Ja ..žena, majka, kćerka, sestra, supruga, svekrva, punica, prijateljica, feministica, kuma, nudistica, radna kolegica, ljubavnica, slastičarka, kolekcionarka, krojačica, susjeda, radnica, baka, vrtlarica, planinarka, vozačica, klizačica, kuharica, dadilja, slikarica, hraniteljica, rekreativka, sakupljačica, pacijentica, blagajnica, savjetnica, spremačica, restauratorica, službenica, optimistica ..
Većina nas smo društvena bića i od najranijeg djetinjstva volimo osjećati pripadnost svojoj obitelji, a kasnije nekoj grupi vršnjaka izvan naše kuće koje nazivamo prijateljima. Bezbroj je razloga radi čega se povjeravamo nekim osobama a nekim drugima ne. Alternativci skloni traženju i nalaženju odgovora kroz "širi pogled" kažu da se najčešće utjelovljujemo u istoj grupi duša koje se „prepoznaju na toj duhovnoj razini“ pa isključimo „alarm opreza“ i slušamo svoje „šesto čulo“ koje nam javlja da osobu poznajemo jako dugo bez obzira što smo ju upoznali prije sat vremena. Ima još jedna enigma vezana uz „čaroliju“ odnosa a ima negativan predznak. Radi se o našem osjećaju prema ljudima koji nam nikada ništa nisu učinili nažao ali mi prema njima osjećamo nepovjerenje, neprihvaćanje i što kaže moja stara: “Da mi svaki dan donese dukat, ne želim ga u svojoj kući!“ I za takve slučajeve alternativa ima odgovore, ali danas se želim baviti samo pozitivnim aspektom riječi prijateljstvo!
Dakle, pronađemo i zavolimo svoje prijatelje i prijateljice izvan kuće, u školi, sportskom klubu, fakultetu, vojsci, radnom mjestu .. Znam da će puno vas pomisliti kako nam ne mogu svi biti prijatelji i da pravog prijatelja ili prijateljicu možemo imati samo jedno – dvoje a svi ostali su samo poznanici. Mislim da je to brojčano stanje rezultat odluke da samo malom broju „odabranih“ dopustimo pravi iskreni pristup i povjerenje. Jednom mi je prijateljica prigovorila kada sam ušla u njezinu kuću nešto u stilu:“.. ti napokon došla kod mene..!“, ja sam se na vratima okrenula i rekla joj:“.. navratit ću kada budeš malo bolje raspoložena!“. Nisam željela trošiti svoje dragocjeno vrijeme na opravdavanja ili ispričavanja gdje sam i zašto sam „došla tek sada“, niti sam njoj dala priliku da se okomi na mene radi svojih problema. Radije sam odlaskom izbjegla incident ili eventualne obostrane prigovore. Kada sam došla drugi puta na njezina vrata, nije me prozivala gdje sam nego smo se lijepo družile to malo vremena koje smo odvojile jedna za drugu. Naravno da sam joj ispričala o strci i žurbi koje su me snašle posljednje vrijeme a i njoj je bilo žao što je nastupila svađalačkim tonom jer je bila umorna. Pa mi smo dugogodišnje prijateljice i imamo jako malo vremena jedna za drugu što ne umanjuje naše prijateljstvo. Da sam dopustila svome Egu progovoriti, naše bi se prijateljstvo vjerojatno narušilo. Ako želim tjerati „mak na konac“ (ma što to značilo) mogla bih zaključiti da to i nije neko prijateljstvo ako ga može narušiti obična svađa?! Davno sam osvijestila kako se ipak radi o našoj svjesnoj odluci kada poklanjam svoje vrijeme u svrhu njegovanja prijateljstva. Ako sam odluku donijela radi suosjećanja, razumijevanja i s prijateljskom ljubavlju, tada u tom odnosu, nema mjesta proračunatosti i kalkulacijama. Suprotnost je graditi odnos proračunato i tada se ne radi o prijateljstvu.
Često nam oni koji gledaju „sa strane“ osjete potrebu reći kako nas netko iskorištava u nekom odnosu, po nekada i sami osjetimo da nas vrijeme koje provodimo sa prijateljicom/em ne ispunjavaju kao prije i nekada osjetimo kako više „dajemo“ nego li „primamo". Nije prijateljstvo jednosmjerna ulica i trebamo biti tu za svoje prijatelje i kada oni nas trebaju.
