Poljskoj nije palo na pamet da spriječi dolazak Angele Merkel u Auschwitz, što je u vezi Vučićevog dolaska u Jasenovac Hrvatska učinila. Budući da je on legalno izabran predsjednik za kojeg je glasala većina Srba i Srpkinja, kao što su većinu jasenovačkih žrtava činili Srbi i Srpkinje, to jednostavno nije prihvatljivo
Za zacjeljenje teških povijesnih rana potreban je napor obiju strana – Jasenovac (foto Goran Stanzl/PIXSELL)
Odmah se moglo znati da će odbijanje da Aleksandar Vučić posjeti Jasenovac izazvati zapaljive repove, pa sam zato pustio da se priča odvije do kraja. Da se razumijemo, hrvatske vlasti u pravu su što su odbile taj posjet jer nije bio u skladu s diplomatskim protokolom, nego je kao vodonoša poslužio Milorad Pupovac, koji je s bačvom vode na leđima i s kantom u svakoj ruci upotrijebljen kao posrednik u misiji koja od početka nije imala izgleda na uspjeh. S druge strane, odbijanje Vučića spada u najteže diplomatske poteze jer Jasenovac nije ekskluzivno pravo Hrvatske, nego spada u internacionalnu baštinu kolektivnog osvještavanja najtežih ratnih zločina u Drugom svjetskom ratu. U osnovi, ovdje se radi o rogatom sukobu brojeva. Vučić bi htio doći u Hrvatsku pod egidom 700.000 pobijenih Srba i ostalih u logoru na Savi, što je refleks još mahnitijeg pretjerivanja s brojevima u prijašnjim vremenima. Osim toga, on se između redaka očito referira na procjenu tzv. Vukojevićeve komisije i sličnih proustaških adresa da je u Jasenovcu ubijeno ispod tisuću ljudi. To nikada nije službeno potvrđeno, ali ni službeno opovrgnuto, pa se cinično narugao Hrvatskoj podsjećanjem da je čak i Tuđman govorio o desecima tisuća pogubljenih. Pritom je zaboravio da je i Tuđman procjenjivao broj pobijenih u Jasenovcu, a to je sve uklopio u svoj plan "pomirbe" jer je broj smaknutih na Bleiburgu i u Jasenovcu stavio u isti okvir od 30 do 40 tisuća egzekutiranih. To je, kao, trebalo pokazati da su svi radili zločine i da ih treba mjeriti istim metrom.
Ukratko, ovdje nema sasvim nedužnih i sasvim krivih. Sredina ljeta je tradicionalno vezana uz svađe oko ratne reminiscencije na prošlost, pri čemu kao povod služi "Oluja". Ali dok je donekle razumljivo da se na nju različito gleda kroz srpske i hrvatske naočale, u slučaju Jasenovca za to nema opravdanja. Iako se sa srpske strane i dalje maše sa spomenutim brojem od 700.000 jasenovačkih žrtava, u srpskoj historiografiji, posebno među mlađim povjesničarima, sve više prevladava stav o 80 do 90 tisuća pobijenih, što se uklapa u nezavisne procjene dvojice znanstvenika (Srbin Kočović, Hrvat Žerjavić). To je potvrđeno i naknadnim pojedinačnim prebrojavanjem žrtava i to je broj koji realno, plus-minus, i stoji. U idealnom raspletu bilo bi dobro da se organizira nekakav mješoviti hrvatsko-srpski znanstveni simpozij neovisnih povjesničara koji bi o tome dali zadnju riječ. Naravno da nije dobro da se Vučić razmahuje brojkom od 700.000 jasenovačkih pogubljenika, ali takvih sigurno ima i među ostalim posjetiteljima Jasenovca, pa im se neće valjda zbog toga zabranjivati prilaz "Kamenom cvijetu".
