Bila je to porota visokog rizika ili barem su je tako nazvali. Porota je jedna od kulturno-zabavnih aktivnosti koju sam kao animator ili terapeut osmislio u Domu za starije i nemoćne u kojem sam nekad radio.
Ako bih pokušao objasniti što je to Porota i naći neku najpribližniju usporedbu, onda bi to svakako bila Parlaonica.
Razlika između Porote i Parlaonice je u tome što dok vodim porotu, čitam jedan tekst napisan na nekoliko stranica, stojim kao voditelj u sredini, a starčići sjede na stolicama okruženi oko mene, u krugu, pažljivo slušaju, a onda dižu ruke, ustaju sa stolica i javno i otvoreno pred svima iznose svoje mišljenje. Nisu kao u Parlaonici podijeljeni fizički u dva protivnička tabora, na dvije suprotne strane, jedni preko puta drugima, nego su samo ideološki podijeljeni oko načina razmišljanja i promišljanja, te na kraju diskusije i rasprave slijedi glasanje, što nije slučaj u Parlaonici, te Porota, nakon prebrojanih glasova, dizanjem ruku i prebrojavanjem glasova, donosi konačnu odluku na kraju debate.
Bila je to već deseta Porota po redu i za razliku od svih prijašnjih i velika sala doma je za ovu prigodu bila pretijesna, tražila se stolica više, bilo je puno kao na nekoj kazališnoj hit-predstavi, a moja zadaća je bila da samo profesionalno i etički ispravno opišem zasluge i jednoga i drugoga u stvaranju hrvatske države, da budem profesionalan i nepristran, ukazao sam i na određene minuse i propuste i Tita i Tuđmana, nastojao sam biti korektan i istinoljubiv, nepristran, a onda su diskusije počele, a ja sam samo debatu vodio i usmjeravao tok rasprave.
Zbog osjetljivosti teme i već poznatih ideoloških razlika i sukoba mnogi su mi sugerirali da odustanem od ove teme držeći da će ova Porota biti visokog rizika, da bi eventualno moglo doći do nekog incidenta, ali ja sam bio tvrdoglav i želio sam sprovesti u djelo ono što sam naumio u želji da starčiće bar malo pokušam trgnuti iz letargije i zainteresirati ih za život.
Ono što me je, sjećam se, jako iznenadilo bila su razmišljanja i stavovi protjeranih Posavaca, naših Hrvata iz Bosne, koji su po svom političkom i ideološkom predznaku većinom skloni strankama desne provenijencije, ali sam bio podosta zatečen njihovim negativnim stavom prema Tuđmanu i hvaljenjem Tita. S jedne strane možda i razumljivo zbog teške sudbine Bosanske Posavine i ogorčenja Posavljaka na zvaničnu vlast u to vrijeme, jer ni dan danas nitko ne zna pravu istinu da li je Posavina prodana ili je jednostavno u to vrijeme neprijatelj bio jači. U svakom slučaju bila je ovo nesumnjivo najzanimljivija Porota u Domu koja je pobudila najveći interes i zanimanje štićenika.
Porota je potrajala puno više od predviđenog vremena i na kraju je uslijedilo glasanje, odgovor na zadanu temu-tko je najveća povijesna ličnost u Hrvata; Tuđman ili Tito. I starčići su počeli dizati svoje ruke. Tito je premoćno pobijedio, s puno više glasova. Bila je to parlaonica u pojedinim momentima dosta žustra i usijana, što se moglo i očekivati s obzirom na osjetljivu temu, ali ipak, na jednom visokom intelektualnom nivou kao da smo u Latinici, debata argumentirana i potkrijepljena s puno činjenica i uopće govoreći, polemika starčića vođena je na jednom zavidnom nivou, s dosta tolerancije i međusobnog uvažavanja.
Danas živimo očito u nekim ludim vremenima kada sve postaje kocka, rulet i nepredvidivo, pa tako vjerujem da će biti nepredvidivi i vaši odgovori i vaša reakcija na današnju porotu.
