‘Danas je prekrasno reći ja sam Hrvat ili ja sam iz Hrvatske kad smo ovdje u svijetu, ali kod kuće još nije’, kaže KGK. Domovini od nevjerice zastaje dah: je li to stvarno rekla? Ili je opet krivo interpretiraju? Nakon što se pohvalila boks-mečom s Miočićem, predsjednica na kraju oglašava svoje pjevačke sposobnosti…
Ministar regionalnog razvoja i fondova EU-a Marko Pavić odlučio je primijeniti Bandićev teorem: što god te novinari pitaju, verglaj po svome pa će kad-tad odustati. ‘Najvažnije je da je čovjek zdrav’, ‘bojim se samo mame i boga’, ‘sjedi na obali rijeke i u meandrima ćeš dočekati koprcanje tvojih dušmana’ (to je Bandić ovih dana maštovito pripisao Konfuciju, a otkud mu meandri, e to ni dragi bog ne zna). Paviću prilazi Hrvoje Krešić (N1). ’Vi bi nešto oko mirovinske?’ nasmiješeno će Pavić. ‘Nije vas šokiralo tako nešto?’ čujemo Damiru Gregoret (RTL), koja iz offa govori o Plenkovićevoj i Pavićevoj kapitulaciji pred sindikatima. Ministar, međutim, blista od sreće, nije smijenjen, samo je zarotiran. Nadovezuje se Krešić: ‘Premijer danas tvrdi da u mirovinskoj reformi nema nikakvih značajnih promjena u odnosu na ono što ste vi predstavili?’ Pavić: ‘Mirovinska reforma ide dalje, ona je dobila pohvale EK-a, usvojena je u Saboru, usvojena je od koalicijskih partnera…’ ‘Ali vi ste sindikalne zahtjeve odbijali s gnušanjem cijelo to vrijeme…’, čujemo uzrujanu Damiru Gregoret, na koju se ponovno nadovezuje Krešić (to se u nogometu zove dupli pas): ‘I trošili ste naš novac cijelo to vrijeme da biste nas uvjerili kako se zaista ne smije pristati na to. Odjednom, problema više nema?’ ‘Ono što bih želio reći jest da mirovinska reforma ide dalje…’, nastavlja ministar. Krešić ga autoritativno prekida: ‘To smo sad čuli, to ćete do iznemoglosti ponavljati. Mi vas pitamo nešto konkretno: dakle, vi ste trošili novac hrvatskih građana na promidžbu protiv prijedloga koje vaša Vlada sada ozakonjuje?’ Paviću zvoni mobitel. On se ispričava pa nastavlja dalje: ‘To je uvela prošla Vlada…’ Ubacuje se Dajana Šošić (HRT): ‘Sad tvrdite da je Vlada prihvatila glas građana, prije ste govorili drugačije?’
Ministar se vrti na novinarskom ražnju. Novinari ne žele završiti u meandrima ministarske demagogije pa se ustrajno drže svojih pitanja. Pavić bespomoćno ponavlja kako reforma ‘ide dalje’. Reporteri ne odustaju. Krešić ga ponovno pita je li bio u pravu prije, kad je odbijao zahtjeve sindikata, ili danas, kad ih ozakonjuje. Pavić vergla po svome. Krešić četvrti put ponavlja: ‘Jeste li bili u pravu kad ste bili ministar rada i odbili ili sad…?’ Badava! Na koncu ministra pitaju hoće li dati ostavku, a on odgovara kako je to, ‘ako treba’, na premijeru Plenkoviću. Pokunjen odlazi u Banske dvore.
Na Markovu smo trgu vidjeli lekciju iz novinarstva uživo, praktikum logike i ustrajnosti. Stvari treba tako postavljati. Do pred koju godinu, novinarski hor ozario bi se od sreće kad bi im se na vratima Banskih dvora ukazali ministri; sada ih rešetaju. To je zasluga Bage, Krešića, Gregoret i drugih, znanih i neznanih junaka koji su promijenili žalosnu slugansku paradigmu hrvatskog TV žurnalizma. Ministre treba ispitivati kako troše naš novac i kako iskorištavaju naše povjerenje i cijediti ih dok nam ne odgovore – sve dok se ne zakoprcaju u meandrima logike ili ne daju petama vjetra.
