Nestanak Nikole Grmoje iz javnosti zabrinuo je mnoge duhove, uzbibala se čaršija, pjesnici su počeli pisati pjesme… A onda se vratio i priopćio da za neizglasavanje obećanih zakona nije odgovorna parlamentarna koalicija nego zlotvori iz SDP-a i HDZ-a. Kako se samo toga sjetio?
Hrvatska je u petak dobila Zid plača! To je Facebook zid Mosta. Nakon potresnog priznanja da nema ništa od smanjenja dužnosničkih privilegija (trebao je to biti prvi, legitimacijski čin nove Vlade), građani su zatrpali Fejs izljevima gnjeva. Tu agoniju i ekstazu RTL je obradio u odličnom, opširnom prilogu, kojim su dominirali statusi poput ovog, uzora pregnantnosti:‘Smanjenje plaća političara – odustali. Smanjenje privilegija političara – odustali. Zaštita jedinog doma – odustali. ZERP – odustali. HNB – odustali. PDV na hranu – odustali. To su te vaše najavljivane reforme?’ Takvi su bili i drugi statusi. Nisu ljudi budale, vide kuda je to otišlo: Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi…
I Nova TV odradila je solidan prilog o Mostovoj prijevari desetljeća, kao i HRT-ov Dnevnik, no naši su ih provincijalci natjerali na ekspresno okretanje svijetu. Sigurno je sigurno, bolje pratiti rasulo u Bruxellesu nego jeremijadu prevarenih u domovini. Zato smo u prvih pola sata prisavskog Dnevnika gledali Tima Oreškovića u Europskoj komisiji, dramu oko brexita, Grčku, Tursku itd. Stvari su sasvim jasne: nastave li vladajući džihad prema javnim medijima, publika će se okrenuti komercijalnim televizijama, dok će javna TV potonuti kao u Bugarskoj. Hrvatska, čini se, ulazi u herostratsku fazu. Ovdje se brzo smrkava, kako je netko već primijetio.
Kome možemo zahvaliti sve ovo što smo počeli uživati? Jednom skromnom dalmatinskom čovjeku – Grmojinom ćaći. Onome kojemu se Nikola ne bi smio vratiti kući da je u Zagrebu doveo na vlast crvene. E, taj je mali Grmoja, unatoč povijesnoj zasluzi, najednom nestao! Zabrinulo je to mnoge duhove, uzbibala se čaršija, pjesnici počeli pisati pjesme:Nema više Crnoje
Nema nigdje Grmoje
Nema Bože
Debele kože;
Ima Hase
Ima Vase
Ima Tome
Pukni grome.
U petak popodne, točno u pet, Grmoja vaskrse! U Metkoviću, odakle se urbi et orbi obratio svima koji su ga htjeli gledati, priopćio je da za neizglasavanje obećanih zakona nije odgovorna parlamentarna koalicija nego zlotvori iz SDP-a i HDZ-a. Prvi su oporba, a drugi Mostovi koalicijski partneri. Kako se samo toga sjetio? Nitko ne zna što se točno događalo Nikoli Grmoji u danima iščeznuća, ali očito nije bilo dobro. Nije bilo dobro!
Tarik Filipović uvjeren je da vođenje razgovora zahtijeva najveću moguću količinu buke i prenemaganja između vremenske točke A i vremenske točke B. Puno bi bolje napravio da smiri doživljaj. Bolje manje a bolje, reče jedan stari TV kritičar. To pravilo naročito važi ako imate pametne i atraktivne sugovornike. U emisiji s dva ekskluzivna gosta, Goranom Višnjićem i Goranom Navojcem, Tarik je u prvom planu uspio konstantno držati – sebe! Goran Višnjić, zanimljiv, rijetko viđen, svjetski uspješan glumac, pokazao je odmjerenost, uljudnost i koncentraciju, dok je zvijezdom ‘Satirikona’ ipak postao Goran Navojec, spontan, ležeran, zabavan sugovornik koji je u hipu improvizirao duhovite odgovore na sva voditeljeva pitanja i time ga spasio od utapanja u vrtlozima vlastitog ega.
Nikada nisam vidio gospodina Hasanbegovića ni na jednoj izložbi, kazališnoj predstavi, a za njegov povijesni rad tek sam izdaleka čuo, reče Velimir Visković u odličnoj emisiji ‘Uvijek kontra’. Visković je uočio odlučujuću kritičnu točku novog ministra kulture – čovjek o resoru pojma nema. U kazalište ili na izložbu mogao bi ga, čini se, natjerati samo neki autoritarni režim. Visković se zapitao i zašto Zlatko Hasanbegović nema hrabrosti javno reći ljubi li još poglavnika, Endehaziju i te fenomene, ali oko odgovora na to pitanje, čini se, još ćemo se načekati. Voli čovjek biti i ministar.
