Pjesnik i prozaist, novinar, pokretač i urednik književnog povremenika „Posavski tokovi“…
pjesnik podijeljen porijeklom, a Slavonijom i Gradištem sjedinjen u ljubavima…
Pjesnik poetskih nemira…„Svjedoka Bezimene“ i „Domovine Hrvata“. .. „neobična i nesvakidašnja poetska osobnost“.
Njegovi dlanovi „vječno putuju za nekim nevidljivim žudnjama“. Na trenutke dodiruju vjetrove i po njima se ugnježđuju sunca; u njima spavaju samoće i bude se čežnje;
Pružaju se tugama i radosnim poniranjima;
Oni u svojim brazdama nose Čovjeka.
Čovjeka po mjeri pjesnika.
Oljuđenog.
Onoga koji se rasani i u okupatorskom oficiru… on je ubijao, ali… i nekoga imao i volio i netko ga je čekao.
I u njegovim dlanovima, dok su godine curile kroz raspukline u svom posljednjem oticanju, život se smirio posljednji. „I jesen je umorila lišće“, i dlanovi su utonuli u smrt. Pomireni s usudom rastajanja i nestajanja. Pomireni s dodirom iz kojeg migolji čežnja…
u jedan takav dodir ugrađena je i Bezimena.
I bez imena ona je baš Ona.
I kad utire korak u rasklasalo zlato i kad mladost klizi po njenim orisima i dok se paučina plete oko njenih godina i srebro se prosipa po njenim lasima. I nove godine donose novu nju, drugačiju u nepromijenjenosti onoga što se u njoj voli, a potrošenu u prethodnosti.
I prolaznost za autora biva metaforička konstanta.
Sutra se nikako ne može potrošiti prije no što mu dođe vrijeme. Ali, vremena ima. I dolazi.
I sutra već sutra nije više sutra.
Čovjek prolazi.
Ostaje „Domovina Hrvata“.
Ostaje „jedan od najuspješnijih artističkih dosega našeg domoljubnog pjesništva“.
Ovaj sonetni vijenac, raritet u hrvatskoj književnosti, pisan klasičnim stilom i versom donosi ljubav. Univerzalnu i otrgnutu od smjene vjekova.
Ljubav u kojoj je prekrasno pronaći stanište za srce u crvenoj boji slavonskih makova. Ili ga jednostavno, to srce, samo pokloniti pogledu morskih vala….
Ljubav u kojoj je jedan prostor srca i „kolijevka janjeta i vuka“… skrivena u srca ljetopisa koji se na zaziv daljina otvara.
L
jubav „ko izvor pjesma“…
pjesnik podijeljen porijeklom, a Slavonijom i Gradištem sjedinjen u ljubavima…
Pjesnik poetskih nemira…„Svjedoka Bezimene“ i „Domovine Hrvata“. .. „neobična i nesvakidašnja poetska osobnost“.
Njegovi dlanovi „vječno putuju za nekim nevidljivim žudnjama“. Na trenutke dodiruju vjetrove i po njima se ugnježđuju sunca; u njima spavaju samoće i bude se čežnje;
Pružaju se tugama i radosnim poniranjima;
Oni u svojim brazdama nose Čovjeka.
Čovjeka po mjeri pjesnika.
Oljuđenog.
Onoga koji se rasani i u okupatorskom oficiru… on je ubijao, ali… i nekoga imao i volio i netko ga je čekao.
I u njegovim dlanovima, dok su godine curile kroz raspukline u svom posljednjem oticanju, život se smirio posljednji. „I jesen je umorila lišće“, i dlanovi su utonuli u smrt. Pomireni s usudom rastajanja i nestajanja. Pomireni s dodirom iz kojeg migolji čežnja…
u jedan takav dodir ugrađena je i Bezimena.
I bez imena ona je baš Ona.
I kad utire korak u rasklasalo zlato i kad mladost klizi po njenim orisima i dok se paučina plete oko njenih godina i srebro se prosipa po njenim lasima. I nove godine donose novu nju, drugačiju u nepromijenjenosti onoga što se u njoj voli, a potrošenu u prethodnosti.
I prolaznost za autora biva metaforička konstanta.
Sutra se nikako ne može potrošiti prije no što mu dođe vrijeme. Ali, vremena ima. I dolazi.
I sutra već sutra nije više sutra.
Čovjek prolazi.
Ostaje „Domovina Hrvata“.
Ostaje „jedan od najuspješnijih artističkih dosega našeg domoljubnog pjesništva“.
Ovaj sonetni vijenac, raritet u hrvatskoj književnosti, pisan klasičnim stilom i versom donosi ljubav. Univerzalnu i otrgnutu od smjene vjekova.
Ljubav u kojoj je prekrasno pronaći stanište za srce u crvenoj boji slavonskih makova. Ili ga jednostavno, to srce, samo pokloniti pogledu morskih vala….
Ljubav u kojoj je jedan prostor srca i „kolijevka janjeta i vuka“… skrivena u srca ljetopisa koji se na zaziv daljina otvara.
L
jubav „ko izvor pjesma“…
