Nikad ništa duže od ‘Šoe’ nije emitirano na našoj TV. Ali vrijedilo je. Redatelj je na filmu radio 11 godina i razgovarao sa stotinama ljudi, preživjelih Židova, ali i sa SS-ovcima, Nijemcima, običnim Poljacima, Ukrajincima, vozačima vlakova, birokratima, pokušavajući razumjeti kako je došlo do najvećeg i najsustavnijeg zločina u povijesti
U imovinskoj kartici sam napisao i tko mi je posudio novac za kuću, kaže Milan Kujundžić, a Đurica Drobac munjevito uskače s pitanjem tipa ‘jel’ popodne’, jer je kartica za taj podatak bila uskraćena nekoliko godina. Narednih dana pokazalo se da je Kujundžića pogodila sinkopa širokog spektra – zaboravio čovjek u karticu upisati preko tisuću kvadrata kuća, okućnica i apartmana, a nije prinio našoj pozornosti ni brojne druge radnje, stanja i zbivanja. Kakav glumac! Ako ovaj cirkus nije bio za godišnju nagradu hrvatskog glumišta, bog je imao nečitak rukopis.
Vidjela Kolinda da se u Izraelu obilježava Dan sjećanja na žrtve holokausta, pa i ona postala antifašistkinja. Nova TV donosi ekskluzivu: Kolinda ostaje u hrvatskoj (politici). ‘Svakako ostajem’, rekla je doživotna bivša predsjednica. ‘Pitaju me često za ured, ja sam mislila da ga neću uzeti, ali sad nekako razmišljam da treba ta neka baza ako želite raditi ozbiljan posao, a ja ne mogu sjediti negdje i ništa ne raditi…’ Sa zagonetnim osmijehom na licu pohvalila se kako iz cijeloga svijeta dobiva ponude za posao. Svi je zovu kako bi se još malo družili s njom, čuli neku pametnu. ‘Evo danas me toliko državnika pozvalo ‘daj se javi još, daj dođi malo do mene prije nego što odeš i nakon što odeš’ da bih mogla popuniti cijeli program do kraja mandata’, kazala je. Puno je Kolinda ovih pet godina zujala, malo meda dala: ovo je bilo njezino 108. ili 109. međunarodno putovanje; Tito je za 35 godina vlasti natukao skromnih 74. Do kraja mandata ona će obići još nekoliko država. O našem trošku, za naše dobro, a tako će i nastaviti. ‘U svakom slučaju, radit ću u promidžbi hrvatskih interesa, na brendiranju Hrvatske, na promicanju naših interesa, na rješavanju društvenih pitanja od zlostavljanja u Hrvatskoj općenito, ne samo u obitelji, već u školama i drugdje, zaštita okoliša, čisti Jadran i slično’, zaprijetila je buduća bivša, a mi čekamo da nam odgovori na pitanje zašto to, dovraga, nije činila minulih pet godina.
Dokumentarni film o povijesnoj osobi kod nas ima dva kanonska formata – apologiju odnosno hagiografiju i demonizaciju odnosno sotonizaciju. U normalnim kulturama to nije tako – dokumentarac bi trebao prikazati sve slojeve neke ličnosti i sve bitne odrednice konteksta u kojemu je ona djelovala. Recimo, od dva filma hrvatskog klasika Obrada Kosovca o nadbiskupu Stepincu (jedan je rađen u socijalizmu i taj ga demonizira, drugi pod Tuđmanom i taj ga beatificira) dao bi se napraviti jedan pristojan koji ne bi previše odudarao od istine… Dokumentarac o Oskaru Schindleru ne zahtijeva dorade. On ističe činjenice koje mu govore u prilog, ali i one druge. Već je početak zapanjujući: Schindler je bio njemački obavještajac koji je Wehrmachtu nabavio poljske uniforme u kojima su njemački vojnici sami napali svoju pograničnu postaju, što je bio početak Drugoga svjetskog rata. Hedonist, bonvivan, ženskar, pijanac, neradnik, ipak je svim srcem prionuo spašavanju ‘svojih’ Židova. Kad je 300 njegovih radnica završilo u Auschwitzu, Schindler ih je uspio izvući. Skoro svi o njemu govore s ljubavlju (nakon što je u Njemačkoj poslovno propao otišao je u Izrael), iako ima i onih koji smatraju da je po uvjerenjima bio nacist; sve smo te stavove čuli, kako i treba.