Ogorčenje građana iz susjedne nam države na gubitak Bosanske Posavine korespondira s današnjim ogorčenjem svih građana RH na tešku gospodarsku i socijalnu situaciju u društvu te masovan i kolektivan odlazak mladih iz naše domovine i grada, jer ovakav egzodus Hrvata, koji svoju sreću idu tražiti u druge zemlje, nije zabilježen još od davnih vremena kada smo iz vlastitog grada morali bježati od Turaka.
Sve se češće spominje nostalgija za vremenima „socijalističkog mraka“ u kojem je u Đuri Đakoviću bilo zaposleno 16 tisuća ljudi, radnici su imali svoje dostojanstvo, svoj ponos, zaštitu i sigurnu i veliku plaću, Đuro je hranio cijeli grad, a sada spao na svega dvije tisuće zaposlenih sa stalnim problemima u poslovanju, Jasinje totalno uništeno, u procesu pretvorbe i privatizacije pola grada i države opljačkano i moral Brođana nikad nije bio ovako nizak u povijesti postojanja grada. U vrijeme socijalizma po kontejnerima su kopali samo Romi, a danas nažalost i naši Hrvati koji pod okriljem noći potajice, da ih nitko ne vidi, traže po kontejneru koricu kruha ili neku plastičnu bocu koju će prodati i sutra si kupiti kilogram kruha i preživjeti dan.
Mnogi danas plaču za tim „ socijalističkim mrakom“ tako da priča političara s kojom nam ispiru mozak o „socijalističkom mraku“ i „kapitalističkom blagostanju“ očito više ne drži vodu.
Ime Tita u službenoj politici grada Slavonskog Broda ne smije se ni spomenuti. Imamo demokraciju, a s demokracijom i strah od demokracije prisutan na svakom koraku. Tito je u službenoj politici našega grada prisutan samo još u Koncertnoj dvorani „Ivana Brlić Mažuranić“ u ponekoj gostujućoj kazališnoj humorističnoj predstavi.
Na jednoj od zadnjih predstava, pod nazivom AUDICIJA glumac kaže:
„ DRUŽE TITO, SKRENULI SMO S TVOGA PUTA, SAD NAS JAŠI I KURTA I MURTA.“
U drugoj kazališnoj komediji pod nazivom „Kod Tita u raju“ tražila se karta više i stječe se opći dojam da Tito kroz šalu i humor, opet nakon dugo vremena, ulazi na mala vrata u društveni, kulturni i javni život države i grada, izgleda da Tito opet postaje IN.
S druge strane, Tuđman je odmah nakon osamostaljenja države i pobjede u domovinskom ratu postao IN. U našem gradu sagrađen mu je veliki spomenik, lokalni političari mu čitaju govore ispred spomenika, hvale ga i veličaju, pale mu svijeće i takvi i slični spomenici počeli su se graditi širom Lijepe naše. No, nakon Tuđmanove smrti, stvari se u društvu drastično mijenjaju pa tako i odnos građana prema njegovoj povijesnoj ulozi.
Mediji sve više ukazuju na Tuđmanov rigidni nacionalizam, njegovo vrijeme vladavine u kojem se nisi mogao zaposliti ni u gradskom klozetu ako nisi u njega ulazio pjevajući pjesmu Ustani bane Jelačiću i ako nisi u džepu nosio iskaznicu HDZ-a, novinari su se snimali, prisluškivali i pratili, svatko je bio sumnjiv i svatko udbaš i kosovac, mnogi ljudi ostajali su bez posla samo zato što u svom rječniku nisu koristili izraz nazočan, nego prisutan. Mnoga hrvatska djeca su zbog toga oplakala jer su im roditelji ostali bez posla, bivali šikanirani na radnom mjestu i u društvu, nacionalizam i primitivizam postao je prisutan u svim porama života i na svakom koraku, a službena Tuđmanova politika prema Srbima i srpskom pitanju u Hrvatskoj poticala je pravu lavinu histerije i mržnje. Mnogi su zbog toga morali pakirati svoje kufere i svoju sreću potražiti u drugim zemljama.
