Oliverova smrt odjekuje i u Sloveniji, javlja HRT. Međutim, njegova smrt odjeknula je i u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, na Kosovu i baš je taj razlog, čini se, objašnjenje zabrane sjećanja na činjenicu da je bio jedna od najvećih jugoslavenskih zvijezda
Oliverova smrt odjekuje i u Sloveniji, javlja Dnevnik HRT-a u krolu (tekst koji se vrti u dnu ekrana) pa se isti potpis vrti u nedogled: ‘odjekuje i u Sloveniji’, ‘odjekuje i u Sloveniji’… Stvar nije samo beskonačno glupa, već i omalovažavajuća: smrt Olivera Dragojevića odjeknula je i u svijetu. Zabilježili su je neki od najuglednijih svjetskih medija (npr. The New York Times), no momcima i djevojkama s Prisavlja relevantno je samo ono što je zabilježeno sjeverno od Sutle, a južno od Karavanki!? Oliverova smrt ‘odjeknula’ je, dakako, iste sekunde i u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, na Kosovu, širom bivše Jugoslavije i baš je taj razlog, čini se, objašnjenje ove damnatio memoriae, zabrane sjećanja na činjenicu da je Dragojević bio i jedna od najvećih jugoslavenskih zvijezda, i to, bogami, već od sredine sedamdesetih – dakle, skoro pola stoljeća (mada čovjek u to ovdje ne može biti siguran, jer je ovo takvo ludilo da u njemu i ne mora biti sistema). Taj je isti razlog vjerojatno doprinio i činjenici da jedna od Oliverovih najboljih i najpopularnijih pjesama ‘A sad adio’ Ljiljane Pavić i Vojkana Borisavljevića, napisana za megauspješnu seriju ‘Vruć vetar’, nije emitirana nijednom, kao ni pjesma za film ‘Boško Buha’ (‘Nek nas sete’) i neke slične. Muzika je tu da spaja ljude, mi smo tu da ih razdvajamo, rekao je jednom prilikom rahmetli general Blaž Kraljević, upitan zašto sluša neku srpsku pevaljku. Tako je i s Oliverom, spajao je i spajat će, jer je muzika govor duše, koji pripada svima, čak i onima preko Sutle, Une, Drine…
Živjeli smo u Njemačkoj sve dok nismo otkrili da postoji bolje mjesto, reče jedan od trojice Nijemaca egzilanata, kojima ‘bolje mjesto’ nije bio Pariz, Moskva ili London, već – Brezovac, selo u okolici Donjeg Lapca, koje je prije zadnjeg rata kotiralo kao paradigmatska pripizdina, da bi sad, eto, počelo privlačiti čak i Nijemce. Trojica novopečenih Brezovčana kupili su ovce, koze, krave i drugu stoku, imaju pse, a na Brezovac kane dovoditi i turiste, buduće su imanje skockali krajnje lijepo, po zadnjoj modi ruralnog turizma. Hrvatska ovakvih krajeva ima na desetke, samo u slivu rijeke Une, od izvora do Bihaća, nalaze se brojni kaskadni vodopadi, priroda je idilična, ali dok tu ne dođe Nijemac – nema perspektive, jadni ti smo (‘njemački lijekovi su najbolji na svijetu’).
Hrvatska se uzda samo u resurse, ali resursi nisu rijeke, vode i mora – inače bi Kuba i Jamajka već bile prebogate – nego pamet, rad, novi sadržaji, inovativnost, a toga kod nas fali, barem kad je riječ o državnim institucijama. Kako god, pohvala HRT-ovoj ekipi za odličan i zanimljiv prilog iz ličke divljine.
