Cenzura kazališne satire nije ništa novo; ona je postojala uvijek kroz povijest, kao što vidimo postoji i danas u Brlićki, a postojat će i u budućnosti. Nova politička elita koja je stvorena u Hrvatskoj nakon Domovinskog rata, uvela je novi stil podobnosti, nije više partijska podobnost, nego domoljubna podobnost i svak' onaj tko se ne uklapa u koncept razvoja „demokratskog“ društva, ali onakvog kakvog vide naši vrli veliki Hrvati i veliki katolici s krunicama oko vrata i raspelima po zidovima, (vjernici tipa Zdravka Mamića koji sad utjehu nalazi u Međugorju), taj će prije ili kasnije biti šikaniran, odbačen, zabranjivan ili cenzuriran. Domoljubi su u Hrvatskoj, pa tako i u Slavonskom Brodu postali već odavno nova politička elita i sve pore javnog života moraju biti podređene domoljublju; ako svojoj ženi kupuješ za rođendanski poklon, recimo, šivaću mašinu-to mora onda biti domoljubna šivaća mašina. Ako joj pak kupuješ za Dan žena toster-i to također mora biti domoljubni toster. Svaki segment našeg društva mora biti u znaku domoljublja, pa tako i naša brodska kultura.
Kada razgovaraš s jednim velikim Hrvatom, prvo sa sobom moraš ponijeti stolicu i na nju stati, ako želiš s njim biti na istoj intelektualnoj razini.
U takvim okolnostima i takvom mentalno-ograničenom sklopu razmišljanja, postaviti u Brlićki na kazališne daske predstavu s imenom TRAŽI SE PRODAVAČ U SEX SHOPU zvuči ili previše optimistično ili previše bolesno ili odveć smjelo i hrabro ili nešto što već graniči s totalnom ludošću. Duboko sam uvjeren da bi komunisti u bivšoj državi Jugoslaviji bez ikakvih problema dozvolili da se ta predstava postavi na kazališne daske koje život znače. U Jugi je važilo pravilo: ne diraj samo Tita i državu, piši, stvaraj i gradi kulturu kakvu god hoćeš, pa ako želiš, možeš slobodno predstave o sex shopu davati i u nastavcima. Sluha i takta za razvoj hrvatske kulture bilo je puno više u Titovoj partijskoj državi, nego našoj današnjoj domoljubnoj državi .
Domoljubna agresija na Republiku Hrvatsku nanijela je više štete i boli našoj državi, nego velikosrpska agresija; od pljačke i lopovluka u pretvorbi i privatizaciji, preko tajkunizacije Hrvatske, pa evo sada, sve do nasilja u kulturi. Ova druga agresija je završila, ali ova prva na žalost još uvijek traje. Nekom rat, nekom brat! U tom kontekstu bilo bi vrlo neodgovorno i neozbiljno s moje strane ravnateljicu KKD Ivana Brlić Mažuranić nazivati možda lošom osobom, nekompetentnom ili zločestom. Ne, ona je samo derivat te domoljubne politike i u skladu s tom politikom mora se i ponašati ili će u protivnom izgubiti svoje radno mjesto. Jebi ga! S domoljubima nema zajebancije.
Oni igru igraju vrlo bahato, agresivno i bešćutno. Isključivi su i netolerantni. Osvetoljubivi i vrlo opasni. Iz više izvora dobio sam informaciju da je Sanja Nuhanović dobra žena. Kad nešto izgleda kao patka, kad se nešto kreće kao patka i kad se nešto glasa kao patka, onda se doista i radi o patki. Dakle, vjerujem da je Sanja Nuhanović ne samo dobra žena, nego i vrlo stručna i profesionalna i u to uopće ne sumnjam. Međutim, postavljam pitanje; kada se dobra žena nađe u kolu s vragom, tko će se mijenjati, vrag ili dobra žena. Onog trena kada je Sanja prihvatila ulogu ravnateljice KKD IBM, ona se tada uhvatila u kolo s vragom. A stara hrvatska poslovica kaže; kada se uhvatiš u kolu s vragom, neće se mijenjati vrag nego ti. Dakle, vrag ostaje isti, onakav kakav je i bio, crn i zao, ali se u kolu s njim mijenja dobra žena, ona vremenom počinje poprimati njegove manire. I negativnosti toga crnog vraga Sanja već na samom početku svog mandata odmah i pokazuje svojim lošim primjerom: ZABRANOM I CENZURIRANJEM UMJETNIČKOG DJELA SVOGA KOLEGE UMJETNIKA DARKA DAKYA LONČARA.