N1 u izravnom prijenosu daje najiščekivaniji politički događaj ove zime, press konferenciju ‘trojnog pakta’ – Kovač, Stier, Penava – na kojoj ćemo saznati u kojoj formaciji izazivači napadaju Plenkovića. Dok su na N1 tri kavaljera frajle Melanije, HRT 4 pušta neke diple, njih to ne zanima, nisu oni odavde, premda bi ih trebalo zanimati, u opisu posla im je. Nastupna presica bila je u rukavicama, fina, pristojna, nije bilo teških riječi, bila je to plenkovićevština za siromašne. I ostavila je pomalo otužan dojam.
Briljantan dokumentarni film francuskog režisera Claudea Lanzmanna posvećen holokaustu počeo je u 14.29, a završio navečer u 23.31. Nikad ništa duže nije emitirano na našoj TV. Ali vrijedilo je. Format filma, premijerno prikazanog 1985., određen je temom, pa iako traje devet sati, nije predug: Danteov ‘Pakao’ izgleda prilično vedro prema ovome. Lanzmann je na filmu radio 11 godina, razgovarao sa stotinama ljudi, preživjelih Židova iz Auschwitza, Birkenaua, Chelmna, Sobibora, Treblinke, Belzeca, ali i sa SS-ovcima, Nijemcima (katkad ih i tajno snimajući), običnim Poljacima, Ukrajincima, vozačima vlakova, čuvarima, birokratima, pokušavajući razumjeti kako je došlo do najvećeg i najsustavnijeg zločina u povijesti. ‘Malo je toga u nacističkoj industriji smrti bilo novo i originalno’, rekao je Raul Hilberg, autor najvažnijih monografija o istrebljenju Židova, koji je zaključio da holokaust nije bio izuzetak nego tek zadnja, logična faza u razvoju europskog antisemitizma (a on se može naći na svim točkama novije europske povijesti, od Martina Luthera preko Romanovih do Hitlera). ‘Najprije je bilo: ne možete postojati među nama kao Židovi; potom je došla faza: ne možete postojati među nama; na koncu je bilo: ne možete postojati’, opisao je Hilberg. Ukratko, u prvoj fazi pokrštavanje je smatrano dovoljnim, ali se pokazalo da i naizgled pokršteni Židov može ostati Židov, u drugoj su fazi bili dovoljni preseljenje ili geto, u trećoj samo smrt. Pogromi su postali industrija. Nema dokumenta koji sadrži naredbu o istrebljenju. U toku 1941. vodeći nacisti govore o ‘konačnom rješenju’ ne precizirajući kako bi ono trebalo izgledati. ‘To je imalo značiti da im se ostavlja na volju što da rade’, kaže Hilberg. Nakon veljače 1942. posve je sigurno da ‘konačno rješenje’ znači istrebljenje, iako se ta riječ u dokumentima nigdje ne koristi, čak ni na odlučujućoj konferenciji na Wannseeu. Industrijska civilizacija, kako je u emisiji prije filma primijetio Tvrtko Jakovina, i njemačka pedanterija zlo dovode do savršenstva. Nacisti koriste kamione u kojima, plinovima iz motora, guše Židove, strijeljaju ih, uvode plin, ciklon B. Bez moderne birokracije ne bi išlo. Ispovijesti svjedoka su užasne: slušamo priče o rovovima dubokima po šest metara u koje se ubacuju trupla tisuća ljudi iz kojih izlaze plinovi pa zemlja diše (?!), a smrad se osjeti kilometrima (‘kilometrima?’ ‘da, kilometrima’). Vozač lokomotive koja Židove vozi u smrt overdozira se alkoholom jer dobro zna o čemu se radi. Industrijska, sistematska, racionalna komponentna holokausta je nepodnošljiva – zato što znamo da nije samo jučerašnjica, nego možda i sutrašnjica. Lokalno stanovništvo zna o čemu se radi, ali se boji govoriti, čak i između sebe. Boje se za život. Čujemo i o strijeljanjima stotina žena koje prije smrti – SS-ovac to kaže tehnički, mirno – ispuštaju izmet pa vidimo masu kloake; gledamo opise rada plinskih komora i