Vaš novi, treći igrani film ‘Život je truba’ prikazuje se nekoliko tjedana u kinima, nakon što se obavili (pred)premijernu turneju po nekim gradovima u Hrvatskoj. S kakvim vam impresijama publika prilazi?
Ljudima se zapravo najviše sviđa činjenica da se film bavi onim što je ovdje i sada, bez osvrtanja unatrag na neveselu recentnu, ali i dalju prošlost. Kad čujem kako ljudi govore o njemu, pomislim kako sam napravio eskapistički film, što je zapravo smiješno. Kao neki ‘bijeg u sadašnjost’, ali onu u kojoj nema televizije, novina, vijesti, nego sa svih strana svira glazba.
U smislu aktualne procjene broja gledatelja za domaći film, kakav je prikazivački saldo dosad? Koliki je broj realan, po vašem mišljenju, za ‘Trubu’? Ako je posljednji ‘Bond’ u domaćim kinima dobacio do oko 150 tisuća gledatelja, kakvi mogu biti kapaciteti domaćeg filma? I mora li domaći film, ako pretendira na uspjeh velikih brojki, uvijek biti žanrovski?
Nije dobra situacija s prodajom kinoulaznica u Hrvatskoj. Posljednjih godina proda ih se oko četiri milijuna, što znači da ne prodamo niti jednu čitavu ulaznicu po glavi stanovnika, nego otprilike 0,9. Prosjek razvijenih europskih zemalja je između dvije i tri karte po glavi stanovnika. Domaći film je slabo zastupljen u ukupnom broju prodanih kinoulaznica. Veći uspjeh su imale jedino domaće komedije, tako da se može zaključiti kako nije samo važno da film bude žanrovski, nego taj žanr mora biti komedija. Zasad je ‘Trubu’ pogledalo desetak tisuća ljudi, nadamo se da će nakraju rezultat biti oko dvadeset tisuća gledatelja. Mislim da treba proći još neko vrijeme kako bi filmovi kao što je ‘Život je truba’ imali kod nas značajno veći broj gledatelja. Kina su se promijenila, pa se promijenila i publika. Gotovo 200 filmova godišnje bude na kinorepertoaru. Njihova je publika većinom mlada ili vrlo mlada pa se, u smislu distribucijskog potencijala, filmovi mogu podijeliti na one za djecu i one za odrasle (a tu ne mislim na pornografiju). Potonji imaju značajno slabije rezultate posjećenosti, jer ljudi filmove gledaju doma.
Obitelj kao potpora ili teret
Po nekom žanrovskom ključu filmske industrije, ‘Život je truba’ predstavlja feel good, takozvani mali film. Kako biste ga opisali u nekom tehničkom, terminološkom smislu? Kakvu ste emociju i ideju htjeli pronijeti?
U Americi su skovali termin dramedy koji možda najbolje opisuje ovaj film. Namjera mi je bila stvoriti film u kojem će svi dramaturški mehanizmi kao što su zaplet i rasplet biti svedeni na nužno – dano im je minimalno vrijeme. Pozornost se daje jedenju, pijenju, pjevanju… Htio sam prikazati ljude koji uživaju u životu i življenju na jednostavan način, koji sreću i veselje pronalaze u svakodnevnom, uobičajenom.
Uletjeli smo u kapitalizam bez ikakvog plana i programa. Gledajući američke filmove, ljudi su vidjeli valjda samo velike kuće i automobile, a zanemarili one scene kad banka pred iste te kuće pošalje kamion pa iseli ljude i odvuče im automobile. Sad to živimo. Hvata nas panika, a ta panika za sobom ostavlja puno žrtava
Ne mislimo da je riječ o ‘zagrebačkom’ filmu iako se događa u Zagrebu, nego o portretima generacija urbanih srednjoklasnih obitelji u univerzalnom smislu, odnosno fokusu na životni stil hipstera, čija se ideja bonvivanstva mijenja kad se pojavi obiteljski problem. Ali obitelj je važna – ta je zajednica najvažnija?
Kako je ono rekao Nušić: ‘Nitko ne može da te ocrni kao familija!’ Obitelj je važna kao potpora ili kao teret. Bitno nas određuje, htjeli mi to ili ne. Obitelji se mijenjaju, naravno, zajedno s društvom. Ali koliko god se one mijenjale s vremenom, rituali poput svadbi i blagdanskih večera ostaju isti. Ti rituali su ono što me zanimalo u filmu. Kao rijetke prilike kad je šira obiteljska zajednica na okupu: babe, dide, retardirani rođaci, tetke iz Njemačke, Australije, Amerike. Šarolika skupina karaktera uvijek je filmski inspirativna.