U razgovoru s Oliverom Dragojevićem saznajemo mnoštvo simpatičnih detalja o pokojniku: nikad nije povjerovao da je zvijezda, volio je ribariti, uživao je u Veloj Luci. ‘Nije opasno ako luđak povjeruje da je Humphrey Bogart, opasno je ako Humphrey Bogart povjeruje da je Humphrey Bogart’, reče jednom Slavoj Žižek. Oliver Dragojević izbjegao je opasnosti da povjeruje kako je Oliver Dragojević i ta nam se osobina ovako posthumno čini doista vrijednom divljenja. Mišo Kovač, recimo, uvijek je vjerovao da je Mišo Kovač…
‘Prije su u Veloj Luci turisti slikavali s magarcima, sad se slikaju sa mnom’, rekao je Dragojević i to je zazvučalo tako divno u ovoj kulturi koja vrvi ljudima koji sebe shvaćaju mrtvo ozbiljno. Višednevna oplakivanja Olivera Dragojevića bila su, moramo to primijetiti, pomalo čudna – nijedan pjevač prije nije bio tako ispraćen, a mogao je (npr. Vice Vukov i Arsen Dedić), a vjerojatno nijedan niti neće (a ima logike da bude, što ćemo kada umru i drugi koji su punili Olimpiju, Marakanu, Poljud?). Vlada je odredila Dan nacionalne sućuti – što se isto čini dankom masovnom raspoloženju. Hrvatska, naime, ima još kulturnih veličina Oliverova formata pa i – ne budi nam zamjereno – većih, no, hoće li za sve biti proglašavan Dan sućuti, hoće li svi doživjeti masovni ispraćaj? Zašto su giganti hrvatske kulture Stanko Lasić i Slavko Goldstein ispraćeni onako šugavo? Ova se zemlja u zadnje vrijeme ponaša više kao ‘zajednica, a manje kao društvo’ u sociološkom smislu, koji je ovim terminima dao Emile Durkheim, a to ne zvuči osobito dobro, osim u komemorativnim prigodama…
I da snimaju ‘Posebne dodatke’ o Jakovu Sedlaru ili Edu Woodu, ekipa za specijalne filmske zadatke napravila bi pitku i eruditnu emisiju, a ona o Williamu Wyleru, emitirana prije njegova filma ‘Carrie’, bila je samorazumljivo sjajna. Živorad Tomić, dr. Bruno Kragić i Damir Radić izložili su sve bitne generalije ovog grandioznog režisera (‘Ben Hur’, ‘Praznik u Rimu’, ‘Velika zemlja’). Saznali smo da je Wyler najviše puta nominiran za Oscara, da su glumci u njegovim filmovima dobili najviše Oscara, da je znao raditi s njima kao malo tko, ali je brojne scene ponavljao i po 40-50 puta i sve to iako mu je ‘nedostajalo spontanosti’, kako reče jedan od sudionika emisije. Pa kakva bi čuda tek napravio da je bio spontan!?
‘Carrie’, film prikazan u sklopu emisije, briljantna je ljubavna tragedija, na razini grčkih klasika koji su smatrali da čovjek koji prijeđe neku crtu, hybris, izazivajući bogove, srlja u propast. Zakon žanra je poštovan, Laurence Olivier u, prema Živoradu Tomiću, ‘ulozi života’ (onda možemo misliti što je to) se zaljubljuje i zbog ljubavi sve stavlja na kocku; ugled, moral, građanski status, brak, imanje, bogatstvo – i ostaje bez svega, a na kraju i bez žene zbog koje je u sve to ušao. ‘Wyler nije vjerovao u romantičnu ljubav’, reče Živorad Tomić, a ovaj je film tomu krunski dokaz.
U relativno plošnom razgovoru – što u ovoj emisiji nije čest slučaj – profesor Krešimir Nemec opširno je govorio o Miroslavu Krleži i kontroverzama koje ga prate, među ostalima, i o njegovom odnosu prema Ivi Andriću, kojega je poluprezrivo znao nazivati ‘a, fra Ivo, gospođica’ (Nemec je nedavno objavio knjigu koja se bavi i odnosom dvojice velikana). Krleža se o Andriću znao izražavati prezrivo, možda i iz ljubomore, reče Nemac, a Andrić o Krleži samo uljudno. Neka, i bolje tako.
Ovdje donosimo jedan hvalevrijedan citat iz ‘Travničke kronike’, koji je napisao spomenuti ‘fra Ivo, gospođica’, a koji se u današnjem vremenu Markićke i sličnih pokazuje vidovitim (napisan je predaleke 1942. u okupiranom Beogradu).
- Ne možete vi nas da shvatite - odgovarao je fratar na sve mladićeve primedbe.
- Ja mislim da sam za ovo vreme dobro upoznao prilike u vašoj zemlji i da sam, protivno od mnogih drugih stranaca, imao razumevanja i za vrednosti koje ova zemlja krije, kao i za nedostatke i zaostalosti koje stranac tako brzo vidi i tako lako osuđuje. Ali dozvolite da vam kažem da mi je često nerazumljiv stav koji zauzimate vi, fratri.