Čim se u Brodu na kazališnim daskama pojavilo nešto drugačije što odstupa od domoljubnih klišeja i katoličkog ćudoređa, odmah su ustali svi vragovi iz pakla, digli se na noge samoproglašeni zaštitnici javnog, nacionalnog i vjerskog ćudoređa i zabranili predstavu. Predstavu u kojoj nema ništa ni neprimjereno, ni vulgarno, a još manje nemoralno. Predstavu koju bi mogli slobodno pogledati i svi srednjoškolci i sve bake i djedovi iz staračkog doma, i svi će se toj bezazlenoj komediji samo slatko i iz srca nasmijati. Jeli u pitanju moja vlastita ludost što sam tako nešto u našoj brodskoj domoljubnoj sredini i pokušao? Više volim ludost koja me veseli, nego iskustvo koje me žalosti. Što je čovjek dalje od ludosti to manje ima od života.
Mi Hrvati izgleda više volimo žalost, nego radost. Mi zapravo patimo za žalosti. U nedjelju je u Oriovčiću, u selu bez škole, bez ambulante, bez trgovine i pošte, svečano otvorena MRTVAČNICA. Uz nazočnost brojnih gostiju, novinara, političara i drugih uglednika i uzvanika iz javnog, političkog i kulturnog života i svećenika naše svete katoličke crkve, bez kojih ništa ne može proći kod nas u Brodu. Svete oči Big Brothera sve budno prate i sve pore brodskog života drže na uzdama, pod kontrolom kao nekad partija. Pa to je slučaj za psihijatriju! Mi u Brodu pod hitno trebamo organizirati seansu prizivanja duhova i u pomoć prizvati duh pokojnog psihijatra dr. Budrovića ili dr. Jelena da nas malo pregledaju i prepišu nam koji apaurin za smirenje.
Profesionalni zaposlenici u raznim odjelima za kulturu i upravnim kulturnim vijećima-oni se revnosno trude da kulturni život Brođana drže mrtvim, ko u mrtvačnici. Oni u ime kulture uredno primaju plaću i razne dodatke, a zadaća im je da kulturu u gradu uredno guše i pospremaju u mrtvačnicu života. Za Upravno vijeće Brlićke, puno je važnije kako će proći utakmica između NK Ratara iz Piškorevaca i NK Rakete iz Beravaca, nego hoće li Lončar sa svojim novim idejama i novom vizijom, uspjeti pokrenuti kazališni život u gradu s mrtve točke.
Brod je kulturno postao jedna od najzapuštenijih sredina u Hrvatskoj, sredina u kojoj cvate samo crkvena srednjovjekovna kršćanska kultura. Crkva strahom upravlja našim političarima, a političari strahom upravljaju ovim gradom. Strah je majka svakoga nasilja. Naša brodska kultura je teško bolesna, a uzrok bolesti je strah. Bogobojazni strah recimo od primisli, ma zamislite molim vas, kako će reagirati naša ćudoredna hrvatska mladež ako Lončar kao glavni negativac u ovoj priči, usput i glumac, recimo, podigne na pozornici neku plastičnu kurčinu ili silikonski vibrator i počne s njima mahnito i sumanuto mahati. Hoće li se naša publika zbog toga početi sablažnjavati? Kako će reagirati naša hrvatska mladež? A istine radi, naša hrvatska mladež do ponoći svi na facebooku, a iza ponoći svi na pornićima. I ja ću sad na njih, ma zamislite, odgojno loše djelovati. Neki iz Upravnog vijeća Brlićke se čak zabrinuto pitaju, a da se neće naša brodska mladost zbog Lončareve predstave početi još možda i drogirati, ili će se samo puknuti nekim jointom marihuane. Drug Tito je još davno rekao: tko ima ovakvu mladost, ne treba se brinuti za svoju budućnost. I sada nam Lončar želi uništiti tu našu divnu i krasnu brodsku mladost sa svojim kazališnim boleštinama. Iz povjerljivih izvora saznajem da se Upravno vijeće Brlićke također oštroumno pita, neće li i neka baka možda u publici pasti sa stolice, jer kada vidi veliki plastični penis iz sex shopa, odmah će ju strefiti infarkt.