Ako vam kategorija hipstera nije bila svjesno oblikovana, jeste li svjesno pazili na nijanse klasnih razlika, koje su kroz dvije zagrebačke obitelji u filmu precizno postavljene?
Iskreno, ja sam taj ‘hipsteraj’ doživljavao isključivo kao modni izričaj. To su mi bili oni mladi ljudi koji su, svi na isti način, drugačije odjeveni od drugih: dedin prsluk, neki šešir, sve u milijun boja… U filmu sam te klasne razlike nastojao pokazati pomoću detalja koje sam se trudio držati u drugom planu, tek da pomognu shvaćanju likova.
Jesu li klasne razlike danas vidljivije nego u vrijeme vašeg odrastanja? Navodno je to banalno pitanje u kapitalizmu?
Odrastao sam u Sarajevu, u kvartu koji se zove Alipašino polje. To je radnički kvart, izgledom podsjeća na zagrebačke Dugave: puno betona, neboderi. Ali je taj kvart bio socijalnoklasno dosta šaren, tu su zajedno živjeli radnici, sveučilišni profesori, taksisti, pekari, sportaši… Socijalizam je na različite načine nastojao poništiti ili barem sakriti klasne razlike, ali one su i tada postojale, iako ih nije bilo tako lako pokazati. Kod nas je uvijek vladao manjak robe široke potrošnje, tako se onda govorilo, nije bilo lako imati nešto po čemu bi se isticao kao upadljivo drugačiji ili bogatiji. Sva garderoba bila je slična, nije bio velik ni izbor automobila, namještaja i svih gluposti koje su danas mamac ljudima. Danas su na pojavnoj razini klasne razlike vidljivije, ali esencijalno smo jad i bijeda kakav smo i bili većinu zajedničke povijesti. Možda smo sad i veća bijeda, jer uglavnom izgledamo kao psi pušteni s lanca, ganjamo sve što se miče, sija, šareni… A ljudi kao da su postali ravnodušni prema svemu što, kao krajnju konzekvencu, nema neki oblik materijalnog posjedovanja. Puno se manje gledaju filmovi, predstave, izložbe, manje se sluša glazba. Glazba nam je postala nekakva zvučna kulisa. Ima je, kao, svugdje, pa joj nitko ne pridaje pozornost. Djecu devedesetih se hranilo tamburicama, pa se sad svi čude što ih, kad malo odrastu, zanima punk varijanta istoga, odnosno turbofolk. Uletjeli smo u kapitalizam bez ikakvog plana i programa. Gledajući američke filmove, ljudi su vidjeli valjda samo velike kuće i automobile, a zanemarili one scene kad banka pred iste te kuće pošalje kamion pa iseli ljude i odvuče im automobile. Sad to živimo. Hvata nas panika, a ta panika za sobom ostavlja puno žrtava.
Kultura nije opterećenje
Od filmskog trejlera ‘Trube’ nadalje prati nas asocijacija na tradiciju danskih, posebno Vinterbergovih filmova, a barokne scene hrane i hranjenja u krupnom kadru kojima pridajete puno pažnje također su dio te tradicije europske kinematografije. Jesmo li na tragu?
Europski film je puno češće pridavao pozornost ‘malim’, svakodnevnim stvarima i događajima, vjerojatno iz želje da rastereti film pretjerane naracije. To je već dulje vrijeme preokupacija europskih filmaša, a očit je onda utjecaj i na ovaj film. Jim Jarmusch je rekao, i mislim da je potpuno u pravu, kako ne postoji originalnost, već samo autentičnost. Poput svih filmaša, i ja sam zbroj mnogih utjecaja: ljubav i strast prema filmu, posebno gledanju filmova, usadili su mi profesori Ante Peterlić i Hrvoje Turković, Zoran Tadić je i svojim filmovima i činjenicom da mi je bio profesor na Akademiji značajno utjecao na mene. Onda europska tradicija (Chabrol, Truffaut, Buñuel, Fellini, Kieslowski, Mike Leigh…), uz autore američkog nezavisnog filma. Zapravo, utjecalo je sve ono što se na filmu gledalo kad sam bio mlad. Ionako je sve to stvar hira povijesti: u neprestanom prelijevanju i preplitanju utjecaja filmskog naslijeđa kroz vrijeme.
