JA ... Žena, majka, kćerka, sestra, supruga, radnica, baka, svekrva, punica, prijateljica, feministica,  susjeda, kuma, nudistica, radna kolegica, ljubavnica,  volonterka,  junakinja,  vrtlarica,  planinarka, vozačica,  klizačica, dadilja, slikarica, hraniteljica, rekreativka, sakupljačica, pacijentica,  blagajnica, spremačica, restauratorica, službenica, savjetnica, slastičarka, kolekcionarka, krojačica, optimistica ..

Kada se zamislim zbog čega & svega sebe volim nazivati sakupljačicom ne znam od kuda da počnem. Moja draga prijateljica voli za sebe reći :“Ja sam sakupljačica“ kada pokušava pronaći izgovor radi gomilanja odjevnih predmeta za koje planira prekrajanje. Ja se teško odvajam od nekog posuđa kojega se ne želimo odreći bez obzira što smo nabavili novo, prazne staklene bočice koje će nam i opet zatrebati, rasparene šalice - prijateljicin svadbeni poklon, čak plastične kutije od sira ili sladoleda za pakovanje kolača ili hrane, ili nogavice starih hlača koje napunimo spužvom i izradimo zaštitne jastuke koji zaustavljaju hladni zrak u duplim drvenim prozorima, Namjerno ne nabrajam sve predmete koji ne zauzimaju puno mjesta u ladicama a to su prvenstveno marame, šalovi, kravate i ostali detalji koje nisam godinama stavila oko vrata ali znam da će mi opet sigurno zatrebati - pa neka su i dalje tu. Ne spominjem niti porculanske & drvene figurice koje smo kao suvenire dobivali ili kupovali da nas podsjećaju na davna putovanja ili poklone djece i dragih prijatelja. Naravno da svaki od tih predmeta imaju svoju priču i veliku emocionalnu vrijednost. To što smo u međuvremenu promijenili dio namještaja ili cijelo pokućstvo, ti dragi predmeti su ostali na vidnom mjestu. Sakupljačicama smatram i kolekcionarke koje imaju na stotine malih bočica svih mogućih alkoholnih pića koje zauzimaju kutne i ine police sa kojih prašinu brišu satima i tako godinama, pa bezbroj staklenih I kristalnih figurica, skupocjenih porculanskih tanjura i šalica s zlatnom & kobaltnom šarom, kristalne čaše iz kojih ne pijemo niti za doček Nove godine, kristalne zdjele i zdjelice izrađene u tvornici kristala „Zaječar“ što smo nekada davno, uz crveni karanfil dobivale za Dan žena.

Velika prednost sakupljačica koje žive u kući je što nakon odlaska djece iz roditeljskog doma ostaju njihove prazne sobe u (kojima povremeno borave kada nam dođu u goste sa svojim obiteljima) pa je to savršeno mjesto gdje „vrijeme stoji“ i iza tih vrata čuvamo njihove knjige, igračke, slike, ..

Oni koji žive u stanovima, u sličnim situacijama možda postupe isto a možda kupe bračni krevet i prvi puta od kada žive u stanu imaju spavaču sobu. Moja pokojna svekrva je u smočnici imala plastičnu nosiljku za 6 pivskih boca i drugu za 6 boca mineralne. Sve ostalo je bacala jer u 50 m2 na drugom katu nije mogla praviti skladište ambalaže za razliku od moje mama koja je iz podruma prenosila u ljetnu kuhinju pa na tavan „sve što će nam nekada zatrebati“. Nađe se tako kod nje muzejskih primjeraka dumst boca od 10 l, boca za sodu sa onom metalnom kapsulom, kante za mast koje nam ne trebaju posljednjih 30 godina, kutije pune knjiga i stručne literature moga pokojnog oca, petrolejka, aluminijska vangla, drveni i kartonski kofer, limene kutije za brašno ... Sklona sam vjerovati da je i ta osobina „genetsko naslijeđe“ i da geslo „šteta je baciti“, „Može nam opet zatrebati“ ide sa koljena na koljeno - osim ako ne ide?!

Imam prijateljicu u čijoj kući vlada higijenska čistoća, sve miriši na Domestos, u kuhinji ravnih linija nema niti jednog ukrasa osim male pepeljare na stolnjaku. Priča mi ona kako kod jedne naše poznanice ima „đinđi i rka“ po svuda i kako bi ona sve „u crnu vreću“ pa pokretom ruke slikovito pokaže kako se to po kratkom postupku sklanja. Baš sam je htjela pozvati u posjetu ali sam se naglo predomislila. Kćerka mi predlaže optimalno rješenje gdje u lijepu kutiju poslažeš sve te drage uspomene - sakupljače prašine“, staviš poklopac i kutiju odložiš na policu. Sve je tu, ništa nismo bacile ali se ne vidi!

Pa u čemu je problem!? Daju li nam pretrpani ormari i ostave osjećaj ispunjenosti i sigurnosti? Hoćemo li izgubiti desetak kilograma kada u modu opet dođu karirane suknje u zvono? Govore li kobaltne šare na pretrpanim zidnim policama eventualnom posjetitelju o našoj osobnosti ili o materijalnom blagostanju koje vlada u našem domu?! Radi li se o strahu od gladi i neimaštine, kakvoga su stekle naše bake preživjevši svjetske ratove i krize nakon prolaska vojski iza kojih su ostali pustoši i glad? Možda kao vjernici nismo dovoljno uronjeni u svoje vjere sugerirajući važnost življenja u božjoj providnosti koja nas oslobađaju straha od materijalne neimaštine računajući uvijek na Tvorčevu pomoć?! Od kud nam potreba (osim ako je nemamo) sakupljati i godinama čuvati obuću, odjeću i ostale predmete koji nemaju kolekcionarsku vrijednost poput numismata, filatelista, sakupljača umjetnina, knjiga i sličnih blaga?

Strah je naš najveći neprijatelj i sve odluke koje donosimo preplavljeni njime, rijetko za posljedicu imaju neku značajnu životnu promjenu na bolje. I ja sam prvo pobijedila strah od strahova koji me drže u prividima nedostatnosti, potreba, odvojenosti, samoće, tuđeg osuđivanja, života & smrti. Kada želim razumjeti i eventualno promijeniti neke "urođene" navike koje me drže u začaranom krugu, "konsultiram" one kojima vjerujem a Halil Gjubran je moj najdraži izbor. U knjizi Prorok kada govori o Davanju spominje istine koje mi značajno pomažu pri donošenju svjesne odluke da ulogu sakupljačice svedem u prvom koraku barem na lijepu kutiju po preporuci moje kćerke pa onda ispunim puno veće obućom & odjećom i češće odnesem u Crveni križ ili Caritas.

".. I što je strah od nužde nego nužda sama?

Nije li žeđ, koje se strašite dok vam se izvor prelijeva, neutaživa?.. "

Halil Gjubran

Ljudi skloni alternativi većinu životnih okolnosti objasne energijom pa tako i o sakupljačkim navikama kažu kako je dobro fizički ukloniti "nepotrebne" stvari, kako bi čiste energije imale mogućnost ući i u taj prostor privući nove predmete, emocije i navike.

"Jer što je vaše bogatstvo nego stvari koje čuvate i pazite iz straha

da vam sutra ne zatrebaju?

A sutra, što će sutra donijeti preopreznome psu koji zakopava kosti u neutrtu

pijesku dok hodočasnike prati do svetoga grada?"

"A ima li išta što ćete zadržati?

Sve što imate jednog će se dana razdati;

Stoga, dajite sada, da doba davanja pripadne vama,

a ne vašim baštinicima."

Halil Gjubran