Petar Panjkota pokazao je impresivnu inteligenciju. U trenutku je reagirao na predsjedničine agonije i ekstaze kojima razloga ne može naći nitko živ. Kolinda Grabar-Kitarović maše rukama, afektira, čudno se ponaša, pada u domoljubne transe. ‘Naravno, pozvala sam sve Hrvate da se vrate, istaknula da nam nisu bitni novci, ne tražimo financije. Ono što tražimo je valuta koja je danas ključ uspjeha – znanje. Znanje, obrazovanje, iskustvo. Rekla sam nakon posjeta Clevelandu i Pittsburghu, nakon razgovora s jednim profesorom pa i sa Stipom Miočićem i ostalima: kad biste se vi svi vratili u Hrvatsku, mi bismo doista bili najprosperitetnija zemlja na svijetu. Imamo sve prirodne resurse, moramo raditi na ljudskim resursima. Na znanju, obrazovanju, a u tome nam jako puno mogu pomoći iseljenici koji su jedna okosnica mojeg predsjedanja od samog početka i toga se držim. Vjerujem u njihov povratak, neće biti lako, nije lako ni nama u Hrvatskoj, ali vjerujem u njihovo domoljublje. I da, Hrvatsku možemo učiniti zemljom koja će biti rame uz rame s najrazvijenijima’, egzaltira šefica države, na što je reporter prekida: ‘Zašto zovete ljude u zemlju iz koje je bio veliki val iseljavanja?’ ‘A ne, vi ne znate najnovije podatke’, kaže predsjednica, ‘iseljavanje je zaustavljeno…’ ‘Pa kad su otišli svi koji su mogli’, kaže, logično, Panjkota. ‘Nemojte vrijeđati ljude koji su ostali u Hrvatskoj i ostali u domovini koju vole, one koji su imali priliku otići, ali nisu.’ ‘A oni koji su otišli, oni ne vole svoju domovinu?’ briljantno i u sekundi poentira Panjkota, na što predsjednica shvaća da je matirana i nastavlja dalje. Svi su pametni dakle otišli iz zemlje…
Nakon sata profesije slijedi sat servilnosti, praktikum populizma. Gledaš Branku Slavicu, gledaš predsjednicu i ne znaš tko je više zalutao u svoj poziv, ali u New Yorku su, država ih plaća, ide im u životu, ide im. ‘Danas je prekrasno reći ja sam Hrvat ili ja sam iz Hrvatske kad smo ovdje u svijetu, ali kod kuće još nije’, kaže KGK. Domovini od nevjerice zastaje dah: je li to stvarno rekla? Ili je opet krivo interpretiraju? Vrtimo ponovno, tehnika je danas svemoguća i zaključak je jasan: da, stvarno je rekla da u Hrvatskoj, čija je predsjednica i u kojoj živi preko 90 posto Hrvata, nije prekrasno reći da si Hrvat. Što je sljedeće? Tvrdnja da se za to ide u zatvor? Što bi bilo da se zove Jovanka, Munira, da radi u tekstilnoj industriji ili da čuva ovce dok joj planinski vjetar miluje obraze? Bi li joj tada bilo prekrasno reći tko je i što je? Nakon što se pohvalila boks-mečom sa Stipom Miočićem, predsjednica oglašava svoje pjevačke sposobnosti. ‘Pjevam tako kako pjevam. Kad sam bila mala, crkveni zbor me prihvatio, unatoč mojem ‘uštonavanju’. Sad sam malo bolja, ali ipak odlučila sam prihvatiti one prijedloge Jacquesa Houdeka i još nekih koji su mi predložili da poradim na glasu, no problem je u tome što i ne stignem puno pjevati. Kad sam pjevala u crkvenom zboru, imala sam vremena za vježbanje jer je to kao i svaka druga aktivnost, morate puno pjevati da biste dobro pjevali. No nije to bitno. Bitno je da se tom gestom daje do znanja ja sam čovjek, ja sam žena, ja sam jedna od vas. Ja ću stati za ovaj mikrofon pa iako me cijela Hrvatska kritizirala, ja ću vam otpjevati jednu pjesmu jer moram trčati u zračnu luku da bih stigla u New York na ove sastanke u Općoj skupštini, da vam pokažem koliko ste mi bitni i važni, koliko je hrvatsko zajedništvo važno. Briga me tko će me kritizirati i briga me ako ‘štonavam”, kaže predsjednica, koja iste sekunde zaboravlja obećanje, zaboravlja važnost i nas i zajedništva, i odlazi dalje. Iako je nismo čuli kako pjeva, nama se čini da je – otpjevala.
