Fašizam nije bio floskula, pa to ne može biti ni antifašizam. Filmovi kao što je ‘Gospodin Klein’ sjajno pokazuju, bez ijedne nasilne scene, kakav je bio najizopačeniji sustav koji je čovječanstvo ikada vidjelo. Oni koji ga intimno priželjkuju svjesni su toga, zato se skrivaju iza maski i ustrajno šute o svojim sklonostima
Tomislav Karamarko podnosi ostavku. To je, kaže on, moralni čin, jer nije ‘uspjelo preslagivanje’, protiv njega je ‘vođena hajka’, u njoj su korištene izmišljotine, podvale i sl. Kako bi rekao jedan cijenjeni kolega iz Dugopolja, ‘insinuacije su radile svoj posao’. S obzirom na situaciju u kojoj se našao, Karamarko je bio zaprepašćujuće smiren. Sad kad je napustio čelnu poziciju – reći ‘otišao’ bilo bi prerano, jer je ostao u stranci koju vode njegovi ljudi – možemo kazati i pokoju lijepu o njemu. Bio je prvi hrvatski državnik koji je ultimativno forsirao kulturu i zbog knjiga propuštao čak i Dnevnik. A o našoj kulturi, nakon što je na čelo resora postavio svog čovjeka, govorio je cijeli svijet, ‘Le Monde’, ‘New York Times’, ‘Frankfurter Rundschau’… Bila je to Periklova era!
Ministar kulture ukazuje se iznad jame Jazovke. Reporterka N1 Nikolina Zavišić pita ga je li antifašizam u temeljima Hrvatske. Zlatko Hasanbegović standardno mulja, ne odgovara. Novinarka ponovno traži jasan odgovor, ne da se zbuniti. Tehnički ministar ponovno petlja. Ona isto pitanje postavlja i treći put, a on ni treći put ne želi reći što misli. Nešto kasnije ukazuje se Bruna Esih, izaslanica Kolinde Grabar Kitarović: ni ona ne odgovara, isto kao Hasanbegović. Oni se svojih uvjerenja, očito, srame. Ne usuđuju se reći ono što misle. To je i inače slučaj na krajnjoj desnici: većina radikala po Facebooku i društvenim mrežama nema ime, prezime, fotografiju, samo avatar, nick, lažni profil. Svjesni su da su njihova uvjerenja nehumana, ali im ne mogu odoljeti. Ta samosvijest o skarednosti zasluživala bi veću znanstvenu studiju, teren trivijalne TV kritike za nju je bitno preuzak…
U prvoj sceni filma vidimo golu ženu srednje dobi, u liječničkoj ordinaciji u Parizu 1941. Ona je u krajnje ponižavajućem položaju. Doktor je pregleda: mjeri čeljust, oblik lubanje, duljinu nosa, ušiju, opipava nazolabijalne brazde – tretira je kao komad svinjetine na ulasku u hladnjaču. Diktira svojoj tajnici dijagnozu: prema obliku lubanje moguće je da je žena židovskog, armenskog ili arapskog podrijetla. Upućuje je prema izlazu: mora platiti 15 franaka, da bi nešto kasnije, kao ona kojoj je medicinski, znanstveno dijagnosticirana pripadnost nižoj rasi, bila upućena prema najbližoj plinskoj komori. Fašizam nije bio floskula, pa to ne može biti ni antifašizam. Filmovi poput ovoga (režiser Joseph Losey) sjajno pokazuju, bez ijedne nasilne scene, kakav je bio najizopačeniji sustav koji je čovječanstvo ikada vidjelo. Oni koji ga intimno priželjkuju svjesni su toga, zato se skrivaju iza maski i ustrajno šute o svojim sklonostima.