zavaravanja ljudi koji u njih ulaze (‘A, vi ste krojač? Sjajno! Baš nam krojači trebaju. Uđite, da vas dezinficiramo’) itd., ali jedno je pitanje ključno: Zašto? Kako je moguće učiniti to cijelom jednom narodu, ženama, djeci i starcima? Židova je u Njemačkoj, u doba Weimara, bilo manje od 600.000 ili manje od jedan posto; tridesetih, u vrijeme Nirnberških zakona, njihov broj dramatično pada; 1941. u Njemačkoj ih je oko 300.000! Otkud tolika mržnja? Na to pitanje odgovara masa običnih ljudi, uglavnom Poljaka koji su živjeli sa Židovima u naseljima gdje su Židovi bili većina ili osjetna manjina. Uočavamo nekoliko ključnih razloga. ‘Židovi su bogati(ji)’; ‘Židovske žene su lijepe’; ‘Oni žive u kućama koje gledaju na glavnu ulicu, a mi u dvorišnim zgradama koje gledaju na WC’. Ukratko, antisemitizam je zločinačka projekcija vlastite prikraćenosti na grupu koja nema snage za obranu. To je kukavička težnja za odmazdom. Za antisemitizam nisu potrebni Židovi. Dovoljan je osjećaj prikraćenosti, nemoći da se svoja sudbina uzme u svoje ruke, skupina koja služi kao Pedro i povoljan splet okolnosti koji će omogućiti odmazdu. Ono što su Nijemci napravili jedinstveno je u povijesti. Ipak, svaki bi narod koji drži do sebe morao propitati vlastite antisemitizme, logore, stratišta Drugih, eksterminacije. Tek na toj točki može početi katarza, ako ona uopće postoji.
portalnovosti
Dnevnik, HRT, 23. siječnja, 19:00
U imovinskoj kartici sam napisao i tko mi je posudio novac za kuću, kaže Milan Kujundžić, a Đurica Drobac munjevito uskače s pitanjem tipa ‘jel’ popodne’, jer je kartica za taj podatak bila uskraćena nekoliko godina. Narednih dana pokazalo se da je Kujundžića pogodila sinkopa širokog spektra – zaboravio čovjek u karticu upisati preko tisuću kvadrata kuća, okućnica i apartmana, a nije prinio našoj pozornosti ni brojne druge radnje, stanja i zbivanja. Kakav glumac! Ako ovaj cirkus nije bio za godišnju nagradu hrvatskog glumišta, bog je imao nečitak rukopis.
Dnevnik Nove TV, 23. siječnja, 19:15
Vidjela Kolinda da se u Izraelu obilježava Dan sjećanja na žrtve holokausta, pa i ona postala antifašistkinja. Nova TV donosi ekskluzivu: Kolinda ostaje u hrvatskoj (politici). ‘Svakako ostajem’, rekla je doživotna bivša predsjednica. ‘Pitaju me često za ured, ja sam mislila da ga neću uzeti, ali sad nekako razmišljam da treba ta neka baza ako želite raditi ozbiljan posao, a ja ne mogu sjediti negdje i ništa ne raditi…’ Sa zagonetnim osmijehom na licu pohvalila se kako iz cijeloga svijeta dobiva ponude za posao. Svi je zovu kako bi se još malo družili s njom, čuli neku pametnu. ‘Evo danas me toliko državnika pozvalo ‘daj se javi još, daj dođi malo do mene prije nego što odeš i nakon što odeš’ da bih mogla popuniti cijeli program do kraja mandata’, kazala je. Puno je Kolinda ovih pet godina zujala, malo meda dala: ovo je bilo njezino 108. ili 109. međunarodno putovanje; Tito je za 35 godina vlasti natukao skromnih 74. Do kraja mandata ona će obići još nekoliko država. O našem trošku, za naše dobro, a tako će i nastaviti. ‘U svakom slučaju, radit ću u promidžbi hrvatskih interesa, na brendiranju Hrvatske, na promicanju naših interesa, na rješavanju društvenih pitanja od zlostavljanja u Hrvatskoj općenito, ne samo u obitelji, već u školama i drugdje, zaštita okoliša, čisti Jadran i slično’, zaprijetila je buduća bivša, a mi čekamo da nam odgovori na pitanje zašto to, dovraga, nije činila minulih pet godina.
