Majka svih izgovora, a koju, vjerujte mi, još intenzivnije od mene poznaju i ostali urednici susjednih portala, svodi se na nemilosrdnu, divljačku, bezobzirnu, ali, iz drugarske pristojnosti, neizgovorenu rečenicu: Jebi se, ali o svom trošku!! Kao da je portal isključivo statusno-promotivna poluga urednika, a ne javni, demokratski poligon na kome se vode verbalne bitke za dobivanje stvarnog rata za pobjedu slobode izražavanja drukčijeg mišljenja i slobode za neometano političko djelovanje.
U svojoj arhivi, u jednom davno kreiranom wordovom dokumentu, naišao sam tek na jednu jedinu rečenicu, sentenciju koja glasi: ono što se ne prodaje, to se i ne sije. Tko bi više znao u koju sam je svrhu tada htio upotrijebiti, ali danas, u ovom kratkom tekstu o izgovorima i njihovoj izravnoj pozadini bez suvišnog psihologiziranja, ona će mi konačno poslužiti.
Izgovora, opravdanja, izlika, isprika, razloga da se nešto ne učini.. naslušao sam se posljednjih mjeseci od svojih prijatelja, poznanika i drugih gotovo više nego čitav prethodni život. Nije teško pogoditi da je većina izgovora izrečena u povodu mojih uredničkih molbi/traženja tekstova/priloga za portal, tekstova o njima samima, o poslu kojim se bave ili ne bave, a trebali bi kao školovani ljudi, o gradu u kojem žive, o politici, političarima i mjesnoj vojsci njihovih dočasnika, dilentantizmu u kulturi... Naime, svrha tih nastojanja bila je dobiti znalce u svojim operativnim krugovima koji umiju zanatski vješto, prema pravilima struke, opisati što misle, osjećaju i znaju. Takvi tekstovi su društveno angažirani poticaj za raspravu o postojećem, oni su svojevrsni antihistaminici za razornu alergiju koja trese žitelje ovog napaćenog grada, alergiju koju izaziva besperspektivnost, korupciju i siromaštvo, ali su i prvorazredni dokumenti o duhu vremana. Sa zadovoljstvom mogu ustvrditi da ih je bilo na ovom portalu. No, moram i konstatirati da je u Brodu obeshrabrujeće malen broj onih koji umiju napisati pristojan tekst.
Majka svih izgovora, a koju, vjerujte mi, još intenzivnije od mene poznaju i ostali urednici susjednih portala, svodi se na nemilosrdnu, divljačku, bezobzirnu, ali, iz drugarske pristojnosti, neizgovorenu rečenicu: Jebi se, ali o svom trošku!! Kao da je portal isključivo statusno-promotivna poluga urednika, a ne javni, demokratski poligon na kome se vode verbalne bitke za dobivanje stvarnog rata za pobjedu slobode izražavanja drukčijeg mišljenja i slobode za neometano političko djelovanje. Trebpoa pomaknuti crte razgraničenja o onima koji to osujećuju. Puki je to idealizam, ali bez njega nema (po)kretanja!
Iskustvo urednika mi cinično kazuje da egzistira četiri tipa izgovora za nepisanje za portal.
1. Nemam vremena. Izgovor bi u cijelosti zapravo trebao glasiti: nemam vremena – za tebe i tvoj portal. A možda bih ga našao da mi se utrošeno vrijeme plati, pogotovo ako ću TI redovno pisati.
2. Ja to ne umijem. Dopunjeni izgovor glasi: ja to ne umijem za badava. Ili: naučio bih ja pisati, potrudio bih se, kad bi me se stimuliralo na šušteći način.
3. Ne da mi se. Brutalno, naizgled iskreno, ali izgovor bi u cijelosti trebao glasiti: ne da mi se bez honorara, bez konkretne zahvale.
4. Imam obveza prema drugim portalima. U cijelosti: Na drugim portalima šušteći mi honorira moje pisanje, u metrima drva ili tehničkim spravicama.
Prema tome, istinita je ona rečenica s početka teksta da ono što se ne prodaje, to se i ne sije. No kako je portal već zasijan, potrudit ćemo se i za novac prodati dijelove njegovog prostora i vremena. Naime, novine prodaju prostor, radio vrijeme, a portali i jedno i drugo. Onda se od prodanoga plate suradnici. Izgleda da se jedino na takav način mogu smanjiti izlike, izgovori. Entuzijazam je iscrpiv i, uostalom, nije u modi.
