Roman je ovo o činu umjetničkog stvaranja i ljubavi prema ženi.
O jednom kiparu koji je do danas radio odbljeske vlastitih snova, strahova, slutnji... pa dugo nije ništa radio... i sada bi trebao isklesati kip žene... po narudžbi...
Kip žene u naponu života, hrabre, odlučne i slobodne.
Žene koja je žena, a u sebi nosi i djevojaštvo i majčinstvo i mladost i starost. Jedna žena kao utjelovljenje svih žena.
On je do sada stvarao apstraktne radove, figuratvno je za njega bilo daleko, živio je sam, radio samo u kamenu i... kao da ga je taj kamen osudio na samotnost.
A živio je u malom dalmatinskom mjestu.
U malom mjestu u kom se svatko boji da ne postane dio glasno izgovorenih tajni.
I baš tu, nakon mnoštva porazbacanih, poput udica pogleda na lica bezličnih žena, on pronalazi nju. I nije ona model, i nije ona savršena po mjeri konvencionalnih korica života, i nije ona... ona je...
Ona je gluhonijema seoska djevojka. Morena.
I njih dvoje su dvoje ljudi skutrenih svatko u svojoj izolaciji, ali su i čitav kozmos suptilnih niti koje povezuju samo i jedino muškarca i ženu.
Ona mu pozira, jer joj plaća. U početku.
I dolazi svaki dan i gleda...
Gleda kako on besciljno zbraja minute u sate, kako razbacuje trenutke iz kojih mu nadahnuće bježi, gleda nedostatak žudnje za pronalaskom traženog, „gleda svjetove u kojima se ne čuju zvuci, vidi poglede koji su zapravo izgovorene riječi“.
U njemu samo umjetnička kriza stanuje.
Čekić i dlijeto kao da nisu dio njegovih ruku. Poput stranaca su mu u dalekim nepoznatim predjelima.
I on zna kako kamen treba gledati kao more u njegovim dubinama, daljinama, pukotinama, tajnama i prolazima.
I kao kipar mora umijeti sam si predočiti što želi raditi, a ne tragati za predočenjem kroz živost modela.
Ali, jednostavno ne može.
Nekad su ideje dolazile k njemu. Sada je on išao za idejom.
Ali što ako je u godinama samoće zaboravio gledati žene?
U svijetu toliko nestvarnom da za njega postaje u cijelosti stvaran.
Pomoć mu, u komunikaciji svedenoj na slutnju tišinom, daje ona.
Otkriva mu ona kako bi se iznova mogao sastavi s nadahnućem... pronaći točku u sjećanju u kojoj bi mu misli našle uporište i ruke se pokrenule.
Ona ga upoznaje sa svojim putevima spoznavanja mirisa, okusa , zvukova, boja...
I ona ima puno knjiga o plesu. Ironično, apsurdno, tužno, ili... bilo bi apsurdno kada u nama ne bi živjeli svjetovi koji koliko zatvaraju toliko mogućnosti i otvaraju. Gluhonijema je, i baš zato, kod nje je običnost u skakodnevnici, izbjegla običnu putanju i ona je pronašla svoj put na kojem se glazba samo drugačije čuje, na kojem riječ ne treba biti izgovorena da bi bila riječ... I zato ona ima pregršt knjiga o plesu.
I ima rješenje.
Daje mu spas.
Neka mirisom, okusom, opipom i sluhom otisne sliku nje u sebi. A onda... i u kamenu.
I on prihvaća. I iz kamena se počinje probijati žena. Kame postaje živ. On ju počinje osjećati zatvorenih očiju.
I onda inspiracija naglo prestaje. I opet, spašava ga ona.
U djelu ove trosložne romaneskne cjeline, kao da je na trenutak izostala narativna dovršenost. Ili je jednostavno ostavljena čitatelju... u svjetovima u kojima se ne čuju riječi, možda su one i najjasnije. Možemo ih staviti sami... i upravo zato, ovaj dio ne gledam kao lošiji dio romana, nego samo prostor malo širih margina... kako Morena ima knjige o plesu, tako i onaj tko pogledom sakuplja rečenice ovog romana, može umjesto riječi nadodati misao...
Morena, u moru, lomeći svjetlost i vodu na svojim orisima poklanja mu ponovno nadahnuće.
Čitav svijet postaje njezin , jer ona jest svijet.
A on se počinje gubiti u lutanjima između kamena, slike i nje. I sve kao da prelazi u neku filgransku ljubavnu priču.
Ono što Morenu odvaja od kipa i kip od nje je njezin život.
I dodirom, njeno tijelo pred njim postalo je novo, nepregledano, neuuočeno, neistraženo.
Njeni mirisi, okusi, boje, putuju kroz sate, i tijelo se mijenja iz dana u dan. Metamorfoze tijela postaju čudesne, i pogled zamjenjuje dodir, i dodir zamjenjuje putenost, i putenost zamjenjuje čuđenje, i čuđenje zamjenjuje radost, i radost se utapa u mirisu, i miris pronalazi put do rumenila lica djevojke, žene... inspiracije, muze, otkrića. I sve je to Morena.
I u tome je razlika Morene i kipa. I završni udarac dlijeta je udarac u dane koji prolaze.
Kip je dovoden do kraja. I savršenstva.
Nesavršen je samo trenutak u kom se trebaju rastati.
Ona se boji tišine iznutra.
A on se boji krivog shvaćanja, i krivog razumijevanja.
Zaboravlja da je to ona. I da drugačije doživljava svijet i život. I da je pokrenula lavinu stvaranja u njemu. I da su riječi suvišne onima koji se razumiju.
U sjenama jutra i u noći na izmaku, žudi da se ona probudi, da ga vodi i da je odvede.
Vidio je, osjetio i doživio u kamenu ženu koja spava nakon ljubavničke noći.
Iza njega ostali su radovi o snovima, strahovima i slutnjama i sad, u poređenju s kipom žene, doimali su se poput nejasnih bilješki.
Obzorje je bilo kristalno čisto, plavo, prostrano.
Osjetio je kako je lijepo kada se jutro u kamenu budi, a na njegovom jastuku još usnula ona koja ga oblikuje.
Umjetnik i muškarac sjedinili su svoja traganja u ženi i muzi.