Schindler: Istinita priča, HRT, 24. siječnja, 23:30
Dokumentarni film o povijesnoj osobi kod nas ima dva kanonska formata – apologiju odnosno hagiografiju i demonizaciju odnosno sotonizaciju. U normalnim kulturama to nije tako – dokumentarac bi trebao prikazati sve slojeve neke ličnosti i sve bitne odrednice konteksta u kojemu je ona djelovala. Recimo, od dva filma hrvatskog klasika Obrada Kosovca o nadbiskupu Stepincu (jedan je rađen u socijalizmu i taj ga demonizira, drugi pod Tuđmanom i taj ga beatificira) dao bi se napraviti jedan pristojan koji ne bi previše odudarao od istine… Dokumentarac o Oskaru Schindleru ne zahtijeva dorade. On ističe činjenice koje mu govore u prilog, ali i one druge. Već je početak zapanjujući: Schindler je bio njemački obavještajac koji je Wehrmachtu nabavio poljske uniforme u kojima su njemački vojnici sami napali svoju pograničnu postaju, što je bio početak Drugoga svjetskog rata. Hedonist, bonvivan, ženskar, pijanac, neradnik, ipak je svim srcem prionuo spašavanju ‘svojih’ Židova. Kad je 300 njegovih radnica završilo u Auschwitzu, Schindler ih je uspio izvući. Skoro svi o njemu govore s ljubavlju (nakon što je u Njemačkoj poslovno propao otišao je u Izrael), iako ima i onih koji smatraju da je po uvjerenjima bio nacist; sve smo te stavove čuli, kako i treba.
N1 uživo i HRT, 25. siječnja, 12:00
N1 u izravnom prijenosu daje najiščekivaniji politički događaj ove zime, press konferenciju ‘trojnog pakta’ – Kovač, Stier, Penava – na kojoj ćemo saznati u kojoj formaciji izazivači napadaju Plenkovića. Dok su na N1 tri kavaljera frajle Melanije, HRT 4 pušta neke diple, njih to ne zanima, nisu oni odavde, premda bi ih trebalo zanimati, u opisu posla im je. Nastupna presica bila je u rukavicama, fina, pristojna, nije bilo teških riječi, bila je to plenkovićevština za siromašne. I ostavila je pomalo otužan dojam.
