Minervina sova izlijeće u sumrak, rekao je njemački filozof Hegel. Zagonetna rečenica o sovi - simbolu mudrosti i znanja - može se prevesti na razumljiv jezik: njen je autor tvrdio kako se spoznaja smisla velikih povijesnih procesa događa u trenutku kad su oni već privedeni kraju, kad se u dubini društva nešto tektonski promijenilo i posložilo, došlo na svoje mjesto.
Čini se da je ptica mudrosti izletjela i u Hrvatskoj. Veliki broj građana, dovoljan za izborni prevrat, shvatio je da se iza velikih riječi političara o domoljublju i kristoljublju često, prečesto kriju niski motivi grabeži. Ivo Sanader tvrdio je da nikom ne da da bude veći Hrvat od njega; eno ga u Remetincu, tereti ga se za 29 milijuna kuna. Ako su toliko našle naše šlampave "institucije", koliko je toga bilo stvarno? Milan Bandić znao je na procesijama nositi svijeću od metra; Uskokovi spisi o zagrebačkom gradonačelniku zaprimaju već tisuće stranica. On je nalik na profesora Moriartija, "Napoleona kriminala" iz detektivskih romana Conana Doylea. Koliko tek taj ima para!? Iza njih maršira kolona nižih dužnosnika. Cijeli zbor smijenjenih Plenkovićevih ministara, od Lovre Kuščevića preko Gorana Marića do Gabriele Žalac, smjerni su demokršćani - smjerni, to jest s osjećajem za mjeru u svemu osim imovine. I oni imaju milijune. Ovih dana serijski cure afere ministara, svi odreda krivo su popunili imovinske kartice, svi odreda prikazali su svoje bogatstvo manjim no što jest, svi bi odreda - čini se - u strogom poreznom postupku imali problema da dokažu njegovo porijeklo. Od Zagreba do Pučišča, od Vrgorca do Lovreća, posvuda ista priča - muljaže, muljaže, muljaže.
Neke ljude možete varati sve vrijeme, pojedine ljude možete varati neko vrijeme, ali ne možete sve ljude varati sve vrijeme. Priča o HDZ-u kao hrvatskom Hesbolahu, sladunjava elegija o domoljublju, ruka na srcu, sve je to pročitano. Bajkama je istekao rok trajanja, narod je odrastao, možda postao punoljetan. Za to je punoljetstvo trebalo puno vremena, plaćena je velika cijena, ali ono je tu. Kolindin poraz od Zorana Milanovića, čovjeka koji je uskrsnuo s groblja političkih mrtvaca, jasno je to pokazao. Izbori za šefa HDZ-a, u kojima kovačevci (možda i Brkić) napadaju plenkovićevce, a ovi im uzvraćaju, odvijaju se preko raskrinkavanja imovinskih postignuća suprotne strane. U tom će bratoubilačkom ratu, gdje krvave obje strane, na kraju iskrvariti - stranka. Jer, pokazuje se da tu nema nevinih, osim samog predsjednika Plenkovića, koji ovoj družini predatora služi tek kao karakterna maska. No, on im drži ljestve. Svima - od Kuščevića, do Bandića - koji bi Plenkija na kraju mogao koštati jednako kao i Kolindu, gubitka vlasti. HDZ ljudi danas prepoznaju kao političku stranku koja okuplja ljude koji žive od zastare i nedostatka dokaza, ne mogu dokazati porijeklo imovine ali drže ruku na srcu kad svira himna i raspelo visoko na zidu kancelarije.
HDZ će, želi li opstati, morati naći drugu priču, drugi narativ. Morat će se, za početak, obračunati sa mangupima iz vlastitih redova. Potom s Bandićem. A onda s bandićizmom... Nema tih pleća u Hrvatskoj koja su dovoljno snažna da ponesu taj teret.
Hrvatska treba novog, odlučnog i čestitog fanatika pravde na mjestu državnog odvjetnika; treba ojačan Zakon o sprečavanju sukoba interesa, kojem u treba dati više novca i više ljudi, treba oživljen Porezni uskok i Zakon o oduzimanju imovine čije se podrijetlo ne može dokazati. Bez tih promjena, nastavit ćemo s politikom "održivog propadanja" sve dok se cijela zemlja ne pretvori u starački dom. Ni Plenković ni Bernardić ne čine se kao ljudi koji mogu obaviti taj posao
