Lijepo je da se Dnevnik sjetio stote obljetnice rođenja Većeslava Holjevca, partizana koji je poslije rata napravio Novi Zagreb, pa otišao živjeti u Siget. Da je Miki Bandić napravio pola onoga što je učinio Veco – ma što pola, četvrtinu! – živio bi na Beverly Hillsu
Lijepo je da se Dnevnik sjetio stote obljetnice rođenja Većeslava Holjevca, starog partizana koji je dizao ustanak po Kordunu, pa se u povijest upisao junačkom epizodom ulaska u okupirani Karlovac u domobranskoj uniformi. Holjevac je pokušao osloboditi Marijana Čavića iz bolnice, no zarobljenog druga ustaše su već odveli. O tome je Žika Mitrović po scenariju Slavka Goldsteina snimio solidan akcijski film ‘Signali nad gradom’. Holjevac je poslije rata napravio Novi Zagreb, pa otišao živjeti u Siget, što je u današnjem vrijednosnom sustavu nezamislivo. Da je Miki Bandić napravio pola onoga što je učinio Veco – ma što pola, četvrtinu! – živio bi na Beverly Hillsu.
Veco Holjevac je u Dnevnik, dakako, ušao kao nacionalno svjestan element (on je jedan od otaca ideje nacionalnog pomirenja), inače bi ostao zaboravljen, kao Stipe Šuvar koji je ovoj zemlji ostavio NSK, Mimaru i nekoliko kapitalnih kulturnih institucija, ali ga mediji nikad ne spominju, osim po reformi školstva i Bijeloj knjizi. Holjevac je stradao nakon potpisivanja Deklaracije o hrvatskom jeziku. Komunisti su na tu temu bili neopisivo bedasti sektaši, koristeći represiju i u najbesmislenijim pitanjima, sami su porađali vlastite grobare.
U ‘Zapisima iz rodnog grada’ Holjevac je opisao oholo rađanje režimskog nasilja. ‘Prilikom odlaska Augustinović me bezobrazno pogledao, a zatim brzo nestao’, napisao je legendarni gradonačelnik, opisujući slučaj kordunskog policajca kojega su partizani zarobili, a potom odmah i pustili. ‘Dva dana poslije toga, taj je isti Augustinović predvodio ustašku bojnu koja je spalila sva sela u blizini Crne Lokve. Tek tada mi je Ćanica Opačić priznao da je učinjena velika greška i da je trebalo Augustinovića likvidirati. Da, ali je tada bilo kasno.’ Tada, na početku rata, partizani su bili preblagi. Kasnije, stvar se izmijenila. ‘Danas, kad razmišljam o tim minulim događajima, uočavam nelogičnost i čudnovatost onakovih postupaka’, piše Holjevac. ‘U početku ustanka i narodnooslobodilačkog rata, kada je prema neprijatelju trebalo pokazati svu žestinu naše borbenosti i snage, postupali smo s njime blago i kolebljivo, odajući mu na taj način našu slabost i preplašenost. I suprotno tome – kada smo se približavali oslobođenju i kraju rata – naš postupak prema neprijatelju i zarobljenicima postajao je sve grublji i bezobzirniji, da bi se u najvećoj mjeri kao takav očitovao u prvim danima nakon pobjede, kada smo – kao pobjednici – bili dužni pokazati svu veličinu našeg humanizma i poštenja, o kojemu smo ranije toliko govorili… Činjenice ovih nelogičnih postupaka su poznate a posljedice su teške i vrlo tragične…’, piše Holjevac 1972., jasno naznačujući o čemu se radilo i, čini se, uz punu svijest o ‘teškim i vrlo tragičnim posljedicama’ koje politički snažno i historijski odlučno utječu na Hrvatsku do dana današnjeg.