Šoa, HRT, 25. siječnja, 14:29
Briljantan dokumentarni film francuskog režisera Claudea Lanzmanna posvećen holokaustu počeo je u 14.29, a završio navečer u 23.31. Nikad ništa duže nije emitirano na našoj TV. Ali vrijedilo je. Format filma, premijerno prikazanog 1985., određen je temom, pa iako traje devet sati, nije predug: Danteov ‘Pakao’ izgleda prilično vedro prema ovome. Lanzmann je na filmu radio 11 godina, razgovarao sa stotinama ljudi, preživjelih Židova iz Auschwitza, Birkenaua, Chelmna, Sobibora, Treblinke, Belzeca, ali i sa SS-ovcima, Nijemcima (katkad ih i tajno snimajući), običnim Poljacima, Ukrajincima, vozačima vlakova, čuvarima, birokratima, pokušavajući razumjeti kako je došlo do najvećeg i najsustavnijeg zločina u povijesti. ‘Malo je toga u nacističkoj industriji smrti bilo novo i originalno’, rekao je Raul Hilberg, autor najvažnijih monografija o istrebljenju Židova, koji je zaključio da holokaust nije bio izuzetak nego tek zadnja, logična faza u razvoju europskog antisemitizma (a on se može naći na svim točkama novije europske povijesti, od Martina Luthera preko Romanovih do Hitlera). ‘Najprije je bilo: ne možete postojati među nama kao Židovi; potom je došla faza: ne možete postojati među nama; na koncu je bilo: ne možete postojati’, opisao je Hilberg. Ukratko, u prvoj fazi pokrštavanje je smatrano dovoljnim, ali se pokazalo da i naizgled pokršteni Židov može ostati Židov, u drugoj su fazi bili dovoljni preseljenje ili geto, u trećoj samo smrt. Pogromi su postali industrija. Nema dokumenta koji sadrži naredbu o istrebljenju. U toku 1941. vodeći nacisti govore o ‘konačnom rješenju’ ne precizirajući kako bi ono trebalo izgledati. ‘To je imalo značiti da im se ostavlja na volju što da rade’, kaže Hilberg. Nakon veljače 1942. posve je sigurno da ‘konačno rješenje’ znači istrebljenje, iako se ta riječ u dokumentima nigdje ne koristi, čak ni na odlučujućoj konferenciji na Wannseeu. Industrijska civilizacija, kako je u emisiji prije filma primijetio Tvrtko Jakovina, i njemačka pedanterija zlo dovode do savršenstva. Nacisti koriste kamione u kojima, plinovima iz motora, guše Židove, strijeljaju ih, uvode plin, ciklon B. Bez moderne birokracije ne bi išlo. Ispovijesti svjedoka su užasne: slušamo priče o rovovima dubokima po šest metara u koje se ubacuju trupla tisuća ljudi iz kojih izlaze plinovi pa zemlja diše (?!), a smrad se osjeti kilometrima (‘kilometrima?’ ‘da, kilometrima’). Vozač lokomotive koja Židove vozi u smrt overdozira se alkoholom jer dobro zna o čemu se radi. Industrijska, sistematska, racionalna komponentna holokausta je nepodnošljiva – zato što znamo da nije samo jučerašnjica, nego možda i sutrašnjica. Lokalno stanovništvo zna o čemu se radi, ali se boji govoriti, čak i između sebe. Boje se za život. Čujemo i o strijeljanjima stotina žena koje prije smrti – SS-ovac to kaže tehnički, mirno – ispuštaju izmet pa vidimo masu kloake; gledamo opise rada plinskih komora i zavaravanja ljudi koji u njih ulaze (‘A, vi ste krojač? Sjajno! Baš nam krojači trebaju. Uđite, da vas dezinficiramo’) itd., ali jedno je pitanje ključno: Zašto? Kako je moguće učiniti to cijelom jednom narodu, ženama, djeci i starcima? Židova je u Njemačkoj, u doba Weimara, bilo manje od 600.000 ili manje od jedan posto; tridesetih, u vrijeme Nirnberških zakona, njihov broj dramatično pada; 1941. u Njemačkoj ih je oko 300.000! Otkud tolika mržnja? Na to pitanje odgovara masa običnih ljudi, uglavnom Poljaka koji su živjeli sa Židovima u naseljima gdje su Židovi bili većina ili osjetna manjina. Uočavamo nekoliko ključnih razloga. ‘Židovi su bogati(ji)’; ‘Židovske žene su lijepe’; ‘Oni žive u kućama koje gledaju na glavnu ulicu, a mi u dvorišnim zgradama koje gledaju na WC’. Ukratko, antisemitizam je zločinačka projekcija vlastite prikraćenosti na grupu koja nema snage za obranu. To je kukavička težnja za odmazdom. Za antisemitizam nisu potrebni Židovi. Dovoljan je osjećaj prikraćenosti, nemoći da se svoja sudbina uzme u svoje ruke, skupina koja služi kao Pedro i povoljan splet okolnosti koji će omogućiti odmazdu. Ono što su Nijemci napravili jedinstveno je u povijesti. Ipak, svaki bi narod koji drži do sebe morao propitati vlastite antisemitizme, logore, stratišta Drugih, eksterminacije. Tek na toj točki može početi katarza, ako ona uopće postoji.
portalnovosti