Umro je Umberto Eco, javljaju Vijesti. Bio je pametan čovjek, gledao je svijet oko sebe širom otvorenih očiju, bistro, analitički, a svoje spoznaje pretakao u jednostavne, svima razumljive rečenice. U jednom tekstu opisao je dječački doživljaj prvih slobodnih novina u Italiji nakon pada Mussolinijeva režima. ‘Poruka na naslovnoj stranici slavila je kraj diktature i povratak slobode: slobode govora, slobode štampe i slobode političkih organizacija’, piše Eco. ‘Sloboda’, ‘diktatura’, ‘prava’ – tada sam prvi put čuo za te riječi. Nanovo sam se, uz njih, rodio kao slobodan čovjek Zapada. Moramo paziti da smisao ovih riječi ne bude ponovno zaboravljen. Prafašizam je još uvijek oko nas, često neuniformiran i svakodnevno odjeven. Lakše bi nam bilo kada bi se danas pojavio netko tko bi javno govorio ‘Hoću ponovno otvoriti Auschwitz’, ‘Hoću da Italijom ponovno paradiraju crne košulje’, ali život nije tako jednostavan. Prafašizam se može vratiti pod najnevinijim maskama. Naša je dužnost da ga razotkrijemo i pokažemo prstom na svaki njegov primjer, svakoga dana, na svakom mjestu na svijetu. Sloboda i oslobođenje zadaci su kojima nikada nema kraja…
Potpredsjednik Sabora Ivan Tepeš s nogu najavljuje Zakon o lustraciji, pa kaže kako se građani ne moraju plašiti jer će on pogađati samo ljude koji su činili zločine. Izjava pokazuje potpuno nepoznavanje materije. Čovjek uopće ne razumije smisao lustracije – ona ne služi kao nadomjestak za kazneni zakon, naprotiv, služi prokazivanju bivših stupova poretka. Iz njemačke su vojske izbačeni svi koji su u DDR-u imali čin viši od potpukovničkog, da ne govorimo o pripadnicima Stasija i vojne obavještajne službe. To znači da bi kod nas bili javno osramoćeni svi, od generala Petra Stipetića do admirala Loše (KOS), koji su služili u bivšoj vojsci, pa onda oko 700 od 800 pripadnika SDS-a i stotine tisuća članova Saveza komunista. Kako će na taj zakon gledati u HDZ-u u koji je 1991. prešlo više od 90 tisuća članova Partije? Lustracija će značiti satisfakciju brojnim nevinim žrtvama režimskih progona, ali kako će je ova skupina ljudi napisati i izglasati, ne može dokučiti ni Baba Vanga. U svakom slučaju, ona je najopasnija dok se njome samo prijeti. Treba to skinuti s dnevnog reda. Ova će Vlada zacementirati podjelu na dva politička naroda u Hrvatskoj, koji dijele samo etnicitet. Karamarko je, čini se, prvi koji je shvatio da je Tuđman umro. On se kune u njega zabijajući glogov kolac u truplo njegove ideje. S idejom pomirbe je očito gotovo. Ne rađa se tu univerzalni građanin, nego se njegove konture raspadaju na dva dijela.
Seriju odličnih vanjskopolitičkih priloga – ekskluzivnu reportažu iz Damaska, turoban izvještaj Zoltana Kaboka o izbjeglicama koji na grčko-makedonskoj granici preskaču žicu (a i mađarsku ogradu buši sve više očajnika) – dovršava kratka vijest iz Londona, čiji se gradonačelnik Boris Johnson napokon izjasnio: on će na referendumu glasati za izlazak Britanije iz Unije. To je gore od loše vijesti, to je užasna vijest – izađe li Britanija iz Unije, Škotska će vjerojatno izaći iz Britanije, a onda će krenuti rasulo koje neće nimalo nalikovati na splendid isolation. Veliko je pitanje može li Europska unija opstati, s Njemačkom kao nesavladivim hegemonom. Nema nikakve sumnje da će Moskva s veseljem gledati ovakav razvoj događaja, za koji svakako nije kriva. Da Sjedinjene Američke Države nisu započele seriju idiotskih intervencija na Bliskom istoku 2003., a potom s Francuzima i Britancima podržale pobunu u Siriji, rijeka izbjeglica ne bi rušila Europu. Jedina je nada da će rat u Siriji uskoro biti završen i da će izbjeglice krenuti kući. Inače nam slijedi gadan belaj.
