U ravničarskoj, melankoličnoj duši jednog grada, kojeg je jesen već ošušlala a Savu ukrala magla, čitati Malene stope od sedefa, znači donositi u miraz ljepotu.
Jer, u ovom nesretno prolivenom vremenu i svijetu, iz kojeg se ponekad, ili počesto poželimo ispisati, nije lako biti neovisnik minutaže u vremenu i milimetara u prostoru.
U rečenici gdje je riječ kazivija nego igdje drugdje, treba poći tragom traga i razvezati dlanove… pretrpati se dodirima, toplinama, pogledima.
Prastarostare, nespretno i od mene same izgovorene riječi.
Jer, živi se u prazninama između riječi u kojima samoća je često, velika rupa puna tuge, u kojoj čovjek, jednostavno, jednoga dana izgubi želju da se osmjehuje drugima. .. i postane otok, namreškan u plavom… i svijet nepomične svagdašnjosti postane stanište otoka, u kojem se vrhovi ne vide od visina…
I zaboravi se, da i svijet dodirom poče…
I onda čovjek, onaj isti što je otokom postao, u nedostatku riječi izmisli broj. I brojem onda brojimo godine. I onda više ne znamo, u zori koja zori u raskotrljanom nebu, i zimi koja snjeguje na učvorenom vjetru vrijedi li znati brojati, i vrijedi li znati koliko godina za sebe uopće brojimo.
Vrednije bi , i točnije možda bilo, izbrojati koliko sreća imamo, koliko je ožiljaka zacijelilo, koliko smo suza ljudskih tuga u svoje dlanove pokupili, koliko smo osmjeha u luke od riječi usidrili, i koliko smo sebe potrošili uzaludno uzvodno rijeku tjerajući.
Neke stvari su predaleke za našu ljudsku kratkovidnost.
Tišina uvijek putuje u neizrečene rečenice.
I samci „uvijek trebaju školjku za svoje svilene snove“. Jer, postali su sami kad su prestali nekome nedostajati i nekome se radovati. .. kad je život postao obična običnost, predvidljiv i samo zemaljski, zemaljski s velikim Z.
Iz priča Branke Kandić Splavski jedino što se iselilo trajno, i za čim se ne žali, je običnost.
Njene rečenice zavele su i ljepotu samu. Ovdje ni jezik književnosti nije onaj na koji smo navikli. Više je to nalik na neki „nadrealizam po mjeri čovjeka“.
Ovdje su priče poput neo-bajki jer, ona i nebo iznova imenuje imenom neba. I ponekad se čini da i valovima mora imena zna… i ona, ne mora daleko ići, jer zna gledati.
I njen pogled nikada ne kasni.
I njoj ne treba nikada pokloniti sat, jer… sretni ne gledaju vrijeme.
Ona je sva od samih riječi i osmjeha koji riječ dobije kada se izgovori. Njene riječi su male istinice za život.
Ona, nudeći Perunike, i Stope od sedefa, i Uspomene uspomena i Zagrljaje kapi… i … nudi lijekove od lijepe riječi.
Ona, kako sama kaže, „mirom zvijezda utišava buku i snovima pravi staze kojima snivanja mogu lebdjeti. Kroz nju, sve vidljivo upreda se u vreteno pogleda kojemu su potka niti našeg srca.
Njene rečenice, kada se izgovore, upale mrak. Možda, baš večeras, i z nas, upalit će se mrak.
Jer , tako negdje, na mjestu nekom, možda bismo i sami mogli biti ono za čim tragamo.
Možda još nije kasno zaustaviti one nomadske seobe dobrote u nama koje svi, negdje duboko u sebi sklupčane imamo i pospajati se mostovima, pa makar oni bili i od snova , jer… java je uvijek isprepletena snom i na nekoj nevidljivoj putanji nekog puta, a našeg, nužno se počnu izmjenjivati . Zato je tako važno putovati svoj put.
I slijediti sitna zrna, i tražiti, tražiti tako predano da i sami postanemo cilj svoga traga.
Ništa ne propada, ništa nije višak, ništa nije uzaludno, i ništa nije slučajno.
Tuđi odgovor nikada nije onaj pravi.
Voljena bića, kad jednom odšetaju u sjećanje zapravo počnu sačinjavati, ono s početka kazivanja vrijeme.
I zato je najbolje, možda, mjeriti vrijeme brojem voljenih bića. A ljubav, ona ih uvijek tako silno uveća i umnoži, pa su posvuda, posvuda oko nas.
I gdje god idemo, nogama utiskujemo svoje tijelo na površinu zemlje i iza sebe ostavljamo pliće i dublje tragove, malene stope od sedefa, koji na snove mirišu.