- Pa ja vam kažem da ne možete da shvatite.
- Ali shvatam ja, fra Julijane, samo ono što vidim i shvatam da ne mogu da odobrim. Ovoj bi zemlji trebalo škola, puteva, lekara, dodira sa svetom, rada i pokreta. Ja znam da vi, dok traje turska vlast i dok se ne uspostavi veza između Bosne i Evrope, ništa od toga ne možete postići ni ostvariti. Ali vi biste, kao jedini školovani ljudi u ovoj zemlji, morali da pripremate svoj narod na to i da ga upućujete u tom pravcu. Umesto toga vi se zalažete za feudalnu, konzervativnu politiku reakcionarnih evropskih sila i hoćete da se vežete za onaj deo Evrope koji je osuđen na propast. A to je nerazumljivo, jer vaš narod nije opterećen tradicijama ni staleškim predrasudama i njegovo mesto bilo bi po svemu na strani slobodnih i prosvećenih država i snaga Evrope…
- Šta će nam prosveta bez vere u Boga? - upadao je fratar. - Ta prosveta će i u Evropi trajati kratko i, dok traje, donositi samo nemir i nesreću.
- Varate se, dragi fra Julijane, varate se iz osnova. Malo više toga nemira ne bi škodilo ni vama ovde. Vi vidite da je narod u Bosni podeljen na tri ili čak na četiri vere, podeljene i zakrvljene među sobom, a svi zajedno odvojeni neprelaznim zidom od Evrope, to jest od sveta i života. Pazite da na vama, fratrima, ne ostane istorijski greh da to niste shvatili i da ste svoj narod vodili u pogrešnom pravcu i da ga niste na vreme pripremili za ono što ga neminovno čeka. Među hrišćanima Turske Carevine se često, i sve češće, čuju glasovi o slobodi i oslobođenju. I zaista, jednog dana će i u ove krajeve morati doći sloboda. Ali davno je rečeno da slobodu nije dovoljno steći, nego je mnogo važnije postati dostojan slobode. Bez savremenijeg vaspitanja i slobodoumnijih shvatanja, neće vam ništa pomoći što ćete se osloboditi osmanlijske vlasti. U toku stoleća vaš se narod umnogome toliko izjednačio sa svojim tlačiteljima da mu neće mnogo vredeti ako ga Turci jednog dana napuste a ostave mu, pored njegovih rajinskih mana, i svoje poroke: lenost, netrpeljivost, duh nasilja i kult grube
sile. To, u stvari, i ne bi bilo oslobođenje, jer ne biste bili dostojni slobode ni umeli da je uživate i, isto kao Turci, ne biste znali drugo do da robujete ili da druge porobljavate. Sumnje nema da će i vaša zemlja jednog dama ući u evropski sklop, ali se može desiti da uđe podvojena i nasledno opterećena shvatanjima, navikama i nagonima kojih nigde više nema i koji će joj, kao aveti, sprečavati normalan razvitak i stvarati od nje nesavremeno čudovište i svačiji plen kao što je danas turski. A ovaj narod to ne zaslužuje. Vi vidite da nijedan narod ni jedna zemlja u Evropi ne zasnivaju svoj napredak na verskoj osnovi …
- U tome i jeste nesreća.
- Nesreća je živeti ovako.
- Nesreća je živeti bez Boga i izneveriti se veri otaca. A mi je, pored svih svojih
grešaka i mana, nismo izneverili, i za nas se može reći: Multum peccavit, sed fidem non negavit - upadao je fra Julijan, zadovoljavajući svoju strast za citiranjem.
Mladićka raspra se vraćala na polaznu tačku. Obojica su bili uvereni u ono što tvrde, nijedan se nije jasno izražavao ni dobro slušao ono što drugi kaže.
Defose je zastao pored jedne prestarele šljive, nakrivljene i obrasle zelenkastim gustim lišajem.
