I tako... bliži se vrijeme darivanja, vrijeme trošenja teško zarađenog novca. Vrijeme dolaska gastarbajtera u rodnu im domovinu. Vrijeme mercedesa njemačkih tablica, zlatnih lanaca i glasnih narodnjaka kroz poluspuštene prozore. Ja sam također jedan od inih, ali dolazim avionom; ne svojim, nego cheap flight za Tuzlu kao i većina šljakera koji nisu vani duže od 5 godina.
Nisam dolazio kući preko ljetnih praznika, jer si to nisam mogao priuštiti. Možda sam i mogao, ali sam htio drugačije usmjeriti svoje financije. Zapravo, stvar je jednostavna: odlučio sam obitelj preseliti ovamo u Švedsku, ne mareći za ''povećan broj silovanja'' i enorman priljev izbjeglica u ovu zemlju. U ovom mom slučaju ne mislim na komplet familiju, blize i dalje rođake; nego ženu, djecu i psa.
Da pojasnim zašto ili da to preskočim ? Ma može u kratkim crtama: izbori, HDZ, SDP, MOST, ustaše, četnici, jugonostalgičari, komunisti, vjerske podjele, nezaposlenost, neplaćanje, neimaština, uhljebljenost, zatucanost... Jel dosta ili da nastavim? Jednostavno mi je pun k. I hrvatskih portala i prenapuhanih „super-extra“ šokantnih vijesti i naslova koje zapravo nemaju veze sa pameću. Kad gledam iz ovog mog kuta koliko ljude pumpaju beskorisnim informacijama, povraća mi se. Danas u HR svaki čovjek, želio to ili ne, zna gdje se nalazi pojedini političar kojeg taj dan mediji žele exponirati. Ne vjerujem ja u teorije zavjere i ta sranja o masonima, ni da iza svega stoji sačica ljudi koja upravlja svijetom. Ok, mozda i stoji, ali su za mene svakako nedodirljivi. Ja jednostavno vjerujem da svijetom ne upravlja nitko, već se nekontrolirano vrti oko svoje osi i odlazi u nepoznatom smjeru. Veliki svjetski političari i debelo potkožene face samo pokušavaju nešto natjerati na svoj mlin, ali isključivo radi osobne financijske koristi i ne razmisljajući o posljedicama svojih postupaka i kako će se to sve odraziti na planet. Ne vjerujem ni u boga i da nešto ima iznad, ni nadnaravne sile dobra ili zla, ni izvanzemaljce, jer da neke takve sile postoje, odavno bi spriječile masovna ubojstva nevinih ljudi, djece od starog doba na ovamo. Vjerujem jedino u sebe i ono što jesam. Vjerujem u svoj rad i svoje moralne odluke, mada znam da nisu uvijek i sve 100% ispravne. Znam što je dobro, a što zlo, jer suosjećam sa žrtvama i kritiziram počinitelje. Dalje od kritika ne idem, jer je prošlo vrijeme moje aktivne borbe sistemom „nasiljem protiv nasilja“. Dosta sam ja nosio oružje sa svojih 18 godina, riskirao život i gubio prijatelje po bespućima vječito ratno nastrojenog Balkana.
Uglavnom, da se vratim na glavni cilj. Želim svoju obitelj preseliti ovamo u Švedsku, što dalje od sranja, jer ne želim da moj sin za koju godinu nosi pušku zbog nekih drugih ideja. Želim to, jer ovdje možeš živjeti od svoga rada. Ovdje možeš platiti račune svaki mjesec, kupiti komadić, dva odjeće, hranu i da ti još nešto ostane.
Teško mi je bilo ostaviti rodni grad, ali, koliko vidim, ljudima u tom gradu nije bilo teško ostaviti mene, pa tako svakodnevno padaju blokovi na fejsu i brisanje iz prijatelja. Jednostavno kontam da se nekim ljudima više ne sviđa moje mišljenje, jer misle da sam se promijenio ili šta?! Ili možda ne opravdavaju moje postupke na koje sam bio primoran zadnjih par mjeseci da bih sačuvao svoju golu egzistenciju. Bilo kako bilo, nisu me prozivali na bilo kakvu raspravu ili opravdavanja postupaka u inbox, pa da stvar riješim ili raspravimo kao ljudi, nego jednostavno blok ili delete i zdravo. Možda je strah razlog za to i moj zadnji članak na SBPeriskopu gdje sam javno isprozivao lika koji me primitivno kritizirao pa dobio jezikovu juhu sa 2300km, ili zbog toga što sam postao neaktivan u svim dešavanjima u gradu u kojem ne živim i koga sve manje poznam. Ne znam... A iskreno ni ne zanima me. Imam svoje ciljeve i svim se silama borim da ih ostvarim.
Ne repam više i slabo pišem. Samo slušam tu glazbu i pratim rad drugih. Trzište je postalo prezasićeno kvalitetom i kvanititetom pa poruka koju bih htio prenijeti drugima neće doci do pravih ušiju. Znači nema smisla. Fck it, ja odustajem. Tu i tamo se neki text izvuče iz mene dok rano jutrom putujem metroom. Povuče me dobar instrumental, ali ništa što želim zapisati i podijeliti s drugima. Rap je ostao iza mene, jedan dio mog života, jedna napisana knjiga ili bolje rečeno javno eksponirane patnje. Jedna borba za bolje sutra u gradu i zemlji koju sam stvarao, a koju su neki drugi ljudi vodili i bespovratno uništili. Zašto mislim bespovratno ??? Pa pogledajte koliko mladih ljudi odlazi i tko ostaje i sve ce vam biti jasno. Ostaju samo oni koji nemaju gdje otići ili oni koji su toliko potkoženi da nemaju razloga za odlazak. Želim im svima sreću i uspjeh u zemljama u koje odlaze. Ali moja želja im i onako nista ne znači. Značit će im samo osobna žrtva i prihvaćanje da svijet nije brodska depresija i učmalost, već živost i svakodnevna borba.
Furam slow walk mada sam brži od većine;
nemam želju da ti pričam koje prošao sam bitke.
Vožnja podzemnom ruzne misli mi briše,
na sluške dobar beat i dobar feeling me stiže.
Od sjevera očekivo sjever pa ne mrzim kiše,
ljubim snjegove njegove noć me polarna diže,
zemlju sto ostavih nemam želju vidit više,
al u duši za njom plačem suza suzu stiže.
Zavolio Stockholm prije nego trepnuh okom,
ljudi što sam guro sada smatraju me stokom;
nisam uz'o flasu loko` natako se votkom,
ni kući sjedio dokon i plako za kompom,
nego udri pos'o kuća stotku pokrivao stotkom,
aj prozovi me još jednom maznit ću te motkom.
Još osamdesetih, brate, brejk kod Tene roko,
Prezidente je najjaci je zna se naširoko.
Ma znam da nikad necu biti kao Eminem;
neki smatraju da sve sam sjebo, "Ex Prezident".
Pa uzmem majk još jednom hejt prezirem,
možda mijenjam se opet al dušom ne umirem.
