Kada su 2013. godine SAD namjeravale napasti Siriju, bivši državni tajnik John Kerry je otišao tako daleko da je sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada usporedio s Adolfom Hitlerom i Sadamom Husseinom.
“Bashar Al-Assad se sada pridružio Adolfu Hitleru i Saddamu Husseinu, koji su se u ratovima služili kemijskim oružjem”, izjavio je tada za NBC bivši američki državni tajnik John Kerry.
Prošlog tjedna je Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton zaprijetio kako će američka vojska i saveznici, ako se Assad usudi koristiti kemijsko oružje protiv pobunjenika u Idlibu, provesti masovne raketne udare na Siriju.
Naime, američka vlada je priopćila kako navodno ima podatke da bi sirijske vlasti u pokušaju da vrate zadnje teritorije pod kontrolom islamističkih skupina “mogle upotrijebiti kemijsko oružje”.
Boltonove i prethodne tvrdnje Johna Kerrya su neutemeljene, nikada dokazane i vrlo malo je onih koji vjeruju da je sirijska vojska ikada koristila kemijsko oružje protiv terorista i civila na teritoriju pod njihovom kontrolom.
Međutim, za druge se to ne može reći. Vijetnam je upravo najavio kako će podići tužbu protiv kompanije Monsanto, koja je američkoj vojsci isporučivala kancerogeni herbicid “Agent Orange”, koji je ubio oko 400 000 ljudi, a kasnije je pola milijuna djece rođeno s teškim malformacijama.
Sjedinjene Države godinama koriste bojne otrove i međunarodnim konvencijama zabranjeno oružje, tako da bi se uz Adolfa Hitlera i Saddama Husseina trebali naći svi američki dužnosnici koji su dali zeleno svjetlo za trovanje Vijetnamaca sa 76 milijuna litara visokotoksičnog “Duginog herbicida” ili “Agenta Orange”, sigurno ne Bashar Al-Assad za kojega ne postoje nikakvi dokazi da je odgovoran za navodne kemijske napade koje mu na teret stavlja ova i prethodne američke uprave.
O suradnji američke administracije i Saddama Husseina, koji je za bivšeg američkog državnog tajnika “zločinac kao Hitler i Assad”, sve je poznato, budući da je CIA sama potvrdila kako je Hussein imao prešutnu podršku State Departmenta u korištenju bojnih otrova protiv Irana.
Tu je i Izrael koji je u sukobu s Palestincima iz Pojasa Gaze u gusto naseljenom područjima koristio “bijeli fosfor”, što je Konvencijom o konvencionalnom naoružanju iz 1980. strogo zabranjeno.
To naravno nije bio prvi put da je vojska izraelskog režima koristila zabranjena oružja sredstva u obračunu s “palestinskim militantima”. Čak je i Human Rights Watch 2009. godine akcije izraelske vojske okarakterizirao kao ratni zločin, međutim do sada nikada nitko otvorilo pitanje odgovornosti za stradanja Palestinaca u tim napadima. Sve patnje palestinskog naroda će ostati zapamćene isključivo u obliku zaboravljenih izvješća, a američka administracija, koja na kontinentu Sjeverne Amerike djeluje kao ogranak Knesseta, nikada se nije usudila osuditi ratni zločin izraelske vojske.
Naravno da SAD to ne mogu ni učiniti, budući da ova zemlja, koja promiče, mir, slobodu i demokraciju po svijet, nije potpisnik konvencije iz 1980. i sama je koristila “bijeli fosfor” u ofenzivi protiv pobunjenika u iračkom gradu Faludži 2004. godine.
“Mi kategorički opovrgavamo da su stradali civili. To je dio našeg konvencionalnog naoružanja i koristimo ga kao i svako drugo konvencionalno oružje”, tada je izjavio glasnogovornik Pentagona, pukovnik Barry Venable, ne obazirući se na spaljene leševe muškaraca, žena i djece u Faludži koji nisu sudjelovali u pobuni lokalnog sunitskog stanovništva.
Podsjetimo da je genocidnu kampanju u Faludži i Haditi tada vodio aktualni američki ministar obrane “Mad Dog” Matiss.
Osim američke vojske i Izraela, kemijsko oružje je koristio i nekada vatreni zagovornik svrgavanja “režima” u Damasku, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan. Udruga za ljudska prava IHD iz Diyarbakira godinama bezuspješno upozorava međunarodne institucije i posjeduje izvješće u kojem su dokazi o smrti 437 militanata PKK koji su u 39 odvojenih operacija likvidirani kemijskim oružjem.