Jebi ga! Svašta se mota u ludim glavama zaštitnika brodskog javnog ćudoređa iz Upravnog vijeća Brlićke. A od dildoa, plastičnih i silikonskih penisa i vibratora ni traga ni glasa. Oni postoje samo u bolesnim glavama domoljubnih kulturnih cenzora duha naše Brlićke. Lažimoralisti su tumor na tkivu brodske kulture. Zapravo, budimo iskreni, ne muči Upravno vijeće Brličke nikakav sex shop. Njih muči Lončar. Njega treba u našem gradu ušutkati, šikanirati i zabraniti. A Lončar je glumac koji je na pozornici pristojno i kulturno odjeven kao što je pristojno i kulturno postavljena scenografija sa stolom na kome se nalazi imitacija buvljaka sa sitnom galanterijom i bižuterijom, starim knjigama, antikvitetima, umjetničkim slikama, a ne seksi igračkama. I tu nema apsolutno ništa ni neprimjereno ni amoralno. S tog stolića, jedan ogorčeni i ojađeni čovjek s dna života, priča svoju životnu priču, s puno humora o sebi i svojoj ženi i punici, s puno ironije i autoironije, kada su ga na Zavodu za zapošljavanje ucijenili da mora raditi kao prodavač u sex shopu, ili će ga brisati iz evidencije i izgubit će pravo na socijalnu pomoć. Klasične ucjene sa Zavoda. Vrlo česta pojava u Hrvatskoj. Monodrama je inspirirana jednom istinitom splitskom pričom. Ali glavnog glumca je to stid i sram prodavati, on ne želi raditi u sex shopu, jer je prošao već pedesetu godinu života i on sada priča o svojim novim strahovima i šokovima koje mu država priređuje uz već podosta ovrha, tužbi i blokiranog računa. Ovo je socijalna parodija na našu politiku zapošljavanja i naš Zavod za zapošljavanje koji nerijetko ucjenjuje svoje korisnike, nudi im poslove koje oni ne žele raditi, samo da bi ih brisali iz evidencije i da bi ostali bez socijalne pomoći.
PITAM VAS, ŠTO JE TU NEPRIMJERENO?
Moguće je doista da je Sanja dobra žena i da je partijsko-domoljubna direktiva o zabrani izvođenja ove predstave stigla od političkih uhljeba u Upravnom Vijeću Brlićke, od nekoga pojedinca koji revnosno odrađuje ulogu cenzora kulture, poput recimo, Zlatka Hasanbegovića u Upravnom vijeću HNK u Zagrebu. Takvih negativnih primjera ima na sve strane. Ne osjećam se zbog ove zabrane i cenzure nimalo kao žrtva, niti želim glumiti bilo kakvu žrtvu. Ako me moj grad ne želi, spakirat ću kufere, ranac stavit na leđa i krenut na turneju sa svojom predstavom po drugim gradovima širom Lijepe naše, a kazalištu Slavonskog Broda ostavljam klasične drame Čehova, Shakespearea i Jelenu Sergejevnu koju izvodi Slavonski Brodvej i koju dođe gledati samo deset gledatelja. Srednji vijek je davno prošao, ali na žalost srednjovjekovni mrak još uvijek živi u nečijim glavama, miris staljinističkih čistki i cenzura ponovo se osjeća u kulturnoj birokraciji Grada i Brlićke. Od Sanje, svi smo ipak, očekivali nešto sasvim drugo.
Kada razgovaraš s jednim velikim Hrvatom, prvo sa sobom moraš ponijeti stolicu i na nju stati, ako želiš s njim biti na istoj intelektualnoj razini.
U takvim okolnostima i takvom mentalno-ograničenom sklopu razmišljanja, postaviti u Brlićki na kazališne daske predstavu s imenom TRAŽI SE PRODAVAČ U SEX SHOPU zvuči ili previše optimistično ili previše bolesno ili odveć smjelo i hrabro ili nešto što već graniči s totalnom ludošću. Duboko sam uvjeren da bi komunisti u bivšoj državi Jugoslaviji bez ikakvih problema dozvolili da se ta predstava postavi na kazališne daske koje život znače. U Jugi je važilo pravilo: ne diraj samo Tita i državu, piši, stvaraj i gradi kulturu kakvu god hoćeš, pa ako želiš, možeš slobodno predstave o sex shopu davati i u nastavcima. Sluha i takta za razvoj hrvatske kulture bilo je puno više u Titovoj partijskoj državi, nego našoj današnjoj domoljubnoj državi .
Domoljubna agresija na Republiku Hrvatsku nanijela je više štete i boli našoj državi, nego velikosrpska agresija; od pljačke i lopovluka u pretvorbi i privatizaciji, preko tajkunizacije Hrvatske, pa evo sada, sve do nasilja u kulturi. Ova druga agresija je završila, ali ova prva na žalost još uvijek traje. Nekom rat, nekom brat! U tom kontekstu bilo bi vrlo neodgovorno i neozbiljno s moje strane ravnateljicu KKD Ivana Brlić Mažuranić nazivati možda lošom osobom, nekompetentnom ili zločestom. Ne, ona je samo derivat te domoljubne politike i u skladu s tom politikom mora se i ponašati ili će u protivnom izgubiti svoje radno mjesto. Jebi ga! S domoljubima nema zajebancije.