I danas također pakiraju kufere, ali više zbog egzistencije i traženja posla te promašene Tuđmanove politike o 200 bogatih obitelji i tajkunizaciji Hrvatske, pljački i lopovluku tijekom pretvorbe i privatizacije, političkim uhljebima, korupciji, vjerskoj zadrtosti i primitivizmu, nacionalizmu i općoj besperspektivnosti koja vlada u društvu; a dobrim dijelom sve su to još uvijek ostavštine i nasljeđe Tuđmanove promašene politike i njegovog rigidnog nacionalizma.
Zbog svega toga Tuđmanu na sahranu nitko od svjetskih državnika nije htio doći, osim predsjednika Demirela koji se tu slučajno zatekao. Titu je na sahranu došlo 120 najvećih svjetskih državnika, majka predsjednika Amerike Jimia Cartera i osobno je izrazila želju i došla Titu na pogreb i odala mu počast, a jednu od najvećih sahrana u povijesti čovječanstva pratio je preko televizijskih ekrana cijeli svijet.
U Titovom samoupravnom socijalizmu radnik je bio poštovan i cijenjen, zaštićen, imali smo sigurna radna mjesta i dobre plaće, zdravstvenu i socijalnu zaštitu, Jugoslavija je uživala veliki autoritet u svijetu zbog svoje samostalne i nesvrstane politike i uopće govoreći ljudi su živjeli pristojno i dobro, nije bilo nacionalne mržnje, nije bilo pretjeranog bogatstva i bogatih pojedinaca, tajkuna kao danas, nisu se po ulicama vozili skupi mercedesi ni audiji nego skromni fićeki, zastave, lade i moskviči, ali su ljudi bili nekako zadovoljni i sretni. Danas nitko nije sretan-od anđela do noja.
No, s druge strane, Titu se danas najviše zamjera Bleiburg i Goli otok, veliki broj hrvatskih emigranata koji su morali pobjeći iz svoje domovine ukazujući na opasnost velikosrpske politike, Titu se zamjera jednopartijski sistem i komunističko jednoumlje, gušenje hrvatske nacionalne svijesti i vjekovna čežnja hrvatskog naroda za samostalnom i suverenom domovinom Hrvatskom. Bleiburg postaje simbol svih tih negativnosti i uz potporu crkve, vojske i države pridaje mu se sve veći mitski karakter. U jednoj od tih kolona bio je i moj otac Dragutin, bilo mu je tek 16 godina, njegov grijeh bio je samo u tome što je bio Hrvat, volio konje i bio je na Bleiburgu odgovoran kao voditelj konjskih zaprega i da bi fizički preživio težak život u Brodu bez oca, nosio je domobransku uniformu, ali nikome nije napravio nikakvo zlo.
Kod Kamen Mosta u Celju u Sloveniji presreli su ih i s planina zaskočili partizani, tada je nastao pakao. Od jednog njemačkog oficira dobio je veliku limenu teglu marmelade da se prehrani i preživi, ali on se snašao i u marmeladu umiješao tot mast i uvjerio partizane da s tom mašću mora podmazivati osovine zaprežnih kola za koje je bio odgovoran ili neće izdržati teret vojnika. Tako su ga partizani izdvojili iz kolone, a ostale su strijeljali i pobacali u nekakve jame. Tako je i preživio zahvaljujući toj marmeladi.
A imao je tek 16 godina. Od proživljenog šoka i traume više nikad nije sanjao. Uspio je nekako pobjeći i ponovo se dokopati svoga grada Slavonskog Broda. Očito, mit koji se stvara o Bleiburgu nije bez osnove.