Branimir Farkaš monotonim glasom najavljuje prilog o proslavi godišnjice osnivanja prvog antifašističkog odreda u Brezovici kraj Siska. Na proslavi se, kaže Farkaš, okupilo ‘500 ljudi – neki kažu, nikad manje’. Istina, od državnog vrha – predsjednica, Sabor, Vlada – nije se pojavio nitko, a od poznatijih imena samo bivši predsjednik Ivo Josipović. Činjenicu da je premijer Tihomir Orešković kao izaslanicu poslao ministricu uprave možemo shvatiti kao izraz anglosaksonskog poimanja humora. Već u najavi sljedećeg priloga, onog iz Jazovke, Farkaš pod golemim križem s videozida objašnjava kako su borbu protiv fašizma pokrenuli komunisti, koji su ‘pritom planirali iskoristiti priliku za rušenje postojećeg društvenog sustava’. ‘Vlast koju su poslije uspostavili bila je totalitarna i mnogima je donijela stradanje. Obračun ne samo sa zločincima nego i s neistomišljenicima bio je često surov, a ljudi su ubijani po kratkom postupku, bez suđenja i prava’, objašnjava Farkaš. Lijepo. Totalitarna i zločinačka vlast rušila je određeni društveni sustav iz revolucionarnih motiva i pritom se služila nasiljem, to će biti zaključak koji će mali Perica izvući gledajući Dnevnik. Kad mali Perica odraste, uočit ćemo ga na tribinama gdje viče ZDS ili kako na travnjaku crta svastiku. Zašto je ovo prvo dopustivo, a ovo drugo skaredno, samo nebo zna.
Dejan Jović briljira u emisiji na temu Brexita: brojke koje iznosi jasno pokazuju da je Britanija za nas druga planeta. U tu se zemlju godišnje useljava oko 300 tisuća ljudi, dok se oko dvije stotine iz nje isele – tamo je veliki propuh. To je pravi, dinamični svijet koji katkad nije u stanju izdržati prenaprezanja koja proizlaze iz zadataka koje si je sam postavio. Upravo je Britanija, naime, prednjačila u liberalizmu, doktrini slobodnog kretanja ljudi, roba i kapitala, da bi sad, unatoč sjajnoj konjunkturi, Britanci propucali koljena i osudili svoju zemlju, u kojoj nekoć sunce nikad nije zalazilo, na sudbinu ocvalog imperija, zemlju zalazećeg sunca… U Britaniji posljednjih 300 godina nije bilo revolucija, Cromwell je bio zadnja krvava epizoda, Britanija je bila srce slobodnog, naprednog, civiliziranog svijeta, a sad ih je uhvatio balkanski sindrom. Ali ne samo to. Vedrana Pribičević ukazuje na važnu dimenziju problema: ako u propulzivne industrije, poput IT-a, svake godine u Britaniju dođe nekoliko desetaka tisuća vrhunskih stručnjaka iz cijelog svijeta, koji nemaju ništa i ne mogu birati ali su sjajni znalci, onda poslodavci nemaju ama baš nikakav razlog da im dižu plaće. To domaću radnu snagu vodi u očaj i time se stvara protivljenje tako velikom valu useljenika – riječ je, jednostavno, o surovoj konkurenciji. Mladi Britanci su, inače, listom glasali za ostanak u Uniji, dok su stari glasali za izlazak.
Hrvoje Krešić ulovio je u Londonu Alastaira Campbella, najpoznatijeg svjetskog spin doktora, čovjeka koji je zaslužan za rođenje čudovišta koje se odaziva na ime Tony Blair, a danas je poznat kao bivši britanski premijer, skupi predavač na elitnim sveučilištima (naplaćuje desetke tisuća funti za svako predavanje), vlasnik 27 kuća i stanova, te drugi najodgovorniji pokretač invazije na Irak, rodnog mjesta svih današnjih nesreća Zapada. Da američka i engleska vanjska politika nakon 2003. nisu krenule s besmislenim, zločinačkim, serijskim razaranjem sekularnih država (Irak, Libija, Sirija), prema Europi se 2015. nikad ne bi uputilo onih milijun i pol ljudi koji su Engleze uvjerili da im prijeti invazija i dalo im presudan impetus za napuštanje EU-a. Možete li, pita Krešić Campbella, zamisliti da sutra Škotska izađe iz Britanije? Mogu, odgovara Campbell. Ustrajna ludost imperijalne politike bacila je bumerang koji će se vratiti: Škotska je prva koja će od Velike Britanije početi raditi malu, dok bi luđak Donald Trump – koji je baš u Škotskoj nazdravio Brexitu – mogao napraviti džumbus i u Americi.
