Svemu dođe kraj, red. Rajko Grlić, Hrvatska, Turska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija, Makedonija, Bugarska, 2024.

  • Nasilje je svuda oko nas. U obitelji i braku, u obiteljskim odnosima, među rodbinom, prema rodu, u međudržavnoj politici, na globalnoj svjetskoj sceni. Ratovi vladaju, kako na makro-, tako i na mikrorazini. Ima li tome kraja? Postoji li neki lijek za ovu sveopću bolest društva (ako nešto takvo kao Društvo još uopće postoji)?

    Svemu dođe kraj, priziva tako Rajko Grlić naslovom svojeg (još jednog!) zadnjeg filma. Na neki način, spomenuti se autor nadovezuje na svoj prethodni film (a kojim je jednako tako nastojao zaokružiti i poentirati svoj opus). Međutim, čini mi se da ni ovoga puta tandem Grlić – Ante Tomić nije polučio veći umjetnički doseg. Nakon Ustava Republike Hrvatske (2016.), opet se radi o bespoštednoj kritici. Kritici? Svega opstojećeg? Naime, znano je da je Grlić sin jednog od najvažnijih hrvatskih praksisovaca, filozofa-estetičara Danka Grlića. Ista je, pak, Praxis-skupina (1964–1974) bespoštedno, na tragu Marxa, kritizirala „sve opstojeće“.

    Svemu dođe kraj osnovnim motivom navezuje se i na Krležin roman Na rubu pameti (1938.), po mnogima najrebelskiji, ali i najrezigniraniji u Fricovu opusu. Protagonist Grlićeva filma je Maks Pinter (Živko Anočić), advokat koji je iz provincije svojedobno došao i ušao u „najbolji odvjetnički ured u cijeloj državi“. No, baš kao i Pripovjedaču u Krležinu romanu, njemu se jednoga dana „sve to zgadi“. Na kraju sudskog procesa ovdašnjem tajkunu-oligarhu, Danku(!) Horvatu – a tumači ga vjerojatno danas najomiljeniji negativac regije Boris Isaković – on odlučuje reći Ne korumpiranom poduzetniku, a zapravo unesrećitelju svih što s njim imaju posla. I dešava se već poznata, poslovična borba pojedinca protiv vjetrenjača. Kao i mnogo puta u Grlića, politička priča smještena je u onu ljubavn(ičk)u. Pogled Maksa prema Nini (Jelena Đokić) na suđenju Maksu će osvijestiti promašenost mu života. (Seksualni kolaps braka Grlić tematizira i u Neka ostane među nama 2010.).  

    Danko Horvat oličenje je poduzetnika uz kakvog se često vezuje ovdašnja tranzicija. „Ako propadnem ja, pada i Hrvatska“, tako otprilike glasi parola iz njegovih usta. Naravno, Maks će postati Dankovom lovinom. Jer, između ostalog, on posjeduje inkriminirajuće snimke kobne noći u kojoj je Danko bešćutno upucao dvojicu svojih radnika. (Taj je motiv najeksplicitnije povezan s Krležinim Domaćinskim.) Grlić priču filma gradi na vrlo jasnim premisama. Naime, to da nikada nije kasno da čovjek progleda, da je moguće popraviti svoje grijehe i propuste iz prošlosti. I to je jasna, nedvosmislena autorova humanistička namjera. Zlo treba razotkriti, a kasnije i pobijediti.

    Međutim, u Grlićevim redateljskim rukama – a ne treba zanemariti ni plošni i plakatski scenarij kojeg poslovično supotpisuje Ante Tomić – film se utječe brojnim stereotipima u opisu HR-društvenih aktera. Jasna sprega državne i crkvene vlasti, u suradnji s korumpiranim i pohlepnim poduzetnicima, precizna je i točna definicija funkcioniranja domaćinskijeve nam Domovine. Neprezanje od uporabe zastrašivanja, a ni eksplicitna, institucijskog(!) nasilja, doista je HR-modus vivendi. Ali, Grlić je u filmskom prikazu istog upotrijebio vrlo malo autorske inventivnosti.

    Sekvence ljubavnog odnosa između Nine i Maksa djeluju jednako šablonski kao i one nedorečenog braka između Crkve, Države i Poduzetništva. Posljedica je to (možda?) i nedostajuće prave glumačke kemije između Anočića i Đokićke. (Za Isakovića, u ulozi Horvata, pak, moram priznati da je sjajno skinuo zagrebačke manire i dijalekt.) Kamera, pak, ne nudi neke izlete u inventivnije vožnje i rakurse. Osim fokusiranja na lice protagonista, ne postoji dinamika raskadriranja, kinematografija (iskusni Branko Linta) je rutinska, statična (i, pomalo dooosadna).

    Lik kojeg kao svojevrsnog deus ex machina autori uvode jest Budilica (Emir Hadžihafizbegović). On je svojom životnošću sušta suprotnost Maksovu poslovnom (ali i bračnom) partneru Grgi (Janko Popović Volarić). Budilica će reći nešto poput: „Država se služi pendrekom, a ja papagajkama“. On je u Svemu dođe kraj taj koji će i inducirati njegov (sretni?) kraj. Lik sitnog kriminalca paradigmatski je za ovdašnju sredinu. Njegov bunt – no često zauzdan u akciji pravnim manipulacijama, legacija je malog čovjeka prepuštenog kriminalu i nasilju poradi strukturalnog nasilja kojeg državni aparat nesmiljeno prakticira. Hadžihafizbegović, kao i mnogo puta dosad, svojom ulogom dinamizira pomalo statičnu, šabloniziranu shemu Svemu dođe kraj. Za filmofile, btw, mali podsjetnik: Budilica je ime što ga nosi Grlićev omiljeni protagonist još u prvijencu mu Kud puklo da puklo (1974.), Mladen Budiščak. Budilica će i ovdje signalizirati vrijeme za buđenje. I to je OK. Ali malo prije toga, fraze iz usta antagonista Horvata: „Ljudi, ovo vam je kapitalizam, neradnici“, djeluju plakatski i karikaturalno. Završni kadar također (da ne spojlam previše) bit će prvoloptaški.

    Rajko Grlić redatelj je koji svakako spada u Ljude koje izuzetno poštujem i cijenim. Njegov je angažman nešto što je nužno potrebito u preostalom nam javnom prostoru. Odrastavši još kao klinac u Praxis-okružju, ostao je trajno nadahnut mladim Marxom i njegovim pozivom na otpor dekadentnim vlastodršcima. (Sklonost radništvu, no i očaj, ovdje je prisutan u sekvenci s Mesoprometom.) Ipak, ponajboljima u autorovu opusu ostaju njegovi filmovi iz umjetnički zrele faze. Bravo Maestro (1978.), Samo jednom se ljubi (1981.), U raljama života (1984.), Za sreću je potrebno troje (1985.), čine zasebno vrijedni segment HR i YU filma.

    Nekako mi se, pak, čini da se u svom javnom angažmanu ponajviše uzdigao jednim dokumentarcem, na prijelomu milenija: Novo, novo vrijeme (2001.) u koautorstvu s Igorom Mirkovićem. Tada je propuštena prilika za neku drukčiju, bolju Hrvatsku.

    Ovako, Svemu dođe kraj… Rajko Grlić je intelektualac starinskog formata. Nažalost, danas toliko nedostajućeg, rekao bih, avaj, i izumrlog.

    Osim lamentacija nad jedinom nam Domajom, kraj je i očekivanjima kino-publike i kritike o nekom Grlićevu vrjednijem i važnijem umjetničkom filmu.

filmovi