No, isto tako nije bez osnove i činjenica da su poražene snage iz te kolone s ustašama i Antom Pavelićem na čelu htjele Dalmaciju, Istru i Kvarner prodati Talijanima, da su nacisti i ustaše iz te kolone učestvovale u porobljavanju i okupaciji Hrvatske, nacističko-ustaškim terorom i zločinima nad hrvatskim narodom i da nije bilo Tita i partizana koji su to spriječili današnja Hrvatska bila bi tek veličine bašče Ante Starčevića iz njegovog živopisnog sela Žitnik Veliki.
Granice u kojima danas živimo, granice današnje Hrvatske stvorio je Tito sa svojim antifašistima i narodnooslobodilačkom borbom u kojoj je poginuo i moj dida Ante, nositelj partizanske spomenice. Tito je stvorio ovu Hrvatsku u borbi protiv nacizma i fašizma, a Tuđman ju je samo obranio od velikosrpske agresije. Nešto stvoriti i nešto obraniti dvije su sasvim različite stvari. Ili vi možda imate možda neko drugo mišljenje?
Tuđmanu se ne može osporiti povijesna činjenica da nas je otrgnuo iz zagrljaja velikosrpskog jarma, a Tito od nacističkog i fašističkog. Svako vrijeme nosi svoje breme. I borba protiv nacizma i fašizma bila je teška i surova kao i borba protiv velikosrpske agresije na Hrvatsku.
Na žalost, Hrvatska danas niti je samostalna država niti je suverena država, ni jedan zakon ne smijemo donijeti koji je u suprotnosti sa zakonima EU, za sva važnija državna pitanja i probleme moramo tražiti dozvolu i odobrenje EU. Političari su se pobrinuli da nam od države naprave cirkus, da nas podijele po ideološkoj osnovi, a od riječi domovina i domoljublje ostali su još jedino oni rijetki trenuci kada naoružani šahovnicama, zastavama i ožujskim pivom navijamo i radujemo se pobjedama naše rukometne ili nogometne reprezentacije.
Tuđman i Tito, simboli su teških vremena, svak' sa svojim manama i svojim vrlinama. Svako vrijeme nosi svoje breme.
Dragi čitatelji, vi ste danas porota i svojim komentarima vi ćete odlučivati o tome tko je najveća povijesna ličnost u Hrvata, Tito ili Tuđman?
Porota ima riječ…
Ako bih pokušao objasniti što je to Porota i naći neku najpribližniju usporedbu, onda bi to svakako bila Parlaonica.
Razlika između Porote i Parlaonice je u tome što dok vodim porotu, čitam jedan tekst napisan na nekoliko stranica, stojim kao voditelj u sredini, a starčići sjede na stolicama okruženi oko mene, u krugu, pažljivo slušaju, a onda dižu ruke, ustaju sa stolica i javno i otvoreno pred svima iznose svoje mišljenje. Nisu kao u Parlaonici podijeljeni fizički u dva protivnička tabora, na dvije suprotne strane, jedni preko puta drugima, nego su samo ideološki podijeljeni oko načina razmišljanja i promišljanja, te na kraju diskusije i rasprave slijedi glasanje, što nije slučaj u Parlaonici, te Porota, nakon prebrojanih glasova, dizanjem ruku i prebrojavanjem glasova, donosi konačnu odluku na kraju debate.
Bila je to već deseta Porota po redu i za razliku od svih prijašnjih i velika sala doma je za ovu prigodu bila pretijesna, tražila se stolica više, bilo je puno kao na nekoj kazališnoj hit-predstavi, a moja zadaća je bila da samo profesionalno i etički ispravno opišem zasluge i jednoga i drugoga u stvaranju hrvatske države, da budem profesionalan i nepristran, ukazao sam i na određene minuse i propuste i Tita i Tuđmana, nastojao sam biti korektan i istinoljubiv, nepristran, a onda su diskusije počele, a ja sam samo debatu vodio i usmjeravao tok rasprave.
Zbog osjetljivosti teme i već poznatih ideoloških razlika i sukoba mnogi su mi sugerirali da odustanem od ove teme držeći da će ova Porota biti visokog rizika, da bi eventualno moglo doći do nekog incidenta, ali ja sam bio tvrdoglav i želio sam sprovesti u djelo ono što sam naumio u želji da starčiće bar malo pokušam trgnuti iz letargije i zainteresirati ih za život.