Bio je ovo tjedan veličanstvenih prizora u ‘Bujici’ i da autorska prava na naslov ‘Vječni sjaj nepobjedivog uma’ nisu zauzeta, prišili bismo ga ‘Bujici’. Tihomir Dujmović najprije je konstatirao da je ‘pobjeda nad Španjolskom negacija Milanovićeve politike’, da bi potom mons. Juraj Kolarić ustanovio kako je Isus ‘s desne strane stavio dobre i vjerne, a s lijeve prokletnike koji će gorjeti u paklu. To su oni Milanovićevi, s desne smo mi, a s lijeve oni’.
Saznajemo da je Mrsićev projekt zapošljavanja mladih mrtav. Vlada nije našla novac za njega, ali traži izgovore. Mirando Mrsić pojašnjava kako je stvar gotova. Mirnodopska povijest Hrvatske ne pamti ovako štetočinsku Vladu. Predrag Šustar faktički je ukinuo kurikularnu reformu na kojoj su radile, u dobroj mjeri i u dobroj vjeri, stotine ljudi, mnogi među njima volonterski. Ukinuto je zapošljavanje mladih. Ministar kulture počeo je ukidanjem nevladinih medija. Na HTV-u je u čistki pometeno gotovo 80 ljudi. A reforme? Pokušali su ukinuti pečat, ali nisu uspjeli. U svemu tome ne treba zaboraviti udio Mosta – za sve ovo što danas uživamo možemo zahvaliti moralnom i časnom Boži Petrovu, Gordani Rusak, Ines Strenja-Linić i drugim velikanima koje, ako bog imalo voli ovu zemlju, više nećemo gledati u Saboru, a posebno ne u Vladi.
portalnovosti
Karamarkova presica, N1
Tomislav Karamarko podnosi ostavku. To je, kaže on, moralni čin, jer nije ‘uspjelo preslagivanje’, protiv njega je ‘vođena hajka’, u njoj su korištene izmišljotine, podvale i sl. Kako bi rekao jedan cijenjeni kolega iz Dugopolja, ‘insinuacije su radile svoj posao’. S obzirom na situaciju u kojoj se našao, Karamarko je bio zaprepašćujuće smiren. Sad kad je napustio čelnu poziciju – reći ‘otišao’ bilo bi prerano, jer je ostao u stranci koju vode njegovi ljudi – možemo kazati i pokoju lijepu o njemu. Bio je prvi hrvatski državnik koji je ultimativno forsirao kulturu i zbog knjiga propuštao čak i Dnevnik. A o našoj kulturi, nakon što je na čelo resora postavio svog čovjeka, govorio je cijeli svijet, ‘Le Monde’, ‘New York Times’, ‘Frankfurter Rundschau’… Bila je to Periklova era!
