Ponedjeljkom ujutro gledam hrvatsku inačicu "Good morning America". Inače, nikada ne gledam tu emisiju. Objašnjenje je jednostavno. Podsjeća me na dan kada sam s diplomom u ruci oblijetala Hrvatsku u potrazi za radnim mjestom.Tako je meni "Dobro jutro Hrvatska " sinonim za nezaposlenost i točka... No, kako ponedjeljkom radim popodne, u dokolici jutra gledam TV.
I tako dok ispijam kavu gledam prilog (po glasu bih rekla mlađe novinarke) o jednoj zagrebačkoj krojačici koja je otvorila obrt za krojačke popravke i šivanje. Logično, krojačica otvara obrt za šivanje i krojenje. Iz priloga saznajem kako je žena srednjih godina ostala bez posla, te se odlučile na vlastiti biznis. Lijepo i pohvalno. Ženica je zadovoljna, ali se žali na visoka "davanja državi" (nijemo klimam glavu, žena je apsolutno u pravu), te kako radi stalno bez odmora, a na kraju joj ostaje oko 3000 kuna. Nedovoljno za odlazak na more, kaže novinarka, i dodaje, kako bi gospođa sigurno žarko željela probućkati stopala u lijepom, plavom Jadranu. Nova porezna reforma, nažalost neće joj olašati težak i skroman život i neće joj nikako dati šansu za odlazak na more. Sljedeća scena priloga prikazuje zgodnog i mladog managera (lijepa hrvatska riječ za poduzetnu, mladu i sposobnu, uglavnom mušku oosbu). On i ovako i onako ima plaću par tisuća kuna veću od naše heroine s početka priče, a i porezna reforma mu ide na ruku. I onda naša socijalno osjetljiva i u porezna pitanja upućena novinarka završava svoj prilog drhtavim glasom: "Ali on će ići na more."
Većina gledatelja ovog priloga je u sebi ili na glas opsovala i državu i Vladu i poreznu reformu kad jedna vrijedna žena ne može dobiti priliku za odlazak na more. S druge strane, jedno neradničko menadžersko smeće može to sve i još mnogo, mnogo više. Priča je zamotana u lijepi medijski celofan, ima ciljanu populaciju sa ciljanim izazivanjem osjećaja sažaljenja i suosjećanja.
U vrijeme mog djetinjstva, uglavnom su svi išli na more. I krojačice i blagajnice i radnici u Komunalcu, Vodovodu, Elektri i doktori i menadžeri i učitelji... Cijela naša obala bila je izbockana raznim radničkim i neradničkim odmaralištima. Ona vrhunska bila su namijenjena vojsci, iako se ni običan radnički puk, ruku na srce, nije mogao požaliti. Hm,da... Ali to je bilo vrijeme socijalizma koje želimo što prije zaboraviti uz osjećaj stida i gađenja. S velikim veseljem smo dočekali kapitalizam koji se 90-tih u usporedbi sa socijalizmom činio kao šareni svileni bonbon čiji smo okus tek morali isprobati. I jesmo...i...u čemu je onda problem?
Naša draga krojačica ima završenu trogodišnju obrtničku školu i eventualno položen majstorski ispit. I ta naša gospođa krojačica s 19 ili 20 godina bila je radno sposobna, odlučna sjesti za novi model Ruže Electronics i zaraditi svoju prvu plaću. Ona i tisuće, tisuće drugih, kapitalističkom logikom razmišljanja, lako zamjenljivih ljudi. Istina, posao je težak, po cijeli dan sjediti za strojem, ići u drugu, treću smjenu .S druge strane neko ko se bavi tzv. jednostavnim zanimanjima i ne mora završiti neki specifičnu školu. Među vama ima sigurno onih koji savršeno kroje, šiju, čiste, pletu, heklaju, a za to im nikada nije bila potrebna neka posebna naobrazba, već se time bave usputno ili čak profesionalno kao izvor dodatne zarade ili naprosto iz hobija. I sami znate kako postoje natječaji gdje se zapravo traži samo SSS bez nekih posebnih naznaka profila.
Za to vrijeme, susjed naše junakinje u tim je godinama tek upisao faks, pa studirao, pa se zaposlio, dobio prvu plaću i penjao se polako i dugotrajno kako bi mogao biti cijenjen i priznat u svojoj branši. Bavi se dobro reguliranim i traženim zanimanjem, dobro je plaćen iako na oko radi lagodno (zlobnici bi rekli- džebalebari) nije tako jer ispod površine stvari izgledaju drugačije, a i stupanj odgovornosti je dijametralno suprotan.
U socijalizmu su se njih dvoje mogli sresti negdje na jadranskoj obali, na terasi kakvog hotela lagano se njišući uz taktove Mišinih podoknica. Ali danas više ne.
Sretni smo što imamo kapitalizam, i svi smo jednoglasno ZA , složit ćete se svi. Ali zašto onda i dalje želimo razmišljati na uravnilovski način? Svako tko je pohađao bilo kakvu srednju školu i nastavu mrskog marskizma, a kasnije filozofije i koječeg drugog na brzinu, u tranziciji ubačenog, zna koja je definicija kapitalizma.To nije društvo jednakih, nigdje i nikada.
Znate i u Švedskoj (znate da sam slaba na Skandinaviju, mea culpa) radnik u Volvu i inženjer u Volvu ne žive u istoj četvrti, ne idu u iste restorane ,djeca im se ne mogu sresti u istoj školi, ne idu na ista mjesta za vrijeme godišnjeg odmora....itd, itd.
Naše različitosti proizlaze iz različitih sposobnosti. Jedan je Tesla, jedna je Slava Raškaj, jedna je ...itd, da ne nabrajam i ne ističim sve one jedinstvene ljude koji su jedni ili kakvih ima nekolicina. Ne možemo svi biti piloti, inženjeri,liječnici, Marin Čilić s prebivalištem u Monaku Najveći broj ljudi se utapa u prosječnosti i mora naučiti živjeti prosječno. Ali i ta prosječnost mora biti dostojna čovjeka.
Naša krojačica bi trebala otići na more i ja joj to od srca želim. I voljela bih da naša junakinja iz novinarskog priloga živi u državi gdje je to apsolutno moguće. Ali ne na način da se njene sposobnosti i položaj u društvu izjednače sa negativcem iz istog priloga.
Psihološki cunami koji nam se događa posljednih dana nakon objave najvećih plaća u Hrvatskoj stvara generalizirano razmišljanje kako su liječnici i suci preplaćena bagra koja se buni, a zapravo ne radi ništa.
S druge strane u malom Međugorju viju se hrvatske zastave, pjevaju hrvatske pjesme i slavi čovjek koji je po svim parametrima junak nacije, a za deset dana je "ubrao" 16 milijuna kuna od kojih će Hrvatska vidjeti ništa, nula, zero, jer pravno gledano, čovjek živi u Monaku.
Rekli smo jedan je Marin, i naravno da je jedan, i takav talent se rađa vjerojatno jednom u sto godina na krševitom tlu majke Hercegovine. Ali jedan je i jedini u svijetu je liječnik, sudac, pilot, inženjer koji radi nešto osobito dobro i jedinstveno na dobrobit cijele nacije i nalazi se na popisu najbolje plaćenih ljudi u državi. No možda on nije bio dovoljno mudar za utopiti se u masi u kakvoj Agenciji za promociju uhljebljivanja. A ni dovoljno sposoban naći kakav mirni kutak monegaškog kraljevstva.