Ono što me je, sjećam se, jako iznenadilo bila su razmišljanja i stavovi protjeranih Posavaca, naših Hrvata iz Bosne, koji su po svom političkom i ideološkom predznaku većinom skloni strankama desne provenijencije, ali sam bio podosta zatečen njihovim negativnim stavom prema Tuđmanu i hvaljenjem Tita. S jedne strane možda i razumljivo zbog teške sudbine Bosanske Posavine i ogorčenja Posavljaka na zvaničnu vlast u to vrijeme, jer ni dan danas nitko ne zna pravu istinu da li je Posavina prodana ili je jednostavno u to vrijeme neprijatelj bio jači. U svakom slučaju bila je ovo nesumnjivo najzanimljivija Porota u Domu koja je pobudila najveći interes i zanimanje štićenika.
Porota je potrajala puno više od predviđenog vremena i na kraju je uslijedilo glasanje, odgovor na zadanu temu-tko je najveća povijesna ličnost u Hrvata; Tuđman ili Tito. I starčići su počeli dizati svoje ruke. Tito je premoćno pobijedio, s puno više glasova. Bila je to parlaonica u pojedinim momentima dosta žustra i usijana, što se moglo i očekivati s obzirom na osjetljivu temu, ali ipak, na jednom visokom intelektualnom nivou kao da smo u Latinici, debata argumentirana i potkrijepljena s puno činjenica i uopće govoreći, polemika starčića vođena je na jednom zavidnom nivou, s dosta tolerancije i međusobnog uvažavanja.
Danas živimo očito u nekim ludim vremenima kada sve postaje kocka, rulet i nepredvidivo, pa tako vjerujem da će biti nepredvidivi i vaši odgovori i vaša reakcija na današnju porotu.
Ogorčenje građana iz susjedne nam države na gubitak Bosanske Posavine korespondira s današnjim ogorčenjem svih građana RH na tešku gospodarsku i socijalnu situaciju u društvu te masovan i kolektivan odlazak mladih iz naše domovine i grada, jer ovakav egzodus Hrvata, koji svoju sreću idu tražiti u druge zemlje, nije zabilježen još od davnih vremena kada smo iz vlastitog grada morali bježati od Turaka.
Sve se češće spominje nostalgija za vremenima „socijalističkog mraka“ u kojem je u Đuri Đakoviću bilo zaposleno 16 tisuća ljudi, radnici su imali svoje dostojanstvo, svoj ponos, zaštitu i sigurnu i veliku plaću, Đuro je hranio cijeli grad, a sada spao na svega dvije tisuće zaposlenih sa stalnim problemima u poslovanju, Jasinje totalno uništeno, u procesu pretvorbe i privatizacije pola grada i države opljačkano i moral Brođana nikad nije bio ovako nizak u povijesti postojanja grada. U vrijeme socijalizma po kontejnerima su kopali samo Romi, a danas nažalost i naši Hrvati koji pod okriljem noći potajice, da ih nitko ne vidi, traže po kontejneru koricu kruha ili neku plastičnu bocu koju će prodati i sutra si kupiti kilogram kruha i preživjeti dan.
Mnogi danas plaču za tim „ socijalističkim mrakom“ tako da priča političara s kojom nam ispiru mozak o „socijalističkom mraku“ i „kapitalističkom blagostanju“ očito više ne drži vodu.
Ime Tita u službenoj politici grada Slavonskog Broda ne smije se ni spomenuti. Imamo demokraciju, a s demokracijom i strah od demokracije prisutan na svakom koraku. Tito je u službenoj politici našega grada prisutan samo još u Koncertnoj dvorani „Ivana Brlić Mažuranić“ u ponekoj gostujućoj kazališnoj humorističnoj predstavi.
