bazi. Mnoštvu pak je nekako lakše „shvatiti“ da je netko izdajica i nebulozni mrzitelj hrvatstva, „nesretnica bolesna od mržnje“, „primitivna krivotvoriteljica povijesti hrvatskoga jezika“ (ibidem), četnikuša, jugounitaristkinja, provokatorica i slične dubokoumne „argumente“ proizašle iz sitnih velikohrvatskih glavica, od stručnih i svakom laiku pristupačnih činjenica o jeziku kojim se svakodnevno služi, a ne zna o njemu više no gospodin Jourdain - da cijeli život govori u prozi („O, Gospode! Onda ima već četrdeset godina kako govorim u prozi, a tek sad to saznajem! E, baš vam mnogo hvala što ste mi to objasnili.“). Pitanje je dakle, koliko puta četiri desetljeća će puku trebati shvatiti jednostavnu činjenicu o viševarijantnosti zajedničkog jezika ovih prostora. Zar nije sasvim izvan pameti, od strane izvornih govornika ignoriranje i odbijanje Kordićkinih argumenata u prilog slobode izražavanja jezikom kojim se svakodnevno služe, nasuprot prihvaćanju krutih i dozlaboga smiješnih propisa koji im se nameću od evidentno nestručnih, ako ne psihički a ono barem karijerizmom oboljelih lingvista? Shvaćaju li uopće tko ih jezično oslobađa, a tko želi stegnuti u uze nebuloznih jezikoslovnih recepata? No, iskreno rečeno, nit' pamet odabire ljude, nit' oni previše birkaju pamet („kada bi sve pameti u polje pustili, sva'ko bi za svojom potrčao“), zadovoljavajući se onom koju posjeduju. Kvazistrukovnjaci, nesposobni se suvislo suprotstaviti logičkom, racionalnom i realnom potopu svojih budalaština, nastoje ih zaštiti (ustvari, svoje sinekure) pozivanjem na političke faktore koji u znanosti nemaju što tražiti, ne libeći se ni pokretanja nesuvisle (neuspjele) sudske tužbe protiv ministarstva koje je sufinaciralo izdavanje autoričine knjige, pokušavajući na načine nedostojne istinskih naučnika dezavuirati osobu inteligentniju i stručniju od sebe. Traže uvođenje zakona o jeziku (podjednako znanstveno relevantnog poput nekog „zakona o geocentričnom sistemu“), pozivaju se na odluke Evropskog parlamenta, kao da to nije najobičnije političko tijelo bez ikakvih naučnih kompetencija i relevantnosti, i slično. Hrvatski nacionalisti, pateći od kompleksa manje vrijednosti liječe ga iskonstruiranom vlastitom posebnošću i ne sluteći koliko tonu u močvaru gluposti. Kao što je Katolička crkva svoje dogme nastojala učvršćivati stavljanjem na Index Librorum Prohibitorum nepoćudnih knjiga, kako bi zaštitila budalaste nazore o svijetu, što drugo reći o pokušajima (1, 2, 3) kojekakvih petija, pranjkovića, silića, katičića, babića, brozovićki, hamovki, mihaljevićki, frančićki, hudečićki, hitreca,..., sem ponoviti čuvenu izreku Dolores Ibárruri – „No pasarán!“ (Neće proći!), ili možda Petrarcinu mudrost o beskrajnoj povorci budala. Možemo se zavaravati tvrdnjom o Doloresinoj pogreški (jer je Madrid ipak pao), ne sagledavajući konačnicu u kojoj je ona doživjela zadovoljštinu (odlazak El Caudillovog fašizma u povijest), tako treba sagledati i trenutačni službeni odnos nacionalističkih vlasti država Regije prema zajedničkom jeziku na ovom području: kao odnos života spram njegove imitacije, a zna se što u konačnici – ma kako dugo čekali – odnosi prevagu! Životnost svakodnevne komunikacije među narodima – bilo neposredno ili preko medija, gdje internet igra veliku ulogu – koji se jezično savršeno razumiju, nemoguće je limitirati državnim granicama i zakonima s onostrane granice pameti. Dok hipokrizijski jezikoslovni karijeristi i političari nastoje gabaritima svoje ludosti ozakoniti opstojnost drvenog željeza, narod govori kako govori, svakodnevno pronoseći mimo njihovih suludih teorija, akata i zakona glas o Kordićkinoj, a time i pobjedi onih kojima vrane nisu popile mozak. Treba tek strpljenja da to svi, pa i na formalnoj razini, uvide. Kopernik, Bruno, Darwin i mnogi drugi, svojim primjerom pokazuju da je hod istine možda spor, ali nezadrživ. Ako su mogli oni, i Snježana Kordić može čekati – istini se nikud ne žuri!