Novi dan, N1
Ministar kulture ukazuje se iznad jame Jazovke. Reporterka N1 Nikolina Zavišić pita ga je li antifašizam u temeljima Hrvatske. Zlatko Hasanbegović standardno mulja, ne odgovara. Novinarka ponovno traži jasan odgovor, ne da se zbuniti. Tehnički ministar ponovno petlja. Ona isto pitanje postavlja i treći put, a on ni treći put ne želi reći što misli. Nešto kasnije ukazuje se Bruna Esih, izaslanica Kolinde Grabar Kitarović: ni ona ne odgovara, isto kao Hasanbegović. Oni se svojih uvjerenja, očito, srame. Ne usuđuju se reći ono što misle. To je i inače slučaj na krajnjoj desnici: većina radikala po Facebooku i društvenim mrežama nema ime, prezime, fotografiju, samo avatar, nick, lažni profil. Svjesni su da su njihova uvjerenja nehumana, ali im ne mogu odoljeti. Ta samosvijest o skarednosti zasluživala bi veću znanstvenu studiju, teren trivijalne TV kritike za nju je bitno preuzak…
Monsieur Klein, Klasik TV
U prvoj sceni filma vidimo golu ženu srednje dobi, u liječničkoj ordinaciji u Parizu 1941. Ona je u krajnje ponižavajućem položaju. Doktor je pregleda: mjeri čeljust, oblik lubanje, duljinu nosa, ušiju, opipava nazolabijalne brazde – tretira je kao komad svinjetine na ulasku u hladnjaču. Diktira svojoj tajnici dijagnozu: prema obliku lubanje moguće je da je žena židovskog, armenskog ili arapskog podrijetla. Upućuje je prema izlazu: mora platiti 15 franaka, da bi nešto kasnije, kao ona kojoj je medicinski, znanstveno dijagnosticirana pripadnost nižoj rasi, bila upućena prema najbližoj plinskoj komori. Fašizam nije bio floskula, pa to ne može biti ni antifašizam. Filmovi poput ovoga (režiser Joseph Losey) sjajno pokazuju, bez ijedne nasilne scene, kakav je bio najizopačeniji sustav koji je čovječanstvo ikada vidjelo. Oni koji ga intimno priželjkuju svjesni su toga, zato se skrivaju iza maski i ustrajno šute o svojim sklonostima.
Dnevnik, HRT
Branimir Farkaš monotonim glasom najavljuje prilog o proslavi godišnjice osnivanja prvog antifašističkog odreda u Brezovici kraj Siska. Na proslavi se, kaže Farkaš, okupilo ‘500 ljudi – neki kažu, nikad manje’. Istina, od državnog vrha – predsjednica, Sabor, Vlada – nije se pojavio nitko, a od poznatijih imena samo bivši predsjednik Ivo Josipović. Činjenicu da je premijer Tihomir Orešković kao izaslanicu poslao ministricu uprave možemo shvatiti kao izraz anglosaksonskog poimanja humora. Već u najavi sljedećeg priloga, onog iz Jazovke, Farkaš pod golemim križem s videozida objašnjava kako su borbu protiv fašizma pokrenuli komunisti, koji su ‘pritom planirali iskoristiti priliku za rušenje postojećeg društvenog sustava’. ‘Vlast koju su poslije uspostavili bila je totalitarna i mnogima je donijela stradanje. Obračun ne samo sa zločincima nego i s neistomišljenicima bio je često surov, a ljudi su ubijani po kratkom postupku, bez suđenja i prava’, objašnjava Farkaš. Lijepo. Totalitarna i zločinačka vlast rušila je određeni društveni sustav iz revolucionarnih motiva i pritom se služila nasiljem, to će biti zaključak koji će mali Perica izvući gledajući Dnevnik. Kad mali Perica odraste, uočit ćemo ga na tribinama gdje viče ZDS ili kako na travnjaku crta svastiku. Zašto je ovo prvo dopustivo, a ovo drugo skaredno, samo nebo zna.