Američke uprave ovo ne znaju i ne želi znati. Svoje će laži ponavljati samo kako bi imali izgovor za napad na Siriju, ali se čini da se situacija u svijetu promijenila i Sirija ima moćne saveznike, iste one koji se američkoj ratnoj mašineriji ne bi mogle suprotstaviti tijekom NATO bombardiranja Srbije, agresije na Irak i kasnije na Libiju.
U XXI stoljeću, kada internetska tražilica na upit o korištenju kemijskog oružja od strane Sjedinjenih Država u pola sekunde izbaci oko 30 000 000 rezultata, izjave američke uprave u kojima se sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada uspoređuje s Hitlerom i Saddamom Husseinom i tvrdi da će opet koristiti kemijsko oružje protiv pobunjenika, što bi bili “glavosjeci” i koljači Al-Qaede u Idlibu, uvreda su zdravom razumu.
Humanist i filozof Bertrand Russell je rekao “kako treba suditi držeći se činjenica, a ne onoga što bi mi voljeli da jest ili što nam ide u prilog”, a činjenice govore kako se ni dan danas ne zna tko je i je li se na navedenim mjestima u Siriji koristilo kemijsko oružje. Jedino što je OPCW utvrdio na jedinom mjestu kojeg je posjetio, da su u Dumi pronađeni tragovi klora. Toliko su bili “šlampavi” da uzorke tog klora nisu usporedili s klorom njemačke proizvodnje pronađenog u skladištima poražene prosaudijske terorističke frakcije Jaish Al-Islam u Dumi.
Tko je, dakle, sirijski predsjednik Bashar Al-Assad? O svim aspektima njegove vladavine se uvelike pisalo, pa i o tome kako se u Siriji nije moglo govoriti o predstavničkoj parlamentarnoj demokraciji kakvu poznajemo na Zapadu. Pa što?! Kao da je to jedini oblik vladavine na svijetu i ne može biti druge nego takve?
Govorimo o zemlji i državi u kojoj bi ovakva vrsta “demokracije” dala jednake rezultate kao u Iraku, Libiji i umalo u Egiptu, koji se u posljednjem trenutku vojnim udarom spasio od sigurne propasti.
Zlatko Dizdarević, čovjek koji se više od trideset godina bavi Bliskim istokom, izjavio je: “Bashar Al-Assad nije cvijeće. On je diktator. Ali što mi, koji gravitiramo prema zapadnim medijima ujedinjenima protiv sirijske legalne vlasti, uopće znamo o represiji koju provodi nad svojim narodom?”
Tko imalo poznaje povijest i prilike u tom dijelu svijeta, zna kako nije točno ono što se piše o Siriji, zemlji za koju Henry Kissinger smatra da je “umjetna tvorevina u kojoj od 1920. živi nekoliko naroda i na desetke plemena koji nikada nisu zaživjeli kao nacija i da bi je trebalo balkanizirati”.
Vlada u Damasku i je po nalogu predsjednika prije rata pokrenula niz reformi i Sirija se nikako nije mogla uspoređivati s jednim Tunisom.
Sirija je upravo zahvaljujući “diktatoru” Basharu Al Assadu imala besplatno školstvo, zdravstvo, itd. Imala je jaku srednju klasu, uglavnom trgovačku, bez koje se ne može govoriti o procesima demokratizacije i što je najvažnije, Sirija nije dugovala niti dolara Svjetskoj banci ili Međunarodnom monetarnom fondu. Na službenoj stranici MMF-a i danas stoji kako “Sirijska Arapska Republika nije imala transakcije s Fondom još od 1. siječnja 1984. ” i svi ostali podaci glede potraživanja i dugovanja “tabula rasa”.
Informacije kojima se još uvijek “bombardira” javnost na Zapadu su po svom sadržaju su uglavnom crno-bijele. Bashar Al-Assad, naravno, spada u ovu drugu kategoriju. Stoga nije nikakvo čudo da izjave iz Washingtona o Siriji zauzimaju udarne termine ili naslovnice tiskanih medija.
Istina je da je Bashar Al-Assad, “brutalni diktator” koji je na vlast došao 2000., za 10 godina je zahvaljujući gospodarskim reformama više nego utrostručio BDP Sirije. 1999. je sirijski BDP iznosio 18 milijardi dolara, 2010. godine 60 milijardi, a 2011., kada je odlučeno da Siriju treba “demokratizirati”, 64 milijarde dolara. I to govorimo o nominalnom BDP-u. Konstantni gospodarski rast se, dakle, bilježio cijelih deset godina.
