Aleksandra Zec

Danas bi Aleksandra Zec (Zagreb, 8. svibnja 1979.) imala 38 godina. Najvjerojatnije bi bila majka barem dvoje djece i bila udana. Imala bi svoju obitelj. A to joj je divljački uskraćeno. Za zvjersko ubojstvo 7. prosinca 1991. godine 12-godišnje djevojčice, njezinog oca Mihajla i majke Marije još nitko nije odgovarao. Ubojicama se znaju imena i prezimena. Siniša Rimac, Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović, tada pripadnici pričuvnog sastava MUP-a RH, pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa. I priznali su zločin, koji je užasnom nečovječnošću zgrozio sav normalan svijet.

Ovih prosinačkih dana se navršilo 26 godina od one večeri kada je oboružana Merčepova crna petorka u 23 sata provalila u obiteljski dom zagrebačkog mesara Mihajla Zeca u Poljaničkoj ulici 22 na Trešnjevci i odradila svoj naručeni pljačkaško-ubilački pirMihajla Zeca je na ulici pred kućom ustrijelio Siniša Rimac, navodno u pokušaju bijega, a suprugu Mariju i kćerku Aleksandru ubojice su silom ugurali u kombi bez registracijskih oznaka i odvezli u šumu na Sljemenu nedaleko od planinarskog doma Adolfovca, gdje su ih ustrijelili, i leševe bacili u jamu. Djevojčicu Aleksandru, vezanih ruku i nogu, otkriveno je u istrazi, ustrijelio je automatskom puškom Heckler & Koch također Siniša Rimac, pucnjima žrtvi u zatiljak. Sljedećeg jutra, 8. prosinca 1991., njezina je klupa u petom razredu OŠ Augusta Šenoe ostala prazna.

"Strašno opasna neprijateljica RH i svega hrvatskog", malodobna Aleksandra Zec, dijete iz miješanog braka hrvatskog Srbina i majke Hrvatice, više nije bila među živima. Kao ni njezina majka Marija i otac Mihajlo, kojega su "nacionalno osviješteni domoljubi" (sic) Tomislava Merčepa - pokušavajući oprati nedužnu civilnu krv sa svojih zločinačkih ruku - željeli neosnovano nabijediti za nikad dokazanu suradnju s pobunjenim Srbima u tzv. SAO Krajini. Drugo dvoje djece relativno imućnog mesara Zeca, kćerka Gordana i sin Dušan, pukim su slučajem preživjeli egzekuciju, jer su se za krvavog noćnog pohoda merčepovaca uspjeli sakriti u svom domu.

Jedan od najsvirepijih hrvatskih ratnih i zločina protiv čovječnosti, na samom početku Domovinskog rata, samo 19 dana od pada Vukovara i stotine kilometara daleko od prvih crta bojišnice, ostao je teškom mrljom na obrazu hrvatskog pravosuđa i izravno prvog predsjednika RH Franje Tuđmana koji ništa nije učinio da budu primjerno za sva vremena kažnjeni i izvršitelji/ubojice iz Merčepovog eskadrona smrti i njihov(i) nalogodavac(i).  Navodno ih je osobno - zaštitio. Prema tvrdnji tjednika Nacionala, tada Tuđmanova desna politička ruka Stjepan Mesić tražio je 1992. od njega da se prema ubojicama obitelji Zec "postupi po zakonu", a ovaj mu je navodno odgovorio: "Pusti, možda će mi ti dečki još trebati".

Tih je olovnih dana, kad su viđeniji/bogatiji Srbi preko noći nestajali iz svojih domova, ne samo u Zagrebu nego i širom Hrvatske, javnost je bila u prigodi čuti najlicemjerniju izjavu - osim onih Šime Đodana, Hrvoja Šošića, Ivana Vekića i tog soja apologeta šovinističke mržnje - tadašnjeg predsjednik Vrhovnog suda RH Milana Vukovića o tome da Hrvati u obrambenom ratu ne mogu (sic) počiniti ratni zločin. A što je činila crna momčad i djevojčad iz sabirnog konc-logora u Paviljonu 22 i kontejneru uza nj na Zagrebačkom velesajmu, gdje su merčepovci dovodili srpske civile na ispitivanje i premlaćivanje te odvoženi u konc-logor u Pakračkoj Poljani i obližnjem Marinom Selu, gdje su zvjerski mučeni, ucjenjivani radi otkupnine i likvidirani. Obitelj Zec je bila te (ne)sreće da joj ubojice, odreda hrvatski dragovoljci i "domoljubi", nisu poštedjeli ni maloljetnu djevojčicu Aleksandru. Kome je to dijete i što skrivilo?