Na jednoj od zadnjih predstava, pod nazivom AUDICIJA glumac kaže:
„ DRUŽE TITO, SKRENULI SMO S TVOGA PUTA, SAD NAS JAŠI I KURTA I MURTA.“
U drugoj kazališnoj komediji pod nazivom „Kod Tita u raju“ tražila se karta više i stječe se opći dojam da Tito kroz šalu i humor, opet nakon dugo vremena, ulazi na mala vrata u društveni, kulturni i javni život države i grada, izgleda da Tito opet postaje IN.
S druge strane, Tuđman je odmah nakon osamostaljenja države i pobjede u domovinskom ratu postao IN. U našem gradu sagrađen mu je veliki spomenik, lokalni političari mu čitaju govore ispred spomenika, hvale ga i veličaju, pale mu svijeće i takvi i slični spomenici počeli su se graditi širom Lijepe naše. No, nakon Tuđmanove smrti, stvari se u društvu drastično mijenjaju pa tako i odnos građana prema njegovoj povijesnoj ulozi.
Mediji sve više ukazuju na Tuđmanov rigidni nacionalizam, njegovo vrijeme vladavine u kojem se nisi mogao zaposliti ni u gradskom klozetu ako nisi u njega ulazio pjevajući pjesmu Ustani bane Jelačiću i ako nisi u džepu nosio iskaznicu HDZ-a, novinari su se snimali, prisluškivali i pratili, svatko je bio sumnjiv i svatko udbaš i kosovac, mnogi ljudi ostajali su bez posla samo zato što u svom rječniku nisu koristili izraz nazočan, nego prisutan. Mnoga hrvatska djeca su zbog toga oplakala jer su im roditelji ostali bez posla, bivali šikanirani na radnom mjestu i u društvu, nacionalizam i primitivizam postao je prisutan u svim porama života i na svakom koraku, a službena Tuđmanova politika prema Srbima i srpskom pitanju u Hrvatskoj poticala je pravu lavinu histerije i mržnje. Mnogi su zbog toga morali pakirati svoje kufere i svoju sreću potražiti u drugim zemljama.
I danas također pakiraju kufere, ali više zbog egzistencije i traženja posla te promašene Tuđmanove politike o 200 bogatih obitelji i tajkunizaciji Hrvatske, pljački i lopovluku tijekom pretvorbe i privatizacije, političkim uhljebima, korupciji, vjerskoj zadrtosti i primitivizmu, nacionalizmu i općoj besperspektivnosti koja vlada u društvu; a dobrim dijelom sve su to još uvijek ostavštine i nasljeđe Tuđmanove promašene politike i njegovog rigidnog nacionalizma.
Zbog svega toga Tuđmanu na sahranu nitko od svjetskih državnika nije htio doći, osim predsjednika Demirela koji se tu slučajno zatekao. Titu je na sahranu došlo 120 najvećih svjetskih državnika, majka predsjednika Amerike Jimia Cartera i osobno je izrazila želju i došla Titu na pogreb i odala mu počast, a jednu od najvećih sahrana u povijesti čovječanstva pratio je preko televizijskih ekrana cijeli svijet.
U Titovom samoupravnom socijalizmu radnik je bio poštovan i cijenjen, zaštićen, imali smo sigurna radna mjesta i dobre plaće, zdravstvenu i socijalnu zaštitu, Jugoslavija je uživala veliki autoritet u svijetu zbog svoje samostalne i nesvrstane politike i uopće govoreći ljudi su živjeli pristojno i dobro, nije bilo nacionalne mržnje, nije bilo pretjeranog bogatstva i bogatih pojedinaca, tajkuna kao danas, nisu se po ulicama vozili skupi mercedesi ni audiji nego skromni fićeki, zastave, lade i moskviči, ali su ljudi bili nekako zadovoljni i sretni. Danas nitko nije sretan-od anđela do noja.