Javni dug u odnosu na BDP Sirije je prije izbijanja islamističke pobune i inozemne agresije tri godine zaredom bilježio povijesni minimum i bio je manji od 30%.
Spomenimo još jedan interesantan podatak. 2000. je u Siriji internet koristilo 20 000 ljudi, a 2009. je na 22 milijuna stanovnika bilo 4,5 milijuna korisnika interneta i tako dalje unedogled.
Da li su od tog rasta koristi imale samo političke, partijske i vojne elite? Moguće, ali prema provjerenim podacima je od tog rasta koristi imao i narod. Nezaposlenost, koja je 2000. iznosila 20%, za deset godina Assadove vladavine je pala na 8,3%, što je brojka o kojoj mi možemo samo sanjati ili manipulacijama statističkim podacima tvrditi da je takva ili čak manja.
Kako je moguće da jedan narod, koji je ušao u fazu ekonomskog procvata , za razliku od, na primjer, Tunisa, dragovoljno odluči umrijeti u krvavom građanskom ratu u kojeg su se izravno uplele sve regionalne i svjetske sile?
Obično se narodi pobune protiv onih koji ga izgladnjuju, a ne protiv onoga koji nezaposlenost svede na prihvatljiv postotak i većem dijelu stanovništva osigura pristojan životni standard. To se vidjelo i na skupovima potpore diljem zemlje na kojima su bili isključivo građani Sirije, kao i na podršci koju vlast ima sve godine rata.
Sam je sirijski predsjednik izjavio “da bi ga sam narod već svrgnuo da misli drugačije”. I u pravu je. Ovdje je potpuno jasno o kojem se scenariju radi.
Uzmemo li ekonomsku neovisnost i prosperitet, savezništvo s Iranom i Rusijom, SAD, Europa, Izrael i zaljevske tiranije odjednom imaju idealne razloge da od Bashara Al-Assada stvore “novog svjetskog diktatora koga bombama treba dozvati pameti”.
I tko je to rekao među zadnjima? John Bolton, Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost, a prema riječima bivšeg operativca CIA-e Roberta Davida Steelea “korumpiranog i vrlo glupog čovjeka kojeg u šaci drže Izrael i cionistički lobi u Americi”.
logično
“Bashar Al-Assad se sada pridružio Adolfu Hitleru i Saddamu Husseinu, koji su se u ratovima služili kemijskim oružjem”, izjavio je tada za NBC bivši američki državni tajnik John Kerry.
Prošlog tjedna je Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton zaprijetio kako će američka vojska i saveznici, ako se Assad usudi koristiti kemijsko oružje protiv pobunjenika u Idlibu, provesti masovne raketne udare na Siriju.
Naime, američka vlada je priopćila kako navodno ima podatke da bi sirijske vlasti u pokušaju da vrate zadnje teritorije pod kontrolom islamističkih skupina “mogle upotrijebiti kemijsko oružje”.
Boltonove i prethodne tvrdnje Johna Kerrya su neutemeljene, nikada dokazane i vrlo malo je onih koji vjeruju da je sirijska vojska ikada koristila kemijsko oružje protiv terorista i civila na teritoriju pod njihovom kontrolom.
Međutim, za druge se to ne može reći. Vijetnam je upravo najavio kako će podići tužbu protiv kompanije Monsanto, koja je američkoj vojsci isporučivala kancerogeni herbicid “Agent Orange”, koji je ubio oko 400 000 ljudi, a kasnije je pola milijuna djece rođeno s teškim malformacijama.
Sjedinjene Države godinama koriste bojne otrove i međunarodnim konvencijama zabranjeno oružje, tako da bi se uz Adolfa Hitlera i Saddama Husseina trebali naći svi američki dužnosnici koji su dali zeleno svjetlo za trovanje Vijetnamaca sa 76 milijuna litara visokotoksičnog “Duginog herbicida” ili “Agenta Orange”, sigurno ne Bashar Al-Assad za kojega ne postoje nikakvi dokazi da je odgovoran za navodne kemijske napade koje mu na teret stavlja ova i prethodne američke uprave.
O suradnji američke administracije i Saddama Husseina, koji je za bivšeg američkog državnog tajnika “zločinac kao Hitler i Assad”, sve je poznato, budući da je CIA sama potvrdila kako je Hussein imao prešutnu podršku State Departmenta u korištenju bojnih otrova protiv Irana.
