Demokracija je neuspješna jer i glasači i političari imaju mane koje se ne mogu ispraviti. Glasači su lakovjerni, jednostrani i skromnih mogućnosti za kritičko razmatranje. Oni biraju političare koji ili imaju bogatstvo ili su u životu postigli neki uspjeh, ali najradije biraju one koji imaju prestiž – sposobnost da imponiraju u svakoj situaciji i to bez ikakve diskusije. U usporedbi s prestižem nevažni su talenti, čak i genijalnost
Glasači nikad neće izabrati nekog sličnog sebi – zato što ljudi njihova ranga u njihovim očima ne uživaju nikakav prestiž. Ali prestiž nije dovoljan za pobjedu. Da bi političar bio izabran, mora laskati požudama i taštinama glasača. Nadalje, mora ih obasuti najvećim ulagivanjima i ne štedjeti s najfantastičnijim obećanjima. Ako je glasač radnik, treba što više vrijeđati poslodavce. Protukandidate treba ugušiti ponavljanjem tvrdnji da su zadnji nitkovi i da su počinili neizmjerne zločine. Neiskusni protukandidat bezuspješno će se braniti argumentima, iskusni će uzvratiti uvredama.
Obećanja pretjerana, izvršenje nikakvo
Politički program treba biti što mutniji i općenitiji da protivnici ne bi mogli kasnije dokazivati da nije ispunjen. Obećanja, naprotiv, mogu biti pretjerana do mile volje. Kada političar obećava bez straha, postiže odmah opipljive efekte, a to ga ne obavezuje u budućnosti. Naime, na svakim se izborima iznova potvrđuje da glasači nikad ne provjeravaju koliko su političari ispunili predizborna obećanja, nego se glasa za onoga s najviše prestiža. I tako u krug.
Misli koje ste pročitali niti su moje niti su napisane o Hrvatima – njih je koncem 19. stoljeća napisao mrzovoljni francuski mislilac Gustave Le Bon. Nismo dakle mi prvi otkrili da se demokracija sastoji od ciklusa u kojima se divovska obećanja smjenjuju s patuljastim ispunjavanjima, pri čemu rezultati prethodne vlade malo ili nimalo utječu na izbor iduće.
Prva posljedica toga je velika apstinencija – birači znaju da političari rade budale od njih pa im je mrsko izaći na izbore. Stranke se zbog toga ne uzrujavaju jer će uvijek barem netko glasati, pa svoju izbornu retoriku usmjeravaju na one koji ih pouzdano podržavaju.
Koncentrirani na dan izbora, a ne na mandat
O autoruBoris Beck je pisac i novinar, autor pet knjiga i dobitnik nekoliko literarnih nagrada. Doktor je književnosti, diplomirani inženjer geodezije, književnik. Bio je urednik u Vijencu, Zarezu i Nacionalu te je uređivao više književnih časopisa. Radi kao docent na Studiju novinarstva Sveučilišta Sjever u Koprivnici.
Odnos stranaka i njihovih birača sličan je odnosu kupca i trgovina – kada želite nešto kupiti, odete u dućan gdje i inače kupujete jer očekujete da ćete to tamo naći; tek ako toga nema, počinjete obilaziti dućane gdje je manje vjerojatno da tražene robe ima, a tek u krajnjem očajanju odlazite onamo gdje je skoro nevjerojatno da ćete išta naći. Tako se i stranke obraćaju najprije svojem provjerenom biračkom tijelu, a samo ako se ono osjetno smanjilo, počinju mijenjati svoju retoriku, pa se obraćaju nekim drugim glasačima, ponekad i sasvim neočekivanima.
Druga posljedica je da stranke nisu koncentrirane na četiri godine mandata, nego samo na izbore. Radile – ne radile, isto im je, pa onda ne rade. Budući da izbori u svijesti birača ionako sve resetiraju na nulu, stranke izbore dočekuju defetistički i fatalistički – umjesto da izbori budu nagrada za rad (ili kazna za nerad) stranke se jednostavno nadaju čudu. Tako apstinencija glasača i pasivnost stranaka blokiraju društvo – pri čemu su političari pasivni samo u radu za opću dobrobit, nipošto ne i u korupciji. To sve zajedno, u negativnoj spirali, sa svakim novim izborima donosi sve veću apstinenciju i sve veću rezignaciju.
Umrtvljivanje stranaka i umrtvljivanje biračkog tijela povezani su procesi koji se mogu preokrenuti, ali građani moraju preuzeti veću odgovornost i uložiti veći trud. Linija najmanjeg otpora jest osnovati novu stranku od koje se onda očekuje čarobno rješenje svih problema. Budući da je sustav takav da ga stranke zapravo cementiraju, a ne da ga mijenjaju, nije čudo da su svi takvi pokušaji dosad propali.