- Zar vi zaista nikad niste pomislili da ovi narodi koji se nalaze pod turskom vlašću, i koji se nazivaju raznim imenima i ispovedaju razne veroispovesti, moraju jednog dana, kad Turska Imperija padne i napusti ove krajeve, da nađu zajedničku osnovicu svoga opstanka jednu širu, bolju, razumniju i čovečniju formulu…
- Mi katolici tu formulu odavno imamo. Ta formula je Credo rimske katoličke
Crkve. Nama bolje ne treba…
Dnevnik, HRT, 29. srpnja, 19:00
Oliverova smrt odjekuje i u Sloveniji, javlja Dnevnik HRT-a u krolu (tekst koji se vrti u dnu ekrana) pa se isti potpis vrti u nedogled: ‘odjekuje i u Sloveniji’, ‘odjekuje i u Sloveniji’… Stvar nije samo beskonačno glupa, već i omalovažavajuća: smrt Olivera Dragojevića odjeknula je i u svijetu. Zabilježili su je neki od najuglednijih svjetskih medija (npr. The New York Times), no momcima i djevojkama s Prisavlja relevantno je samo ono što je zabilježeno sjeverno od Sutle, a južno od Karavanki!? Oliverova smrt ‘odjeknula’ je, dakako, iste sekunde i u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, na Kosovu, širom bivše Jugoslavije i baš je taj razlog, čini se, objašnjenje ove damnatio memoriae, zabrane sjećanja na činjenicu da je Dragojević bio i jedna od najvećih jugoslavenskih zvijezda, i to, bogami, već od sredine sedamdesetih – dakle, skoro pola stoljeća (mada čovjek u to ovdje ne može biti siguran, jer je ovo takvo ludilo da u njemu i ne mora biti sistema). Taj je isti razlog vjerojatno doprinio i činjenici da jedna od Oliverovih najboljih i najpopularnijih pjesama ‘A sad adio’ Ljiljane Pavić i Vojkana Borisavljevića, napisana za megauspješnu seriju ‘Vruć vetar’, nije emitirana nijednom, kao ni pjesma za film ‘Boško Buha’ (‘Nek nas sete’) i neke slične. Muzika je tu da spaja ljude, mi smo tu da ih razdvajamo, rekao je jednom prilikom rahmetli general Blaž Kraljević, upitan zašto sluša neku srpsku pevaljku. Tako je i s Oliverom, spajao je i spajat će, jer je muzika govor duše, koji pripada svima, čak i onima preko Sutle, Une, Drine…
Dnevnik, HRT, 30. srpnja, 19:00
Živjeli smo u Njemačkoj sve dok nismo otkrili da postoji bolje mjesto, reče jedan od trojice Nijemaca egzilanata, kojima ‘bolje mjesto’ nije bio Pariz, Moskva ili London, već – Brezovac, selo u okolici Donjeg Lapca, koje je prije zadnjeg rata kotiralo kao paradigmatska pripizdina, da bi sad, eto, počelo privlačiti čak i Nijemce. Trojica novopečenih Brezovčana kupili su ovce, koze, krave i drugu stoku, imaju pse, a na Brezovac kane dovoditi i turiste, buduće su imanje skockali krajnje lijepo, po zadnjoj modi ruralnog turizma. Hrvatska ovakvih krajeva ima na desetke, samo u slivu rijeke Une, od izvora do Bihaća, nalaze se brojni kaskadni vodopadi, priroda je idilična, ali dok tu ne dođe Nijemac – nema perspektive, jadni ti smo (‘njemački lijekovi su najbolji na svijetu’).
Hrvatska se uzda samo u resurse, ali resursi nisu rijeke, vode i mora – inače bi Kuba i Jamajka već bile prebogate – nego pamet, rad, novi sadržaji, inovativnost, a toga kod nas fali, barem kad je riječ o državnim institucijama. Kako god, pohvala HRT-ovoj ekipi za odličan i zanimljiv prilog iz ličke divljine.