Tu je i Izrael koji je u sukobu s Palestincima iz Pojasa Gaze u gusto naseljenom područjima koristio “bijeli fosfor”, što je Konvencijom o konvencionalnom naoružanju iz 1980. strogo zabranjeno.
To naravno nije bio prvi put da je vojska izraelskog režima koristila zabranjena oružja sredstva u obračunu s “palestinskim militantima”. Čak je i Human Rights Watch 2009. godine akcije izraelske vojske okarakterizirao kao ratni zločin, međutim do sada nikada nitko otvorilo pitanje odgovornosti za stradanja Palestinaca u tim napadima. Sve patnje palestinskog naroda će ostati zapamćene isključivo u obliku zaboravljenih izvješća, a američka administracija, koja na kontinentu Sjeverne Amerike djeluje kao ogranak Knesseta, nikada se nije usudila osuditi ratni zločin izraelske vojske.
FOTO: Gaza
Naravno da SAD to ne mogu ni učiniti, budući da ova zemlja, koja promiče, mir, slobodu i demokraciju po svijet, nije potpisnik konvencije iz 1980. i sama je koristila “bijeli fosfor” u ofenzivi protiv pobunjenika u iračkom gradu Faludži 2004. godine.
“Mi kategorički opovrgavamo da su stradali civili. To je dio našeg konvencionalnog naoružanja i koristimo ga kao i svako drugo konvencionalno oružje”, tada je izjavio glasnogovornik Pentagona, pukovnik Barry Venable, ne obazirući se na spaljene leševe muškaraca, žena i djece u Faludži koji nisu sudjelovali u pobuni lokalnog sunitskog stanovništva.
Podsjetimo da je genocidnu kampanju u Faludži i Haditi tada vodio aktualni američki ministar obrane “Mad Dog” Matiss.
Osim američke vojske i Izraela, kemijsko oružje je koristio i nekada vatreni zagovornik svrgavanja “režima” u Damasku, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan. Udruga za ljudska prava IHD iz Diyarbakira godinama bezuspješno upozorava međunarodne institucije i posjeduje izvješće u kojem su dokazi o smrti 437 militanata PKK koji su u 39 odvojenih operacija likvidirani kemijskim oružjem.
Američke uprave ovo ne znaju i ne želi znati. Svoje će laži ponavljati samo kako bi imali izgovor za napad na Siriju, ali se čini da se situacija u svijetu promijenila i Sirija ima moćne saveznike, iste one koji se američkoj ratnoj mašineriji ne bi mogle suprotstaviti tijekom NATO bombardiranja Srbije, agresije na Irak i kasnije na Libiju.
U XXI stoljeću, kada internetska tražilica na upit o korištenju kemijskog oružja od strane Sjedinjenih Država u pola sekunde izbaci oko 30 000 000 rezultata, izjave američke uprave u kojima se sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada uspoređuje s Hitlerom i Saddamom Husseinom i tvrdi da će opet koristiti kemijsko oružje protiv pobunjenika, što bi bili “glavosjeci” i koljači Al-Qaede u Idlibu, uvreda su zdravom razumu.
Humanist i filozof Bertrand Russell je rekao “kako treba suditi držeći se činjenica, a ne onoga što bi mi voljeli da jest ili što nam ide u prilog”, a činjenice govore kako se ni dan danas ne zna tko je i je li se na navedenim mjestima u Siriji koristilo kemijsko oružje. Jedino što je OPCW utvrdio na jedinom mjestu kojeg je posjetio, da su u Dumi pronađeni tragovi klora. Toliko su bili “šlampavi” da uzorke tog klora nisu usporedili s klorom njemačke proizvodnje pronađenog u skladištima poražene prosaudijske terorističke frakcije Jaish Al-Islam u Dumi.
Bashar Al-Assad – Sirijski “diktator” koji preporodio zemlju
FOTO: Bashar al Assad
Tko je, dakle, sirijski predsjednik Bashar Al-Assad? O svim aspektima njegove vladavine se uvelike pisalo, pa i o tome kako se u Siriji nije moglo govoriti o predstavničkoj parlamentarnoj demokraciji kakvu poznajemo na Zapadu. Pa što?! Kao da je to jedini oblik vladavine na svijetu i ne može biti druge nego takve?
Govorimo o zemlji i državi u kojoj bi ovakva vrsta “demokracije” dala jednake rezultate kao u Iraku, Libiji i umalo u Egiptu, koji se u posljednjem trenutku vojnim udarom spasio od sigurne propasti.