Ali nema razloga defetizmu i očajavanju. Sve se može popraviti.
Da svi glasaju, stranke bi bile odgovornije
Prvi korak k rješenju je da svi glasaju, a ne samo oni koji ionako podupiru svoje stranke. Stranke su i postale trome zato što imaju sigurno biračko tijelo. Kada bi glasali svi, stranke bi znale da se obraćaju novim glasačima, a znale bi i da ti glasači nisu pouzdano njihovi, pa bi bile odgovornije i u obećanjima i u izvršavanju.
Drugi korak je osnivanje što više udruga za lobiranje i pritisak. Ako su kampanje dobre i ustrajne, ako su članovi predani cilju, udruženi građani mogu promijeniti zakone koji im ne odgovaraju, a za koje se strankama inače fućka. Prijatelji životinja, udruge za promicanje LGBT prava i U ime obitelji samo su neke od vrlo uspješnih organiziranih akcija – u Hrvatskoj se zahvaljujući dobro osmišljenim provokacijama znatno poboljšalo zakonodavstvo u prilog zaštiti životinja, gay aktivizam osjetno je posvijestio problem prava LGBT populacije, a U ime obitelji pokazalo je da se čak i Ustav može promijeniti.
Začepite uši i nos, glasajte - i živjet ćemo sretnije
Prekrajanje nakaradnih izbornih jedinica, reforma suludog teritorijalnog ustroja, unapređenje pravosudnog sustava ili donošenje populacijske politike – sve će to hrvatske vlade poduzeti na sveto nigdarjevo, ali da im građani sjednu za vrat, napravili bi sve to sutra. Jedino što stranke rade, osim vrijeđanja drugih stranaka, jest svrgavanje vođe kad izgubi prestiž.
U prošlosti su demokracije zbog svoje neefikasnosti često bile suspendirane, a vlast bi preuzimali vođe desnih ili lijevih revolucija. Desni Vođa bi nakon prevrata ukinuo stranke i parlament, proglasivši da izravno komunicira s narodom, bez beskorisnih i štetnih posrednika. Lijevi Vođa učinio bi obratno, umnožio bi institucije do nerazumljivosti, kako bi prikrio diktaturu Partije. Lako ćemo se složiti da nam ni jedno ni drugo ne treba.
Stvar je, dakle, sasvim jednostavna. Ne treba zdvajati. Treba začepiti uši i nos, izaći na izbore i poslije političarima puhati za vrat. I vidjet ćete da ćemo svi živjeti dugo i sretno.
tportal
Glasači nikad neće izabrati nekog sličnog sebi – zato što ljudi njihova ranga u njihovim očima ne uživaju nikakav prestiž. Ali prestiž nije dovoljan za pobjedu. Da bi političar bio izabran, mora laskati požudama i taštinama glasača. Nadalje, mora ih obasuti najvećim ulagivanjima i ne štedjeti s najfantastičnijim obećanjima. Ako je glasač radnik, treba što više vrijeđati poslodavce. Protukandidate treba ugušiti ponavljanjem tvrdnji da su zadnji nitkovi i da su počinili neizmjerne zločine. Neiskusni protukandidat bezuspješno će se braniti argumentima, iskusni će uzvratiti uvredama.
Obećanja pretjerana, izvršenje nikakvo
Politički program treba biti što mutniji i općenitiji da protivnici ne bi mogli kasnije dokazivati da nije ispunjen. Obećanja, naprotiv, mogu biti pretjerana do mile volje. Kada političar obećava bez straha, postiže odmah opipljive efekte, a to ga ne obavezuje u budućnosti. Naime, na svakim se izborima iznova potvrđuje da glasači nikad ne provjeravaju koliko su političari ispunili predizborna obećanja, nego se glasa za onoga s najviše prestiža. I tako u krug.
Misli koje ste pročitali niti su moje niti su napisane o Hrvatima – njih je koncem 19. stoljeća napisao mrzovoljni francuski mislilac Gustave Le Bon. Nismo dakle mi prvi otkrili da se demokracija sastoji od ciklusa u kojima se divovska obećanja smjenjuju s patuljastim ispunjavanjima, pri čemu rezultati prethodne vlade malo ili nimalo utječu na izbor iduće.
Prva posljedica toga je velika apstinencija – birači znaju da političari rade budale od njih pa im je mrsko izaći na izbore. Stranke se zbog toga ne uzrujavaju jer će uvijek barem netko glasati, pa svoju izbornu retoriku usmjeravaju na one koji ih pouzdano podržavaju.
