Ako se ne varam, La Rochefoucauld je u svojim Maximama rekao da ništa ne znači biti mlada, a ne biti lijepa i biti lijepa, a ne biti mlada. Neumoljiva stvarnost, izražena kroz aksiome biosocijalne matematike i logike, daje mu za pravo odnosno pisac sentenciozno samo potvrđuje realne odnose snaga u društvu koje je ustrojeno animalno piramidalno. U svijetu u kojem obitavamo nema obzira ni milosti. Kultura je tek oblanda iznad metra debelog životinjstva.
Još manje znači izvedena mogućnost – ne biti mlada i biti ružna. Nelijepe žene prolaze kroz antištulićevski grad, kao arhetipska ružnoća oličena u babama koje su svuda oko nas, poput antix-filovske istine. Naime, ružnoća nije paranormalni fenomen. Ona je normalna pojava kao i ljepota. Ako je ljepota obećanje sreće, ružnoća je obećanje neugodnosti. Jedino što je neizvjesno i spekulativno u svemu jesu uzroci i akceleratori ružnoće koju dočekuju i potvrđuju društvene relacije. Sve ostalo su novovjekovne dogme o tome da su svi ljudi na svoj način lijepi. Druga je stvar kako usuglasiti realnost, rečene dogme, ekonomiju i prislino uvažavanje bez obzira na izgled.
Ivo Andrić je znao: Bore ulivaju svakom poštovanje, daju draž i toplinu licima skromnih staraca i dostojanstvo čelu mislioca, ali te iste bore na licu lijepe žene koja počinje stariti izgledaju kao zli pečati i ožiljci poraza, nešto nakazno, gotovo sramotno, jer te bore izazivaju kod onog ko ih gleda ista ona osjećanja sa kojima ih ta žena nosi. A bore na čelu žene koja nikada nije bila lijepa? Što one izazivaju? Starost je odgovarajuće neugodna na svakoj razini ljudskog postojanja, estetskoj, zdravstvenoj, radnoj… Jedna od neugodnosti je poružnjivanje, gubljenje sklada i ljupkosti. Starost je dokaz o neminovnosti prolaznosti. A prolaznost ima svoju stalnu izložbu s obnavljajućim postavom, ima svoj medij u licima i tijelima ostarjelih, ružnih žena. Njihove pojave postaju daleka jeka mladosti s melodramatskim reakcijama od kojih najviše koristi ima kozmetička industrija, fitness klubovi i prodavači hrane za mršavljenje. Bujnost je zamijenila napuhanost, svršene obline izbočine pretilosti, a stamenost obješenost. Dostojanstvo izgleda vješa bijele zastave, svakodnevno se gube bitke s debljanjem. Sve je to od lošeg života, tješe se nezadovoljne žene, zaboravljajući pri tom genetiku, samodestruktivnost, neumjerenost, prepuštanje onome što je dolazilo, a na što nisu smjele ili nisu htjele reagirati.
One nailaze i nije potrebno postaviti promatračku čeku da bi se uočile –
poružnjele žene. One odašilju i scenarijske signale, geste, manire, tikove, poze, koji ukazuju da se radi o depresivnim žrtvama i mučenicama koje žive u strahu i bijedi. Oko sklono imitirati fotoaparat nema emocija. Ono snima grad s ljudima isto kao bestijarij u starorimskom cirkusu. Nesavršenost je uočljiva poput savršenosti. Defiliraju pred ljudskim objektivima žene slonice, vodenkonji, čegrtuše, deve, rode, kobile, žabe, olinjale lavice. Šminka je nanijeta na brzinu, klaunovski groteskno. Prolaze deformirana, debela tjelesa, žene čudne građe koja podsjeća na fišeke, na kruške, na safalade pihtijastog tkiva, smežurane kože. Ovješene stražnjice, sise i podbula lica dominiraju na ulazima u trgovačke centre. Neke žene su smiješne, druge otužne, agresivne, ravnodušne, groteskne, povučene, neprisutne. Imaju frizure „nalet vjetra“, kosa im je masna, prorijeđena, neuredno obojana, sa sijedim izrascima. Dok hodaju uočava se celulit, vene, platfusi, kvrgava koljena, nedepilirane potkoljenice. Odjeća je preuska, cipele nisu namazane. Štikle su zamijenile ljubičastim, zelenim kineskim patikama. Žene kipe iz neodgovarajućeg, staromodnog. Nakit je jeftin, lažan. Nadlanice su pune staračkih fleka. Glava im je pognuta kao da im na šiji sjede brige cijelog svijeta, držanje podsjeća na slomljeno drvo. Fizička kondicija je neupotrebljiva. Usne su skupljene, fiziologija otkriva gorčinu, jer one “misle sfinkterima”. Teturaju uz pratitelje koji se obrecavaju, s muževima i djecom. Gledaju očima koje su izgubile boju i žar. Toliko su ružne da bi postale ljepše kad bi se renardovski nakreveljile.
