Već i sam naslov novog filma Dalibora Matanića, Zvizdan, sasvim je u neskladu s onim što se u tom dvosatnom triptihu doista može vidjeti.
Riječ “zvizdan”, barem u krševitim dinarskim krajevima u kojima se film i događa, prilično slikovito označava (vremensko) stanje usijanja: jedva podnošljivu vrućinu, sunce "upeklo" u toj mjeri da nije moguće gledati ni u zemlju, a kamo li u nebo, vrhunac ljetnog dana u kojemu sve kao da miruje, gotovo zamire, istovremeno vibrirajući najjačim (unutarnjim) intenzitetom - zemlja prži, zrak isijava, voda kao da nestaje ...
Ničega od svega toga u Matanićevu filmu nema (doslovno ni metaforički): ni unutarnjeg intenziteta, ni svjetlosne žestine, ni sunca koje je palo na zemlju, nikakve naizgled zaustavljene užarenosti koja vodi do plodonosnog pljuska ili opustošujuće oluje. Drugonagrađeni film kanskog paralelnog programa Un certain regard, svježe okićen sa čak šest pulskih Zlatnih Arena, prikazan na netom završenom Motovunu i najavljen za glavni program Sarajevo Film Festivala, u svemu je, osim možda u opusu svoga autora, zapravo vrlo prosječno, ili još bolje rečeno - mlako djelo. Ni u zanosima i mukama "zabranjene ljubavi" na koju se poziva, ni u načinu na koji dočarava post/ratnu atmosferu hrvatskih "pasivnih" krajeva, Zvizdan ne dosiže do arhetipskog, ili bar antičkog; ne zadovoljava se dokumentarnim, ne poduzima nikakav istinski iskorak, niti se upušta u riskantno (filmsko) istraživanje; ne otvara ni nekakvu novu perspektivu, a kamoli da stvara drugačiji svijet; tako da ne može biti ni govora o nekom novom hrvatskom (filmskom) dobu, priželjkivanom katarzičnom ili zrcalnom učinku tog filma na nečiji (ljubavni) život ili na, ovih dana opet (prigodno) militarizirano srpsko(-)hrvatsko ili neko drugo eksplozivno pitanje.
Umjesto toga, Zvizdan je prilično ušminkan, uparađen svim mogućim tehnikama, metodama i trikovima koji se mogu izučiti na korisnim no, očito, ipak nedovoljnim radioničarsko-koprodukcijskim igralištima europske filmske industrije, te je definitivno najmanje vidljivo neujednačen od svih Matanićevih filmova, osim Finih mrtvih djevojaka. Možda bi se to moglo reći i ovako: u odnosu na većinu njegovih prethodnih naslova, koji su kao šaka divljih šipurina skupljenih sa zemlje, zajedno s otpacima te sa svega nekoliko zdravih plodova pogodnih za čaj, Zvizdan je poput tamnocrvenih plodova šipka ubranih s prašnjavog grma pored autoputa, pažljivo opranih i zapakiranih u minijaturnu staklenku s pomodno dizajniranom etiketom te, naravno, neprimjereno skupih.
Sve to - politički-korektna, već vintage pomiriteljska tema, bez puno pravog "čeprkanja" po prošlosti i/li riskantnog aktualiziranja, kao i ne baš originalna, hipertrofirana estetiziranost, te tko zna kakvi sve spletovi izvanfilmskih okolnosti, Zvizdana su, slično kao i Svjedoke Vinka Brešana u Berlin prije desetak godina, dovele na Cannes 2015., osiguravši mu veliku (domaću) medijsku pozornost, no ne i neke osobito pohvalne (međunarodne) kritike. (Ako je suditi prema još dvama na Cannesu nagrađenim filmovima - Jastogu Yorgosa Lanthimosa i Ovnovima Grímura Hákonarsona (nadajmo se, ne i Dheepanu Jacquesa Audiarda), najvažniji svjetski filmski festival ove je godine i inače bio kao nekakva GMO-verzija samoga sebe: iz nekih autora i kinematografija kao da su načinjeni recepti, no bez onog neuhvatljivog "suviška", odnosno najvažnijeg sastojka: sve je prepoznatljivih boja i "savršenih" oblika, pa i jestivo, ali uglavnom bez mirisa i okusa.)
Što se pak 62. Pule tiče, s koje je Zvizdan otišao sa Zlatnom Arenom, nagradom za režiju, glavnu i sporednu glumicu, sporednog glumca, kostimografiju te Oktavijanom, tu je sve puno transparentnije. Kada se iole poznaje pretprodukcijski put Matanićeva filma - za koji je možda najznakovitija redovito isticana rečenica kako je "taj scenarij više puta vraćan na doradu" (kako bi dobio novce od države), što znači da su na njemu zapravo radili mnogi samoprozvani "veliki umovi" male hrvatske kinematografije, kao i kada se zna da se na gotovo svim mjestima iste te kinematografije, od komisija do žirija, vrte uglavnom ti isti ljudi i njihovi (inozemni) istomišljenici, tada se ne može ni očekivati da se, umjesto Zvizdanove, na glavnom nacionalnom festivalu dogodi "trijumfalna pobjeda" nekog autora koji tom krugu ne pripada, poput, recimo, Ivone Juka i njezina sjajnog Ti mene nosiš, koji je dobio četiri "sporedne" Arene (za glazbu, kameru, debitanticu i vizualne efekte).