Crna Gora dala je najveći kompliment kurikularnoj reformi Borisa Jokića, izvevši stvar bez presedana: prepisali su cijelu hrvatsku državnu strategiju na kojoj je radilo nekoliko stotina ljudi, bez da su ikoga pitali… Navodno je vrli pitac neki, vidjevši crnogorski kurikulum, rekao: sve je to super, samo nije li djeci previše sedam sati hrvatskog tjedno? Okradeni Jokić na ovu je temu u ‘Novom danu’ zborio kao Solomun: ‘Hrvatska je u tom procesu dokazala da ima veliki potencijal. Nema puno zemalja koje su pristupile takvom pokušaju. Hrvatska je u dvije godine, unatoč svim prijeporima i preprekama, uspjela stvoriti osnovu onoga što bi trebala biti moderna škola, ne moderna škola 2017., nego 2038., 2040. No to je trebalo biti u Hrvatskoj, a ne u Crnoj Gori. Učiteljice iz Voltinog, iz Dubrave, radile su za svoju školu, svoju djecu… Bizarno je to da učiteljica iz Dubrave radi za svoju zemlju, a to koristi u Nikšiću. I za to ovdje nikoga nije briga. Stvar je važnija od emocija – ima li Hrvatska projekciju budućnosti u 2040., ima li hrvatska politika snagu da to provede? Tragično je da se taj entuzijazam suzbija na način na koji se suzbija. Sve što se sada okolo događa je dio tragikomične, balkansko-farsične situacije. Kada se igra nogometna utakmica i igra hrvatska reprezentacija, ukoliko sudac krivo dosudi korner mi kažemo ‘mi smo oštećeni’, a kada netko uzme hrvatsku pamet, kreaciju, nema reakcije da se zaštite rad, trud i entuzijazam ljudi koji su radili. Kod nas se ne cijeni pamet.’
Ne cijeni, pa nije li davno Ivan Milas rekao – kila mozga, dvi marke?
Zidanje Skadra na Bojani, tako će nekako izgledati Vladina kupovina Ine, o kojoj je sve što je trebalo reći rekao Ratko Čačić. ‘Ne daj bože da hrvatska vlada i hrvatska država vode Inu, to ne može biti dobro.’ Tko ne vjeruje, neka pogleda što su uradili u Podravci (izbacili sposobnog, pa doveli upropastitelja iz stranačke kvota) ili na HRT-u (beznadno devastiran javni servis, to više bog dragi popraviti ne može). ‘Devet mjeseci prošlo je od najave otkupa’, objasnio je Čačić, ‘sad su odlučili naći savjetnika i to će trajati devet mjeseci, pa će on devet mjeseci odlučivati što treba učiniti, a onda idemo na izbore. Kad je cijela priča objavljena, rečena je bez ikakvih uporišta. Tako kompleksne situacije moraju imati promjenjive scenarije, kako će se postaviti MOL, kako će se postaviti mađarska vlada, kako će se postaviti partneri na koje eventualno računamo. Naravno da nam trebaju savjetnici i ta priča da mi sve najbolje znamo uvijek nas skupo košta i zato i gubimo sve sporove. Za ozbiljne stvari u međunarodnim sporovima uzimaju se ozbiljni ljudi, ali to košta. Ovo u kojem se smjeru ide – ide se sporo, ali možda ipak netko nešto suvislo zaključi.’ ‘Rusi su’, zaključio je Čačić govoreći o novom kupcu Ine, ‘sigurno najizgledniji, jer je to u prirodi stvari, ali nisu i najpoželjniji. Rusi su tu, oni su najizgledniji, najpotentniji, najsnažnije zainteresirani, ali koliko koga od njih možemo uključivati, to je pitanje. Ja bih radije vidio više njih u ravnoteži, a to je moguće.’
‘Kulturni kolodvor’ jedan je od onih na koji se uvijek rado vraćamo, znajući da dolazimo na toplo, ugodno, drago mjesto na kojemu se osjećamo lijepo i domaćinski. Ilinčićeva emisija opstaje već dugo zahvaljujući autorovoj maštovitosti i imaginaciji, ali i vještini bordižanja između idejnih hrvatskih Scila i Haribdi. Uvodni prilog u zadnju nedjeljnu emisiju odradio je univerzalni globtroter Dragan Nikolić Prle, koji je napravio sjajan prilog o Mihailu Bulgakovu, slavnom autoru ‘Majstora i Margarite’, čovjeku koji je umro zbog jedne Staljinove primjedbe. Staljin je inače silno volio Bulgakova, pa je njegove ‘Dane Turbina’ u kazalištu gledao navodno čak 15 puta. Kod nas nijedan državnik ne bi izdržao odlazak na 15 kazališnih predstava, osim možda Kolinde koja bi išla kad bi svaki put mogla dobiti buket cvijeća i nakloniti se publici, kao onomad na ruskom baletu.