Osmi kat, HRT, 31. srpnja, 21:00
U razgovoru s Oliverom Dragojevićem saznajemo mnoštvo simpatičnih detalja o pokojniku: nikad nije povjerovao da je zvijezda, volio je ribariti, uživao je u Veloj Luci. ‘Nije opasno ako luđak povjeruje da je Humphrey Bogart, opasno je ako Humphrey Bogart povjeruje da je Humphrey Bogart’, reče jednom Slavoj Žižek. Oliver Dragojević izbjegao je opasnosti da povjeruje kako je Oliver Dragojević i ta nam se osobina ovako posthumno čini doista vrijednom divljenja. Mišo Kovač, recimo, uvijek je vjerovao da je Mišo Kovač…
‘Prije su u Veloj Luci turisti slikavali s magarcima, sad se slikaju sa mnom’, rekao je Dragojević i to je zazvučalo tako divno u ovoj kulturi koja vrvi ljudima koji sebe shvaćaju mrtvo ozbiljno. Višednevna oplakivanja Olivera Dragojevića bila su, moramo to primijetiti, pomalo čudna – nijedan pjevač prije nije bio tako ispraćen, a mogao je (npr. Vice Vukov i Arsen Dedić), a vjerojatno nijedan niti neće (a ima logike da bude, što ćemo kada umru i drugi koji su punili Olimpiju, Marakanu, Poljud?). Vlada je odredila Dan nacionalne sućuti – što se isto čini dankom masovnom raspoloženju. Hrvatska, naime, ima još kulturnih veličina Oliverova formata pa i – ne budi nam zamjereno – većih, no, hoće li za sve biti proglašavan Dan sućuti, hoće li svi doživjeti masovni ispraćaj? Zašto su giganti hrvatske kulture Stanko Lasić i Slavko Goldstein ispraćeni onako šugavo? Ova se zemlja u zadnje vrijeme ponaša više kao ‘zajednica, a manje kao društvo’ u sociološkom smislu, koji je ovim terminima dao Emile Durkheim, a to ne zvuči osobito dobro, osim u komemorativnim prigodama…
Posebni dodaci, HRT, 4. kolovoza, 22:00
I da snimaju ‘Posebne dodatke’ o Jakovu Sedlaru ili Edu Woodu, ekipa za specijalne filmske zadatke napravila bi pitku i eruditnu emisiju, a ona o Williamu Wyleru, emitirana prije njegova filma ‘Carrie’, bila je samorazumljivo sjajna. Živorad Tomić, dr. Bruno Kragić i Damir Radić izložili su sve bitne generalije ovog grandioznog režisera (‘Ben Hur’, ‘Praznik u Rimu’, ‘Velika zemlja’). Saznali smo da je Wyler najviše puta nominiran za Oscara, da su glumci u njegovim filmovima dobili najviše Oscara, da je znao raditi s njima kao malo tko, ali je brojne scene ponavljao i po 40-50 puta i sve to iako mu je ‘nedostajalo spontanosti’, kako reče jedan od sudionika emisije. Pa kakva bi čuda tek napravio da je bio spontan!?
‘Carrie’, film prikazan u sklopu emisije, briljantna je ljubavna tragedija, na razini grčkih klasika koji su smatrali da čovjek koji prijeđe neku crtu, hybris, izazivajući bogove, srlja u propast. Zakon žanra je poštovan, Laurence Olivier u, prema Živoradu Tomiću, ‘ulozi života’ (onda možemo misliti što je to) se zaljubljuje i zbog ljubavi sve stavlja na kocku; ugled, moral, građanski status, brak, imanje, bogatstvo – i ostaje bez svega, a na kraju i bez žene zbog koje je u sve to ušao. ‘Wyler nije vjerovao u romantičnu ljubav’, reče Živorad Tomić, a ovaj je film tomu krunski dokaz.
Što je klasik, HRT, 6. kolovoza, 21:15
U relativno plošnom razgovoru – što u ovoj emisiji nije čest slučaj – profesor Krešimir Nemec opširno je govorio o Miroslavu Krleži i kontroverzama koje ga prate, među ostalima, i o njegovom odnosu prema Ivi Andriću, kojega je poluprezrivo znao nazivati ‘a, fra Ivo, gospođica’ (Nemec je nedavno objavio knjigu koja se bavi i odnosom dvojice velikana). Krleža se o Andriću znao izražavati prezrivo, možda i iz ljubomore, reče Nemac, a Andrić o Krleži samo uljudno. Neka, i bolje tako.
Ovdje donosimo jedan hvalevrijedan citat iz ‘Travničke kronike’, koji je napisao spomenuti ‘fra Ivo, gospođica’, a koji se u današnjem vremenu Markićke i sličnih pokazuje vidovitim (napisan je predaleke 1942. u okupiranom Beogradu).
- Ne možete vi nas da shvatite - odgovarao je fratar na sve mladićeve primedbe.
- Ja mislim da sam za ovo vreme dobro upoznao prilike u vašoj zemlji i da sam, protivno od mnogih drugih stranaca, imao razumevanja i za vrednosti koje ova zemlja krije, kao i za nedostatke i zaostalosti koje stranac tako brzo vidi i tako lako osuđuje. Ali dozvolite da vam kažem da mi je često nerazumljiv stav koji zauzimate vi, fratri.