No, naravno, najvažniji problem Zvizdana nije ni u neadekvatnom naslovu, niti u festivalima i njihovim raznoraznim razlozima za programe i nagrade, pa ni u bespućima hrvatske kinematografije, nego u činjenici da su na momente odlični "sastojci" filma - gluma talentirane Tihane Lazović, pa i mladoga Gorana Markovića, te možda i ponajviše "sporedne" no iskusne Nives Ivanković, kao i kamera Marka Brdara, glazba Alena i Nenada Sinkauza i izvrsna montaža Tomislava Pavlica, zapravo to što film čini podnošljivim, dok su ono najlošije u njemu upravo Matanićev scenarij i režija. Kao i u svojim dosadašnjim dugim igranim radovima, četrdesetogodišnji redatelj uspio je, naime, tek u ponekim sekvencama i dijelovima priča zaokružiti sve potrebne elemente i dati im unutarnji tok/smisao, od čega bi se eventualno moglo izvući uvjerljiv kratki film, možda čak i njih par, no, sve zajedno, u konačnici je ipak samo stručno upristojena i dobro vizualno zakamuflirana pretenciozna ispraznost.
Nikakvo posebno poboljšanje nije se tu moglo postići ni scenarističkom dosjetkom da se film podijeli na tri, osim podnebljem, nepovezane priče o tri različita hrvatsko-srpska ljubavna para u tri različita vremena - 1991., 2001. i 2011., kao što ni konceptualno poigravanje činjenicom da isti glavni glumci igraju u sve tri priče nije svemu skupa ništa oduzelo, ali ni dodalo. Nema, naime, te "konceptuale" koja će, s jedne strane, popraviti ili prikriti takav konceptualni nedostatak kakav je činjenica da ni u jednoj od tri priče zapravo nema (zabranjene) ljubavi, barem ne one na koju redatelj pretendira kada u izjavama za medije spominje Romea i Juliju; kao što, s druge strane, nije takve dosjetke koja bi mogla zakrpati sve rupe Matanićeve autorske dekoncentracije i kratkoga daha, a povremeno i izgubljenosti.
Što se ljubavi tiče, one šekspirijanske, koja je, valjda, trebala dovesti do usijanja atmosfere i više nego, u medijima također redovito isticani, međunacionalni sukob ili lokalna klima, a koja bi doista bila nešto novo u (novijem) hrvatskom i regionalnom filmu, ona je u Matanićevu filmu najprije svedena na tinejdžersko muško-žensko drugarstvo i želju da se pobjegne od kuće (jedina usijana glava u prvoj priči je junakinjin brat, no ni to nije baš uvjerljivo), zatim na požudu koja bi trebala olakšati strah i bol zbog suočavanja s gubitkom i neuspješnog života (druga priča koristi pornografski stereotip o nadmoćnoj ženi-šefici i majstoru kojeg ona "smota" i odbaci), dok je u trećoj priči zapravo riječ o onomu što se često
naziva "odrastanje", a zapravo je uklapanje u prosječan malograđanski život nakon što se do dosade ispartijalo.
Nigdje u Zvizdanu, dakle, nema ni traga od one ljubavi koja, kao elementarna sila, milost, sudbina ili štoveć, baca u drugi plan i međunacionalne sukobe, i prošle tragedije i društvene poželjnosti i sve ostalo; kao što zapravo nema ni međunacionalnog sukoba, barem ne onoga srpsko-hrvatskog, "krajinskog", budući da Matanićevi likovi, kao ni ostali iz tzv. pasivnih krajeva prikazivani na hrvatskom filmu od devedestih naovamo, ni u čemu, osim u govoru i stereotipiziranoj sirovosti, ne utjelovljuju nemoderniziranu no kompleksnu (polu)gorštačku prirodu (nekadašnjih) stanovnika toga kraja.
Ukratko, Matanićev najveći problem, sve od nakon film Blagajnica hoće ići na more pa do Zvizdana, ostaje nastojanje da se po svaku cijenu dokaže kao punokrvni autor, umjetnik koji ima što za reći i/li ispričati svijetu i zna kako to napraviti vlastitim filmom. Do sada je nekomu možda i moglo izgledati kako on ima što (bitno) za reći/pokazati, ali je u tomu nevješt i zbrkan, no baš Zvizdan, film u čije je postizanje uspjeha, očito, (bila) upregnuta čitava jedna kinematografija, pa i više od toga, svojim zapravo prosječnim filmskim rezultatom dokazuje suprotno.
h-alter
