Toga dana, petak 29. 7. daleke 1938. godine, bila je paklena vrućina. Prethodne večeri, Tihomir, zvan Boem, baš je zaglavio. Prvo je popio nekoliko pića u dvije gostionice u središtu grada, a onda je zaglavio u restoranu na željezničkom kolodvoru. U tom restoranu nije se samo spravljala dobra hrana, naročito nadaleko poznati grah s kobasicom i suhim mesom, nego su tu u kasne sate znale dolaziti i malobrojne prijateljice noći, vabeći podnapite muškarce spremne odriješiti kesu i odvesti ih ili u svoj stan ili u sobu u obližnjem hotelu Zrinjevac, gdje bi im pružale profesionalne usluge uz korektnu cijenu.
Kada se već spominje prvoklasni grah ima jedna anegdota, neprovjerena priča ili ipak istiniti događaj koji se zbio prije nekoliko godina.
Točno u 22 sata, po redu vožnje što onda baš nije bilo uobičajeno, parnjača je ulazila na jedan od perona u brodsku željezničku stanicu. Prošavši rampu u produženoj Olivinoj ulici, garavi strojovođa umornim pokretom ruke povuče ručicu. Začu se snažan, gotovo ponosni pisak koji kao da kaže: "Evo me ljudi, ne kasnim." Lokomotiva stade uz veliku cisternu s vodom. Dok se je žedna lokomotiva punila vodom, željeznički službenik je ogromnim čekićem išao od vagona do vagona i lupao po kotačima. Nekolicina putnika je s bocama hitala ka željezničkoj česmi. Iz nekoliko cijevi neprekidno je curila hladna veoma pitka voda. Žedni putnici bi se prvo do mile volje nasitili vode, a onda bi žurno, vječno se bojeći da će vlak požuriti bez njih dalje k Zagrebu, točili vodu u boce i trčali ka svojim vagonima. Zalud bi kondukter pokadkad povikao:
- Ama, ljudi, zar ne vidite da se i lokomotiva poji vodom. Đe si vidio, bre, da juri voz bez lokomotive.
- Sigurno je sigurno - uzdihano bi mu uzvratio pokoji putnik. Jedna žena, unatoč godinama još uvijek privlačna, prosu se taman ispred konduktera na sitne kamenčiće između kolosijeka.
- Ženo, polako, mogla si bez potrebe izgubiti glavu - promrmlja kondukter dok joj je pomagao ustati.
Nesretna žena zgrabi svoju bocu iz koje je isteklo nešto vodie i požuri u svoj vagon.
Odjednom nasta strka. Ranžirka je iz vlaka izdvojila jedan posebni vagon i parkirala ga na slijepi kolosijek. Prije toga je iz vagona izašao visoki čovjek odjeven u elegantno odijelo. Diskretno su ga pratila dva ogromna čovjeka u kožnim jaknama. Prije nego je elegantni čovjek ušao u staničnu zgradu jedan lokalni šaljivdžija, potpuno pijan, dobaci:
- Gle, gle, kakva elegancija. Sigurno se parajlija uželio dobre ševe u Šangaju.
Elegantni ga nije udostojio ni pogleda. Jedan od pratilaca zastade ispred pijanca i siknu:
- Odbij, mrcino.
Pijanac, na svoju nesreću, nije uočio prijetnju u glasu ogromna čovjeka, Veselo reče:
- A što se ti miješaš, gorilo.
Pljas! Zvonko odjeknu pljuska po obrazu nesretnika. Ovaj zajauka, tri puta se okrene oko svoje osi i pade na pod. Kad su se elegantni stranac i pratnja izgubili u staničnoj zgradi, pijanca je jedan policajac odveo u policijsku sobu u postaji na daljnju obradu.
Elegenatni je sigurnim korakom ušao u stanični restoran i zauzeo jedno mjesto u uglu. Pratioci zauzeše stol kraj njegovog. Jedan od njih pozva prstom konobara. Ovaj kao hipnotiziran priđe. Čovjek u kožnom kaputu mu nešto došapnu. Konobar problijedi i snishodljivo, duboko se klanjajući, drhtavim glasom priupita elegantnog čovjeka:
- Dobra večer! Ekselencija, što izvoljevate naručiti?
Elegantni naruči grah s kobasicom, suhim rebrima i kiselim kupusom za sebe i pratnju. Jeo je polako, meraklijski, s profinjenim baratanjem priborom, što se za njegovu pratnju ne bi moglo reći, koji su brzo trpali hranu u trbuh. Osoblje restorana i nekolicina gostiju su zadivljeno gledali nepoznatog. Kasnije su se kunili da je pojeo dvije, a neki su se zaklinjalji i tri porcije graha. Od prijateljica noći bila je prisutna samo Ljilja. Crnka raskošnih oblina, tridesetih godina. Ostale su već otišle svoji poslom. Javno prezrenim, a potajno upražnjavanim od pojedinih uglednih licemjera.
Ljilja je sjedila za stolom s brkatom ljudinom, strojovođom koji je prije pola sata dovukao umornog ćiru s napornog puta iz Bosne. Tamanio je ogromne količine finog gulaša i sve to obilato zalijevao s pivom. Ljilja, već malo pripita, trustila je konjak.
- Odoh ja kod njega - zapličući jezikom obrati seo na brkatom.
- Koga?
