Započeti priču o Nuri Bazdulj Hubijar ili o Nevjestinjskom ponoru nužno traži Nurinu životnu priču, Nurinu Bosnu, Nurinu šutnju, Nurin krik, Nurinu patnju.
A opet, ovdje ne govorim o Nuri, već o njenim pričama.
I možda baš zato, nužno ih je pospajati, jer su neraskidivo vezane.
Nura je izgubila dvadeset članova svoje bliže obitelji u ovom ratu.
Nura za sebe kaže, kako oni koji ubijaju nisu njeni.
Za Nuru kažu kako je jedna od pet najčitanjijih bosanskih pisaca, toliko čitana da stoji uz Andrića i Selimovića i Jergovića.
U Nurinim pričama rat se potpisao na lica ljudi.
Rat među ljudima i rat u ljudima.
Nevjestinjski ponor ima tri priče. I priče se pričaju kada se glavni junak nalazi pred životnim raskrižjem.
I priče počinju s Nevjestinjskim ponorom.
I on je stožer ostalih priča.
I priče završavaju u ponoru stvorenom od ljudi i stvorenom u ljudima.
Ponor je simbol sudbine. On je bezdana provalija koja postaje opće mjesto. I od zemljopisnog pojma postaje odredenje usuda likova ovih priča.
I legenda kaže kako se u provaliju bacala mlada nevjesta iz kolone svatova jer su je na silu udavali.
U Nevjestinjskom ponoru pripovjedačica otkriva sebe kao podvojenu ličnost. Jedna u njoj je loša i živi već trideset godina, druga je dobra i traje tek neko vrijeme.
I među njima harači rat. Sile zla u borbi sa silama dobra.
I u toj izbezumljenoj i izgubljenoj ženi samoća se slaže kao talog šutnje.
A u šutnji ratovi se vode i gube.
I najlakše se prihvaća opravdanje kako nama odgovara, kako želimo.
Rizično je dati mogužnost dobru da pobijedi.
Dobro je zarobljenik. Nesnažno i nemoćno, gubi.
Gubitak u zarobljenuštvu znači smrt.
Dobro se pronalazi u nesretnoj nevjesti.
I onda, nesretna nevjesta, drugim imenom smrti, preobličena u muškog junaka, nastavlja živjeti u priči Memento mori.
Lik je postavljen pred ubojicu svoga brata.
Željan osvete, u trenu kad ima priliku mržnju materijalizirati, ta prilika dobiva drugačija obličja.
U podvojenosti, on se povlači.
I iz sjećanja povlači bratove riječi o čovjekovoj slobodi i spoznaje da osvetom postaje rob. Rob učinjenog i rob neispravljivog.
Pobjeđuje želju zločina u sebi, izdiže se iznad prizemnih ljudskih poriva i ulazi u mir.
U pomirenost sa samim sobom.
A u Molitvi, priči s krajem koji ne može izbjeći tragičnost, u kriku protiv bezumlja, krik pronalazi svoje mjesto upravo u bezumlju.
Ratni ponor postaje potka priče. I suprotno svim očekivanjima, velike priče otkrivaju se u malim ljudima i njihovim još minornijim sudbinama.
Bezumlja postaju najočitija tamo gdje ih uopće nije trebalo biti.
U pokušaju spašavanja razuma dogodi se trenutak u kojem razum u svoj svojoj racionalnosti pogubi dijelove sebe i oni, jednom kada se pospajaju, samo prihvate istinu kako su zapravo začeti u ponoru.
U međuljudskom u ratnom, u ja ponoru.
I zaista, zaista nakon toga samo rečenica kako se vučemo kao bolesni psi o plotove tuđih sreća svjedok je možda, kako smo ju u jednom trenu, tu sreću, imali volju utkati i u svoje ja.
A opet, ovdje ne govorim o Nuri, već o njenim pričama.
I možda baš zato, nužno ih je pospajati, jer su neraskidivo vezane.
Nura je izgubila dvadeset članova svoje bliže obitelji u ovom ratu.
Nura za sebe kaže, kako oni koji ubijaju nisu njeni.
Za Nuru kažu kako je jedna od pet najčitanjijih bosanskih pisaca, toliko čitana da stoji uz Andrića i Selimovića i Jergovića.
U Nurinim pričama rat se potpisao na lica ljudi.
Rat među ljudima i rat u ljudima.
Nevjestinjski ponor ima tri priče. I priče se pričaju kada se glavni junak nalazi pred životnim raskrižjem.
I priče počinju s Nevjestinjskim ponorom.
I on je stožer ostalih priča.
I priče završavaju u ponoru stvorenom od ljudi i stvorenom u ljudima.
Ponor je simbol sudbine. On je bezdana provalija koja postaje opće mjesto. I od zemljopisnog pojma postaje odredenje usuda likova ovih priča.
I legenda kaže kako se u provaliju bacala mlada nevjesta iz kolone svatova jer su je na silu udavali.
U Nevjestinjskom ponoru pripovjedačica otkriva sebe kao podvojenu ličnost. Jedna u njoj je loša i živi već trideset godina, druga je dobra i traje tek neko vrijeme.
I među njima harači rat. Sile zla u borbi sa silama dobra.
I u toj izbezumljenoj i izgubljenoj ženi samoća se slaže kao talog šutnje.
A u šutnji ratovi se vode i gube.
I najlakše se prihvaća opravdanje kako nama odgovara, kako želimo.
Rizično je dati mogužnost dobru da pobijedi.
Dobro je zarobljenik. Nesnažno i nemoćno, gubi.
Gubitak u zarobljenuštvu znači smrt.
Dobro se pronalazi u nesretnoj nevjesti.
I onda, nesretna nevjesta, drugim imenom smrti, preobličena u muškog junaka, nastavlja živjeti u priči Memento mori.
Lik je postavljen pred ubojicu svoga brata.
Željan osvete, u trenu kad ima priliku mržnju materijalizirati, ta prilika dobiva drugačija obličja.
U podvojenosti, on se povlači.
I iz sjećanja povlači bratove riječi o čovjekovoj slobodi i spoznaje da osvetom postaje rob. Rob učinjenog i rob neispravljivog.
Pobjeđuje želju zločina u sebi, izdiže se iznad prizemnih ljudskih poriva i ulazi u mir.
U pomirenost sa samim sobom.
A u Molitvi, priči s krajem koji ne može izbjeći tragičnost, u kriku protiv bezumlja, krik pronalazi svoje mjesto upravo u bezumlju.
Ratni ponor postaje potka priče. I suprotno svim očekivanjima, velike priče otkrivaju se u malim ljudima i njihovim još minornijim sudbinama.
Bezumlja postaju najočitija tamo gdje ih uopće nije trebalo biti.
U pokušaju spašavanja razuma dogodi se trenutak u kojem razum u svoj svojoj racionalnosti pogubi dijelove sebe i oni, jednom kada se pospajaju, samo prihvate istinu kako su zapravo začeti u ponoru.
U međuljudskom u ratnom, u ja ponoru.
I zaista, zaista nakon toga samo rečenica kako se vučemo kao bolesni psi o plotove tuđih sreća svjedok je možda, kako smo ju u jednom trenu, tu sreću, imali volju utkati i u svoje ja.