Svojedobno je književnik Zoran Ferić predložio da se u Zagrebu podigne spomenik ili jedna ulica nazove imenom Aleksandre Zec, ali uzalud. Ta vrst grizodušja nije čak ni na razini puke simbolike dobila pravo građanstva u Aleksandrinom rodnom gradu. Ni neće dok je tandemu Milan Bandić - Zlatko Hasanbegović na pameti goniti Maršala s njegovog trga u metropoli - a zajedno mu nisu dostojni dirnuti jedno slovo u imenu -  nego polirati čast metropole uspomenom na Aleksandru Zec, najstameniji patnički simbol svih (ne samo) zagrebačkih žrtava koje su "domoljubni" eskadroni smrti uzidali u najsramotniji dio nacionalne povijesti 1990-ih godina. Ako Ferićeva ideja nije dobro sjela gradskim ignorantima u vremenu kad je obznanjena, a Milan Bandić je i tada bio gradonačelnik i mogao je tada, kao što može sada - baš sve kaj poželi delati.

Evo prilike. Koalicijski partner Zlatko Hasanbegović koji mu - povijesno širokogrudan novi predsjednik Odbora Gradske skupštine za imenovanje naselja, ulica i trgova te Titov egzekutor na najljepšem zagrebačkom trgu - ne može odbiti ni povratak biste Ive Lole Ribara u njegovu bivšu ulicu, neće valjda biti srca kamenoga kad ga osvijesti da je Masarykovu ulicu, na koju je bacio oko, uputnije nazvati imenom Aleksandre Zec nego, nedajbože, Josipa Franka ili Milana Šufflaya. Imena dvojice pravaša samo će dodatno opteretiti imidž RH kao države reanimiranog (pro)ustaškog ludila, koje je došlo glave nedužnoj obitelji Zec. Simbolika imena i stradanja djevojčice Aleksandre pak reanimirat će ono najbolje čime se Zagreb uvijek mogao podičiti: čovjekoljublje i otvorenost svim ljudima dobre volje. Prokazat će zlo kao eksces degeneričnih ideja i skupina, a ne kao nacionalnu genetiku.

Tuđa krv se ne da sakriti ni pod najskupljim tepihom na svijetu, onim perzijskim iz 17. stoljeća što ga je aukcijska kuća Sotheby's lipnja 2013. prodala u New Yorku za vrtoglavih 33,7 milijuna dolara. A "ti dečki" od 7. prosinca 1991. iz Poljaničke ulice 22 na zagrebačkoj Trešnjevci ne samo da tada nikom pri zdravom razumu nisu trebali niti će ikad trebati, nego bolje da se nikad nisu rodili. I da se takvi nikad više ne rode.

U kaleidoskopu hrvatskih (po)ratnih apsurda, najveći je taj da su ubojice Aleksandre Zec, njezine majke i oca, oslobođeni krivnje za zvjerska ubojstva koja su u istrazi ne samo priznali nego ih i podrobno opisali. Što su, tko je, što i kako učinio. Uhićeni su samo nekoliko dana po ubojstvima. Budući da su ispitivani i priznali nedjela bez nazočnosti svojih odvjetnika - namjerno ili slučajno, spekulativno je pitanje - sud je to proglasio velikim proceduralnim propustom i budući da nije bilo neposrednih svjedoka zločina - Siniša Rimac, Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović su 1992. godine pušteni na slobodu. Taj se Merčepov eskadron smrti potom rasuo i sudbine su im i dalje bile na različite načine nečasne. Nije važno je li im se makar u snu javila savjest nekom noćnom morom, jer je to teško očekivati od ljudi tog kova.