- Kako koga? Elegantnom! Tu bi moglo biti dobre zarade.
- Ne bih ti preporučio.
- Zašto?
- Velika je to ličnost. Prate ga gorile, svi se klanjau, taj može do mnogih žena i nije mu stalo do takvih kao ti.
- Bezobrazniče!
- Samo sam realan.
- A tebi je slatka moja mačkica.
- Je, ali on za takve kao ti ne mari.
Osjednom se Ljilja usta i gegajući se uputi k stolu elegantnog čovjeka. Odamh se usta jedan od pratitelja i zaustavi je prije nego je uspjela doći do stola s neznancem. Pratilac uhvati Ljilju za ruku i reče oštro:
- Nema pristupa gospodinu.
- Pusti me, majmune. Imam prijedlog za otmjenog gospodina.
- Ne prima prijedloge, ženo.
- Moj će primiti. Nudim mu p.č.e. besplatno jer je poseban.
- More, odbi ženo. On nije zainteresovan.
- Ajde u p.z.u. materinu, ružni - blebetala je supijana Ljilja i pokuša ošamariti snažnog čovjeka. Ovaj je uhvati za ruku i malo stisnu. Ljilja kriknu. Strojovođa poskoči. Poskoči i drugi pratitelj neznanca. Pristupi strojovođi i stavi mu pod nos ispravu. Ovaj prvo pozeleni, problijedi, zagrcnu se i reče:
- Oprostite ljudi, nesporazum. Ljiljo, pijanduro, dolazim odmah za stol.
Ljilja posluša kao psić, sjede za njihov stol. Znala je ona kad strojovođa govori tim tonom da je u pitanju nešto veliko.
Za cijelo to vrijeme otmjeni je čovjek mirno jeo svoje jelo i pio svoje piće. Lokalno prvoklasno vino. Nije uputio ni pogleda na scenu ispred sebe. Kad je završio s jelom, zapali skupocjenu cigaru, povuče par dimova i pozva konobara da plati. Ovaj mu snisholjivo reče da gazda poručuje da mu je čast poslužiti takva gosta i da kuća časti. Neznanac se zahvali i maši za novčanik. Izvuče novčanicu i diskretno je pruži konobaru. Ugledavši novčanicu konobar se zagrcnu. Jedva promuca:
- Ali, puno je.
- Uzmi - zapovjedno će gost.
Konobar se udalji, neznanac pozva jednog pratioca, nešto mu reče i ovaj se izgubi u noć. Upravo je dolazio brzi vlak iz Beograda za Zagreb. Opet ista scena. Dok se umorna lokomotiva opskrbljivala vodom, prikačen je luksuzni vagon tajanstvenog stranca. On uđe skupa s dva pratioca i začu se pisak lokomotve. Otpravnik lokomotive da znak i kompozicija se, uz iskrenje ispod kotača lokomotive, pokrenu. Kasnije se doznalo da se radilo o članu kraljevske obitelji, koji se zaputio u Zagreb rješavati važne državničke probleme.
Nakon nekoliko dana Josip, zvani Bik, koji je one noći imao čast posluživati visokog gosta iz Beograda, ušao je u brijačnicu, koja se nalazila preko puta staničnog restorana. Dijelio ih samo uski hodnik. Josip je bio mlad čovjek, prosječne visine, mršav. Lice mu podbulo i crvenkasto, što je odavalo sklonost kapljici. Brico, Pišta, je sušta suprotnost. To je isto još mladi čovjek, nižeg rasta, guste crne kovrđave kose, njegovanih brkova. Kratkih je nogu, zdepast.
Josip se udobno smjesti na stolicu i prepusti se spretnim Pištinim rukama.
- Što to čujem, Josipe, baš si ti služio visokog gosta iz Beograda.
- Dogodilo se.
- I?
- Što i?
- Je li škrt?
- Nije. Dao mi je toliku napojnicu da sam s njom uredno platio Ljilju za njezine usluge, evo tebi šišanje i uzet ću buket cvijeća za moju curu Nenu.
- E, moj Bik. Baš si ti čudan svat. Plaćaš Ljilji njene usluge, a imaš lijepu curu.
- Pišta, Pišta. Da ja čekam da mi ona da jaja bi mi se otegla do koljena i eksplodirala. Znaš i sam kakve su već naše brodske frajlice. Kod većine ništa do vjenčanja, akoj i popusti sigurna je da će je dečko oženiti. Zato i služe ovakve kao Ljilja. Platiš, isprazniš se, nestaje napetosti. Plaćanjem prestaju sve tvoje obaveze prema njoj.
- A što je s njenim dostojanstovom?
- Većina kurvi više drži do dobro plaćenog seksa nego do svog dostojanstva. Ove naše fufice s kolodvora svoj posao rade samostalno i nitko ih na to ne tjera. Jednostavno im se ne da biti supruga, majka, domaćica.
- Ali, zar ti se ne gadi gurati tamo gdje guraju svi oni koji plate?
- Ni najmanje. Opere se i dobro.
- Ne bojiš se zaraze.
- Koristim kondom. Još nikada nije pukao, a i da pukne ćenu valjda baš ja biti taj baksuz da naletim na zaraženu. Nego, nemoj se praviti svetac. Ti takvih problema nemaš jer si se rano oženio. Da nisi tko zna. Možda bi i ti koristio usluge prodavačica ljubavi.
