Djedicu nije trebalo puštati s lanca

Tko je to prije neki dan upravo na ovim stranicama u tekstu o „Sestrama“ Fey & Poehler na veliko njurgao da u kinima uopće više nema komedija, ne dobrih ni loših, nego nikakvih i da je sve pojela televizija? I mijenja li taj netko sad tu svoju dvojbenu procjenu nakon što je prisustvovao gotovo rasprodanoj projekciji „Djedice puštenog s lanca“ na kojoj je škvadra glasno umirala od smijeha i film otpratila s pljeskom a uoči njega podjednako glasno i ushićeno reagirala na trailere čak četiri nadolazeće komedijske „atrakcije“ koje otvaraju u slijedećih mjesec-i-nešto-sitno dana (redom „Daddy’s Home“, „How To Be Single“, „Zoolander 2“ i „Ride Along 2“)? Odgovor na prvo pitanje je: Yours truly, guilty as charged, a na drugo kratko i jasno NE.

No, dobro, ne budimo svadljivi. Komedija je dakle živa, produktivna i očito i dalje vrlo lukrativna, no je li baš sasvim zdrava? Sudeći po „Djedici“, i da i ne. Istina, ljudi su u kino došli u velikom broju i tamo se previjali od smijeha i to bi vjerojatno trbao biti jedini kriterij, no isto tako, već je godinama jedna od najgledanijih stvari na domaćim telkama zastrašujuće neduhovit „Lud, zbunjen, normalan“ – hoćemo li onda po analogiji reći i da je to dobra komedija? Ne, naravno, jer u oba se slučaja radi o iznimno niskom podilaženju masovnom ukusu koje u slučaju „Djedice“ ostavlja još i dodatno kiseli okus u ustima jer besramno uzima ono slabije iz naslijeđa Apatowa & co. (zahodski humor, napušavanje, prdež i pimpeke), a izostavlja najbolje (ozbiljnu priču, likove i zaplet).

Jason (ljepuškasti, iritantno prenabildani Zac Efron) je nadobudni yuppie šminkerčić, korporativni odvjetnik u očevoj firmi koji se uskoro ženi uštogljenom malom vješticom Meredith (Hough). I taman uoči vjenčanja u njegov se život vraća djed Richard (De Niro) kojem je upravo umrla žena, Jasonova baka. Richard traži od Jasona da ga odveze na Floridu što ovome nikako ne paše jer mu je svadba za koji dan. Njih dvojica su nekad bili bliski, ali se to rasplinulo kad je Jason krenuo stopama svog uštogljenog oca Davida (Mulroney), Richardovog sina. Uglavnom, susret Jasona i Richarda je sudar svijetova, jednog ozbiljnog, odgovornog i posvećenog karijeri i društvenom priznanju i drugog, infantilnog, zaigranog i ekstremno jebivjetarskog. Problem je u tome što je taj djetinjasti dio ovog čudnog para jedno pola stoljeća stariji od ovog konzervativnog i zakopčanog. Osim toga, deda je i ozbiljno jebežljiv, žedan kao slon i sklon šlagiranju svake vrste, pa umjesto u kakvom penzionerskom resortu na Floridi, momci završe na Daytona Beachu, poznatoj spring break destinaciji, sodomi i gomori na kojoj bi i Sotoni bilo malo neugodno (hvala Velečasni na ovoj divnoj figuri).

Putem oni nabasaju na troje studenata, od kojih jedna poznaje Jasona otprije (i odmah vidimo u kojem će to pravcu krenuti), druga je nimfomanskih nagnuća s ozbiljnim fetišem za starije frajere, ali ono fakat starije (kako zgodno), a treći je gej afroamerikanac, tek toliko da se nađe. Deda otpočetka vrijeđa unuka bujicom ubitačnih epiteta (pomalo i s pravom doduše), škvadra u kinu se guši od smijeha, ali sve to je zapravo prilično bez veze. Jer em je predvidljivo do bola, em su likovi krajnje nezanimljvi i nesimpatični – čak je i taj De Nirov ekscentrični djedica derivat stotinu likova odavno viđenih, pa i u njegovoj izvedbi. Ta se dedina logoreja vređaone prema starmalom unuku vrlo brzo ispuše, pa se onda film preorijentira u napušeni šekret-humor, ne posebno nadahnut ni inteligentan (iako naravno vređaone ima i dalje). No, nije samo deda okrutan prema unuku, ne štedi ga ni scenarist (neki debitant Phillips), pa se malom izdogađaju razne šporkarije u kojima redovno izvuče deblji kraj (bolje bi bilo reći „dobije“ deblji kraj).

Al’ ima i patosa, nije da nema, u jednom trenutku deda skine masku i krene kumiti i moliti Jasona kojemu je pun kufer svega da mu ovaj pomogne smotati malu jer da nije ništa karao 15 godina. Stari je, kaže, bio vjeran Jasonovoj baki koja mu je na samrti rekla da nastavi živjeti, što je ovaj shvatio kako je već shvatio. No, riječima TV prodaje, ni to nije sve – ima i još jedan „emotivni“ obrat koji se tiče stvarnih dedinih motiva, ali kolikogod da je i taj predvidljiv do bola, ipak ga nećemo spoilati. I sva ta vulgarnost nekako djeluje isforsirano – kolikogod meni seksualno podjebavanje, anarhoidna zajebancija i pičkaranje svake vrste bilo srcu drago (što se vidi iz priloženog), ovdje mi se čini da ga je proizvela ekipa koja se snebivala i križala kad su se prije 20-ak godina pojavila braća Farrelly ili prije 10-ak kad je došao Judd Apatow sa svojom ekipom, a sad su skužili da je to fora pa su i oni uskočili u vagon. Osim toga, odaje ih i omiljeno pribježište svih onih tužnih rom-kom diletanata koji se panično boje da će im film propasti ako u njemu nemaju vjenčanje i rođenje, ili bar jedno od toga.

Dakle, meni je „Djedica“ skroz bezveze, ali također treba znati da sam u tome vrlo vjerojatno u debeloj manjini – uglavnom tko voli nek izvoli…  (4/10)

Foto/video: Lionsgate

nemilosrdnigadovi