Otvoreno, HRT
Dejan Jović briljira u emisiji na temu Brexita: brojke koje iznosi jasno pokazuju da je Britanija za nas druga planeta. U tu se zemlju godišnje useljava oko 300 tisuća ljudi, dok se oko dvije stotine iz nje isele – tamo je veliki propuh. To je pravi, dinamični svijet koji katkad nije u stanju izdržati prenaprezanja koja proizlaze iz zadataka koje si je sam postavio. Upravo je Britanija, naime, prednjačila u liberalizmu, doktrini slobodnog kretanja ljudi, roba i kapitala, da bi sad, unatoč sjajnoj konjunkturi, Britanci propucali koljena i osudili svoju zemlju, u kojoj nekoć sunce nikad nije zalazilo, na sudbinu ocvalog imperija, zemlju zalazećeg sunca… U Britaniji posljednjih 300 godina nije bilo revolucija, Cromwell je bio zadnja krvava epizoda, Britanija je bila srce slobodnog, naprednog, civiliziranog svijeta, a sad ih je uhvatio balkanski sindrom. Ali ne samo to. Vedrana Pribičević ukazuje na važnu dimenziju problema: ako u propulzivne industrije, poput IT-a, svake godine u Britaniju dođe nekoliko desetaka tisuća vrhunskih stručnjaka iz cijelog svijeta, koji nemaju ništa i ne mogu birati ali su sjajni znalci, onda poslodavci nemaju ama baš nikakav razlog da im dižu plaće. To domaću radnu snagu vodi u očaj i time se stvara protivljenje tako velikom valu useljenika – riječ je, jednostavno, o surovoj konkurenciji. Mladi Britanci su, inače, listom glasali za ostanak u Uniji, dok su stari glasali za izlazak.
RTL Danas
Hrvoje Krešić ulovio je u Londonu Alastaira Campbella, najpoznatijeg svjetskog spin doktora, čovjeka koji je zaslužan za rođenje čudovišta koje se odaziva na ime Tony Blair, a danas je poznat kao bivši britanski premijer, skupi predavač na elitnim sveučilištima (naplaćuje desetke tisuća funti za svako predavanje), vlasnik 27 kuća i stanova, te drugi najodgovorniji pokretač invazije na Irak, rodnog mjesta svih današnjih nesreća Zapada. Da američka i engleska vanjska politika nakon 2003. nisu krenule s besmislenim, zločinačkim, serijskim razaranjem sekularnih država (Irak, Libija, Sirija), prema Europi se 2015. nikad ne bi uputilo onih milijun i pol ljudi koji su Engleze uvjerili da im prijeti invazija i dalo im presudan impetus za napuštanje EU-a. Možete li, pita Krešić Campbella, zamisliti da sutra Škotska izađe iz Britanije? Mogu, odgovara Campbell. Ustrajna ludost imperijalne politike bacila je bumerang koji će se vratiti: Škotska je prva koja će od Velike Britanije početi raditi malu, dok bi luđak Donald Trump – koji je baš u Škotskoj nazdravio Brexitu – mogao napraviti džumbus i u Americi.
Bujica
Bio je ovo tjedan veličanstvenih prizora u ‘Bujici’ i da autorska prava na naslov ‘Vječni sjaj nepobjedivog uma’ nisu zauzeta, prišili bismo ga ‘Bujici’. Tihomir Dujmović najprije je konstatirao da je ‘pobjeda nad Španjolskom negacija Milanovićeve politike’, da bi potom mons. Juraj Kolarić ustanovio kako je Isus ‘s desne strane stavio dobre i vjerne, a s lijeve prokletnike koji će gorjeti u paklu. To su oni Milanovićevi, s desne smo mi, a s lijeve oni’.
Dnevnik, Nova TV
Saznajemo da je Mrsićev projekt zapošljavanja mladih mrtav. Vlada nije našla novac za njega, ali traži izgovore. Mirando Mrsić pojašnjava kako je stvar gotova. Mirnodopska povijest Hrvatske ne pamti ovako štetočinsku Vladu. Predrag Šustar faktički je ukinuo kurikularnu reformu na kojoj su radile, u dobroj mjeri i u dobroj vjeri, stotine ljudi, mnogi među njima volonterski. Ukinuto je zapošljavanje mladih. Ministar kulture počeo je ukidanjem nevladinih medija. Na HTV-u je u čistki pometeno gotovo 80 ljudi. A reforme? Pokušali su ukinuti pečat, ali nisu uspjeli. U svemu tome ne treba zaboraviti udio Mosta – za sve ovo što danas uživamo možemo zahvaliti moralnom i časnom Boži Petrovu, Gordani Rusak, Ines Strenja-Linić i drugim velikanima koje, ako bog imalo voli ovu zemlju, više nećemo gledati u Saboru, a posebno ne u Vladi.
portalnovosti