Što li misle dok nesigurno hodaju sipljivog daha? Kaju se, to je sigurno. Možda se prekoravaju što u mladosti nisu bile raskalašene, nevjerne, zašto nisu uživale u trenutku? Zašto su se žrtvovale djeci, muževima? Zašto su pristale živjeti u zatvoru sa stražarima koji su ih uvjeravali da izvan nema ničeg boljeg? Razmišljaju zašto su pristale biti glupe, zašto su se zapustile. Shvatile su da je jednakost iluzija, da je izrabljivačko društvo kolektivni varalica. Starost, bolest i sirotinja, ujedinjene, to su neosporno najveća i konačna katastrofa jedne ljudske sudbine, kaže Jovan Dučić. A Seneka bi, da vidi tolike ružne i stare žene u jednom slavonskom gradu, ponovio: Ništa nije žalosnije od starca opterećenog godinama, koji osim svoje starosti, nema drugog dokaza da je živio. Ma koliko ih nastojali shvatiti, objektivna kamera sa senzorima za estetiku i genetiku, neće popustiti i reči im da su lijepe. Može ih se sažaljevati, ali to im ne treba. Ne može ih utješiti što i muškarci stare i poružnju i što o njima pišu novinski pisci s pivskim stomacima. Jer, muškarci nikad i nisu igrali na izgled. Što je tu je- sve svoje mora se nositi sa sobom u svijetu koji važe prtljagu.
sbperiskop
Još manje znači izvedena mogućnost – ne biti mlada i biti ružna. Nelijepe žene prolaze kroz antištulićevski grad, kao arhetipska ružnoća oličena u babama koje su svuda oko nas, poput antix-filovske istine. Naime, ružnoća nije paranormalni fenomen. Ona je normalna pojava kao i ljepota. Ako je ljepota obećanje sreće, ružnoća je obećanje neugodnosti. Jedino što je neizvjesno i spekulativno u svemu jesu uzroci i akceleratori ružnoće koju dočekuju i potvrđuju društvene relacije. Sve ostalo su novovjekovne dogme o tome da su svi ljudi na svoj način lijepi. Druga je stvar kako usuglasiti realnost, rečene dogme, ekonomiju i prislino uvažavanje bez obzira na izgled.
Ivo Andrić je znao: Bore ulivaju svakom poštovanje, daju draž i toplinu licima skromnih staraca i dostojanstvo čelu mislioca, ali te iste bore na licu lijepe žene koja počinje stariti izgledaju kao zli pečati i ožiljci poraza, nešto nakazno, gotovo sramotno, jer te bore izazivaju kod onog ko ih gleda ista ona osjećanja sa kojima ih ta žena nosi. A bore na čelu žene koja nikada nije bila lijepa? Što one izazivaju? Starost je odgovarajuće neugodna na svakoj razini ljudskog postojanja, estetskoj, zdravstvenoj, radnoj… Jedna od neugodnosti je poružnjivanje, gubljenje sklada i ljupkosti. Starost je dokaz o neminovnosti prolaznosti. A prolaznost ima svoju stalnu izložbu s obnavljajućim postavom, ima svoj medij u licima i tijelima ostarjelih, ružnih žena. Njihove pojave postaju daleka jeka mladosti s melodramatskim reakcijama od kojih najviše koristi ima kozmetička industrija, fitness klubovi i prodavači hrane za mršavljenje. Bujnost je zamijenila napuhanost, svršene obline izbočine pretilosti, a stamenost obješenost. Dostojanstvo izgleda vješa bijele zastave, svakodnevno se gube bitke s debljanjem. Sve je to od lošeg života, tješe se nezadovoljne žene, zaboravljajući pri tom genetiku, samodestruktivnost, neumjerenost, prepuštanje onome što je dolazilo, a na što nisu smjele ili nisu htjele reagirati.