Kako vidimo, sastavlja se nova vlada koja će biti potpuno drugačija od svih dosadašnjih, kako tvrde oni koji je sastavljaju, ali ona ipak ima zajedničku crtu s prethodnima – nikome od budućih vladara obrazovanje, kultura i umjetnost nije ni u primisli
U filmu briljira gluma, sad već kao filmski koncept suvremenog domaćeg filma, što je pokazatelj zrelosti čitave kinematografije: kako na to gledate? Po nekom provincijalnom impulsu, domaće glumce/ice ‘prepoznajemo’ tek kad dobiju veliku nagradu ili veliki angažman izvan zemlje.
Imamo fenomenalne glumce, često debelo podcijenjene, a najljepše se o njima govori kad glume u predstavama ili filmovima koji nisu na hrvatskom jeziku. Glumiti na engleskom je uspjeh, sve ostalo nije vrijedno pozornosti. Tragično je koliko nam nedostaje vlastiti sustav vrijednosti. Sad se već pomalo uvukao strah od izgovaranja da je baš dobro nešto što je nastalo tu, nešto smo napravili mi. Mike Leigh je, na primjer, redatelj koji je utjecao na mnoge domaće redatelje i glumce, tako da je dio njegove posvećenosti perfekciji glumačkih izvedbi sigurno, nasreću, našao mjesta i u domaćoj kinematografiji.
HTV je koproducent ovoga, kao i velike većine domaćih filmova, a ipak se domaći film mnogo manje reklamira nego bilo koja druga industrija. Domaćem filmu reklama u neatraktivnom terminu, duga reportaža o američkoj premijeri ‘Ratova zvijezda’ u centralnom Dnevniku? Ima li smisla ovo elaborirati?
HRT mrzi svoju djecu. Postoji apsurdan običaj na HRT-u da vlastite filmove, serije i sve što nije pjevno-plesnog karaktera tretira kao nešto što treba sakriti, a ne pokazati. Ne mogu tvrditi da je to namjerno, a ne posljedica općeg šlamperaja koji ondje vlada, ali je u svakom slučaju situacija koju odmah treba mijenjati. No ne vjerujem da će se to brzo dogoditi. Kako vidimo, sastavlja se nova vlada koja će biti potpuno drugačija od svih dosadašnjih, kako tvrde oni koji je sastavljaju, ali ona ipak ima zajedničku crtu s prethodnima. Nikome od budućih vladara obrazovanje, kultura i umjetnost nije ni u primisli.
Što se mora promijeniti kako bi se počelo misliti o kulturi i obrazovanju u društvu?
Imao sam priliku, s nekolicinom kolega filmaša, govoriti pred saborskim Odborom za medije. Ljudi koji su sjedili u tom Odboru temeljito ne razumiju ono čime bi se trebali baviti. Jer kultura nije opterećenje nego, da se poslužim rječnikom današnjice, jako dobra investicija. Malo je poznato da većina hrvatskih filmova na svaku uloženu kunu HAVC-a donese još jednu kunu iz europskih i drugih nacionalnih kinematografskih fondova. Ali prava promjena mora najprije početi u obrazovnom sustavu, jako smo zapustili vlastitu djecu.
Je li filmski festival u Puli ključan za domaću kinematografiju? Domaći redatelji i čitava domaća filmska industrija ambivalentno se odnose prema Puli, smatrajući da strategije promocije filma (festivalski put ili put kroz kina s ‘običnom’ publikom) kolidiraju. Sarajevski festival zasjenio je Pulski, je li kasno da se Pulski ubuduće profilira?
Pula još uvijek ima mogućnost profiliranja u jak regionalni festival. Uostalom, Pula je većinu svoje povijesti bila ‘regionalni’ festival. I nije pošteno uspoređivati suvremenu Pulu i Pulu iz socijalističkog doba. Tada se film jako cijenio, shvaćala se moć i važnost kinematografije, a danas se Pulu shvaća uglavnom dekorativno. Dobro je da su filmovi na Puli iz godine u godinu sve bolji, a festival će biti jak onoliko koliko su dobri filmovi koje prikazuje. Pula je dio naše kinematografske tradicije, to se ne smije zanemariti.
Sljedeći film već spremate, a bit će to film o psima? Na koji način, kakav?
Zapravo, bit će film o šetačima pasa. Interesantna subkultura. Pas je, kažu znanstvenici, prva životinja koju smo pripitomili, psi žive s nama tisućama godina. Zanimaju me ti ljudi i njihovi psi koje viđam svako jutro i svako poslijepodne na Savskom nasipu. Svi imaju jednu zajedničku crtu, svima je to najdraži dio dana.
portalnovosti