- Nikada. One ne prodaju ljubav nego svoju p.z.u. Ne dam novce za to. Radije bih onanirao.
- Meni je draže da ga spakiram među ženske noge, makar pripalade prostitutkama, nego da onaniram, ali svatko ima svoj izbor.
No, vratimo se mi našem junaku, Boemu. U restoranu je popio još jedno pivo, a onda mu se za stolom pridružila jedna već pomalo ocvala, ali još uvijek privlačna, dama. Bila je oniska, lijepa lica, puna pudera, ogromnih dojki i velike oble guze. Taman je onakva kakve privlače pažnju našeg Boema.
- Svaka čast tankoguzim i malosisatim ženama, ali ja, brate, volim kada imam za što uhvatiti - znao je on govoriti, kda bi se malo podnapio.
Dama, Maruška, radosno ga pozdravi i naruči pivo iz krigle. Reče:
- Boem, ionako nema posla, hajde ti mane časti s kojim pivom, a ja ću tebe s mojom mačkicom.
Tako je i bilo. Završili su u njezinom stanu u Mesićevoj ulici, blizu kuće u kojoj je živio Tihomor s ocem, majkom i mlađom sestrom, koja je išla u treći razred gimnazije.
Tihomir je napunio 27 godina. Završio je zanat za trgovca, ali mu se nije dalo raditi, pa je krao Bogu dane, smucajući se po gradu s ne baš pretjerano dobrim društvom. Badavadžije kao i on, lake žene, pijanci, kartaroši. Zato su ga i nazvali Boem. Naravno da se roditeljima nije svidio takav njegov način života. Već su više puta pričali o tome, a on je uvijek obećavao da će se zaposliti idući mjesec.
Ustao se blizu podne. Zabrinuta majka mu je skuhala kavu i pripremila zakašnjeli doručak. Bili su sami. Otac je odavno otišao raditi u Tvornicu vagoan, a sestra je bila na nastavi.
- Sine, teško te mogu takvog gledati - brižno će majka.
- Kakvog to? - gotovo veselo uzvrati sin.
- Provodiš noći tko zna gdje, pijep, a i društvo ti nije najbolje.
- Najbolje?! Sama ološ.
- Eto, i sam priznaješ. Većina dečki tvojih godina odavno radi, oženili su se, imaju djecu, a ti propadaš.
- Majko, sve što si rekla točno je, ali za sada se ne mogu promijeniti.
- A kada ćeš ako nećeš sada, sine?
- Ne znak kada, ali ću se popraviti. Evo, obećavam ti.
- U redu, vjerujem ti.
Nakon doručka, Tihomir se uputio na kupanje na Savu kod mlina, 300 metara uzvodno od mosta. Žetva je te godine bogata pa mlinar Ilija ima posla preko glave. Mostić koji je spajao mlin sa kopnom bio je spušten, a žeteoci su preko njega donosili svoj urod. Ilija je bio majstor svog zanata, tako da se je od žita dobivalo prekrasno brašno, pa žeteocima nije bilo mrsko ostavljati Iliji ušur. E, koliko su samo puta vrijedne ruke domaćica od tog sjajnog brašna spravljale mirisni kruh. Bilo pšenični, bilo miješani s kukuruznim brašnom. Dječurlija nije mogla iščekati da se takav kruh ohladi pa je dosađivala majkama da im ga daju onako toplog i mirisnog. Majke bi gunđale, ali bi onda gotovo sve pupuštale i davale svojoj djeci to remek djelo od kruha.
- Polako, polako, dijete, Bog s tobom. Ne gutaj tako brzo taj kruh. Može ti zapeti u grlu, a i nije zdravo - zabrinuto bi majke zborile djeci.
Uzalud! Srećom su djeca imala zdrave želuce pa se rijetko događalo da nekome od njih pozli.
Kada je Tihomir došao do vodenice ona je radila punom parom. Lopatice koluta neumorno su zaranje u Savu i istresale vodu u korito. Tihomir se lijenim pokretima skinu. Osavši u gaćama skoči u vodu i zapliva prema lopaticama. Zaroni i majstorski se pope na jednu od njih. Kada se lopatica uzdigla na najvišu razinu on se odvoji odnje i u divnoj lasti baci u vodu. Kada je izronio dočeka ga Ilija riječima:
- Jednom ćeš, moj Boem, zbog ovoga izgubiti glavu.
- Neću Ilija, ne boj se - veselo uzvrati Tihomir.
Ilija se vrati svom poslu, a Tihomir se nakon sunčanja vrati kući. Taman na ručak.
Uvečer se uputio u uobičajenu skitnju. U gostionici Cvijić (nalazila se uz Savu, tamo gdje je danas dvorana I. B. Mažuranić) dvije lake žene su se dosađivale. Nakon nekoliko pića veselo se društvo uputi stazom, uzvodno Savom, ka vodenici. Kada su prolazili ispod mosta njim je vozio ćiro ka slavonskobrodskoj stanici. Nedaleki signal je bio zatvoren pa garavi strojovođa povuče ručicu. Začu se umorni pisak malenog uskotračnog vlaka.
U blizini mlina začuše zvuk šargije i Ilijin polupijani glas. Bio je veso jer je bilo dosta posla, a gdje je posla tu je i zarade. Kada šargija na trenutak zašuti, valjda da Ilije trgne malo rakije, oglasi se Tihomir:
- Ilija, evo nas.