Oni igru igraju vrlo bahato, agresivno i bešćutno. Isključivi su i netolerantni. Osvetoljubivi i vrlo opasni. Iz više izvora dobio sam informaciju da je Sanja Nuhanović dobra žena. Kad nešto izgleda kao patka, kad se nešto kreće kao patka i kad se nešto glasa kao patka, onda se doista i radi o patki. Dakle, vjerujem da je Sanja Nuhanović ne samo dobra žena, nego i vrlo stručna i profesionalna i u to uopće ne sumnjam. Međutim, postavljam pitanje; kada se dobra žena nađe u kolu s vragom, tko će se mijenjati, vrag ili dobra žena. Onog trena kada je Sanja prihvatila ulogu ravnateljice KKD IBM, ona se tada uhvatila u kolo s vragom. A stara hrvatska poslovica kaže; kada se uhvatiš u kolu s vragom, neće se mijenjati vrag nego ti. Dakle, vrag ostaje isti, onakav kakav je i bio, crn i zao, ali se u kolu s njim mijenja dobra žena, ona vremenom počinje poprimati njegove manire. I negativnosti toga crnog vraga Sanja već na samom početku svog mandata odmah i pokazuje svojim lošim primjerom: ZABRANOM I CENZURIRANJEM UMJETNIČKOG DJELA SVOGA KOLEGE UMJETNIKA DARKA DAKYA LONČARA.
Čim se u Brodu na kazališnim daskama pojavilo nešto drugačije što odstupa od domoljubnih klišeja i katoličkog ćudoređa, odmah su ustali svi vragovi iz pakla, digli se na noge samoproglašeni zaštitnici javnog, nacionalnog i vjerskog ćudoređa i zabranili predstavu. Predstavu u kojoj nema ništa ni neprimjereno, ni vulgarno, a još manje nemoralno. Predstavu koju bi mogli slobodno pogledati i svi srednjoškolci i sve bake i djedovi iz staračkog doma, i svi će se toj bezazlenoj komediji samo slatko i iz srca nasmijati. Jeli u pitanju moja vlastita ludost što sam tako nešto u našoj brodskoj domoljubnoj sredini i pokušao? Više volim ludost koja me veseli, nego iskustvo koje me žalosti. Što je čovjek dalje od ludosti to manje ima od života.
Mi Hrvati izgleda više volimo žalost, nego radost. Mi zapravo patimo za žalosti. U nedjelju je u Oriovčiću, u selu bez škole, bez ambulante, bez trgovine i pošte, svečano otvorena MRTVAČNICA. Uz nazočnost brojnih gostiju, novinara, političara i drugih uglednika i uzvanika iz javnog, političkog i kulturnog života i svećenika naše svete katoličke crkve, bez kojih ništa ne može proći kod nas u Brodu. Svete oči Big Brothera sve budno prate i sve pore brodskog života drže na uzdama, pod kontrolom kao nekad partija. Pa to je slučaj za psihijatriju! Mi u Brodu pod hitno trebamo organizirati seansu prizivanja duhova i u pomoć prizvati duh pokojnog psihijatra dr. Budrovića ili dr. Jelena da nas malo pregledaju i prepišu nam koji apaurin za smirenje.
Profesionalni zaposlenici u raznim odjelima za kulturu i upravnim kulturnim vijećima-oni se revnosno trude da kulturni život Brođana drže mrtvim, ko u mrtvačnici. Oni u ime kulture uredno primaju plaću i razne dodatke, a zadaća im je da kulturu u gradu uredno guše i pospremaju u mrtvačnicu života. Za Upravno vijeće Brlićke, puno je važnije kako će proći utakmica između NK Ratara iz Piškorevaca i NK Rakete iz Beravaca, nego hoće li Lončar sa svojim novim idejama i novom vizijom, uspjeti pokrenuti kazališni život u gradu s mrtve točke.
