U Sibinju, kod Slavonskog Broda, postoji Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo s klubom zatvorenog tipa. Idealno okupljalište za skupinu uspješnih muškaraca, recimo direktora svih Operatora distribucijskog sustava Hrvatske elektroprivrede, kojih je ukupno 21, kao i njihovih još toliko suradnika i suradnica. Daleko od svjetla javnosti, u miru i sabranju rečena su gospoda, pripadnici jedne vrlo specifične društvene elite, u OPG došli da meditiraju uz slavonskobrodskog pjevača Marija Mioča i njegov sastav. U Brodu je, međutim, odmah tu kod Sibinja, i državna granica s Bosnom i Hercegovinom. I slučaj je, eto, htio da se na granici pojavi Hanka Paldum, i da pritom ima nekih problema, je li s carinom ili s pograničnom policijom, to ne znamo. I onda se znamenita pjevačica javila svom starom prijatelju, vlasniku OPG-a i rečenog privatnog kluba, koji joj je onda ponudio da se, dok se problemi ne riješe, doveze do njegova gazdinstva. Ona je došla, i zapjevala…
Cijeli taj događaj, onako kako smo ga ukratko najavili, djeluje kao siže neke pripovijetke Gabriela Garcije Marqueza. Recimo da se sve događa negdje blizu granice Kolumbije i Venezuele, a pjevačica, recimo, da je neka venezuelanska Hanka Paldum. Marquez bi se, koliko ga poznajemo, u svojoj priči usredsrijedio na dvije stvari: na vrstu problema koji je pjevačica mogla imati na granici, i na stvarne razloge zbog kojih su se ugledni direktori okupili u zatvorenom klubu, tako daleko od svjetala velegrada.
U Hrvatskoj, međutim, za ovaj neobični događaj – i za okolnosti da folk pjevačica iz komšiluka pri pograničnom problemu naziva vlasnika zatvorenog kluba, a on joj govori da mu dođe malo u klub dok se problem ne riješi – nikada ne bismo ni doznali, e da nije Drage Hedla i Telegrama. I još nešto je specifičnost u odnosu na Kolumbiju: u Hrvatskoj HEP je središte financijski najpodatnijih kriminalnih slučajeva, pa ne bi bilo pretjerano da kažemo kako je struja za hrvatske kriminalce ono što je koka za kriminalce u Kolumbiji, kao i da je struja za korumpirane hrvatske vlastodršce ono što je koka za korumpirane vlastodršce u Kolumbiji.
Drago Hedl, kao i Marquez što je bio, novinar je i romanopisac. I u svojoj sedamdeset i petoj, daleko najvažniji je hrvatski istraživački novinar. Ali za razliku od Marqueza, tog rodonačelnika magijskog realizma, Hedl je sklon sirovom realizmu. Taj magijski detalj, po kojem je Hanka imala problema na granici pa došla u klub zapjevati i opustiti se, koji bi djelovao uvjerljivo u Marquezovom pripovijetci, dok u hrvatskoj stvarnosti više zvuči kao sirova laž, pripada imaginaciji vlasnika OPG-a i zatvorenog kluba u kojem su meditirali HEP-ovi direktori. Naravno da se mi nipošto ne bismo odvažili reći da ova verzija i jest sirova laž, nego bismo samo, raspravljajući o žanrovima u književnosti, u novinarstvu i u čovjekovoj stvarnosti, rekli da zvuči kao sirova laž.
U zemlji pomalo zaumnih pljački, kakva je, recimo, pljačka struje u režiji obitelji Škugor, svaka moguća rasprava o istini i laži zvučat će kao larpurlartizam, kao što će i novinarstvo kakvim se bavi Drago Hedl biti čisti magijski realizam. Jer jedino se argumentima magijskog realizma može ustvrditi da Hanka Paldum nije u zatvorenom klubu, pri tajanstvenom OPG-u, pjevala na račun HEP-a, nego da je pjevala zato što je imala nekih manjih problema s procedurom carinjenja novog kazetofona. No, postoji nešto što je trajno zanimljivije i od toga je li HEP platio Hankin nastup, te hoće li zbog toga poskupiti struja: kako je moguće da skupina direktora kadroviranih s ove ili one razine Hrvatske demokratske zajednice, redom, dakle, konzervativaca, katolika i hrvatskih domoljuba, da ne kažemo nacionalista, meditira uz nastup Hanke Paldum, a ne, primjerice, kakvoga crkvenog zbora ili barem hrvatskog pjevača ili pjevačice? I kako je moguće da HDZ istodobno putem Ministarstva kulture, HRT-a, Matice hrvatske i ostalih državnih institucija i poluga informativne moći, vodi kulturni rat protiv tobožnjeg fantoma Jugoslavije, protiv nepodobnih književnih festivala i inih kulturnih manifestacija, te općenito protiv viška kosmopolitizma u živoj hrvatskoj kulturi, a istodobno isti taj HDZ derneči uz Hanku Paldum? Odgovor je jednostavan: tako što je Hanka upisana u njihov kulturni kod, kao što su Aleksandra Prijović, Ceca Ražnatović ili Milica Pavlović upisane u kulturni kod njihove djece…