Što sve ovo znači? Evo, uzmite primjer Poljaka. Oni su doživjeli takve strahote u Drugom svjetskom ratu da imaju razloga za odbojnost prema Njemačkoj, čega zbilja i ima. Ali nije im palo na pamet da spriječe dolazak Angele Merkel u Auschwitz. I to je to. Za zacjeljenje ovako teških povijesnih rana potreban je napor obiju strana, pri čemu se od nominalnih predstavnika zločinačkih učinaka država traže izrazi kajanja. Od žrtava se pak očekuje da ne pretjeruju u samoviktimizaciji jer to može otvoriti nove krugove mržnje. Kod nas toga nema. Mrtvi u Jasenovcu periodično se vade iz grobova i regrutiraju za najprizemnije političke instrumentalizacije. U povodu nesuđenog Vučićevog dolaska u Hrvatsku odmah je iz Beograda zagrmjelo da je to tipičan postupak hrvatske ustaške vlasti, a iz Zagreba da je Vučić htio izazvati kaos u Hrvatskoj. Ovo drugo izgleda krajnje nategnuto jer je Vučić namjeravao doći sam, a ne u pratnji neke srbijanske pukovnije, što navodi na sljedeći zaključak. Sadašnje generacije ne mogu mijenjati prošlost, ali mogu mijenjati kontekst u kojem se ta prošlost dogodila i smjerokaze prema boljoj i perspektivnijoj budućnosti. Zato bi bilo idealno da se vrate u bolja razdoblja hrvatsko-srpskih odnosa kojih je također bilo, kao između dva svjetska rata u Hrvatskoj ili, još idealnije, da se "partizaniraju" kao u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je oružano bratstvo Hrvata i Srba bilo glavna lokalna poluga u uništavanju nacifašista. Ali to je iluzija. Jugoslavenski antifašizam više uopće ne postoji kao zaseban identitet. Raspao se već u toku srpsko-hrvatskog rata devedesetih, kada su obje strane tvrdile da vode antifašistički rat, što znači da su drugu stranu smatrale fašističkom, a onda se sve to produbilo izbijanjem rata u Ukrajini, gdje se Hrvatska hitro svrstala na stranu tzv. ukrajinskog antifašizma, a Srbija na stranu isto tako tzv. ruskog antifašizma.
Kada već spominjemo Rusiju, ona je ovih dana stavila na popis neprijatelja i Hrvatsku, ali taj popis sadrži desetke zemalja i može se objasniti propagandnom psihozom koja prati sve ratove. Što međutim kada provučićevski mediji zagrme na Hrvatsku da je ustaška država? E, tu je stvar malo drukčija. Kada se to dogodi, a da u Jasenovcu osvane HOS-ova spomen-ploča s natpisom "Za dom spremni", onda se više ne postavlja pitanje koliko je ta grmljavina pametna i dozvoljena, nego i koliko je točna. Andrej Plenković je pokušao zakrpati tu rupu tvrdnjom o dvostrukoj konotaciji uzvika "Za dom spremni", ali nakon što su i pripadnici radikalne nacionalističke hrvatske desnice priznali da ZDS znači isto danas kao i polovicom prošlog stoljeća, to je palo u vodu. Zato treba vrlo mudro i delikatno planirati Vučićev dolazak u Jasenovac. To se u krajnjoj liniji ne može izbjeći, pogotovo sada kada se saznalo da je on to i ranije htio, ali je bio odbijen. Prije svega, nezamislivo je da se ikome zapriječava dolazak u taj memorijalni centar, osim ako nema namjeru odgovoriti protuprovokacijom iste težine kao što je provokacija sa spomenutom spomen-pločom HOS-a. Drugo, Aleksandar Vučić je legalno izabran predsjednik Srbije za kojeg je glasala većina Srba i Srpkinja, kao što su i većina pobijenih u Jasenovcu bili Srbi i Srpkinje. Bilo bi dakle svetogrdno spriječiti takvog čovjeka da dođe u Jasenovac.
Jedini izlaz bio bi stvaranje, bez obzira na velike razlike, zajedničke kulture sjećanja na najteže žrtve u Drugom svjetskom ratu, i tome jednostavno nema alternative. U suprotnom, Jasenovac će ostati osinjak mržnje u kojem žrtve imaju ulogu kostiju razdora između živih, umjesto da budu spojna točka razumijevanja i suživota.
