Tamna i hladna
Tamna
kao šuma noću bez svjetla zvijezda.
Hladna
kao jutro bez rose, bez glasa.
Usporava, osamljuje, odijeljuje.
Prigušuje svoju energiju
uboda noža tišine u radost zvukova.
Čeka razotkrivanje nakon
vladavine studenog daha prijetnji.
U dvorani od blokova leda,
na pozornici bez sjaja i nade,
iza vela od sjeverca,
sporu, tihu igru igraju
tuga, nostalgija i tjeskoba.
Zima teško dopušta pristup
svjetlu, toplini i otapanju.
upadice i koncentracije
njegove upadice prekidaju dijalog.
nastavlja pričati sam samo o sebi.
sugovornicima se opravdava kako bi
ako ne upadne u riječ zaboravio
što je htio važno primijetiti i uzvratiti.
a rijetki odgovore... pa i ja ću zaboraviti.
danas sam već kanio izraziti zahvalnost
pomirljivom danu koji je obećavao
zaštiti me od svakovrsnog ometanja,
kada se broj njegovih onemogućavanja
povećao do sabotaže razmjene govora.
ali, kao što se velike, guste koncentracije
ružne vanjštine i lošeg držanja mogu
pronaći u neonskoj gužvi supermarketa,
među kupcima izobličenih od šećera, soli,
aditiva, zasićenih masnoća i stalnih akcija,
tako i pogrešnog okupljanja uzajamnog
neshvaćanja najviše ima među drugovima,
nakrivljenih od predvidljivosti i dosade.
Hrana za ljudoždere
Kao izmorene krave vođene stazama za stoku,
što su prolazile kroz prerijske ravnice,
rutom Chisholm Traila, koja se protezala od Texasa
do Kanzasa, i moja sjećanja i uspomene,
preko plitkih rječica, uz prijetnje pljačkaša,
kaubojskim povicima dozivanja i upućivanja,
dolazile su do odredišta - Abilenea, Dodge Cityja i Wichite,
bile prodane trgovcima i preprodavačima, i dalje
prevožene namjenskim vlakovima do Chicaga.
Za razliku od krava moja sjećanja i moje uspomene,
moje živo meso, stizalo je u tijesnim vagonima
razmjene do tržnica i klaonica kao hrana za ljudoždere.
Crijepovi i fokus
Nakon što smo očitali brojila
i izračunali potrošnju struje, plina i vode,
obaviještava me da je na samom rubu krova
otklizalo nekoliko pločastih crijepova.
Nastala nepokrivenost omogućuje prolaz
kiši i olakšava vjetru da još neke podigne.
Pokazuje mi, ali ja ne vidim ništa.
Krov mi se čini kao jedinstvena ploča,
čvrsta, zbijena, ujednačena, dorečena.
On snima mobitelom. Povećavam sliku.
Tek tada mom pogledu otvara se ono
o čemu je govorio: razbijeni crijepovi,
trošnost i krhka opominjuća skrivenost.
Kada odlučim što ću neće pomoći veći fokus,
već ljestve, malter i novi crijepovi.
________________________