Zlatko Dizdarević, čovjek koji se više od trideset godina bavi Bliskim istokom, izjavio je: “Bashar Al-Assad nije cvijeće. On je diktator. Ali što mi, koji gravitiramo prema zapadnim medijima ujedinjenima protiv sirijske legalne vlasti, uopće znamo o represiji koju provodi nad svojim narodom?”
Tko imalo poznaje povijest i prilike u tom dijelu svijeta, zna kako nije točno ono što se piše o Siriji, zemlji za koju Henry Kissinger smatra da je “umjetna tvorevina u kojoj od 1920. živi nekoliko naroda i na desetke plemena koji nikada nisu zaživjeli kao nacija i da bi je trebalo balkanizirati”.
Vlada u Damasku i je po nalogu predsjednika prije rata pokrenula niz reformi i Sirija se nikako nije mogla uspoređivati s jednim Tunisom.
Sirija je upravo zahvaljujući “diktatoru” Basharu Al Assadu imala besplatno školstvo, zdravstvo, itd. Imala je jaku srednju klasu, uglavnom trgovačku, bez koje se ne može govoriti o procesima demokratizacije i što je najvažnije, Sirija nije dugovala niti dolara Svjetskoj banci ili Međunarodnom monetarnom fondu. Na službenoj stranici MMF-a i danas stoji kako “Sirijska Arapska Republika nije imala transakcije s Fondom još od 1. siječnja 1984. ” i svi ostali podaci glede potraživanja i dugovanja “tabula rasa”.
Informacije kojima se još uvijek “bombardira” javnost na Zapadu su po svom sadržaju su uglavnom crno-bijele. Bashar Al-Assad, naravno, spada u ovu drugu kategoriju. Stoga nije nikakvo čudo da izjave iz Washingtona o Siriji zauzimaju udarne termine ili naslovnice tiskanih medija.
Istina je da je Bashar Al-Assad, “brutalni diktator” koji je na vlast došao 2000., za 10 godina je zahvaljujući gospodarskim reformama više nego utrostručio BDP Sirije. 1999. je sirijski BDP iznosio 18 milijardi dolara, 2010. godine 60 milijardi, a 2011., kada je odlučeno da Siriju treba “demokratizirati”, 64 milijarde dolara. I to govorimo o nominalnom BDP-u. Konstantni gospodarski rast se, dakle, bilježio cijelih deset godina.
Javni dug u odnosu na BDP Sirije je prije izbijanja islamističke pobune i inozemne agresije tri godine zaredom bilježio povijesni minimum i bio je manji od 30%.
Spomenimo još jedan interesantan podatak. 2000. je u Siriji internet koristilo 20 000 ljudi, a 2009. je na 22 milijuna stanovnika bilo 4,5 milijuna korisnika interneta i tako dalje unedogled.
Da li su od tog rasta koristi imale samo političke, partijske i vojne elite? Moguće, ali prema provjerenim podacima je od tog rasta koristi imao i narod. Nezaposlenost, koja je 2000. iznosila 20%, za deset godina Assadove vladavine je pala na 8,3%, što je brojka o kojoj mi možemo samo sanjati ili manipulacijama statističkim podacima tvrditi da je takva ili čak manja.
Kako je moguće da jedan narod, koji je ušao u fazu ekonomskog procvata , za razliku od, na primjer, Tunisa, dragovoljno odluči umrijeti u krvavom građanskom ratu u kojeg su se izravno uplele sve regionalne i svjetske sile?
Obično se narodi pobune protiv onih koji ga izgladnjuju, a ne protiv onoga koji nezaposlenost svede na prihvatljiv postotak i većem dijelu stanovništva osigura pristojan životni standard. To se vidjelo i na skupovima potpore diljem zemlje na kojima su bili isključivo građani Sirije, kao i na podršci koju vlast ima sve godine rata.
Sam je sirijski predsjednik izjavio “da bi ga sam narod već svrgnuo da misli drugačije”. I u pravu je. Ovdje je potpuno jasno o kojem se scenariju radi.
Uzmemo li ekonomsku neovisnost i prosperitet, savezništvo s Iranom i Rusijom, SAD, Europa, Izrael i zaljevske tiranije odjednom imaju idealne razloge da od Bashara Al-Assada stvore “novog svjetskog diktatora koga bombama treba dozvati pameti”.
I tko je to rekao među zadnjima? John Bolton, Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost, a prema riječima bivšeg operativca CIA-e Roberta Davida Steelea “korumpiranog i vrlo glupog čovjeka kojeg u šaci drže Izrael i cionistički lobi u Americi”.
logično