Na vratima vodenice, pojavi se Ilijina krupna glava.
- Dođite, ima rakije i za vas.
Ilija spusti mostić. Jedna od dama umalo pade u Savu. U zadnji čas je prigrabiše snažne Tihomirove ruke.
- Branka, nisi se valjda toliko naroljala - uzviknu Ilija.
- A ti si kao trijezniji - izfrflja pijana dama.
Pilo se, šargijalo, pjevalo, seksalo do jutra. Osvanula je subota. Oko 7 sati sunce probudi prvo Iliju, onda i ostale. Tada se Tihomir sjeti da se večeras igra prva nogometna utakmica u Sl. Brodu pod rasvjetom u Osječkoj ulici. Sastajali su se osječki Hajduk i domaća Marsonija, za koju je nastupao i Tihomir, naravno onda kada je bio na raspolaganju treneru. Ponekad se znalo dogoditi da zbog pića izostane s utakmice, ali je ovaj puta odlučio doći i odigrati utakmicu pod rasvjetom.
- Društvo, odoh skočiti u Savu da se malo osvježim, a onda jurim kući - obavijesti Boem društvo.
- Kuda žuriš? - znatiželjno će Branka.
- Večeras imam utakmicu. Dolaze Osječani.
Prvo ode Tihomir, ubrzo i dame. Osta Ilija. Već je kasnio s radom, a žita kao u priči. "E, ludi Ilija, opet si zaglavio", pomisli kada osta sam.
...
Tihomir je stigao na stadion u Osječkoj ulici jedan sat prije početka utakmice. U tom trenutku sunce je na zapadu zalazilo ispod oblaka. Uskoro se je nebo na cijelom zapadu obojilo jarkom crvenom bojom. Pala je noć i upalili su se reflektori. Po prvi puta se je u Brodu odigravala nogometna utakmica pod rasvjetom, pa je bila razumljiva uzbuđenost prijatelja ove sportske igre. Bio je to veliki događaj za mali mirni slavonski gradić na lijevoj obali Save. Već su pomalo počeli pristizati gledaoci iz ovog ali i susjednog Broda s desne obale velike rijeke Save, kao i ljubitelji nogometa iz okolnih sela. Većina ih je dolazila pješke, a oni malo udaljeniji od stadiona na biciklima. Na improviziranom parkiralištu, kojega je čuvao redar, bilo je čak i nekoliko motora i jedan automobil. Kažu da je Ibro, koji je čamcem taksirao godinama Savom između dva Broda, taj dan zaradio kao nikada. Umoran, iza ponoći, kada se vratio kući, radosno je skupa sa ženom, koja ga je budna čekala, brojao novac.
- Ovoliko, bolan, ne zaradiš ni u dvadeset običnih dana - prela je žena.
- Ja, vala. Ali sam se i naradio.
Čim je trener pogledao Tihomira u lice sve mu je bilo jasno. Opet je imao burnu noć punu alkohola. Nerado, jer je Tiho bio dobar igrač, pozva ga trener u kut svlačionice i reče mu:
- Boem, opet si zaružio.
- Malo.
- Eh, da je malo. Pa ti jedva gledaš. Nemaš snage za cijelu utakmicu. Prijateljski je ogled pa sam se dogovorio s protivničkim trenerom da možemo zamijeniti tri igrača tokom utakmice. Ti ćeš ući tokom utakmice.
- Dobro.
Na radost dobrano popunjenog gledališta utakmica konačno poče. Marsonija je pobijedila goste 3:1. Sudio je renomirani brodski sudac Dittrich. Zgoditke za domaćina postigao je Novšak. Klasični hat-trick. Kod jednog od njih sudjelovao je i Tihomir, koji je u poluvremenu ušao u igru. Po desnom krilu pretrčao je spornog beka i felširano centrirao pred gol. U buketu igrača najviši i najspretniji bio je Novšak. Elegentan naklon, oštar udarac glavom pod prečku i urenebes u gledalištu.
Sve je na toj utakmici bilo dobro osim rasvjete u gledalištu. Tu lošu rasvjetu iskoristio je lokalno fakin Boro. Koristeći mrak uštinuo je za lijepu guzu ljepoticu Lidiju. Ova se okrenu, Boro je utonuo u mrak, a iza Lidije sjedio je pijani buljooki Štef.
- Štef, sram te bilo - cijuknu Lidija.
- Zašto? - frfljajući će Štef.
- Još pitaš?
- Gledam utakmicu, ostavi me na miru.
- Ostavi ti mene na miru, bezobrazniče.
- Pijan jesam, bezobrazan nisam.
- I pijan si i bezobrazan.
- Nisam bezobrazan.
- Ako me još jednom uštineš za stražnjicu, bit će pljuska.
- O kakvom štipanju govoriš?
- Znaš ti.
- Bit ću iskren. Ja bih da mi dopustiš tvoju lijepu guzu ljubio a ne štipao.
- Kuš, sram te bilo.
Nakon par minuta lukavi Boro ponovi štipanje. Iako je bio brz njegov je pokret uočio pijanac. Kada se zaprepaštena Lidija okrenula promumlja, jednako zaprepašten Štef:
- Nisam ja, Boro te uštinuo.