Brod je kulturno postao jedna od najzapuštenijih sredina u Hrvatskoj, sredina u kojoj cvate samo crkvena srednjovjekovna kršćanska kultura. Crkva strahom upravlja našim političarima, a političari strahom upravljaju ovim gradom. Strah je majka svakoga nasilja. Naša brodska kultura je teško bolesna, a uzrok bolesti je strah. Bogobojazni strah recimo od primisli, ma zamislite molim vas, kako će reagirati naša ćudoredna hrvatska mladež ako Lončar kao glavni negativac u ovoj priči, usput i glumac, recimo, podigne na pozornici neku plastičnu kurčinu ili silikonski vibrator i počne s njima mahnito i sumanuto mahati. Hoće li se naša publika zbog toga početi sablažnjavati? Kako će reagirati naša hrvatska mladež? A istine radi, naša hrvatska mladež do ponoći svi na facebooku, a iza ponoći svi na pornićima. I ja ću sad na njih, ma zamislite, odgojno loše djelovati. Neki iz Upravnog vijeća Brlićke se čak zabrinuto pitaju, a da se neće naša brodska mladost zbog Lončareve predstave početi još možda i drogirati, ili će se samo puknuti nekim jointom marihuane. Drug Tito je još davno rekao: tko ima ovakvu mladost, ne treba se brinuti za svoju budućnost. I sada nam Lončar želi uništiti tu našu divnu i krasnu brodsku mladost sa svojim kazališnim boleštinama. Iz povjerljivih izvora saznajem da se Upravno vijeće Brlićke također oštroumno pita, neće li i neka baka možda u publici pasti sa stolice, jer kada vidi veliki plastični penis iz sex shopa, odmah će ju strefiti infarkt.
Jebi ga! Svašta se mota u ludim glavama zaštitnika brodskog javnog ćudoređa iz Upravnog vijeća Brlićke. A od dildoa, plastičnih i silikonskih penisa i vibratora ni traga ni glasa. Oni postoje samo u bolesnim glavama domoljubnih kulturnih cenzora duha naše Brlićke. Lažimoralisti su tumor na tkivu brodske kulture. Zapravo, budimo iskreni, ne muči Upravno vijeće Brličke nikakav sex shop. Njih muči Lončar. Njega treba u našem gradu ušutkati, šikanirati i zabraniti. A Lončar je glumac koji je na pozornici pristojno i kulturno odjeven kao što je pristojno i kulturno postavljena scenografija sa stolom na kome se nalazi imitacija buvljaka sa sitnom galanterijom i bižuterijom, starim knjigama, antikvitetima, umjetničkim slikama, a ne seksi igračkama. I tu nema apsolutno ništa ni neprimjereno ni amoralno. S tog stolića, jedan ogorčeni i ojađeni čovjek s dna života, priča svoju životnu priču, s puno humora o sebi i svojoj ženi i punici, s puno ironije i autoironije, kada su ga na Zavodu za zapošljavanje ucijenili da mora raditi kao prodavač u sex shopu, ili će ga brisati iz evidencije i izgubit će pravo na socijalnu pomoć. Klasične ucjene sa Zavoda. Vrlo česta pojava u Hrvatskoj. Monodrama je inspirirana jednom istinitom splitskom pričom. Ali glavnog glumca je to stid i sram prodavati, on ne želi raditi u sex shopu, jer je prošao već pedesetu godinu života i on sada priča o svojim novim strahovima i šokovima koje mu država priređuje uz već podosta ovrha, tužbi i blokiranog računa. Ovo je socijalna parodija na našu politiku zapošljavanja i naš Zavod za zapošljavanje koji nerijetko ucjenjuje svoje korisnike, nudi im poslove koje oni ne žele raditi, samo da bi ih brisali iz evidencije i da bi ostali bez socijalne pomoći.
PITAM VAS, ŠTO JE TU NEPRIMJERENO?
Moguće je doista da je Sanja dobra žena i da je partijsko-domoljubna direktiva o zabrani izvođenja ove predstave stigla od političkih uhljeba u Upravnom Vijeću Brlićke, od nekoga pojedinca koji revnosno odrađuje ulogu cenzora kulture, poput recimo, Zlatka Hasanbegovića u Upravnom vijeću HNK u Zagrebu. Takvih negativnih primjera ima na sve strane. Ne osjećam se zbog ove zabrane i cenzure nimalo kao žrtva, niti želim glumiti bilo kakvu žrtvu. Ako me moj grad ne želi, spakirat ću kufere, ranac stavit na leđa i krenut na turneju sa svojom predstavom po drugim gradovima širom Lijepe naše, a kazalištu Slavonskog Broda ostavljam klasične drame Čehova, Shakespearea i Jelenu Sergejevnu koju izvodi Slavonski Brodvej i koju dođe gledati samo deset gledatelja. Srednji vijek je davno prošao, ali na žalost srednjovjekovni mrak još uvijek živi u nečijim glavama, miris staljinističkih čistki i cenzura ponovo se osjeća u kulturnoj birokraciji Grada i Brlićke. Od Sanje, svi smo ipak, očekivali nešto sasvim drugo.
