I što je posebno frustrirajuće, neće u Hrvatskoj biti bolje, jer dobro pravosuđe je osnova svega. Hrvatsko pravosuđe trebalo bi potpuno razmontirati, iz Državnog odvjetništva i sudova potjerati barem polovicu ljudi, a to se neće dogoditi. Nema za to političke volje. Da je, međutim, čak i ima, izvjesno je da bi Komisija u tom slučaju zaprijetila Hrvatskoj sankcijama zbog zadiranja u autonomiju pravosuđa. Osuđeni smo, dakle, na nepravnu i lošu državu. Tu se ne može ništa promijeniti


Europska komisija objavila je u listopadu 2012. vrlo kritičan izvještaj o pripremljenosti Hrvatske za članstvo u EU. U to su vrijeme pregovori bili završeni, već je bio određen i datum pristupanja, ali u Bruxellesu su svejedno dvojili zadovoljava li uopće Hrvatska sve kriterije.

Najviše su pritom primjedbi imali na pravosuđe. Oslanjajući se na ovaj dokument, više istaknutih članova stranke njemačke kancelarke Angele Merkel, primjerice tadašnji predsjednik Bundestaga Norbert Lammert, izjavilo je da Hrvatska još nije spremna za ulazak u Uniju i da bi ga stoga trebalo odgoditi.

U Zagrebu je to izazvalo zbunjenost, pa i bijes, jer hrvatski put u EU bio je zaista dugačak i tegoban. Prepreke su bile Ante Gotovina u bijegu, topnički dnevnici, slovenska blokada zbog Piranskog zaljeva... Sve se to ipak nekako nadvladalo, a onda su u samom finišu stigle neugodne poruke iz Berlina.

No, bila je to kratkotrajna kriza, Hrvatska je uspjela uvjeriti skeptike u CDU da je sve u redu s našim pravosuđem i, kao što je bilo planirano, 1. srpnja 2013. postala 28. članica EU.

Danas moramo konstatirati – nažalost. Jer, hrvatsko pravosuđe ne da nije u redu nego je u katastrofalnom stanju, ono je uvjerljivo najgori segment društva. A prije šest godina propuštena je možda zadnja šansa da ga se ozbiljnije popravi.

Da je Angela Merkel tada odlučno zatražila da se Hrvatsku drži na ledu dok ne otkloni sve sumnje u vezi s vlastitim pravosuđem, možda bismo pred vratima Unije čekali još četiri, pet godina.

Ali, od toga bi hrvatski građani, ako bi se pod pritiskom izvana krenulo u temeljitu rekonstrukciju pravosuđa, imali daleko veće koristi nego što su je stekli od kako je država punopravna članica EU.

Ovako, svakodnevno se gomilaju dokazi da je Hrvatska, kad je o pravosuđu riječ, otprilike na razini Salvadora ili Guatemale, srednjeameričkih država koje su primjeri nefunkcionalnosti.

Godinu dana prije Lammertovog upozorenja je, eto, zamjenik ravnatelja policije prošao bez ogrebotine, premda je sama policija ustanovila da je on osobama pod istragom otkucavao službene tajne. Onda je još Državno odvjetništvo izgubilo cijeli spis o tome, a ovaj čovjek je prešao u politiku i u razmjerno kratkom razdoblju napravio fantastičnu karijeru.

Netko je jednom izlanuo da je Hrvatska propao projekt i ta se glupost povremeno ponavlja u javnosti. Nije Hrvatska nikakav propao projekt. Samo ne valja. Kao ni mnoge druge države u Europi i svijetu.

I što je posebno frustrirajuće, neće u Hrvatskoj biti bolje, jer dobro pravosuđe je osnova svega. Hrvatsko pravosuđe trebalo bi potpuno razmontirati, iz Državnog odvjetništva i sudova potjerati barem polovicu ljudi, a to se neće dogoditi. Nema za to političke volje. Da je, međutim, čak i ima, izvjesno je da bi Komisija u tom slučaju zaprijetila Hrvatskoj sankcijama zbog zadiranja u autonomiju pravosuđa. Osuđeni smo, dakle, na nepravnu i lošu državu. Tu se ne može ništa promijeniti.

 

novilist