‘Najveći neprijatelj svakog izbornika je dobro’, tu zvučnu rečenicu čujemo već mjesecima s brojnih naših televizija, a ponavlja je, u reklami za PBZ, Zlatko Dalić, nogometni izbornik i živuća legenda. Poanta je, kao što znate, da dobro nije dovoljno dobro, da je dobro samo najbolje, odnosno ono izvrsno. Kakva oholost, koja preuzetnost! Okej, to bi se još i oprostilo kakvom razmetljivcu, ali nije li upravo Dalić forsirao skromnost, pače poniznost, i na tom forsiranju poniznosti odmah stekao simpatije nacije? Ne kaže li se ‘u dobru se ne uzvisi, u zlu se ne ponizi’? Dalić nakon te rečenice njuši vina, kroji odijela, šminka se i tjera ljude koji razmišljaju na pitanje: pa gdje ti je, izborniče, pamet bila kad si prihvatio trampiti ugled za jednu bankovnu karticu? Kao da na njoj već ne leže milijuni. Nije u šoldima sve!
portalnovosti
Novi dan, N1, 25. rujna, 09:00
Ministar regionalnog razvoja i fondova EU-a Marko Pavić odlučio je primijeniti Bandićev teorem: što god te novinari pitaju, verglaj po svome pa će kad-tad odustati. ‘Najvažnije je da je čovjek zdrav’, ‘bojim se samo mame i boga’, ‘sjedi na obali rijeke i u meandrima ćeš dočekati koprcanje tvojih dušmana’ (to je Bandić ovih dana maštovito pripisao Konfuciju, a otkud mu meandri, e to ni dragi bog ne zna). Paviću prilazi Hrvoje Krešić (N1). ’Vi bi nešto oko mirovinske?’ nasmiješeno će Pavić. ‘Nije vas šokiralo tako nešto?’ čujemo Damiru Gregoret (RTL), koja iz offa govori o Plenkovićevoj i Pavićevoj kapitulaciji pred sindikatima. Ministar, međutim, blista od sreće, nije smijenjen, samo je zarotiran. Nadovezuje se Krešić: ‘Premijer danas tvrdi da u mirovinskoj reformi nema nikakvih značajnih promjena u odnosu na ono što ste vi predstavili?’ Pavić: ‘Mirovinska reforma ide dalje, ona je dobila pohvale EK-a, usvojena je u Saboru, usvojena je od koalicijskih partnera…’ ‘Ali vi ste sindikalne zahtjeve odbijali s gnušanjem cijelo to vrijeme…’, čujemo uzrujanu Damiru Gregoret, na koju se ponovno nadovezuje Krešić (to se u nogometu zove dupli pas): ‘I trošili ste naš novac cijelo to vrijeme da biste nas uvjerili kako se zaista ne smije pristati na to. Odjednom, problema više nema?’ ‘Ono što bih želio reći jest da mirovinska reforma ide dalje…’, nastavlja ministar. Krešić ga autoritativno prekida: ‘To smo sad čuli, to ćete do iznemoglosti ponavljati. Mi vas pitamo nešto konkretno: dakle, vi ste trošili novac hrvatskih građana na promidžbu protiv prijedloga koje vaša Vlada sada ozakonjuje?’ Paviću zvoni mobitel. On se ispričava pa nastavlja dalje: ‘To je uvela prošla Vlada…’ Ubacuje se Dajana Šošić (HRT): ‘Sad tvrdite da je Vlada prihvatila glas građana, prije ste govorili drugačije?’