Siniša Rimac, koji je osobno ustrijelio najprije Mihajla Zeca pa djevojčicu Aleksandru na Sljemenu, pokazao se uistinu "potrebnim dečkom" aktualnoj vlasti. Primljen je za osobnog tjelohranitelja ministra obrane Gojka Šuška - kvalificiran za pucanje djeci u zatiljak? - te dogurao do čina bojnika. Prema nekim izvorima i pukovnika HV-a već ga je 30. svibnja 1995. osobno Franjo Tuđman nagradio Odličjem Nikole Šubića Zrinskog "za junački čin u ratu", što je odvratno državno izrugivanje Rimčevim žrtvama i jedan u nizu krajnje nemoralnih postupaka prvog hrvatskog predsjednika. Fuuuj. Junačko djelo u ratu? Mučki ubiti 12-godišnju djevojčicu? Vezanih nogu i ruku? Nečovječno do neba. Gnjusno. Takvo što nema nikakvog opravdanja, kao ni Tuđmanova maloumnost odlikovati ubojicu. Zapravo ratnog zločinca.

Munib Suljić i Nebojša Hodak zabrazdili su u kriminalnim vodama i postali zahvalna tema medijima, a Igor Mikola se izgubio negdje u Hercegovini. Snježani se Živanović pak izgubio svaki trag. I nikom ništa. Kao da se zločin nije dogodio. Ni jedan medij od tada nikad nije o obljetnici grozote nad djevojčicom Aleksandrom, njezinom majkom i ocem - makar reda radi - podsjetio na besmisleno ubojstvo, tko ga je i zašto počinio. Ali zato opetovano probijaju uši javnosti srbočetničkim zločinima nad Hrvatima uz neizostavno: "Za te zločine još nitko nije odgovarao". A zločin je zločin, osobito težak i neoprostiv onaj nad djecom. I nisu "njihovi" gnjusniji od "naših". Jednako su plod špiljskog divljaštva i bolesnog šovinističkog uma.

Slučaj Zec i danas je - protokom vremena sve drastičnije - opomena i pouka kako se čovjek ne smije ponašati ni prema najgorem neprijatelju, kamoli prema nedužnima, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, (ne)vjeru, ideologiju, itsl. Tadašnji državni tužitelj RH Vladimir Šeks navodno je novinaru Davoru Butkoviću priznao stanovito grizodušje zbog oslobađanja krivnje Merčepove petorke, ali se kasnije više puta znao posipati pepelom, tvrdeći da je mjesec-dva prije oslobađajuće presude ubojicama već bio napustio tu dužnost, pa... On, dakle, nema ništa s tom kardinalnom pravosudnom  sramotom. A tko ima? Franjo Tuđman jest najodgovorniji, ali nije jedini.

Godine 2005. su Munib Suljić, Igor Mikola i Siniša Rimac ipak sjeli na optuženičku klupu, ali ne zbog slučaja Zec i ubojstva 12-godišnje Aleksandre, nego ubojstava (npr. zagrebačkog Srbina Aleksandra Antića) i zlodjela u konc-logoru u Pakračkoj Poljani. Suljiću je određeno 10 godina zatvora, Rimcu osam,a Mikoli pet. Munib Suljić, koji je u tjedniku Feral Tribuneu opširno ispovjedio što su egzekutori pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa radili po Zagrebu, na Zagrebačkom velesajmu, Kutini i konc-logorima te paravojske u Pakračkoj Poljani i Marinom Selu, umro je 25. kolovoza 2006. u zatvorskoj bolnici na Svetošimunskoj cesti u Zagrebu. Pravosudna je farsa prvog reda i to što je Siniša Rimac osuđen samo zbog ubojstva jednog Srbina u Pakračkoj Poljani, a likvidaciju djevojčice Aleksandre Zec i njezinog oca kao da nije počinio. I kao da nije kriv ni za ičiju drugu smrt na rečenim stratištima.