- Bezobrazniče! Još i lažeš - kriknu Lidija i odalami snažnu šamarčinu nesretniku. Kada se pobunio puknula je i druga pljuska. Tko zna kako bi se završilo da nisu došla dva redara i odvukla Štefa izvan igrališta. Dok su ga vukli, nesretni Štef je vikao:
- Nisam ja. Boro, on ju je štipao.
Podmukli Boro se cinično smijuljio, ali se nije više usudio ponoviti svoj "pothvat".
...
Stigla je jesen 1940. godine. Velika europska država Poljska odavno je već pod čizmom nacističke Njemačke. Strašni njemački ratni stroj brzo je pregazio i porazio nemoćnu poljsku vojsku. Njemački oficiri već su mjesecima uživali u velikim lijepim kućama i stanovima poljskih ljudi. Lake žene brzo su se prilagodile situaciji i našle ljubavnike u okupatorskoj vojsci. Životni standard im je nešto narastao, moral i ugled znato opao. Neki dični muževi dali su se u službu okupatora. Počeo je prljavi lov na nesretne Židove i protivnice nacista. U ime napaćenog njemačkog naroda i slavu velikog vođe počela je priprema za strašni genocid u kojem je stradalo samo Židova 6 milijuna.
Sve je to pomno pratio naš Tihomir. Predosjećao je što će uskoro uslijediti. Kad požele, nacisti će pregaziti, pod ovim ili onim izgovorom, Jugoslaviju, a iz boce će izaći strašni duh nacionalne i vjerske netrpeljivosti. Ekstremisti, koji se u kriznim situacijama snalaze kao riba u vodi, pridružit će se pobjednicima, nacistima, i započet će svoj krvavi pir.
Tihomir je bio apolitičan mladi čovjek. Bio je hladan i suzdržan i prema crvenima i prema crnima. Nije mu padalo ni na kraj pameti da u ime ove ili one ideologije ubija, pali, siluje. Ne, on neće biti sluga ni jednima ni drugima. Prvo će crni satirati neistomišljenike, a onda bi, ako pobijede u ratu, isto činili i crveni prema poraženima. Tu nije bilo mjesta za nekog konfornog momka kao on. Sve će na kraju ionako riješiti velike sile, a dok do toga dođe valja sačuvati glavu, jedinu koju ima.
Tihomir je imao bratića u Bernu i on mu je u nekoliko pisama pisao o tome kako nacisti u pokorenim državama postupaju s protivnicima, naročito Židovima. Šuškalo se i o koncentracijskim logorima u kojima se takvi nesretnici satiru. Jednom prilikom, kad se dobro oblokao u brodskim gostioniama, Tihomir osjeti gađenje. Gotovo je. Donio je odluku. On u takvim sranjima neće sudjelovati. Ali, u strašnim vremenima opaki ljudi traže da se opredjeliš. Ako nisi na njihovoj strani smatraju te neprijateljem, a s neprijateljem se u kriznim vremenima ružno postupa. Onda je došao na spasonosnu ideju. Tihomirov najbolji prijatelj, Jakov, bio je po majci Židov. Kao takav znao je pokadkad posjetiti sinagogu u Širokoj ulici. Njih dvojica znali su ponekad gadno zaružiti po brodskim krčmama. Čak su jednom bili zaljubljeni u istu curu, koja se na kraju, kako se zna nekada dogoditi, zaljubila i udala za trećega.
Nekolio dana nakon što je donio odluku pozva Tihomir Jakova dopodne na kavu. Njegova majka skuha odličnu kavu pa se posveti kuhinji i spremanju ručka. Jakov zapali cigaretu i razgovor započe.
- I, Jakove, što veliš za situaciju u Evropi.
- A što bih rekao. Nije dobro.
- Ne da nije dobro, nego je strašno. Siguran sam da će rat zakucati i na naša vrata, a onda će, predosjećam, biti gadnog pokolja.
- Možda kod nas neće ni biti rata. Naša će se vlada valjda dobro postaviti.
- Ma kakva naša vlada. Tko će njih išta pitati. Ne budi naivan. Nacisti će nasrnuti, učas pregaziti našu vojsku, zemlju rasparčati i onda nastaje užas.
- I, što misliš, tko će biti prvi na udaru?
- Tko? - bojažljivo će Jakov.
- Znaš da imam strica u Švicarskoj. On tvrdi da se u Njemačkoj otvaraju logori u kojima se čine zložini prema Židovima, komunistima, homoseksualcima i ostalima koje su nacisti proglasili nepodobnima. Kako će se to, prije ili kasnije, preslikati kod nas ne želim u tome sudjelovati.
- I što misliš učiniti?
- Mislim se preseliti kod strica u Švicarsku, neutralnu zemlju, i tako sačuvati čestitost i ljudskost. U gadnim vremenima ekstremisti na vlasti i njihovi pomagači satiru sve neistomišljenike. Ne želim nikoga satirati, a također ne bih rado da se i mene satire. Ako hoćeš možeš sa mnom i biti kod strica dok se ne snađeš.
- Što ću s obitelji? Jako sam vezan za njih.
- Najradije bih vas ve prebacio kod strica, ali on nije bogat čovjek da bi vas sve primio. Iskoristi priliku i spasi se, a kad se osamostališ možeš povući bar dio obitelji.
- Možda, Tiho, ti ipak malo pretjeruješ. Možda ipak ne bude rata i proganjanja.
