Parthenope, zadnji film kultnoga talijanskog redatelja Paola Sorrentina, prikazan premijerno na Filmskom festivalu u Cannesu 2024., i nakon dva desetljeća autorove zapažene filmske karijere (u kojoj je podjednako bio posvećen i pisanju scenarija i režiji) bez ostatka potvrđuje njegovu snažnu ukorijenjenost u tradiciju talijanske kinematografije, s njezinim zaglavnim sineastom Federicom Fellinijem – majstorom moderne osjećajnosti i inteligentne satire.
Najosobniji Sorrentinov film o djetinjstvu The Hand of God (2021.) u svijetu je kinematografije odjeknuo kao svojevrsni omaž epskom Fellinijevu Amarcordu, dočim se isto može ustvrditi i za njegovo remek-djelo La grande bellezza (2013.), Oskarom nagrađeno kao najbolji međunarodni film, i ostale filmske uspješnice: Youth (2015.), Il Divo (2008.), L'uomo in piu (2001.), Le conseguenze dell' amore (2004.).
Manirizam kao dominantno dionizijski koncept umjetničkoga stvaranja, Sorrentino je prihvatio kao svoj zaštitni znak. Sve bitne značajke svoje osebujne filmske poetike, prepoznatljive po vizualnoj raskoši, zagonetnim likovima i ekspresivnoj glazbi, utkao je u već od prvih kadrova dojmljivu dramu Parthenope. Film je svojevrsna sinteza autorova stvaralaštva – minuciozna riznica pomno stvaranih djelića jednog životnog puta koji započinje davne 1950.
Nepogrešivo zavodnički Sorrentino je prispodobio Partenopino rođenje poput Venerina rađanja iz morske pjene, odredivši je, već s prvim vremenskim skokom u 1968. godini, fatalnom ljepoticom, istinskom beatom pred čijom pojavom uzdišu mnogi napuljski mladići.
Erotiziranom scenom Partenopina poziranja u kupaćem kostimu na verandi obiteljske vile u bajkovitu krajoliku Napuljskog zaljeva, gotovo je prizvana položajem tijela klasična Canovina Paulina Borghese, čime se Sorrentino diskretno želi nametnuti i kao ljubitelj klasičnog kanona u umjetnosti. No ono što se postupno počinje odvijati pred zatravljenim očima gledatelja, uvučena u idealizaciju posredstvom nevjerojatno melankolične glazbe i filmske fotografije od koje zamire dah, postupno je klijanje dekadencije na svakom koraku. Iz jednog sjemena grijeha, patološke blizine Partenope i neuravnotežena joj brata Raimonda, izrastat će postupno svi njezini padovi i ponovna hrabra ustajanja. Partenopine bezazlene i nedorečene mladenačke ljubavi ustuknut će pred izazovima nemoralnih, ali primamljivih jetsetovskih ponuda. Bratovo samoubojstvo označit će prekretnicu ne samo u Partenopinu životu nego i u razvoju filmske priče. Od toga krucijalna događaja i njegova odjeka u njezinoj obitelji, spektakularno prikazana u svečanoj ljepoti posmrtna lijesa upregnuta u crnu kočiju s konjima najsjajnije dlake, slike stvarnosti postupno se počinju pretapati sa slikama snoviđenja i fantazije glavnih aktera na sceni napuljskog života. Sa zapletanjem Partenopina života (trenutna odustajanja od fakulteta zbog grizodušja), koji je skrenuo s antropologije u glumačke vode, započinje i Sorrentinova pripovijest o urbanoj raznolikosti njegova rodnog grada, ukorijenjenom patrijarhatu, modernoj ljepoti, ali i mračnoj, sjenovitoj strani, s kojom se i Partenopa kao protagonistica susreće na svakom koraku. Sorrentinov je scenarij krajnje autentičan, a čudnovatom režijom pomalo bizarnih prizora, kao što je kolektivno gledanje dvoje mladih u sparivanju, koje bi siromašnim obiteljima trebalo donijeti materijalno rasterećenje i probitak, ostvaruje vrlo oštru društvenu kritiku tradicionalnog ustroja mnogobrojnih napuljskih obitelji.
