Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović jedna je od prvih zapadnih lidera koja je uputila čestitku ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.
U čestitci Putinu, Predsjednica je spomenula i njegov uzvratni posjet Hrvatskoj.Sama po sebi, Predsjedničina čestitka Putinu nije ništa neobično. Nitko nije ozbiljno smatrao da će svjetski lideri bojkotirati legitimitet izbora, bez obzira na Krim ili aferu Skripalj. To je bilo samo pitanje vremena, o čemu je vaš komentator nedavno govorio Otvorenom.
Zanimljiviji su tajming i kontekst. Po svemu što smo vidjeli do sada, u vanjskoj politici Predsjednica izlazi iz neformalnih, običajnih okvira koji su oblikovali ponašanje hrvatskog državnog vrha. Iščekivanje preporuka i osluškivanje reakcija centara moći relevantnih za hrvatsku, Bruxellesa i Washingtona, Pantovčak nastoji zamijeniti vlastitim iskoracima. Ti su iskoraci zasad polovične naravi. Sadržajno, Pantovčak još uvijek ne može ponuditi svoju originalnu viziju, teme i strategiju bilateralnih ili odnosa na regionalnoj i globalnoj razini (Tri mora je multilatealni koncept kojem nedostaje konkretan sadržaj, pravni i financijski mehanizmi).
Manjak stručnosti i ekspertize u specifičnim i složenim zemljama i sustavima, koji se nažalost njegovao u svim hrvatskim vanjskopolitičkim tijelima ne može se popraviti preko noći. No, manjak sadržaja, Predsjednica i njen tim nastoje popuniti dinamikom i raznolikošću vanjskopolitičke interakcije. Možemo reći da se radi o adaptiranom i nadograđenom “mesićevstvu” koji Predsjednica i njen tim pokušavaju pretvoriti u svoj know-how, a svakako je novina u hrvatskoj vanjskoj politici u posljednje vrijeme. Pantovčak sporadično pokazuje afinitet prema pragmatizmu koji je u politički emotivnoj Hrvatskoj još uvijek negativan, titoistički pojam.
Ako je pragmatizam novi okvir koji predlaže Predsjednica, onda je u kontekstu tog okvira munjevita čestitka Putinu pokušaj očuvanja prethodne pozitivne dinamike i postavljanja Hrvatske u dobru startnu poziciju – bez obzira na realne perspektive gospodarske ili bilo koje druge suradnje.
Čestitka prije velikih zapadnih lidera je lukav potez: velike zapadne zemlje neće obratiti pažnju na sitnu Hrvatsku jer su u konačnici i same upustile čestitke. No, to neće proći neprimijećeno u Kremlju i na regionalnoj razini, gdje Srbija i Republika Srpska gube “ekskluzivno pravo” na rusko “pokroviteljstvo”. Osim toga, Rusija, zasad verbalno podržava Bosnu i Hercegovinu s tri konstitutivna naroda.
Zbog politike Trumpove administracije, poglavito u energetici, Rusija u Europi i našoj regiji nastoji biti manje-više konstruktivna. Zbog ranije spomenutih ekspertnih ograničenja zasad ne možemo govoriti o tome da Pantovčak kani vješto koristiti razne struje međunarodnih odnosa. No, vidljivo je da na Pantovčaku takva želja postoji. Tu je i faktor izgradnje hrvatske političke težine prije predsjedanja u Vijeću Europske unije. Bez obzira na sve, tete-a-tete komunikacija s kontroverznim Putinom je i osobna promocija koja odiše hrabrošću i odlučnošću.
Uzvratni posjet državnih dužnosnika je standardna diplomatska praksa. Bilo bi čudno da Predsjednica nije pozvala Putina. Njegov posjet bio bi vrlo koristan jer bi privukao pažnju svjetskih čelnika od Washingtona do Pekinga. U tom slučaju, bila bi to zasluga predsjedničinog tima, čime bi dužnost predsjednika u mandatu Grabar-Kitarović vrlo snažno odudarao od realnog nositelja vanjske politike, predsjednika Vlade. Tako bi Kolinda Grabar-Kitarović teoretski postala vrlo utjecajan faktor u Hrvatskoj i mesićevski prepoznatljiva u svijetu. Na tom putu, kontroverze i provokacije u stilu Oscara Wildea su i više nego dobrodošle. Bolje kad se o tebi priča.
No, s obzirom na konkurentnu i vrlo personaliziranu narav predsjedničke i premijerske razine pitanje je koliko je Pantovčak spreman ulagati napor u razvoj hrvatske vanjskopolitičke misli ako ista nema stopostotne šanse na implementaciju i provedbu.
seebiz
