U svojoj knjizi Sve što trebam znati, naučio sam još u vrtiću, Robert Fulghum, svećenik unitarijanske crkve, pisac “neobičnih misli o običnim stvarima” koji tvrdi da ”razmišljati znači duboko se čuditi”, nudi devet ne tako strogih preporuka. One glase:
1. Kupi limunadu od svakog djeteta koje je prodaje.
2. Kad god možeš za nešto glasovati glasuj.
3. Prisustvuj dvadeset i petoj proslavi mature.
4. Pretpostavi posjedovanje vremena posjedovanju novca.
5. Uvijek biraj slikovitiji put.
6. Podari barem nešto svakom prosjaku koji te to zamoli.
7. I podaj novac svakm uličnom prodavaču.
8. Uvijek budi nekome drag.
9. Kada cirkus gostuje u gradu, nađi se tamo.Pišući o čudima svakodnevog života i dajući preporuke kako da on bude vedar i pun topline, plemeniti Fulghum nije zaboravio prosjake (vidi pod 6.), ljude potpuno ovisne o tuđoj milostiinji i i tuđem raspoloženju. Prihvatimo li oporu i istinitu tvrdnju da na svijetu postoje samo dva naroda – Bogati i Siromašni, onda su prosjaci siromašni Siromašnih
Čest su motiv u književnosti: kod Šenoe u”Prosjaku Luki”, Raosa u”Prosjacima i sinovima, Twaina u”Kraljeviću i prosjaku”, Maupassanta u”Prosjaku”, Johna Graya u”Prosjačkoj operi”…
U bajci braće Grimm ”Stara prosjakinja” mladić koji je vidio da su rite stare prosjakinje zahvaćene plamenom dok se pokušavala zagrijati pored vatre, morao bi ih gasiti, ako ne vodom ono suzama koje bi tekle kao potoci iz njegovih očiju, jer toliko bi mogao plakati nad njenom pojavom i sudbinom. U stvarnom životu, takva bi se vatra katkada i slamom gasila, jer mnogi ljudi ne vole prosjake, izjednačujući ih s ružnoćom, prijetvornošću, lijenčinama, kradljivcima i varalicama. Krečući se kroz jednostavnu mrežu životne čipke uz pomoć štapa, svog jednog jedinog oslonca, misleći samo na danas, osjećajući studen i glad, izolirani od situiranih ljudi, bez imetka, bez šansi, prosjaci su sušta suprotnost građanskom konforu, predodžbama o uspjehu, sigurnosti i budućnosti. Stoga ih jedni ne vole, jer njihovo prisustvo opominje savjesti, izaziva gađenje, uznemirava, ljuti, obvezuje…
Bez luke spasa ti ljudi plutaju u divljim vodama egzistencije, a naše milostinje samo su slamke, često nedostatni pojasevi za spasavanje za koje se očajnički hvataju. Da, ruka im je uvijek ispružena s dlanom prema gore. Često bez ruke, nogu, bez jezika, bez prstiju, prljavi su, ušljivi, u dronjcima, s molećivim izrazom na licu, zapušteni, pa kod drugih izazivaju sućut i samilost. Većina ljudi je ravnodušna, i to je, zapravo, najveći moralni problem suvremenog čovjeka – ravnodušnost prema sebi i prema drugim ljudima.To je korozija koja uništava ljudskost,ali i koja od čovjeka stvara stvar i robu.
Teophill Gautier kaže da je od svih ruševina na svijetu, sigurno najžalosnije promatrati ruševinu čovjeka. Zaista, nije li žalosno vidjeti na ulicama svoga grada stare prosjake i prosjakinje kako sjede pred crkvama, ili kako”Širokom” teško hodaju zastajkujući ispred prolaznika dok mnogi pored njih prolaze kao pored otpada, kao pored ljudskih strgotina koje bi trebalo maknuti? A kada netko i udjeli novčić, još je teže slušati njihovo automatsko zahvaljivanje koje kao da znači: ”smanjili ste moju kaznu i bol,hvala vam.” Život starih prosjaka je sto godina samoće u sezoni pakla.
Govorim o prosjacima iz nužde, jer postoje prosjaci po izboru. To su npr. brahmanski monasi (bhiksu) i drugi koji se dobrovoljno odriču posjedovanja, odlaze u izolaciju.Takvo prosjačenje je životni stav, dio askeze koja oduhovljava život. Prosjaci iz nužde su marginalci, hendikepirani protiv svoje volje. Ako postoji vrh svijeta, onda su oni njegovo dno i rubovi. Poznaju ih sve civilizacije, dio su svih društava, jer su se sve dosadašnje kulture temeljile se na nejednakosti, posjedovanju moći i nepravdi.
Prosjaci su izgleda neuklonjiv dokaz postojanja sramotne stvarnosti, koja se može izmjeniti samo ako se promijeni ljudsko srce, ako se iskaže spremnost za moralnu i materijalnu jednakost ljudi, ako se istinska ljudska krepost poveže s osjećajem moralne obveze za slabe i nemoćne, ali bez posredovanja institucionalizirano moćnih, bez posredovanja poretka, jer to mora biti stvar nas samih.Takvim moralnim otkupljenjem bi se potaklo vrenje za samodovoljnost ljudi ,njihovo jačanje i hrabrost za otklon od sila koje svakom pojedincu određuju mjesto prema vjernosti ili prema osporavanju tih istih sila.
Reagiranje na ispruženu ruku starog prosjaka znak je oslobađanja savjesti odnosno slobode prema sebi. Uz pomoć mjerila dvojnog knjigovodstva možemo lako izračunati da na naš teret ide novčić koji dajemo nesretniku, a u našu korist ide nesebičnost, samopoštovanje i vjera da su svi ljudi braća.
Ta nesebičnost ne znači da ne volimo sebe i da smo podložni nečemu izvan sebe, to znači, kako bi rekao Nietzsche, da idemo bližnjemu zato što tražimo sebe.U tome je bit – da nađemo sebe, da sami sebe volimo, jer se svijet jedino tako može promijeniti..
Naši novčići neka budu te suze kojima ćemo barem tog dana ugasiti ljude zahvaćene vatrom bijede, baš kao u bajci braće Grimm.
sbperiskop
