Slavonski Brod: U relaksacijskim vrtovima pored naselja niknula je ideja o gradskom Botaničkom vrtu. I sada će rasti, rasti... ideja. Razvijat će se eukaliptus, saguaro i baobabo u 15 mandata
Slavonski Brod — Brod koji tone, a pravi se da plovi.
Nekad bastion industrije, danas spomenik propuštenim prilikama, propalim pogonima i odjavljenim snovima. Ovdje se ne brojimo više u tisućama radnih mjesta, nego u tisućama onih koji su otišli, u potrazi za zrakom koji se može disati i kruhom koji nije ukrašen stranačkim pečatom.
Slavonski Brod je grad u kojem prošlost ima više planova od budućnosti. U kojem je nostalgija zaposjela mjesto nade, a razvoj postao sinonim za novi sloj boje na istim starim zidovima. Nekad industrijski div, danas kronično zanemaren organizam koji se pokušava uljepšati plastičnim operacijama dok mu vitalni organi otkazuju jedan po jedan.
Od devedesetih, Brod ne stagnira — on klizi unatrag, ali to čini uljudno, sa svježe obojenim klupama i sezonskim ukrasima. Grad koji na Instagramu izgleda kao da živi, a u stvarnosti jedva da preživljava. Šminka, filteri, plastika. Ni trunke zdravog tkiva. Nema mišića, nema discipline, samo botoks i propagandne vijesti.
Broj stanovnika pao je za deset tisuća. To nije brojka — to je urlik. Toliko ljudi manje znači toliko snova koji su odustali, toliko djece koja se neće roditi ovdje, toliko ruku koje neće stvarati budućnost Broda. A vlast? Ponaša se kao da se ništa nije dogodilo. Ili, još gore — kao da se to sve dogodilo po planu.
Gradonačelnik Mirko Duspara već dvadeset godina sjedi na istom stolcu, a sad bi i šesti put — jer vlast nije više sredstvo, već stil života. I kad se čini da se pojavila oporba, ona ulazi s njim u koaliciju kao da nije riječ o ideologijama i vizijama, nego o pogodbama za parking mjesta.
Gradonačelnik Mirko Duspara na vlasti je već dvadeset godina. Pet mandata i bez znakova umora — jer kada kontroliraš medije, resurse, i institucije, vlast nije maraton nego nasljedno pravo. U tom dugom stolovanju izgubila se razlika između vladajućih i oporbe. Koalira se sa svakim tko šuti kad treba vikati, tko klima glavom kad bi trebao postavljati pitanja. Slavonski Brod je postao slučaj škole političke konformnosti — kako zadržati moć, a da ikada stvarno preuzmeš odgovornost.
Stanovništva je deset tisuća manje — grad iskrvario tiho, u tišini autobusa prema Irskoj i Njemačkoj. A oni koji ostaju? Promatraju kako se gradi centar, a periferija tone u mrak, blato i nevidljivost. Perspektiva se traži teleskopom iz Zvjezdarnice u Tvrđavi,
Problem zagađenja zraka.To je valjda meteorološki problem, nikako politički. Svi znamo da se između mnogh zagađiavača, na primjer, dimnjak iz Rafinerije u Bosanskom Brodu ne može premjestiti, kao ni promet, kao ni ostaci lokalne industrije, ali možemo premjestiti vlast koja godinama nije imala političku hrabrost tražiti međunarodni pritisak, nezavisno mjerenje, i istinu za svoje građane. Umjesto toga, dobili smo pokoju eko-akciju i puno fraza. Stanje se skriva iz statističkih podataka.
Većina lokalnih medija odavno je prestala služiti istini. Sada služe onima koji plaćaju oglase. Kritička misao cenzurira se samim uredničkim izborom tema.
Sport na visokoj razini? Ovdje je najjači sport političko dodvoravanje. Kulturna scena? Pusta polja sjećanja i talenti koje nitko ne prepoznaje dok ne odu.
Treba gradu iskrena dijagnoza, strategija oporavka, perspektiva koja nije floskula na PowerPoint slajdu. Treba urbanizam koji nije privatni interes, kultura koja nije svedena na protokolarno poziranje, investitore koji nisu samo kumovi, prijatelji i zetovi. Treba transparentnost, čist zrak, čiste ruke i čiste namjere.
Iznad svega — treba mu nova generacija koja se neće prodati za mjesto u upravnom odboru ili obećanje o asfaltiranju ulice. Treba mu bunt, ideja, ponos.
Jer Brod zaslužuje više od onoga što mu se trenutno nudi.
Što to treba našem gradu?
Ne treba mu nova fontana, treba mu novi smjer.
Ne treba mu novi mural, treba mu nova vizija.
Ne treba mu još jedan “pametni projekt” iz europskih fondova, treba mu pametna strategija koja traje duže od trajanja predizbornih obećanja.
Brod treba ljude koji se neće zadovoljiti sitnim privilegijama. Treba lokalpatriote s kralježnicom, ne stranačke pionire koji po direktivi dižu ruke u vijećnici.
Treba otvorene podatke, nezavisne medije, kulturnu infrastrukturu, sportsku politiku koja nije privatna prćija. Treba ponovno oživljenu periferiju, sustavno rješavanje zagađenja, planski urbanizam, i – iznad svega – poštenje.
Brod ne treba facelift. Treba rehabilitaciju.
A promjena neće doći s vrha. Promjena mora doći odozdo — iz ulica, iz škola, iz radionica, iz ateljea, iz klubova, iz kafića u kojima se još priča otvoreno, iz svakog doma koji još uvijek vjeruje da se Slavonija ne mora predati.
Jer Brod nije mrtav. Samo je uspavan, omamljen, zavezan u rutinu. Ali još uvijek ima dušu — i ona čeka da je netko oslobodi.
Slavonski Brod za sve, svi za Slavonski Brod!
________________________