No, s druge strane, Titu se danas najviše zamjera Bleiburg i Goli otok, veliki broj hrvatskih emigranata koji su morali pobjeći iz svoje domovine ukazujući na opasnost velikosrpske politike, Titu se zamjera jednopartijski sistem i komunističko jednoumlje, gušenje hrvatske nacionalne svijesti i vjekovna čežnja hrvatskog naroda za samostalnom i suverenom domovinom Hrvatskom. Bleiburg postaje simbol svih tih negativnosti i uz potporu crkve, vojske i države pridaje mu se sve veći mitski karakter. U jednoj od tih kolona bio je i moj otac Dragutin, bilo mu je tek 16 godina, njegov grijeh bio je samo u tome što je bio Hrvat, volio konje i bio je na Bleiburgu odgovoran kao voditelj konjskih zaprega i da bi fizički preživio težak život u Brodu bez oca, nosio je domobransku uniformu, ali nikome nije napravio nikakvo zlo.
Kod Kamen Mosta u Celju u Sloveniji presreli su ih i s planina zaskočili partizani, tada je nastao pakao. Od jednog njemačkog oficira dobio je veliku limenu teglu marmelade da se prehrani i preživi, ali on se snašao i u marmeladu umiješao tot mast i uvjerio partizane da s tom mašću mora podmazivati osovine zaprežnih kola za koje je bio odgovoran ili neće izdržati teret vojnika. Tako su ga partizani izdvojili iz kolone, a ostale su strijeljali i pobacali u nekakve jame. Tako je i preživio zahvaljujući toj marmeladi.
A imao je tek 16 godina. Od proživljenog šoka i traume više nikad nije sanjao. Uspio je nekako pobjeći i ponovo se dokopati svoga grada Slavonskog Broda. Očito, mit koji se stvara o Bleiburgu nije bez osnove.
No, isto tako nije bez osnove i činjenica da su poražene snage iz te kolone s ustašama i Antom Pavelićem na čelu htjele Dalmaciju, Istru i Kvarner prodati Talijanima, da su nacisti i ustaše iz te kolone učestvovale u porobljavanju i okupaciji Hrvatske, nacističko-ustaškim terorom i zločinima nad hrvatskim narodom i da nije bilo Tita i partizana koji su to spriječili današnja Hrvatska bila bi tek veličine bašče Ante Starčevića iz njegovog živopisnog sela Žitnik Veliki.
Granice u kojima danas živimo, granice današnje Hrvatske stvorio je Tito sa svojim antifašistima i narodnooslobodilačkom borbom u kojoj je poginuo i moj dida Ante, nositelj partizanske spomenice. Tito je stvorio ovu Hrvatsku u borbi protiv nacizma i fašizma, a Tuđman ju je samo obranio od velikosrpske agresije. Nešto stvoriti i nešto obraniti dvije su sasvim različite stvari. Ili vi možda imate možda neko drugo mišljenje?
Tuđmanu se ne može osporiti povijesna činjenica da nas je otrgnuo iz zagrljaja velikosrpskog jarma, a Tito od nacističkog i fašističkog. Svako vrijeme nosi svoje breme. I borba protiv nacizma i fašizma bila je teška i surova kao i borba protiv velikosrpske agresije na Hrvatsku.
Na žalost, Hrvatska danas niti je samostalna država niti je suverena država, ni jedan zakon ne smijemo donijeti koji je u suprotnosti sa zakonima EU, za sva važnija državna pitanja i probleme moramo tražiti dozvolu i odobrenje EU. Političari su se pobrinuli da nam od države naprave cirkus, da nas podijele po ideološkoj osnovi, a od riječi domovina i domoljublje ostali su još jedino oni rijetki trenuci kada naoružani šahovnicama, zastavama i ožujskim pivom navijamo i radujemo se pobjedama naše rukometne ili nogometne reprezentacije.
Tuđman i Tito, simboli su teških vremena, svak' sa svojim manama i svojim vrlinama. Svako vrijeme nosi svoje breme.
Dragi čitatelji, vi ste danas porota i svojim komentarima vi ćete odlučivati o tome tko je najveća povijesna ličnost u Hrvata, Tito ili Tuđman?
Porota ima riječ…