Ministar se vrti na novinarskom ražnju. Novinari ne žele završiti u meandrima ministarske demagogije pa se ustrajno drže svojih pitanja. Pavić bespomoćno ponavlja kako reforma ‘ide dalje’. Reporteri ne odustaju. Krešić ga ponovno pita je li bio u pravu prije, kad je odbijao zahtjeve sindikata, ili danas, kad ih ozakonjuje. Pavić vergla po svome. Krešić četvrti put ponavlja: ‘Jeste li bili u pravu kad ste bili ministar rada i odbili ili sad…?’ Badava! Na koncu ministra pitaju hoće li dati ostavku, a on odgovara kako je to, ‘ako treba’, na premijeru Plenkoviću. Pokunjen odlazi u Banske dvore.
Na Markovu smo trgu vidjeli lekciju iz novinarstva uživo, praktikum logike i ustrajnosti. Stvari treba tako postavljati. Do pred koju godinu, novinarski hor ozario bi se od sreće kad bi im se na vratima Banskih dvora ukazali ministri; sada ih rešetaju. To je zasluga Bage, Krešića, Gregoret i drugih, znanih i neznanih junaka koji su promijenili žalosnu slugansku paradigmu hrvatskog TV žurnalizma. Ministre treba ispitivati kako troše naš novac i kako iskorištavaju naše povjerenje i cijediti ih dok nam ne odgovore – sve dok se ne zakoprcaju u meandrima logike ili ne daju petama vjetra.
RTL Danas, 25. rujna, 18:30
Petar Panjkota pokazao je impresivnu inteligenciju. U trenutku je reagirao na predsjedničine agonije i ekstaze kojima razloga ne može naći nitko živ. Kolinda Grabar-Kitarović maše rukama, afektira, čudno se ponaša, pada u domoljubne transe. ‘Naravno, pozvala sam sve Hrvate da se vrate, istaknula da nam nisu bitni novci, ne tražimo financije. Ono što tražimo je valuta koja je danas ključ uspjeha – znanje. Znanje, obrazovanje, iskustvo. Rekla sam nakon posjeta Clevelandu i Pittsburghu, nakon razgovora s jednim profesorom pa i sa Stipom Miočićem i ostalima: kad biste se vi svi vratili u Hrvatsku, mi bismo doista bili najprosperitetnija zemlja na svijetu. Imamo sve prirodne resurse, moramo raditi na ljudskim resursima. Na znanju, obrazovanju, a u tome nam jako puno mogu pomoći iseljenici koji su jedna okosnica mojeg predsjedanja od samog početka i toga se držim. Vjerujem u njihov povratak, neće biti lako, nije lako ni nama u Hrvatskoj, ali vjerujem u njihovo domoljublje. I da, Hrvatsku možemo učiniti zemljom koja će biti rame uz rame s najrazvijenijima’, egzaltira šefica države, na što je reporter prekida: ‘Zašto zovete ljude u zemlju iz koje je bio veliki val iseljavanja?’ ‘A ne, vi ne znate najnovije podatke’, kaže predsjednica, ‘iseljavanje je zaustavljeno…’ ‘Pa kad su otišli svi koji su mogli’, kaže, logično, Panjkota. ‘Nemojte vrijeđati ljude koji su ostali u Hrvatskoj i ostali u domovini koju vole, one koji su imali priliku otići, ali nisu.’ ‘A oni koji su otišli, oni ne vole svoju domovinu?’ briljantno i u sekundi poentira Panjkota, na što predsjednica shvaća da je matirana i nastavlja dalje. Svi su pametni dakle otišli iz zemlje…