Slučaj bezumnog ubojstva djevojčice Aleksandre Zec i njezinih roditelja ostavio je niz pitanja bez odgovora. Ne samo zbog oslobađajuće presude ubojicama nego i cijelog spleta okolnosti u kojima si je "državotvorna" politika početkom 1990-ih uzimala pravo nekažnjeno - u nacionalnom interesu (sic) - raspolagati životima i smrću građana RH. Tih su godina pušteni iz zatvora najgori kriminalci, otvorene granice međunarodnim teroristima (npr. Zvonko Bušić-Taik) i notornim ustaškim krvnicima (npr. Dinko Šakić) te osvetoljubivom dijelu emigracije (npr. Gojko Šušak i družina)... Uz Tuđmana su se šepirili i svećenici s pištoljem za pojasom (npr. fra Tomislav Duka), a besprizorni Mladen Naletilić-Tuta je u HVO-u zapovijedao zloglasnom Kažnjeničkom bojnom...

Dodaju li se toj "domoljubnoj" momčadi prvoborci Domovinskog rata Branimir Glavaš u Osijeku, Đuro Brodarac u Sisku, Tomislav Merčep u Vukovaru neposredno uoči agresije i kasnije u Zagrebu, Pakračkoj Poljani i Marinom Selu, Tihomir Orešković i Mirko Norac u Gospiću..., pa fra Tomislav Duka koji je s pištoljem za pojasom plesao oko Tuđmana, dobrodošlica u RH krvavim ustašama (Dinko Šakić) i osvetoljubivoj emigraciji (Gojko Šušak i družina), međunarodnim teroristima (Zvonko Bušić-Taik, Miro Barišić), itsl., neugodna je to atmosfera u kojoj djevojčica Aleksandra Zec i njezini roditelji nisu imali nikakve šanse. Iz zatvora su pušteni najgori kriminalci i "domoljubno" nahuškani na remetilački faktor i petu kolonu. Što je bilo drugo ime za pljačku, ubojstva i progone.

Neki jučer konobari, priučeni geodeti i instalateri danas su multimilijunaši, CRO šeici, vlasnici vrijednih nekretnina i tajnih računa u poreznim oazama. Ali, iznad svega su i najglasniji "domoljubi" koji prisežu "dignitetu Domovinskog rata i dostojanstvu hrvatskih branitelja". Među tima je i Tomislav Merčep, čije se ime povezuje ne samo s ubojstvom obitelji Zec nego i likvidacijama viđenijih vukovarskih Srba neposredno uoči Domovinskog rata, čiji su leševi bacani u Dunav, te nezakonitim uhićenjima, ubojstvima, mučenjima i odvođenjima u konc-logore u Pakračkoj Poljani i Marinom Selu. Lani je, nakon više od četiri godine sudovanja, prvostupanjski osuđen na pet i pol godina zatvora, ali ne za gnjusne ratne zločine, uključujući ubojstvo djevojčice Aleksandre i njezinih roditelja, nego zato jer nije spriječio (sic) nezakonito uhićenje 52 osobe od kojih su 43 nakon mučenja ubijene, tri se vode kao nestale, a šest je preživjelo torture. Kako će netko spriječiti ono što je zapovjedio?

Slaba je satisfakcija žrtvama, preživjeloj Aleksandrinoj sestri i bratu i javnosti što su pravni zastupnici Gordane i Dušana Zeca, odvjetnici Anto Nobilo i Maro Mihočević, uspjeli nagodbom po tužbi protiv RH, u proljeće 2004. naplatiti od Sanaderove vlade 1,5 milijuna kuna jednokratne odštete. Hrvatski su porezni obveznici platili ubojstvo troje nedužnih ljudi umjesto da se taj, pa i peterostruko viši iznos, skinuo s privatnih računa svih još živih aktera, koji su izravno omogućili ubojicama i nalogodavcima da umaknu pravdi. Zagreb i Hrvatska itekako su dužni djevojčici Aleksandri Zec. Ona bi danas imala 38 godina i, najvjerojatnije, bila udana, imala barem dvoje djece i svoju obitelj. Spavaju li nemirno ti u medijima, politici, Crkvi..., koji prešućuju Aleksandru Zec o obljetnici njezine egzekucije?

h-alter