Koncentrirani na dan izbora, a ne na mandat
O autoruBoris Beck je pisac i novinar, autor pet knjiga i dobitnik nekoliko literarnih nagrada. Doktor je književnosti, diplomirani inženjer geodezije, književnik. Bio je urednik u Vijencu, Zarezu i Nacionalu te je uređivao više književnih časopisa. Radi kao docent na Studiju novinarstva Sveučilišta Sjever u Koprivnici.
Odnos stranaka i njihovih birača sličan je odnosu kupca i trgovina – kada želite nešto kupiti, odete u dućan gdje i inače kupujete jer očekujete da ćete to tamo naći; tek ako toga nema, počinjete obilaziti dućane gdje je manje vjerojatno da tražene robe ima, a tek u krajnjem očajanju odlazite onamo gdje je skoro nevjerojatno da ćete išta naći. Tako se i stranke obraćaju najprije svojem provjerenom biračkom tijelu, a samo ako se ono osjetno smanjilo, počinju mijenjati svoju retoriku, pa se obraćaju nekim drugim glasačima, ponekad i sasvim neočekivanima.
Druga posljedica je da stranke nisu koncentrirane na četiri godine mandata, nego samo na izbore. Radile – ne radile, isto im je, pa onda ne rade. Budući da izbori u svijesti birača ionako sve resetiraju na nulu, stranke izbore dočekuju defetistički i fatalistički – umjesto da izbori budu nagrada za rad (ili kazna za nerad) stranke se jednostavno nadaju čudu. Tako apstinencija glasača i pasivnost stranaka blokiraju društvo – pri čemu su političari pasivni samo u radu za opću dobrobit, nipošto ne i u korupciji. To sve zajedno, u negativnoj spirali, sa svakim novim izborima donosi sve veću apstinenciju i sve veću rezignaciju.
Umrtvljivanje stranaka i umrtvljivanje biračkog tijela povezani su procesi koji se mogu preokrenuti, ali građani moraju preuzeti veću odgovornost i uložiti veći trud. Linija najmanjeg otpora jest osnovati novu stranku od koje se onda očekuje čarobno rješenje svih problema. Budući da je sustav takav da ga stranke zapravo cementiraju, a ne da ga mijenjaju, nije čudo da su svi takvi pokušaji dosad propali.
Ali nema razloga defetizmu i očajavanju. Sve se može popraviti.
Da svi glasaju, stranke bi bile odgovornije
Prvi korak k rješenju je da svi glasaju, a ne samo oni koji ionako podupiru svoje stranke. Stranke su i postale trome zato što imaju sigurno biračko tijelo. Kada bi glasali svi, stranke bi znale da se obraćaju novim glasačima, a znale bi i da ti glasači nisu pouzdano njihovi, pa bi bile odgovornije i u obećanjima i u izvršavanju.
Drugi korak je osnivanje što više udruga za lobiranje i pritisak. Ako su kampanje dobre i ustrajne, ako su članovi predani cilju, udruženi građani mogu promijeniti zakone koji im ne odgovaraju, a za koje se strankama inače fućka. Prijatelji životinja, udruge za promicanje LGBT prava i U ime obitelji samo su neke od vrlo uspješnih organiziranih akcija – u Hrvatskoj se zahvaljujući dobro osmišljenim provokacijama znatno poboljšalo zakonodavstvo u prilog zaštiti životinja, gay aktivizam osjetno je posvijestio problem prava LGBT populacije, a U ime obitelji pokazalo je da se čak i Ustav može promijeniti.
Začepite uši i nos, glasajte - i živjet ćemo sretnije
Prekrajanje nakaradnih izbornih jedinica, reforma suludog teritorijalnog ustroja, unapređenje pravosudnog sustava ili donošenje populacijske politike – sve će to hrvatske vlade poduzeti na sveto nigdarjevo, ali da im građani sjednu za vrat, napravili bi sve to sutra. Jedino što stranke rade, osim vrijeđanja drugih stranaka, jest svrgavanje vođe kad izgubi prestiž.
U prošlosti su demokracije zbog svoje neefikasnosti često bile suspendirane, a vlast bi preuzimali vođe desnih ili lijevih revolucija. Desni Vođa bi nakon prevrata ukinuo stranke i parlament, proglasivši da izravno komunicira s narodom, bez beskorisnih i štetnih posrednika. Lijevi Vođa učinio bi obratno, umnožio bi institucije do nerazumljivosti, kako bi prikrio diktaturu Partije. Lako ćemo se složiti da nam ni jedno ni drugo ne treba.
Stvar je, dakle, sasvim jednostavna. Ne treba zdvajati. Treba začepiti uši i nos, izaći na izbore i poslije političarima puhati za vrat. I vidjet ćete da ćemo svi živjeti dugo i sretno.
tportal