One nailaze i nije potrebno postaviti promatračku čeku da bi se uočile –
poružnjele žene. One odašilju i scenarijske signale, geste, manire, tikove, poze, koji ukazuju da se radi o depresivnim žrtvama i mučenicama koje žive u strahu i bijedi. Oko sklono imitirati fotoaparat nema emocija. Ono snima grad s ljudima isto kao bestijarij u starorimskom cirkusu. Nesavršenost je uočljiva poput savršenosti. Defiliraju pred ljudskim objektivima žene slonice, vodenkonji, čegrtuše, deve, rode, kobile, žabe, olinjale lavice. Šminka je nanijeta na brzinu, klaunovski groteskno. Prolaze deformirana, debela tjelesa, žene čudne građe koja podsjeća na fišeke, na kruške, na safalade pihtijastog tkiva, smežurane kože. Ovješene stražnjice, sise i podbula lica dominiraju na ulazima u trgovačke centre. Neke žene su smiješne, druge otužne, agresivne, ravnodušne, groteskne, povučene, neprisutne. Imaju frizure „nalet vjetra“, kosa im je masna, prorijeđena, neuredno obojana, sa sijedim izrascima. Dok hodaju uočava se celulit, vene, platfusi, kvrgava koljena, nedepilirane potkoljenice. Odjeća je preuska, cipele nisu namazane. Štikle su zamijenile ljubičastim, zelenim kineskim patikama. Žene kipe iz neodgovarajućeg, staromodnog. Nakit je jeftin, lažan. Nadlanice su pune staračkih fleka. Glava im je pognuta kao da im na šiji sjede brige cijelog svijeta, držanje podsjeća na slomljeno drvo. Fizička kondicija je neupotrebljiva. Usne su skupljene, fiziologija otkriva gorčinu, jer one “misle sfinkterima”. Teturaju uz pratitelje koji se obrecavaju, s muževima i djecom. Gledaju očima koje su izgubile boju i žar. Toliko su ružne da bi postale ljepše kad bi se renardovski nakreveljile.
Što li misle dok nesigurno hodaju sipljivog daha? Kaju se, to je sigurno. Možda se prekoravaju što u mladosti nisu bile raskalašene, nevjerne, zašto nisu uživale u trenutku? Zašto su se žrtvovale djeci, muževima? Zašto su pristale živjeti u zatvoru sa stražarima koji su ih uvjeravali da izvan nema ničeg boljeg? Razmišljaju zašto su pristale biti glupe, zašto su se zapustile. Shvatile su da je jednakost iluzija, da je izrabljivačko društvo kolektivni varalica. Starost, bolest i sirotinja, ujedinjene, to su neosporno najveća i konačna katastrofa jedne ljudske sudbine, kaže Jovan Dučić. A Seneka bi, da vidi tolike ružne i stare žene u jednom slavonskom gradu, ponovio: Ništa nije žalosnije od starca opterećenog godinama, koji osim svoje starosti, nema drugog dokaza da je živio. Ma koliko ih nastojali shvatiti, objektivna kamera sa senzorima za estetiku i genetiku, neće popustiti i reči im da su lijepe. Može ih se sažaljevati, ali to im ne treba. Ne može ih utješiti što i muškarci stare i poružnju i što o njima pišu novinski pisci s pivskim stomacima. Jer, muškarci nikad i nisu igrali na izgled. Što je tu je- sve svoje mora se nositi sa sobom u svijetu koji važe prtljagu.
sbperiskop