Uz Prletov, ‘Kolodvor’ je prikazao i zanimljiv prilog Slađane Bukovac o gladijatorima u današnjoj pulskoj areni; svi se u posljednje vrijeme tako osjećamo, pomalo kao gladijatori, pa možemo razumjeti ove u areni.
portalnovosti
Dnevnik 3, HRT, 22. kolovoza, 23:00
Lijepo je da se Dnevnik sjetio stote obljetnice rođenja Većeslava Holjevca, starog partizana koji je dizao ustanak po Kordunu, pa se u povijest upisao junačkom epizodom ulaska u okupirani Karlovac u domobranskoj uniformi. Holjevac je pokušao osloboditi Marijana Čavića iz bolnice, no zarobljenog druga ustaše su već odveli. O tome je Žika Mitrović po scenariju Slavka Goldsteina snimio solidan akcijski film ‘Signali nad gradom’. Holjevac je poslije rata napravio Novi Zagreb, pa otišao živjeti u Siget, što je u današnjem vrijednosnom sustavu nezamislivo. Da je Miki Bandić napravio pola onoga što je učinio Veco – ma što pola, četvrtinu! – živio bi na Beverly Hillsu.
Veco Holjevac je u Dnevnik, dakako, ušao kao nacionalno svjestan element (on je jedan od otaca ideje nacionalnog pomirenja), inače bi ostao zaboravljen, kao Stipe Šuvar koji je ovoj zemlji ostavio NSK, Mimaru i nekoliko kapitalnih kulturnih institucija, ali ga mediji nikad ne spominju, osim po reformi školstva i Bijeloj knjizi. Holjevac je stradao nakon potpisivanja Deklaracije o hrvatskom jeziku. Komunisti su na tu temu bili neopisivo bedasti sektaši, koristeći represiju i u najbesmislenijim pitanjima, sami su porađali vlastite grobare.
U ‘Zapisima iz rodnog grada’ Holjevac je opisao oholo rađanje režimskog nasilja. ‘Prilikom odlaska Augustinović me bezobrazno pogledao, a zatim brzo nestao’, napisao je legendarni gradonačelnik, opisujući slučaj kordunskog policajca kojega su partizani zarobili, a potom odmah i pustili. ‘Dva dana poslije toga, taj je isti Augustinović predvodio ustašku bojnu koja je spalila sva sela u blizini Crne Lokve. Tek tada mi je Ćanica Opačić priznao da je učinjena velika greška i da je trebalo Augustinovića likvidirati. Da, ali je tada bilo kasno.’ Tada, na početku rata, partizani su bili preblagi. Kasnije, stvar se izmijenila. ‘Danas, kad razmišljam o tim minulim događajima, uočavam nelogičnost i čudnovatost onakovih postupaka’, piše Holjevac. ‘U početku ustanka i narodnooslobodilačkog rata, kada je prema neprijatelju trebalo pokazati svu žestinu naše borbenosti i snage, postupali smo s njime blago i kolebljivo, odajući mu na taj način našu slabost i preplašenost. I suprotno tome – kada smo se približavali oslobođenju i kraju rata – naš postupak prema neprijatelju i zarobljenicima postajao je sve grublji i bezobzirniji, da bi se u najvećoj mjeri kao takav očitovao u prvim danima nakon pobjede, kada smo – kao pobjednici – bili dužni pokazati svu veličinu našeg humanizma i poštenja, o kojemu smo ranije toliko govorili… Činjenice ovih nelogičnih postupaka su poznate a posljedice su teške i vrlo tragične…’, piše Holjevac 1972., jasno naznačujući o čemu se radilo i, čini se, uz punu svijest o ‘teškim i vrlo tragičnim posljedicama’ koje politički snažno i historijski odlučno utječu na Hrvatsku do dana današnjeg.