Jer, na ovome svijetu sigurno je samo to da najsvilenije nježnosti daju načvršće otiske....
Jer, u ovom nesretno prolivenom vremenu i svijetu, iz kojeg se ponekad, ili počesto poželimo ispisati, nije lako biti neovisnik minutaže u vremenu i milimetara u prostoru.
U rečenici gdje je riječ kazivija nego igdje drugdje, treba poći tragom traga i razvezati dlanove… pretrpati se dodirima, toplinama, pogledima.
Prastarostare, nespretno i od mene same izgovorene riječi.
Jer, živi se u prazninama između riječi u kojima samoća je često, velika rupa puna tuge, u kojoj čovjek, jednostavno, jednoga dana izgubi želju da se osmjehuje drugima. .. i postane otok, namreškan u plavom… i svijet nepomične svagdašnjosti postane stanište otoka, u kojem se vrhovi ne vide od visina…
I zaboravi se, da i svijet dodirom poče…
I onda čovjek, onaj isti što je otokom postao, u nedostatku riječi izmisli broj. I brojem onda brojimo godine. I onda više ne znamo, u zori koja zori u raskotrljanom nebu, i zimi koja snjeguje na učvorenom vjetru vrijedi li znati brojati, i vrijedi li znati koliko godina za sebe uopće brojimo.
Vrednije bi , i točnije možda bilo, izbrojati koliko sreća imamo, koliko je ožiljaka zacijelilo, koliko smo suza ljudskih tuga u svoje dlanove pokupili, koliko smo osmjeha u luke od riječi usidrili, i koliko smo sebe potrošili uzaludno uzvodno rijeku tjerajući.
Neke stvari su predaleke za našu ljudsku kratkovidnost.
Tišina uvijek putuje u neizrečene rečenice.
I samci „uvijek trebaju školjku za svoje svilene snove“. Jer, postali su sami kad su prestali nekome nedostajati i nekome se radovati. .. kad je život postao obična običnost, predvidljiv i samo zemaljski, zemaljski s velikim Z.
Iz priča Branke Kandić Splavski jedino što se iselilo trajno, i za čim se ne žali, je običnost.
Njene rečenice zavele su i ljepotu samu. Ovdje ni jezik književnosti nije onaj na koji smo navikli. Više je to nalik na neki „nadrealizam po mjeri čovjeka“.
Ovdje su priče poput neo-bajki jer, ona i nebo iznova imenuje imenom neba. I ponekad se čini da i valovima mora imena zna… i ona, ne mora daleko ići, jer zna gledati.
I njen pogled nikada ne kasni.
I njoj ne treba nikada pokloniti sat, jer… sretni ne gledaju vrijeme.
Ona je sva od samih riječi i osmjeha koji riječ dobije kada se izgovori. Njene riječi su male istinice za život.
Ona, nudeći Perunike, i Stope od sedefa, i Uspomene uspomena i Zagrljaje kapi… i … nudi lijekove od lijepe riječi.
Ona, kako sama kaže, „mirom zvijezda utišava buku i snovima pravi staze kojima snivanja mogu lebdjeti. Kroz nju, sve vidljivo upreda se u vreteno pogleda kojemu su potka niti našeg srca.
Njene rečenice, kada se izgovore, upale mrak. Možda, baš večeras, i z nas, upalit će se mrak.
Jer , tako negdje, na mjestu nekom, možda bismo i sami mogli biti ono za čim tragamo.
Možda još nije kasno zaustaviti one nomadske seobe dobrote u nama koje svi, negdje duboko u sebi sklupčane imamo i pospajati se mostovima, pa makar oni bili i od snova , jer… java je uvijek isprepletena snom i na nekoj nevidljivoj putanji nekog puta, a našeg, nužno se počnu izmjenjivati . Zato je tako važno putovati svoj put.
I slijediti sitna zrna, i tražiti, tražiti tako predano da i sami postanemo cilj svoga traga.
Ništa ne propada, ništa nije višak, ništa nije uzaludno, i ništa nije slučajno.
Tuđi odgovor nikada nije onaj pravi.
Voljena bića, kad jednom odšetaju u sjećanje zapravo počnu sačinjavati, ono s početka kazivanja vrijeme.
I zato je najbolje, možda, mjeriti vrijeme brojem voljenih bića. A ljubav, ona ih uvijek tako silno uveća i umnoži, pa su posvuda, posvuda oko nas.
I gdje god idemo, nogama utiskujemo svoje tijelo na površinu zemlje i iza sebe ostavljamo pliće i dublje tragove, malene stope od sedefa, koji na snove mirišu.
Jer, na ovome svijetu sigurno je samo to da najsvilenije nježnosti daju načvršće otiske....