Dnevnik, HRT, 25. rujna, 19:00
Nakon sata profesije slijedi sat servilnosti, praktikum populizma. Gledaš Branku Slavicu, gledaš predsjednicu i ne znaš tko je više zalutao u svoj poziv, ali u New Yorku su, država ih plaća, ide im u životu, ide im. ‘Danas je prekrasno reći ja sam Hrvat ili ja sam iz Hrvatske kad smo ovdje u svijetu, ali kod kuće još nije’, kaže KGK. Domovini od nevjerice zastaje dah: je li to stvarno rekla? Ili je opet krivo interpretiraju? Vrtimo ponovno, tehnika je danas svemoguća i zaključak je jasan: da, stvarno je rekla da u Hrvatskoj, čija je predsjednica i u kojoj živi preko 90 posto Hrvata, nije prekrasno reći da si Hrvat. Što je sljedeće? Tvrdnja da se za to ide u zatvor? Što bi bilo da se zove Jovanka, Munira, da radi u tekstilnoj industriji ili da čuva ovce dok joj planinski vjetar miluje obraze? Bi li joj tada bilo prekrasno reći tko je i što je? Nakon što se pohvalila boks-mečom sa Stipom Miočićem, predsjednica oglašava svoje pjevačke sposobnosti. ‘Pjevam tako kako pjevam. Kad sam bila mala, crkveni zbor me prihvatio, unatoč mojem ‘uštonavanju’. Sad sam malo bolja, ali ipak odlučila sam prihvatiti one prijedloge Jacquesa Houdeka i još nekih koji su mi predložili da poradim na glasu, no problem je u tome što i ne stignem puno pjevati. Kad sam pjevala u crkvenom zboru, imala sam vremena za vježbanje jer je to kao i svaka druga aktivnost, morate puno pjevati da biste dobro pjevali. No nije to bitno. Bitno je da se tom gestom daje do znanja ja sam čovjek, ja sam žena, ja sam jedna od vas. Ja ću stati za ovaj mikrofon pa iako me cijela Hrvatska kritizirala, ja ću vam otpjevati jednu pjesmu jer moram trčati u zračnu luku da bih stigla u New York na ove sastanke u Općoj skupštini, da vam pokažem koliko ste mi bitni i važni, koliko je hrvatsko zajedništvo važno. Briga me tko će me kritizirati i briga me ako ‘štonavam”, kaže predsjednica, koja iste sekunde zaboravlja obećanje, zaboravlja važnost i nas i zajedništva, i odlazi dalje. Iako je nismo čuli kako pjeva, nama se čini da je – otpjevala.
Reklame, N1
‘Najveći neprijatelj svakog izbornika je dobro’, tu zvučnu rečenicu čujemo već mjesecima s brojnih naših televizija, a ponavlja je, u reklami za PBZ, Zlatko Dalić, nogometni izbornik i živuća legenda. Poanta je, kao što znate, da dobro nije dovoljno dobro, da je dobro samo najbolje, odnosno ono izvrsno. Kakva oholost, koja preuzetnost! Okej, to bi se još i oprostilo kakvom razmetljivcu, ali nije li upravo Dalić forsirao skromnost, pače poniznost, i na tom forsiranju poniznosti odmah stekao simpatije nacije? Ne kaže li se ‘u dobru se ne uzvisi, u zlu se ne ponizi’? Dalić nakon te rečenice njuši vina, kroji odijela, šminka se i tjera ljude koji razmišljaju na pitanje: pa gdje ti je, izborniče, pamet bila kad si prihvatio trampiti ugled za jednu bankovnu karticu? Kao da na njoj već ne leže milijuni. Nije u šoldima sve!
portalnovosti