Novi dan, N1, 23. kolovoza, 08:00
Crna Gora dala je najveći kompliment kurikularnoj reformi Borisa Jokića, izvevši stvar bez presedana: prepisali su cijelu hrvatsku državnu strategiju na kojoj je radilo nekoliko stotina ljudi, bez da su ikoga pitali… Navodno je vrli pitac neki, vidjevši crnogorski kurikulum, rekao: sve je to super, samo nije li djeci previše sedam sati hrvatskog tjedno? Okradeni Jokić na ovu je temu u ‘Novom danu’ zborio kao Solomun: ‘Hrvatska je u tom procesu dokazala da ima veliki potencijal. Nema puno zemalja koje su pristupile takvom pokušaju. Hrvatska je u dvije godine, unatoč svim prijeporima i preprekama, uspjela stvoriti osnovu onoga što bi trebala biti moderna škola, ne moderna škola 2017., nego 2038., 2040. No to je trebalo biti u Hrvatskoj, a ne u Crnoj Gori. Učiteljice iz Voltinog, iz Dubrave, radile su za svoju školu, svoju djecu… Bizarno je to da učiteljica iz Dubrave radi za svoju zemlju, a to koristi u Nikšiću. I za to ovdje nikoga nije briga. Stvar je važnija od emocija – ima li Hrvatska projekciju budućnosti u 2040., ima li hrvatska politika snagu da to provede? Tragično je da se taj entuzijazam suzbija na način na koji se suzbija. Sve što se sada okolo događa je dio tragikomične, balkansko-farsične situacije. Kada se igra nogometna utakmica i igra hrvatska reprezentacija, ukoliko sudac krivo dosudi korner mi kažemo ‘mi smo oštećeni’, a kada netko uzme hrvatsku pamet, kreaciju, nema reakcije da se zaštite rad, trud i entuzijazam ljudi koji su radili. Kod nas se ne cijeni pamet.’
Ne cijeni, pa nije li davno Ivan Milas rekao – kila mozga, dvi marke?
N1 intervju, 25. kolovoza, 11:50
Zidanje Skadra na Bojani, tako će nekako izgledati Vladina kupovina Ine, o kojoj je sve što je trebalo reći rekao Ratko Čačić. ‘Ne daj bože da hrvatska vlada i hrvatska država vode Inu, to ne može biti dobro.’ Tko ne vjeruje, neka pogleda što su uradili u Podravci (izbacili sposobnog, pa doveli upropastitelja iz stranačke kvota) ili na HRT-u (beznadno devastiran javni servis, to više bog dragi popraviti ne može). ‘Devet mjeseci prošlo je od najave otkupa’, objasnio je Čačić, ‘sad su odlučili naći savjetnika i to će trajati devet mjeseci, pa će on devet mjeseci odlučivati što treba učiniti, a onda idemo na izbore. Kad je cijela priča objavljena, rečena je bez ikakvih uporišta. Tako kompleksne situacije moraju imati promjenjive scenarije, kako će se postaviti MOL, kako će se postaviti mađarska vlada, kako će se postaviti partneri na koje eventualno računamo. Naravno da nam trebaju savjetnici i ta priča da mi sve najbolje znamo uvijek nas skupo košta i zato i gubimo sve sporove. Za ozbiljne stvari u međunarodnim sporovima uzimaju se ozbiljni ljudi, ali to košta. Ovo u kojem se smjeru ide – ide se sporo, ali možda ipak netko nešto suvislo zaključi.’ ‘Rusi su’, zaključio je Čačić govoreći o novom kupcu Ine, ‘sigurno najizgledniji, jer je to u prirodi stvari, ali nisu i najpoželjniji. Rusi su tu, oni su najizgledniji, najpotentniji, najsnažnije zainteresirani, ali koliko koga od njih možemo uključivati, to je pitanje. Ja bih radije vidio više njih u ravnoteži, a to je moguće.’
Kulturni kolodvor, HRT, 27. kolovoza, 22:45
‘Kulturni kolodvor’ jedan je od onih na koji se uvijek rado vraćamo, znajući da dolazimo na toplo, ugodno, drago mjesto na kojemu se osjećamo lijepo i domaćinski. Ilinčićeva emisija opstaje već dugo zahvaljujući autorovoj maštovitosti i imaginaciji, ali i vještini bordižanja između idejnih hrvatskih Scila i Haribdi. Uvodni prilog u zadnju nedjeljnu emisiju odradio je univerzalni globtroter Dragan Nikolić Prle, koji je napravio sjajan prilog o Mihailu Bulgakovu, slavnom autoru ‘Majstora i Margarite’, čovjeku koji je umro zbog jedne Staljinove primjedbe. Staljin je inače silno volio Bulgakova, pa je njegove ‘Dane Turbina’ u kazalištu gledao navodno čak 15 puta. Kod nas nijedan državnik ne bi izdržao odlazak na 15 kazališnih predstava, osim možda Kolinde koja bi išla kad bi svaki put mogla dobiti buket cvijeća i nakloniti se publici, kao onomad na ruskom baletu.
Uz Prletov, ‘Kolodvor’ je prikazao i zanimljiv prilog Slađane Bukovac o gladijatorima u današnjoj pulskoj areni; svi se u posljednje vrijeme tako osjećamo, pomalo kao gladijatori, pa možemo razumjeti ove u areni.
portalnovosti
