I vrijeme danas gleda praskozorja nečije mladosti…
Kadrovi izmiješani, godine uredno poslagane, riječi porazbacane, nade raseljene po ulicama u čijim nutrinama danas stanuje neki drugi Vinko…
Sveučilišni profesor, čovjek koji se bavi hrvatskom književnom periodikom, autobiografijama, prošlostima hrvatskih stvaratelja.
Čovjek kojim danas hoda neki drugi bitak.
A nekad, ili jednom, ili onda…
Vinko, brodski gimnazijalac, student…
I lirska buđenja „Srebrnog dlana“…
Vinko i „44 pjesme“…
Pjesme riječima pobjegle od nebjegova.
Pjesme su priče pretočene…
A imale su te priče… riječi koje su im smetale…
Neotkrivene zemlje razularene znatiželjom nastanjenom u samo dvadeset i nešto godina…
Tuge spotaknute u prva životna prelamanja…
Sjećanja za koja je još rano bilo…
Tišine od bezbroj netišina opšivenih brodskim savskim naborima.
I mogao je onda, možda „golubovima podijeliti krila“…
I udomiti zvijezde koje hodaju po nebesima za koja se čini da su se plavo prosula baš po nama.
I mogao je…
Pustiti nečiji osmjeh neka se odmara danas na njegovu licu…
I mogao je…
Uhvatiti korak neriječi i spustiti je u riječ…
Ispuniti nedaljinu daljinom i vrijeme preslikati u bezvrijeme i popunit ga sobom.
Mogao je da nije samo čovjek.
A čovjek i gasi zvijezde.
Snovima postane tijesno, i onda jedni istjeraju druge, i onda Vinko prestane praviti kalupe za riječi, i jednostavno uhoda u svijet sveučilišnog profesora, periodizacija, novije postilirske književnosti, Zrcala, i kalupi se zagube…
Dodirujući dodirom dodire, i dodiri postaju različiti…
Osnažuje ih dan koji dolazi poslije onoga prije.
Golubovi negdje u vremenu pogubiše krila…
Neki novi dvadesettrogodišnji pjesnici dadoše im nova neba. Upletoše se u mreže tradicionalističkih impostacija… i počeše praviti mjesto za snove koji će zanoćiti u njima… golubovi dobiše ponovno krila…
A oni raniji… u Zrcalo smještaju nečije tuđe pjesme …
I kako se onda vratiti, kad put nije isti.
A mi smo drugačiji. Drugačiji od drugih i drugačiji od sebe.
Novi u sebi, promijenjeni od godina traženja i očekivanja, nikada bliskiji i nikada dalji snovima.
Bilo je vremena kada smo vrijeme ispunjavali mi. Prosipali tragove želja po kojima smo se trebali vratiti ne znajući kako vraćanje rastapa smisao jer „sada vrijeme ispunjava nas“.