Nekima od nas je rat doneo nenadana i divna prijateljstva koja imamo priliku njegovati godinama bez obzira na velike udaljenosti koje uspješno prebrodimo zahvaljujući najnovijim komunikacijskim tehnologijama. Najzanimljiviji su naši prijatelji koje susretnemo na 20, 30, 40, 50 -oj godišnjici mature, jer su jedini koji nas stvarno poznaju i pred njima ne trebamo glumiti da smo nešto drugo. U njihovom društvu se slobodno možemo opustiti i smijati kao djeca jer nas jedino oni poznaju i najveći su nam prijatelji (bez obzira što se susrećemo jako rijetko). Kada neki muškarac kaže:“ Poznajem ga, to je moj prijatelj iz vojske - ili - bili smo cimeri dok smo studirali“, u toj rečenici je izrekao više nego li se može napisati u cijelom romanu. Isto naravno vrijedi i ako to kažu žene!
Teorija naših starih da možemo imati samo jednu – dvije prijateljice u životu je dio našeg „folklora“ utkanog u um kroz viceve, pošalice i priče koje nose poruke: " jetrve se ne podnose“(žene udane za dva brata), snahe i svekrve rijetko kada imaju dobar odnos, čak i zajedništvo među rođenim sestrama nije previše poželjno jer su četo prisute tvrdnje: „ona je bolja od tebe, ona je gora od tebe, što nisi kao ona, nisi ti njihovo društvo, i sl…" Sva su ta ponašanja sugerirana patrijarhalnim vrijednostima i odgojem koji ne podržava prijateljstvo i suradnju među ženama u obitelji i šire jer žensko zajedništvo je najveća opasnost patrijarhatu. Cijeli život nam nameću mušku shemu uspoređivanja …“da si ti kao ona ne bi meni leđa grijala; neka je dobila batina od muža, zaslužila je – ima predugačku jezičinu; da je moja ja bih ovo ili ono, jesi li vidjela njezine krofne - nemaju pasak, letjelo bi sve po avliji da je moja, ..…i tako smo kroz stoljeća prihvatile muški princip u „borbi za eliminaciju eventualne konkurencije“ ogovarale jedna drugu, sudile jedna drugoj, rugale se i bez trunke suosjećanja jedna drugu doživljavale kao konkurenciju koja može ugroziti našu poziciju u obitelji i šire.
Zato feministice i mudre žene ne dopuštaju u svojoj blizini da netko govori ružno o drugoj ženi, bez obzira da li komentira njezinu odjeću, izgled, neuspjeli kolač, ofarbano bijelo rublje, odgoj djece ili razloge razvoda nečijeg braka..?! Vrlo rijetko, gotovo nikada nisam čula da muškarac komentira, ogovara ili kritizira odjeću, izgled, hod ili ponašanje drugog muškarca. Njih to nisu niti učili za razliku od uvijek prisutne potrebe da se ženski izgled i njezini postupci komentiraju, prosuđuju, osuđuju i da ih se ogovara. Uvijek se trudim da ženama u svojoj blizini objasnim kako je lako promijeniti "urođene" dosadašnje navike i početi suosjećati sa drugim ženama. Za početak, i meni plava čarapa oboja bijelo rublje, prijateljice bez muža redovito ljetuju sa mnom i mojim mužem jer u razvedenim ženama ne gledam opasnost za vlastiti brak i uvijek ih pozivam na obiteljska druženja.
Nije istina da mi je u životu dovoljna samo jedna ili dvije dobre prijateljice. Mogu ih imati koliko god hoću i ne moramo se intenzivno družiti da bismo jedna drugu smatrale jako dobrim prijateljicama. Nije nužno niti se skroz povjeravati svakoj. Mogu imati grupu prijatelja i prijateljica koje nikada nisam pozvala u svoj dom a ipak sam im odana i mogu računati na mene kao i ja na njih.
I na kraju, vrijedimo onoliko koliko smo dobrih međusobnih odnosa izgradili u svome životu, a pogotovo koliko ih se mogu zvati prijateljstvom. Nemamo razloga bojati se ljubaznosti, suosjećanja i razumijevanja među ženama i muškarcima, pa što ako se sprijateljimo sa više različitih osoba od kojih će neki možda brzo izaći iz našeg života- bogatiji smo za jedno poznanstvo i jedno iskustvo. I tko smo mi u ostalom da sudimo i kritiziramo druge ljude!? Možemo im reći ali bez osude ako nam se ne sviđa neki njihov postupak i ne moramo „rušiti mostove za sobom“.
Biti nekome prijateljica, tu ulogu osjećam kao privilegiju i s radošću odvajam svoje vrijeme kako bi njegovala dosada stečena prijateljstva. Ako vam se čini da sam pojam koji stoji iza riječi prijateljstvo umanjila, jer smatrate kako u životu možemo imati samo mali broj pravih prijatelja ili prijateljica, u pravu ste - osim ako niste. Odbacimo li ego i krutost u ocjeni i vaganju postupaka naših prijatelja i prijateljica a istovremeno podignemo svoj prag tolerancije pa nekada uđemo u njihove cipele - imat ćemo više od jednog ili dva prava prijatelja i prijateljice što je u stvari veliko bogatstvo i životno postignuće.
