Kad se život zakopča tamo gdje se tek trebao početi otkopčavati, i godine se uzvrpolje ne znajući koliko će ih još biti, ostaje popucan komad jednog svijeta, ostaje nedovršena novela jedne mladosti, ostaje neiscrtana šara jednog životnog puta, ostaje neostvarena stvarnost u bezbroju ponuđenih nestvarnosti, ostaje neporođena dvadeset druga godina. Ostaje preslik skice jednog završenog u započinjanju života.
Ostaju „Pjesme o daljinama“.
Ostaju natuknice jednog mogućeg, da je bilo vremena, stvaranja.
Ostaje a odlazi književnik i publicist, novelist, pisac humoreski, reportaža, putopisa, i sve to u samo dvadeset i nešto godina.
Ostaje dvanaest novela na granici konkretne i umjetničke stvarnosti.
Dvanaest novela ambijentalno smještenih po Bosni i susjednim krajevima u zbirci „Poskok“. Čitajući ih, nalikuje to na nešto nesvakidašnje. Ne iz perspektive velike umjetničke vrijednosti, ne iz perspektive neke snažne gnomičnosti, već iz perspektive, paradoksalno, ali, osuvremenjene arhaičnosti.
Ima nešto u tim novelama presvučeno patinom, nešto što jako, na trenutke, nalikuje usmenoj književnosti, nešto čemu povijesni i kulturni ambijenti pružaju začetke autonomnog razvoja, nešto u čemu je čovjekovo djelo povezano neizbrojivim nitima s ukupnošću društvenih zbivanja.
Neovisno o tematici, likovima ili prostoru, postoje karakteristike zajedničke za sve priče. Kompozicijski postupak fabuliranja uvijek je in medias res. U središtu događanja je stvarni, konkretni čovjek koji svojim egzistencijalno esencijalnim mjerilima oslikava okolinu. Likovi su uzeti onakvi kakvi jesu, iznikli kroz prizmu subjektivne interpretacije. Oni ponekad nalikuju na bestjelesne, prozirne prikaze, smještene u faktografski oblikovanu radnju, ali oni nikako nisu ocrtani crno-bijelom tehnikom.
Njihov psihološki profil nije razrađen, ali to ih ne prijeći da se postupcima determiniraju. Smješteni u prostorima seoskog ili prigradskog siromaštva, tvore jednu priču okrnjena uvoda i dinamična zbivanja u kojoj je završetak pripovijetke u trenutku raspleta radnje.
Priče su zapravo tragedije. Malih ljudi. Ako uopće ima malih ljudi? I ako je uopće svijet veliki ili mali?
Velika je u svakom ovom malom čovjeku njegova tamna strana, bilo da ju potamni sam ili da to naprave drugi.
Tragični završetci su razbacani po marginama gotovo svake priče, bilo da je riječ o rudaru Mati ili gorštaku Mitru ili mornaru Mati ili osvetniku Adamu ili baj' Tunji. Tragičnost je uvjetovana postupkom, svjetonazorom, fatumom, praznovjerjem, kobi, okolnostima,…
…Njegovi likovi nose crni put. I oni idu po njemu. I on ih u konačnici guta.
„Sokaci“ koji se slijevaju u taj put iznjedreni su strahovima, jezama i umornim samoodržavanjima toliko prožetima da se guše u svojoj bitosti.
A bitost ostavlja „vječno neodgonetnuta pitanja“ ljudi izraslih iz nužno odredivih, unaprijed izgubljenih sudbina koje se nužno „umornim vijugama uma vrte“ u cikličnom krugu života, a on se njihovim imenom zove.
Ostaju „Pjesme o daljinama“.
Ostaju natuknice jednog mogućeg, da je bilo vremena, stvaranja.
Ostaje a odlazi književnik i publicist, novelist, pisac humoreski, reportaža, putopisa, i sve to u samo dvadeset i nešto godina.
Ostaje dvanaest novela na granici konkretne i umjetničke stvarnosti.
Dvanaest novela ambijentalno smještenih po Bosni i susjednim krajevima u zbirci „Poskok“. Čitajući ih, nalikuje to na nešto nesvakidašnje. Ne iz perspektive velike umjetničke vrijednosti, ne iz perspektive neke snažne gnomičnosti, već iz perspektive, paradoksalno, ali, osuvremenjene arhaičnosti.
Ima nešto u tim novelama presvučeno patinom, nešto što jako, na trenutke, nalikuje usmenoj književnosti, nešto čemu povijesni i kulturni ambijenti pružaju začetke autonomnog razvoja, nešto u čemu je čovjekovo djelo povezano neizbrojivim nitima s ukupnošću društvenih zbivanja.
Neovisno o tematici, likovima ili prostoru, postoje karakteristike zajedničke za sve priče. Kompozicijski postupak fabuliranja uvijek je in medias res. U središtu događanja je stvarni, konkretni čovjek koji svojim egzistencijalno esencijalnim mjerilima oslikava okolinu. Likovi su uzeti onakvi kakvi jesu, iznikli kroz prizmu subjektivne interpretacije. Oni ponekad nalikuju na bestjelesne, prozirne prikaze, smještene u faktografski oblikovanu radnju, ali oni nikako nisu ocrtani crno-bijelom tehnikom.
Njihov psihološki profil nije razrađen, ali to ih ne prijeći da se postupcima determiniraju. Smješteni u prostorima seoskog ili prigradskog siromaštva, tvore jednu priču okrnjena uvoda i dinamična zbivanja u kojoj je završetak pripovijetke u trenutku raspleta radnje.
Priče su zapravo tragedije. Malih ljudi. Ako uopće ima malih ljudi? I ako je uopće svijet veliki ili mali?
Velika je u svakom ovom malom čovjeku njegova tamna strana, bilo da ju potamni sam ili da to naprave drugi.
Tragični završetci su razbacani po marginama gotovo svake priče, bilo da je riječ o rudaru Mati ili gorštaku Mitru ili mornaru Mati ili osvetniku Adamu ili baj' Tunji. Tragičnost je uvjetovana postupkom, svjetonazorom, fatumom, praznovjerjem, kobi, okolnostima,…
…Njegovi likovi nose crni put. I oni idu po njemu. I on ih u konačnici guta.
„Sokaci“ koji se slijevaju u taj put iznjedreni su strahovima, jezama i umornim samoodržavanjima toliko prožetima da se guše u svojoj bitosti.
A bitost ostavlja „vječno neodgonetnuta pitanja“ ljudi izraslih iz nužno odredivih, unaprijed izgubljenih sudbina koje se nužno „umornim vijugama uma vrte“ u cikličnom krugu života, a on se njihovim imenom zove.