Hanka je, naime, jedna od najdugovječnijih junakinja našeg doba. Rođena u Čajniču, u istočnoj Bosni, 28. travnja 1956, od sredine sedamdesetih snima folk hitove, snažnoga kafanskog potencijala. Prvi njezin veliki hit, pjesmu “Zelene oči”, napisao je jedan od prvaka žanra, Mijat Božović. Srbin s Kosova, koji je došao u Sarajevo studirati muziku, i umjesto da postane slavni dirigent, stvarao je kulturu prezrenih. Godinama nakon Hanke, Mijat će stvarati i Cecu. Ubrzo zatim Hanka sa svojim dugogodišnjim partnerom Muradifom Brkićem usred socijalizma stvara privatnu diskografsku kuću, nakon čega će niz redom antologijskih pjesama za nju napisati Milić Vukašinović. Bivši kratkotrajni bubnjar Bijelog dugmeta, koji će, gnjevan na Bregovića, osnovati heavy metal trio Vatreni poljubac, i postati samozvani gitarski heroj, i glazbeno je, i pjesnički bio mnogo, mnogo darovitiji od onoga protiv kojeg se pobunio. Jedino što nije bio od njega pametniji. I kada je, posve logično i očekivano, dospio u materijalne poteškoće, Milić Vukašinović je krenuo pisati za Hanku. Te njegove pjesme, uz onu jednu Mijatovu, ne samo da će četrdesetak godina kasnije predstavljati okosnicu njezina repertoara, nego će biti temelj gotovo svakoga balkanskog kafanskog repertoara. Ako u nekoj mračnoj krčmi, do koje vodi neasfaltiran put, ili u nekom klubu zatvorenog tipa, gdje uz nedopuštene ljubavi, a možda i nedopuštene supstance, možete u miru meditirati uz glazbu, već ne uživate uz ustaške ili uz četničke pjesme – recimo zato što je društvo takozvano mješovito – tada ćete sasvim sigurno do jutra čuti barem tri pjesme koje je Milić Vukašinović napisao za Hanku Paldum.
S dolaskom demokratskih promjena, koje će nam donijeti i blagodati rata u Bosni i Hercegovini, prirodno će se transformirati i umjetnička pojava Hanke Paldum. Ono čemu je do jučer prirodni ambijent bila kafana (ne možemo reći kavana, jer to jedno slovo kao da mijenja samu bit ugostiteljskog objekta o kojemu je riječ), biva preseljeno u koncertne dvorane, sagrađene u socijalizmu, za potrebe simfonijskih orkestara. I sam ću se tako jedne večeri, na samom početku novog tisućljeća, zateći u velikoj dvorani Lisinski, na koncertu Hanke Paldum. U to vrijeme ona će već biti bosanska i bošnjačka nacionalna diva, ispod čijeg će imena na plakatima pisati “kraljica sevdaha”. Istina, neće Hanka imati previše veze sa sevdalinkama, nego će sevdah biti neki poželjan nacionalni i ideološki konstrukt, koji će u Bosni uz njezino ime imati jednu svrhu, a izvan Bosne drugu svrhu. U Zagrebu, recimo, u Lisinskom, na koncertu na kojem je bio i tadašnji predsjednik Republike Stipe Mesić, o kojemu Hanka uvijek govori kao o svom dobrom prijatelju, riječju sevdah se prikriva stanoviti kulturološki nesporazum sa samim sobom. Naime, kako da objasnimo tu promjenu unutar vlastitih identiteta i kulturnih interesa, koja je s jedne strane dovela do toga da je kafanska muzika osvojila Lisinski, i da smo kafansku muziku počeli tumačiti kao element vlastitoga kulturnog elitizma? Ono što je Mića (naglasak na drugog slogu) Vukašinović napisao u vjeri da stvara drugorazredni i komercijalni dio svoga opusa, seli se u središte naših kulturnih interesa.
Poslije su stigla neka nova, još mnogo mrzovoljnija vremena. Hanka je već bila gospođa u godinama, pa će doći Kolinda kao neka manje draga i simpatična verzija Hanke, koja neće znati ni pjevati, ali mene će, svaki put kad se negdje pojavi, podsjećati na moju bivšu sarajevsku sugrađanku, čija će se karijera malo-pomalo gasiti onako kako se gasilo i sve drugo. Ukus neprosvijećene svjetine, glazbeni, politički, općekulturni, postajao je sve gori i gori. Neke nove djevojčice i dječaci, pogleda tupih i dobronamjernih kao u prejedenih ajkula, slušaju danas neku mnogo strašniju muziku, koja je, međutim, proizašla iz muzike koju je izvodila i Hanka Paldum. Stoga ima nečega ganutljivog u tome što su HEP-ovi direktori izabrali upravo nju, kao onu koja će imati problema na granici, pa će doći na seansu njihove transcendentalne glazbene meditacije. Mnogo je to bolje nego da je na granici probleme imala Milica Pavlović, pa da je zapjevala: “Ona nosi Pradu, a ja samo grudi gole,/ pa će stare rane jače da je bole./ Ona nosi Pradu, puca u ekstazi,/ šteta što će lutka sama da se mazi.”
U odnosu na ovo, Mićine su pjesme u Hankinoj interpretaciji gregorijanski korali. A to je dokaz da vlasnik kluba ne laže. Ne bi HEP platio Hanku, nego bi platio Milicu.