Partenopin lik uvijek klizi na užetu između individue koja treba izgraditi svoj život i pasivne promatračice svijeta koji je iskliznuo iz tračnica. Njezini susreti s piscem Johnom Cheeverom, filmskom agenticom unakaženom plastičnim operacijama (autentična Isabella Ferrari), razvratnim svećenikom i sveučilišnim profesorom, šetnja su krvotokom grada u kojem se miješaju pozitivne sile s onima negativnima. Celeste Dalla Porta posve je prirodno uronila u ulogu senzualne mlade djevojke, znatiželjna intelekta, ali pomalo narcisoidna garda prema muškome svijetu s kojim ostaje na poželjnoj distanci, uvijek iznova željna osvajanja. Sorrentino je artistički oživio mit o južnoitalskoj sireni Parthenope, i njezinoj sudbini nakon neuspjela zavođenja Odiseja, stavljajući pred promatrača čistu povijest, ali i uvijek moguće sjeme tragedije koje niče u goloj stvarnosti suvremenog Napulja 20. st.
Stoga je priča o Partenopi usporedno i priča o jednome gradu izazovne prošlosti, u antici prozvanim Neapolis, a u pjesničku diskursu Partenopa. I premda iz mnogih kadrova izbija vrišteća dekadencija, povezana s Crkvom kao glavnom nositeljicom tradicionalnog životnog okvira (Partenopin sraz s lokalnim svećenikom u erotsko-bodlerovskoj sceni bez dodira), potom i izražena podvojenost napuljskog stanovništva na bogate i obijesne u kontrastu prema siromašnima i skrušenima, Sorrentinov je Napulj istovremeno pun i neke zamamne ljepote, trajne i neobjašnjive melankolije. Napuljski genius loci utjelovljuje svojom šarmantnom pojavom i Silvio Orlando u ulozi lucidna i duhovita sveučilišnog profesora, Partenopina drugog oca, mentora njezina antropološka istraživanja fenomena čudnovatosti u svakodnevici, „toplog roditelja“ i zrcala istinskog kršćanskog svjetonazora.
Fascinantno je kako Sorrentinov simbolistički prikaz ljudske patnje u krajnje degutantnom i bizarnom obrisu i ne izaziva toliko zgražanje promatrača (profesorov sin u liku čudovišta) nego naprotiv, takav nalet empatije i čuvstva ganuća prema različitom i divergentnom. Taj bezdan majstorskom je režijom premošćen emotivnom glazbom i zvonkim glasom koji odzvanja s nekog drugog svijeta. Film vrvi detaljima koji sami za sebe donose neku priču, amblematski značaj ili simboliku, a sam redatelj, koji je ujedno i scenarist, doima se nerijetko poput kakva moderna Boccaccia koji svojim humorom ne štedi nikoga – ni licemjerne svećenike ni ocvale glumice s mutnom prošlošću, poput Grete Cool, ali ni patrijarhatom opčinjene očeve i majke. Partenopino postupno otuđivanje od napuljskoga svijeta, bijegom u znanstveno-istraživački rad, omeđen je tajnovitošću i dvoznačnošću koja filmu priskrbljuje intrigantnu dimenziju nedorečenosti. No, jedna nit čvrsto povezuje mladu Partenopu i sveučilišnu profesoricu pred mirovinom (kratko, ali upečatljivo pojavljivanje Stefanije Sandrelli): bolećiva južnjačka melankolija, najveći zavodnik mekanih duša.
.jpg)
Parthenope je dojmljiv psihološki film, kako u slici, tako i u riječi, a još više u onom neizgovorenom, nedovršenom. S nevjerojatnom lakoćom Sorrentino je zagrebao po površinama mnogih sudbina, ženskih i muških, pozivajući promatrača na pomniju kontemplaciju života kao tijeka kojim rukovode mnogi čimbenici: ljubav, pohlepa ili pak izdaja. U predočavanju ovih fenomena stiliziranim, odnosno amplificiranim karakterizacijama različitih likova, uspio je svojim scenarijem privući uistinu zrela glumačka imena: Peppea Lanzetta (u grotesknoj ulozi vragolasta biskupa), Luisu Ranieri (u ulozi Grete Cool „bez dlake na jeziku“), ali i mlađi naraštaj glumaca kao svojevrsnu ravnotežu filmskoj priči s istaknutim generacijskim sukobima: Daria Aita (u ulozi sentimentalna Sandrina) i Danielea Rienza (u ulozi duševno labilna Raimonda), najveći Partenopin kamen spoticanja. Njegova je sudbina, dakako, zrcalo negativnih trendova gubitka duhovnosti u prilog rastućem hedonizmu, a ponajprije je društveno-angažirana gesta iskusna i temeljita sineasta kao što je Paolo Sorrentino. Napuljska slika svijeta pomalo nadilazi uske okvire idući prema univerzalnoj slici suvremena svijeta zaustavljena u labirintima i sveopćem kaosu, stoga i Partenopa biva zaustavljena jednim (retoričkim) pitanjem kao izazovom: onim o ljubavi kao načinu preživljavanja.
