Ako netko, u svojoj naivnosti, misli da će neka Njemačka da nazove nekog Plenkovića ovdje i da ga ukori oko ovog vala relativiziranja antifašizma i fašizma – nažalost, vara se. Narušen je u Europi antifašistički konsenzus, a prvi korak tog narušavanja bilo je: ujedinjenje Njemačke. S tim činom, rezultati Drugog svjetskog rata su postali ponovno “stvar o kojoj se moramo dogovoriti”. Potom je buknuo val revizionizma u istočnoj Europi, koji su jedva dočekali u Italiji, gdje je Berlusconi revidirao talijansku ulogu u tom ratu i to tako da je – preko fojbi i otvaranja priče o “komunističkim zločinima” (Grazie, Tuđman!) – od Talijana-počinitelja napravio Talijane-žrtve.
Onda je priča o “dva totalitarizma” – koja je čista hladnoratovska stvar, zbog koje je i zaustavljena denacifikacija u obje Njemačke – postala mainstream. Pa su odjednom najprije “svi isti”, a to služi samo tome da se sve zamuti i da se otvori mogućnost legalizacije onih koji su bili (u izvornom antifašističkom konsenzusu) sasvim jedinstveni i neusporedivi (u tome je bit ideje Holokausta, kao jedinstvenog i ni s čim usporedivog procesa/događaja) sa onima koji su ih pobijedili i bili saveznici SAD-a i UK-a
A potom se krenulo i korak dalje: danas se više ništa pozitivno ne može pročitati o partizanskoj ili antifašističkoj strani: za razliku od toga ona druga se strana danas prikazuje samo kao žrtva.
Da se vratim na Njemačku (i Austriju, u našem slučaju): njoj ta relativizacija fašizma najviše odgovara. Drugi joj odrađuju posao – a na kraju će se, ako se ovako nastavi, pojaviti i ona sama. To bi bio završni korak cijelog ovog procesa: da Njemačka od počinitelja postane žrtva. Danke, Hrvatska. Danke, istočna Europa. Znali smo uvijek da je komunizam prava opasnost. Antikomunizam nas veže i spaja. (Odatle i “slučaj Perković”, drage moje i dragi moji – zato im je to tako važno).
I zato, ne, nikakva nam Njemačka (a naročito Njemačka koju vodi desnica, čiji je glavni cilj upravo skidanje stigme s njemačke prošlosti, jer za desnicu su prošlost, sadašnjost i budućnost jedan neprekinuti proces) neće pomoći. Ni Austrija – iz koje nam, uostalom, ne dolaze samo banke i bankari, nego i vlasnici glavnih revizionističkih novina u nas. Znaju oni jako dobro šta se ovdje događa, a još bolje znaju šta rade. Ne samo da neće upozoriti nikakvog Plenkovića da nešto učini protiv politički inspiriranog revizionizma kod nas, nego će ga ohrabrivati u ulozi “svilene rukavice”.
No, nigdar ni bilo da ni nekak bilo (da se prisjetimo onog kojemu je danas godišnjica smrti).