- Možeš biti siguran da strahote stižu uskoro. Uostalom, ako ih i ne bude, lako se vratiš. Savjetuj se s obitelji pa mi javi što ste odlučili. Nemoj odugovlačiti jer vremena nema na pretek.
Nakon tri dana Jakov mu je javio da su donijeli odluku da ide u Švicarsku. Tihomir je pisao stricu, on je poslao novac za put i polovicom prosinca prijatelji su otputovali u neutralnu Švicarsku.
...
Obojica su jedno vrijeme živjeli kod strica. Dobro su se adaptirali na novu sredinu. Brzo su se zaposlili. Tihomir kao bravar u jednoj maloj tvrtci, a Jakov u jednoj trgovini. Plaće im nisu bile visoke, ali dovoljne da se brzo osamostale. Već nakon mjesec dana svatko je od njih unajmio sobu u jednoj kući u blizini stričeva stana. Prijatelji su se redovito posjećivali, a pokadkad bi posjetili i Tihinog strica. Jakov se dogovorio sa stricem da dug vrati postepeno, a Tihomira je stric oslobodio vraćanja duga.
Uz posao Tihomir je, sasvim slučajno, zaigrao za nižerazredni lokalni nogometni klub. Trenirao je dva puta tjedno poslije rada u tvrtci, a nastupao je nedjeljom. Prestao je piti i živjeti boemskim životom. Ozbiljna vremena promijenila su ga na bolje. Za igranje je čak dobivao manju hranarinu. Dok ja nastupao za svoj klub pružila mu se prilika da se u revijalnoj utakmici sastane s prvoligašem za koji je nastupao čuveni hrvatski igrač, bivši reprezentativac Jugoslavije, Ico Hitrec. Prije utakmice su se srdačno rukovali. Susret je završio pobjedom prvoligaša 9:2. Ico je postigao tri zgoditka od toga jedan uistinu čaroban. Da takav gol postigne danas neki veliki igrač, o njemu bi se danima pričalo. Ico je primio loptu tridesetak metara od protivničkog gola. Odmah u zraku je petom desne noge prebacio loptu preko glave protivničkog braniča, ne čekajući da lopta padne na tlo petom je lijeve noge prebacio drugog protivničkog igrača i onda iz zraka opalio desnom nogom snažno u lijeve gornje rašlje. Kakav gol!
Od trećeg mjeseca 1941. godine prijatelji su skupili nešto novca, nešto je dodao stric i u zadnji čas, početkom travnja, prebacili su u Švicarsku Jakovljeva brata i malodobnu sestru, ljubimicu obitelji. Jakov je htio postepeno vratiti Tihomiru uložen novac za dolazak brata i sestre u Bern, ali on nije htio ni čuti. Samo je rekao:
- Ako mi tako što još jednom predložiš, nećeš mi više biti prijatelj.
Ostatak Jakovljeve obitelji nije živ dočekao svršetak užasnog rata. Kao i mnogi drugi Židovi bili su žrtve najvećeg genocida u povijesti. Jakov, njegov brat i sestra, bili su do kraja života beskrajno zahvalni Tihomiru i njegovom stricu.
...
U Evropi je bjesnio rat, činili su se strašni zločini, genocid nad Židovima, rušilo se, palilo, silovalo, mučilo. Neljudi, zvijeri, došli su na svoje. U ime nove ideologije ili iz potrebe s posebnom strašću činili su užasne zločine. E, kako to već biva, došao je kraj rata. Valjalo je za te zločine platiti. Neke od žrtava, pretvorili su se u zvijeri i satirali su, ne samo krvoloke, nego i članove njihovih obitelji. U Švicarskoj se ništa od toga nije događalo. Ljudi su o ratu čitali u novinama, slušali na radiju. Jelo se, pilo, ljubilo, školovalo, radilo u miru i redu. Mirna oaza u paklu. Blagodati neutralnosti.
Tihomir se, koliko je bilo moguće, raspitivao o obitelji, gradu, prijateljima. Neki su izgubili kuću, neki glavu, neki radili na svojim radnim mjestima, a neku su ljuto ratovali kakona strani ustaša tako i na strani partizana. Sredinom 1943. godine Tihomir je upoznao Helgu. Bila je, što se kaže, ljubav na prvi pogled. Ubrzo su se uzeli i koncem rata na svijet je došao Eduard.
U ljeto 1952. godine Tihomir je došao kao švicarski državljanin u posjet roditeljima. Dok je bio odsutan sestra se udala i otišla iz roditeljskog doma. Majka mu je bila teško bolesna, ali se silno obradovala kad je nakon toliko godina zagrlila sina, poljubila unuka i upoznala snahu. Sudbina je htjela da je umrla za boravka Tihomira u Brodu. Nekoliko dana nakon sahrane Tihomir se s obitelji vratio u Bern. Godišnji odmor je prošao, valjalo je zarađivati za život. U roditeljskom domu ostao je samo usamljeni starac, otac.
Kada se već spominje prvoklasni grah ima jedna anegdota, neprovjerena priča ili ipak istiniti događaj koji se zbio prije nekoliko godina.
