El Bahattee

Jedina je sreća Milorada Pupovca što nije ušao u Vladu, jer bi sada bio izvrgnut javnom sramoćenju koje je premijer Andrej Plenković već uvježbao na rušenju Mosta: »Molim tajnicu Vlade da pripremi odluku o razrješenju ministra...«.

Tada je to djelovalo pomalo šokantno, na Plenkovića se gledalo kao na pristojnog mladog čovjeka europskih manira, Milanović ga je posprdno nazvao »briselskim ćatom«, imalo se razumijevanje za njega i strahovalo za to »janje koje je upalo u HDZ-ov čopor vukova«, navijalo da uspije u misiji pripitomiti kamenjar i naučiti ga hodati asfaltom.

I dok je Plenković bio u slobodnom padu s mosta, uz potiho radovanje svojih unutarstranačkih krvnika, prvi mu je upomoć priskočio upravo Milorad Pupovac i svojim autoritetom među manjinskim zastupnicima uhvatio Plenkovića za premijersku ruku.

U tom trenutku bila je to snažna poruka i prema unutra i prema vani da je Plenković političar drugačijeg kova od prethodnika mu na čelu HDZ-a. I da iza njega valja stati i pomoći mu u nemogućoj misiji da demokratizira HDZ.

Progutao je Pupovac mnoge knedle i bio najčvršća karika u toj neprincipijelnoj koaliciji prebjega, osumnjičenih za kriminal i suđenih za ratne zločine, o moralno upitnima da i ne govorimo.

Morao je zatomiti svoj filozofski pedigre na premijerovu bijedu filozofije o dvostrukim konotacijama »Za dom spremni« pozdrava i zadovoljiti se preseljenjem istovjetne ploče iz Jasenovca u Novsku, iz blizine konc-logora u susjedstvo partizanske kosturnice.

Pupovac je na crtu o kojoj sada priča da je nikada neće prijeći nagazio već odavno i nebrojeno puta povlačio nogu s nje. Sada je došao do zida, Plenković se s Bandićevih 12 osjeća komotno, ne zove ga i ne komunicira s njime kao partnerom, dajući mu jasno do znanja kako bi mu bilo najdraže da Pupovac sam napusti koaliciju.

Zinuli su apetiti Andreja Plenkovića, osjeća se svemoćno i nepobjedivo, za vratom mu više ne visi »Agrokor«, unutarstranačka oporba povukla se nakon afera SMS i »špic-postole« u mišju rupu, a nakon uvjerljive pobjede u Lici više mu nitko ne stoji na putu. Oporba se nemoćno batrga nesposobna da kapitalizira penale poput Borgovaca ili nabavke aviona, a predsjednica Republike jede mu iz ruke, poput Judite spremna odsjeći glavu svom glavnom savjetniku.

Ne boji se Andrej Plenković više ni javnosti, novinare i medije koje nije kupio ili zadužio kao političku dotu, tretira kao stoku sitnog zuba. Ministri na njegovu zaštitu mogu računati i kad vlastitim automobilom zgaze dijete ili kad njihov resor tako dobro funkcionira da četvero djece bude bačeno preko balkona!

Sada se bliže Bleiburg i Jasenovac i Andrej Plenković želi se pokazati i kao lider krajnje desnice ne samo unutar HDZ-a već i ultraša poput HSP-a s kojima koalira u Lici. Jedan narod traži jednog vođu, a na tom putu Milorad Pupovac je balast kojeg se valja otarasiti. Ako već sam, kao čičak, ne želi otpasti.

Ako je Sanader bio nadmen, ako smo Milanovića zvali bahatim, Andrej Plenković obojicu ih je nadmašio. Doći će i taj dan kad ću moći biti što i jesam... Svaki pas ima svoj dan dan bježi van van, pjevao je El Bahattee.

 

novilist