- Pa ja vam kažem da ne možete da shvatite.
- Ali shvatam ja, fra Julijane, samo ono što vidim i shvatam da ne mogu da odobrim. Ovoj bi zemlji trebalo škola, puteva, lekara, dodira sa svetom, rada i pokreta. Ja znam da vi, dok traje turska vlast i dok se ne uspostavi veza između Bosne i Evrope, ništa od toga ne možete postići ni ostvariti. Ali vi biste, kao jedini školovani ljudi u ovoj zemlji, morali da pripremate svoj narod na to i da ga upućujete u tom pravcu. Umesto toga vi se zalažete za feudalnu, konzervativnu politiku reakcionarnih evropskih sila i hoćete da se vežete za onaj deo Evrope koji je osuđen na propast. A to je nerazumljivo, jer vaš narod nije opterećen tradicijama ni staleškim predrasudama i njegovo mesto bilo bi po svemu na strani slobodnih i prosvećenih država i snaga Evrope…
- Šta će nam prosveta bez vere u Boga? - upadao je fratar. - Ta prosveta će i u Evropi trajati kratko i, dok traje, donositi samo nemir i nesreću.
- Varate se, dragi fra Julijane, varate se iz osnova. Malo više toga nemira ne bi škodilo ni vama ovde. Vi vidite da je narod u Bosni podeljen na tri ili čak na četiri vere, podeljene i zakrvljene među sobom, a svi zajedno odvojeni neprelaznim zidom od Evrope, to jest od sveta i života. Pazite da na vama, fratrima, ne ostane istorijski greh da to niste shvatili i da ste svoj narod vodili u pogrešnom pravcu i da ga niste na vreme pripremili za ono što ga neminovno čeka. Među hrišćanima Turske Carevine se često, i sve češće, čuju glasovi o slobodi i oslobođenju. I zaista, jednog dana će i u ove krajeve morati doći sloboda. Ali davno je rečeno da slobodu nije dovoljno steći, nego je mnogo važnije postati dostojan slobode. Bez savremenijeg vaspitanja i slobodoumnijih shvatanja, neće vam ništa pomoći što ćete se osloboditi osmanlijske vlasti. U toku stoleća vaš se narod umnogome toliko izjednačio sa svojim tlačiteljima da mu neće mnogo vredeti ako ga Turci jednog dana napuste a ostave mu, pored njegovih rajinskih mana, i svoje poroke: lenost, netrpeljivost, duh nasilja i kult grube
sile. To, u stvari, i ne bi bilo oslobođenje, jer ne biste bili dostojni slobode ni umeli da je uživate i, isto kao Turci, ne biste znali drugo do da robujete ili da druge porobljavate. Sumnje nema da će i vaša zemlja jednog dama ući u evropski sklop, ali se može desiti da uđe podvojena i nasledno opterećena shvatanjima, navikama i nagonima kojih nigde više nema i koji će joj, kao aveti, sprečavati normalan razvitak i stvarati od nje nesavremeno čudovište i svačiji plen kao što je danas turski. A ovaj narod to ne zaslužuje. Vi vidite da nijedan narod ni jedna zemlja u Evropi ne zasnivaju svoj napredak na verskoj osnovi …
- U tome i jeste nesreća.
- Nesreća je živeti ovako.
- Nesreća je živeti bez Boga i izneveriti se veri otaca. A mi je, pored svih svojih
grešaka i mana, nismo izneverili, i za nas se može reći: Multum peccavit, sed fidem non negavit - upadao je fra Julijan, zadovoljavajući svoju strast za citiranjem.
Mladićka raspra se vraćala na polaznu tačku. Obojica su bili uvereni u ono što tvrde, nijedan se nije jasno izražavao ni dobro slušao ono što drugi kaže.
Defose je zastao pored jedne prestarele šljive, nakrivljene i obrasle zelenkastim gustim lišajem.
- Zar vi zaista nikad niste pomislili da ovi narodi koji se nalaze pod turskom vlašću, i koji se nazivaju raznim imenima i ispovedaju razne veroispovesti, moraju jednog dana, kad Turska Imperija padne i napusti ove krajeve, da nađu zajedničku osnovicu svoga opstanka jednu širu, bolju, razumniju i čovečniju formulu…
- Mi katolici tu formulu odavno imamo. Ta formula je Credo rimske katoličke
Crkve. Nama bolje ne treba…