Točno u 22 sata, po redu vožnje što onda baš nije bilo uobičajeno, parnjača je ulazila na jedan od perona u brodsku željezničku stanicu. Prošavši rampu u produženoj Olivinoj ulici, garavi strojovođa umornim pokretom ruke povuče ručicu. Začu se snažan, gotovo ponosni pisak koji kao da kaže: "Evo me ljudi, ne kasnim." Lokomotiva stade uz veliku cisternu s vodom. Dok se je žedna lokomotiva punila vodom, željeznički službenik je ogromnim čekićem išao od vagona do vagona i lupao po kotačima. Nekolicina putnika je s bocama hitala ka željezničkoj česmi. Iz nekoliko cijevi neprekidno je curila hladna veoma pitka voda. Žedni putnici bi se prvo do mile volje nasitili vode, a onda bi žurno, vječno se bojeći da će vlak požuriti bez njih dalje k Zagrebu, točili vodu u boce i trčali ka svojim vagonima. Zalud bi kondukter pokadkad povikao:
- Ama, ljudi, zar ne vidite da se i lokomotiva poji vodom. Đe si vidio, bre, da juri voz bez lokomotive.
- Sigurno je sigurno - uzdihano bi mu uzvratio pokoji putnik. Jedna žena, unatoč godinama još uvijek privlačna, prosu se taman ispred konduktera na sitne kamenčiće između kolosijeka.
- Ženo, polako, mogla si bez potrebe izgubiti glavu - promrmlja kondukter dok joj je pomagao ustati.
Nesretna žena zgrabi svoju bocu iz koje je isteklo nešto vodie i požuri u svoj vagon.
Odjednom nasta strka. Ranžirka je iz vlaka izdvojila jedan posebni vagon i parkirala ga na slijepi kolosijek. Prije toga je iz vagona izašao visoki čovjek odjeven u elegantno odijelo. Diskretno su ga pratila dva ogromna čovjeka u kožnim jaknama. Prije nego je elegantni čovjek ušao u staničnu zgradu jedan lokalni šaljivdžija, potpuno pijan, dobaci:
- Gle, gle, kakva elegancija. Sigurno se parajlija uželio dobre ševe u Šangaju.
Elegantni ga nije udostojio ni pogleda. Jedan od pratilaca zastade ispred pijanca i siknu:
- Odbij, mrcino.
Pijanac, na svoju nesreću, nije uočio prijetnju u glasu ogromna čovjeka, Veselo reče:
- A što se ti miješaš, gorilo.
Pljas! Zvonko odjeknu pljuska po obrazu nesretnika. Ovaj zajauka, tri puta se okrene oko svoje osi i pade na pod. Kad su se elegantni stranac i pratnja izgubili u staničnoj zgradi, pijanca je jedan policajac odveo u policijsku sobu u postaji na daljnju obradu.
Elegenatni je sigurnim korakom ušao u stanični restoran i zauzeo jedno mjesto u uglu. Pratioci zauzeše stol kraj njegovog. Jedan od njih pozva prstom konobara. Ovaj kao hipnotiziran priđe. Čovjek u kožnom kaputu mu nešto došapnu. Konobar problijedi i snishodljivo, duboko se klanjajući, drhtavim glasom priupita elegantnog čovjeka:
- Dobra večer! Ekselencija, što izvoljevate naručiti?
Elegantni naruči grah s kobasicom, suhim rebrima i kiselim kupusom za sebe i pratnju. Jeo je polako, meraklijski, s profinjenim baratanjem priborom, što se za njegovu pratnju ne bi moglo reći, koji su brzo trpali hranu u trbuh. Osoblje restorana i nekolicina gostiju su zadivljeno gledali nepoznatog. Kasnije su se kunili da je pojeo dvije, a neki su se zaklinjalji i tri porcije graha. Od prijateljica noći bila je prisutna samo Ljilja. Crnka raskošnih oblina, tridesetih godina. Ostale su već otišle svoji poslom. Javno prezrenim, a potajno upražnjavanim od pojedinih uglednih licemjera.
Ljilja je sjedila za stolom s brkatom ljudinom, strojovođom koji je prije pola sata dovukao umornog ćiru s napornog puta iz Bosne. Tamanio je ogromne količine finog gulaša i sve to obilato zalijevao s pivom. Ljilja, već malo pripita, trustila je konjak.
- Odoh ja kod njega - zapličući jezikom obrati seo na brkatom.
- Koga?
- Kako koga? Elegantnom! Tu bi moglo biti dobre zarade.
- Ne bih ti preporučio.
- Zašto?
- Velika je to ličnost. Prate ga gorile, svi se klanjau, taj može do mnogih žena i nije mu stalo do takvih kao ti.
- Bezobrazniče!
- Samo sam realan.
- A tebi je slatka moja mačkica.
- Je, ali on za takve kao ti ne mari.
Osjednom se Ljilja usta i gegajući se uputi k stolu elegantnog čovjeka. Odamh se usta jedan od pratitelja i zaustavi je prije nego je uspjela doći do stola s neznancem. Pratilac uhvati Ljilju za ruku i reče oštro:
- Nema pristupa gospodinu.
- Pusti me, majmune. Imam prijedlog za otmjenog gospodina.
- Ne prima prijedloge, ženo.
- Moj će primiti. Nudim mu p.č.e. besplatno jer je poseban.
- More, odbi ženo. On nije zainteresovan.
- Ajde u p.z.u. materinu, ružni - blebetala je supijana Ljilja i pokuša ošamariti snažnog čovjeka. Ovaj je uhvati za ruku i malo stisnu. Ljilja kriknu. Strojovođa poskoči. Poskoči i drugi pratitelj neznanca. Pristupi strojovođi i stavi mu pod nos ispravu. Ovaj prvo pozeleni, problijedi, zagrcnu se i reče:
- Oprostite ljudi, nesporazum. Ljiljo, pijanduro, dolazim odmah za stol.