portalnovosti
Dnevnik, HTV, RTL, Nova TV
Hrvatska je u petak dobila Zid plača! To je Facebook zid Mosta. Nakon potresnog priznanja da nema ništa od smanjenja dužnosničkih privilegija (trebao je to biti prvi, legitimacijski čin nove Vlade), građani su zatrpali Fejs izljevima gnjeva. Tu agoniju i ekstazu RTL je obradio u odličnom, opširnom prilogu, kojim su dominirali statusi poput ovog, uzora pregnantnosti:‘Smanjenje plaća političara – odustali. Smanjenje privilegija političara – odustali. Zaštita jedinog doma – odustali. ZERP – odustali. HNB – odustali. PDV na hranu – odustali. To su te vaše najavljivane reforme?’ Takvi su bili i drugi statusi. Nisu ljudi budale, vide kuda je to otišlo: Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi…
I Nova TV odradila je solidan prilog o Mostovoj prijevari desetljeća, kao i HRT-ov Dnevnik, no naši su ih provincijalci natjerali na ekspresno okretanje svijetu. Sigurno je sigurno, bolje pratiti rasulo u Bruxellesu nego jeremijadu prevarenih u domovini. Zato smo u prvih pola sata prisavskog Dnevnika gledali Tima Oreškovića u Europskoj komisiji, dramu oko brexita, Grčku, Tursku itd. Stvari su sasvim jasne: nastave li vladajući džihad prema javnim medijima, publika će se okrenuti komercijalnim televizijama, dok će javna TV potonuti kao u Bugarskoj. Hrvatska, čini se, ulazi u herostratsku fazu. Ovdje se brzo smrkava, kako je netko već primijetio.
Vijesti, HTV
Kome možemo zahvaliti sve ovo što smo počeli uživati? Jednom skromnom dalmatinskom čovjeku – Grmojinom ćaći. Onome kojemu se Nikola ne bi smio vratiti kući da je u Zagrebu doveo na vlast crvene. E, taj je mali Grmoja, unatoč povijesnoj zasluzi, najednom nestao! Zabrinulo je to mnoge duhove, uzbibala se čaršija, pjesnici počeli pisati pjesme:Nema više Crnoje
Nema nigdje Grmoje
Nema Bože
Debele kože;
Ima Hase
Ima Vase
Ima Tome
Pukni grome.
U petak popodne, točno u pet, Grmoja vaskrse! U Metkoviću, odakle se urbi et orbi obratio svima koji su ga htjeli gledati, priopćio je da za neizglasavanje obećanih zakona nije odgovorna parlamentarna koalicija nego zlotvori iz SDP-a i HDZ-a. Prvi su oporba, a drugi Mostovi koalicijski partneri. Kako se samo toga sjetio? Nitko ne zna što se točno događalo Nikoli Grmoji u danima iščeznuća, ali očito nije bilo dobro. Nije bilo dobro!
Satirikon
Tarik Filipović uvjeren je da vođenje razgovora zahtijeva najveću moguću količinu buke i prenemaganja između vremenske točke A i vremenske točke B. Puno bi bolje napravio da smiri doživljaj. Bolje manje a bolje, reče jedan stari TV kritičar. To pravilo naročito važi ako imate pametne i atraktivne sugovornike. U emisiji s dva ekskluzivna gosta, Goranom Višnjićem i Goranom Navojcem, Tarik je u prvom planu uspio konstantno držati – sebe! Goran Višnjić, zanimljiv, rijetko viđen, svjetski uspješan glumac, pokazao je odmjerenost, uljudnost i koncentraciju, dok je zvijezdom ‘Satirikona’ ipak postao Goran Navojec, spontan, ležeran, zabavan sugovornik koji je u hipu improvizirao duhovite odgovore na sva voditeljeva pitanja i time ga spasio od utapanja u vrtlozima vlastitog ega.
Uvijek kontra
Nikada nisam vidio gospodina Hasanbegovića ni na jednoj izložbi, kazališnoj predstavi, a za njegov povijesni rad tek sam izdaleka čuo, reče Velimir Visković u odličnoj emisiji ‘Uvijek kontra’. Visković je uočio odlučujuću kritičnu točku novog ministra kulture – čovjek o resoru pojma nema. U kazalište ili na izložbu mogao bi ga, čini se, natjerati samo neki autoritarni režim. Visković se zapitao i zašto Zlatko Hasanbegović nema hrabrosti javno reći ljubi li još poglavnika, Endehaziju i te fenomene, ali oko odgovora na to pitanje, čini se, još ćemo se načekati. Voli čovjek biti i ministar.
