40 milijardi palmi na otoku sreće

U sedmom razredu osnovne škole iz povijesti se uči svašta, recimo kako je nastalo stranačje u Hrvata i tko je bio za savez s Ugarskom, a tko nije, ali i to kako su velike europske sile kolonizirale naokolo i kako su nastale Sjedinjene Američke Države.

Što je zemlja dalja od našeg bunjišta, lakše se preko lekcije gazi. No, Amerika je ipak Amerika. Vazda je to zanimljivo bilo kad su u igri Indijanci ili zlatna groznica. I ne treba dugo klincima da uvide kako s jedne strane stojimo mi i naša višestoljetna povijest, a s druge strane oni i njihovih par stotina godina bivstvovanja.

Dakako, u čas se tim istim klincima učini začudnim to kako su tamo daleko, na pustopoljini nekoj, nikli spektakularni gradovi, bilo da se priča o Kaliforniji, ili izmišljenom gradu Las Vegasu. Pa pitaju kako. E, da je znat.

U osnovnoj školi se uči i matematika, makar se uči ona i prije jer roditelji naivno drže da je račun važniji od recimo povijesti. Uče se po kući brojevi, uči brojiti do deset, a onda čim naletiš na materijal koji zna recitirati i preko sto, eto potomstva kojeg se rado voda naokolo da bigliše svoje neviđeno znanje pred rodbinom i prijateljima.

Ma, onda krene ozbiljan život, taman takav da se do milijardu i preko nje ne ide. Svega mu, kakvo nam je ovo današnje školstvo bit' će da pola učenika sedmaša ne bi isprva znalo piše li se milijarda nečega sa šest, sedam ili pet nula. A da nije s devet!?

Agrokorov dug je – sad to znamo jer nam je Toni Ramljak u petak obišao ama baš sve televizijske postaje u zemlji da to objavi – 40.000.000.000,00 kuna. Odnosno, 40 milijardi. Svega mu, što bi sve onaj Amer s početka priče, onaj koji je došao na pustopoljinu pa na njoj gradio državu, uradio s 40 milijardi bilo čega! Čuda, jamačno.

U nas je zato 'čudo' druge vrste. U nas je 'čudo' da ama baš nitko ni trepnuo nije dok se dugovanje penjalo u nebesa. Možda se ne treba tome ni čuditi. Tko će, uostalom, i znati što znači ta brojka s nevjerojatnih jedanaest znamenki i deset nula.

To jedva da Messi isprva prepozna bez nazočnosti odvjetnika i menadžera. U nas je i milijun brojka za fascinaciju. Milijarda je pak cifra vrijedna svake šutnje.

Kako se šuti, zašto se šuti, zorno je pokazao, nema koji dan, naputak podijeljen simpatizerima HDZ-a u sred Like. Lički HDZ-ovci dobili su detaljne upute što im valja raditi u dvorani u Gospiću na predizbornom skupu svoga kandidata za župana Darka Milinovića.

Nije novinarki Večernjeg lista Renati Rašović bilo druge nego integralnu verziju naputka staviti u novine. Nema ni pasioniranom motritelju hrvatskog političkog derneka druge nego se i opet zagledati u taj komadić papira, makar se u ovoj tiskovini o njemu već pisalo.

Jer, zapravo je divno to kad se kaže simpatizerima da im se prikladno odjenuti, jednoobrazno, a stariji mogu nositi na odjela kockaste kravate. Minuciozno je i to da po svakom navijačkom autobusu treba ponijeti pet hrvatskih zastava te na putu prema Gospiću odrediti barjaktare.

Malo plaši doduše da se glavna zvijezda skupa ne zaziva imenom, već je on jednostavno On, no zato veseli činjenica da se mijenja sve ali ne i glazbene podloga koja je ista kao, pazi sad, u doba dok je Ivo Sanader hodao zemljom - Gospić gazi sve!

Jasno je tu naznačeno i kad treba pjevati himnu, a kad staviti ruku na srce, zna se, k'o na kakvoj svetoj misi, kad se dižeš na noge, a kad ostaješ skrušeno sjediti, zna se i koliko dugo traje pljesak.

Pače, zna se i kad smiješ biti pripit, a kad moraš ostat trijezan, odnosno zanesen samo predizbornom ognjicom. A zna se i da će se popisivati tko je došao, a tko nije. Pa, kom' obojci, a kom' opanci.

Uglavnom, ništa tu nije prepušteno slučaju, i kako to radi HDZ, tako to rade i drugi, svejedno kunu li se u desno, lijevo ili centralno. Što je ustroj više nalik kakvoj vojsci, to je uspjeh veći. Što je sredina manja, to je strah u kosti lakše utjerati.

Što je zemlja manja, to je lakše uvući baš svakoga u lanac iz kojeg više nema povratka. Jer, svatko je nekad nekome nešto učinio zbog čega mu je ući u dvoranu s naputcima u ruci, pa čekati da dođe ta neka 85. minuta utakmice kad valja progutati slinu, zgaziti ponos i skandirati njegovo ime.

Sloboda!? Sloboda, misli i djela!? U nas je samo slobode propusta. Zato je valjda sve tako precizno zadano. Pa kad čovjek baci oko na nestvarnih 40 milijardi kuna o kojima se nije smjelo, htjelo, željelo pričati, bude mu jasno da je sve to isto kao i u Gospiću.

Odijela su doduše kvalitetnija, kravate nisu kockaste, ne vijore se barjaci, ipak su to gospodarstvenici, ali je ruka na srcu i odanost posvemašnja. Jer, veze su jake i čvrste, nepoderive sve do trena dok ne odluči netko drugačije.

Ili sve do trena dok »firma« glavnog državnog odvjetnika ne dobije financijsku injekciju od par milijuna kuna da pojača izvide. Oko Agrokora. Jer, u nas to tako ide. Jer, kad se nema što pametnije, ima da se hapsi, pardon, uhićuje.

A kad je već tome tako, kada u osvit lokalnih izbora naokolo lete naputci što govoriti, odjenuti, piti, jesti, skandirati, kad je misliti svojom glavom obrnuto proporcionalno s visinom položaja kojeg ste zauzeli, onda je nekako jasno da se nezavisni kandidati vole više nego ikada prije.

U ljudskoj je naravi, ipak, da se otima kontroli, da se makar hrani iluzijom da mu je u rukama moć da mijenja, da se igra s tim listićima i da kvari radost i veselje stranačkim vojskama. Jest, motivi će u glasača biti kojekoji, netko će u nezavisnim vidjeti neku svoju priliku da se unovači, dok će drugi možda negdje u kojeg kandidata naći i zrnce istinske volje da se krene na bolje.

Činjenica je da je svakoj sili trajati do vijeka. Nije čovjek skrojen da cijeli svoj vijek funkcionira po naputku. Pače, izglednije je da će pripit biti kad mu se zabrani da pripit bude.

Što se pak tiče onih 40 milijardi kuna duga Agrokora, malih dobavljača, velikih dobavljača, velikih iluzija malih gospodarstvenika, lanac na koji se baš svatko želio prikačit onako kako se sad žele s lanca skinuti, tu običan neki čovjek i nema što.

Može tek mijenjati tekstove popularnih hitova, pa zamisliti kako je kada se zanjiše 40 milijardi palmi na otoku sreće. Ako mašu po naputku, svi ko jedna, jamačno je divota.

novilist