Vijesti, HTV
Umro je Umberto Eco, javljaju Vijesti. Bio je pametan čovjek, gledao je svijet oko sebe širom otvorenih očiju, bistro, analitički, a svoje spoznaje pretakao u jednostavne, svima razumljive rečenice. U jednom tekstu opisao je dječački doživljaj prvih slobodnih novina u Italiji nakon pada Mussolinijeva režima. ‘Poruka na naslovnoj stranici slavila je kraj diktature i povratak slobode: slobode govora, slobode štampe i slobode političkih organizacija’, piše Eco. ‘Sloboda’, ‘diktatura’, ‘prava’ – tada sam prvi put čuo za te riječi. Nanovo sam se, uz njih, rodio kao slobodan čovjek Zapada. Moramo paziti da smisao ovih riječi ne bude ponovno zaboravljen. Prafašizam je još uvijek oko nas, često neuniformiran i svakodnevno odjeven. Lakše bi nam bilo kada bi se danas pojavio netko tko bi javno govorio ‘Hoću ponovno otvoriti Auschwitz’, ‘Hoću da Italijom ponovno paradiraju crne košulje’, ali život nije tako jednostavan. Prafašizam se može vratiti pod najnevinijim maskama. Naša je dužnost da ga razotkrijemo i pokažemo prstom na svaki njegov primjer, svakoga dana, na svakom mjestu na svijetu. Sloboda i oslobođenje zadaci su kojima nikada nema kraja…
Vijesti, HTV
Potpredsjednik Sabora Ivan Tepeš s nogu najavljuje Zakon o lustraciji, pa kaže kako se građani ne moraju plašiti jer će on pogađati samo ljude koji su činili zločine. Izjava pokazuje potpuno nepoznavanje materije. Čovjek uopće ne razumije smisao lustracije – ona ne služi kao nadomjestak za kazneni zakon, naprotiv, služi prokazivanju bivših stupova poretka. Iz njemačke su vojske izbačeni svi koji su u DDR-u imali čin viši od potpukovničkog, da ne govorimo o pripadnicima Stasija i vojne obavještajne službe. To znači da bi kod nas bili javno osramoćeni svi, od generala Petra Stipetića do admirala Loše (KOS), koji su služili u bivšoj vojsci, pa onda oko 700 od 800 pripadnika SDS-a i stotine tisuća članova Saveza komunista. Kako će na taj zakon gledati u HDZ-u u koji je 1991. prešlo više od 90 tisuća članova Partije? Lustracija će značiti satisfakciju brojnim nevinim žrtvama režimskih progona, ali kako će je ova skupina ljudi napisati i izglasati, ne može dokučiti ni Baba Vanga. U svakom slučaju, ona je najopasnija dok se njome samo prijeti. Treba to skinuti s dnevnog reda. Ova će Vlada zacementirati podjelu na dva politička naroda u Hrvatskoj, koji dijele samo etnicitet. Karamarko je, čini se, prvi koji je shvatio da je Tuđman umro. On se kune u njega zabijajući glogov kolac u truplo njegove ideje. S idejom pomirbe je očito gotovo. Ne rađa se tu univerzalni građanin, nego se njegove konture raspadaju na dva dijela.
Dnevnik, HTV
Seriju odličnih vanjskopolitičkih priloga – ekskluzivnu reportažu iz Damaska, turoban izvještaj Zoltana Kaboka o izbjeglicama koji na grčko-makedonskoj granici preskaču žicu (a i mađarsku ogradu buši sve više očajnika) – dovršava kratka vijest iz Londona, čiji se gradonačelnik Boris Johnson napokon izjasnio: on će na referendumu glasati za izlazak Britanije iz Unije. To je gore od loše vijesti, to je užasna vijest – izađe li Britanija iz Unije, Škotska će vjerojatno izaći iz Britanije, a onda će krenuti rasulo koje neće nimalo nalikovati na splendid isolation. Veliko je pitanje može li Europska unija opstati, s Njemačkom kao nesavladivim hegemonom. Nema nikakve sumnje da će Moskva s veseljem gledati ovakav razvoj događaja, za koji svakako nije kriva. Da Sjedinjene Američke Države nisu započele seriju idiotskih intervencija na Bliskom istoku 2003., a potom s Francuzima i Britancima podržale pobunu u Siriji, rijeka izbjeglica ne bi rušila Europu. Jedina je nada da će rat u Siriji uskoro biti završen i da će izbjeglice krenuti kući. Inače nam slijedi gadan belaj.
portalnovosti