Ljilja posluša kao psić, sjede za njihov stol. Znala je ona kad strojovođa govori tim tonom da je u pitanju nešto veliko.
Za cijelo to vrijeme otmjeni je čovjek mirno jeo svoje jelo i pio svoje piće. Lokalno prvoklasno vino. Nije uputio ni pogleda na scenu ispred sebe. Kad je završio s jelom, zapali skupocjenu cigaru, povuče par dimova i pozva konobara da plati. Ovaj mu snisholjivo reče da gazda poručuje da mu je čast poslužiti takva gosta i da kuća časti. Neznanac se zahvali i maši za novčanik. Izvuče novčanicu i diskretno je pruži konobaru. Ugledavši novčanicu konobar se zagrcnu. Jedva promuca:
- Ali, puno je.
- Uzmi - zapovjedno će gost.
Konobar se udalji, neznanac pozva jednog pratioca, nešto mu reče i ovaj se izgubi u noć. Upravo je dolazio brzi vlak iz Beograda za Zagreb. Opet ista scena. Dok se umorna lokomotiva opskrbljivala vodom, prikačen je luksuzni vagon tajanstvenog stranca. On uđe skupa s dva pratioca i začu se pisak lokomotve. Otpravnik lokomotive da znak i kompozicija se, uz iskrenje ispod kotača lokomotive, pokrenu. Kasnije se doznalo da se radilo o članu kraljevske obitelji, koji se zaputio u Zagreb rješavati važne državničke probleme.
Nakon nekoliko dana Josip, zvani Bik, koji je one noći imao čast posluživati visokog gosta iz Beograda, ušao je u brijačnicu, koja se nalazila preko puta staničnog restorana. Dijelio ih samo uski hodnik. Josip je bio mlad čovjek, prosječne visine, mršav. Lice mu podbulo i crvenkasto, što je odavalo sklonost kapljici. Brico, Pišta, je sušta suprotnost. To je isto još mladi čovjek, nižeg rasta, guste crne kovrđave kose, njegovanih brkova. Kratkih je nogu, zdepast.
Josip se udobno smjesti na stolicu i prepusti se spretnim Pištinim rukama.
- Što to čujem, Josipe, baš si ti služio visokog gosta iz Beograda.
- Dogodilo se.
- I?
- Što i?
- Je li škrt?
- Nije. Dao mi je toliku napojnicu da sam s njom uredno platio Ljilju za njezine usluge, evo tebi šišanje i uzet ću buket cvijeća za moju curu Nenu.
- E, moj Bik. Baš si ti čudan svat. Plaćaš Ljilji njene usluge, a imaš lijepu curu.
- Pišta, Pišta. Da ja čekam da mi ona da jaja bi mi se otegla do koljena i eksplodirala. Znaš i sam kakve su već naše brodske frajlice. Kod većine ništa do vjenčanja, akoj i popusti sigurna je da će je dečko oženiti. Zato i služe ovakve kao Ljilja. Platiš, isprazniš se, nestaje napetosti. Plaćanjem prestaju sve tvoje obaveze prema njoj.
- A što je s njenim dostojanstovom?
- Većina kurvi više drži do dobro plaćenog seksa nego do svog dostojanstva. Ove naše fufice s kolodvora svoj posao rade samostalno i nitko ih na to ne tjera. Jednostavno im se ne da biti supruga, majka, domaćica.
- Ali, zar ti se ne gadi gurati tamo gdje guraju svi oni koji plate?
- Ni najmanje. Opere se i dobro.
- Ne bojiš se zaraze.
- Koristim kondom. Još nikada nije pukao, a i da pukne ćenu valjda baš ja biti taj baksuz da naletim na zaraženu. Nego, nemoj se praviti svetac. Ti takvih problema nemaš jer si se rano oženio. Da nisi tko zna. Možda bi i ti koristio usluge prodavačica ljubavi.
- Nikada. One ne prodaju ljubav nego svoju p.z.u. Ne dam novce za to. Radije bih onanirao.
- Meni je draže da ga spakiram među ženske noge, makar pripalade prostitutkama, nego da onaniram, ali svatko ima svoj izbor.
No, vratimo se mi našem junaku, Boemu. U restoranu je popio još jedno pivo, a onda mu se za stolom pridružila jedna već pomalo ocvala, ali još uvijek privlačna, dama. Bila je oniska, lijepa lica, puna pudera, ogromnih dojki i velike oble guze. Taman je onakva kakve privlače pažnju našeg Boema.
- Svaka čast tankoguzim i malosisatim ženama, ali ja, brate, volim kada imam za što uhvatiti - znao je on govoriti, kda bi se malo podnapio.
Dama, Maruška, radosno ga pozdravi i naruči pivo iz krigle. Reče:
- Boem, ionako nema posla, hajde ti mane časti s kojim pivom, a ja ću tebe s mojom mačkicom.
Tako je i bilo. Završili su u njezinom stanu u Mesićevoj ulici, blizu kuće u kojoj je živio Tihomor s ocem, majkom i mlađom sestrom, koja je išla u treći razred gimnazije.
Tihomir je napunio 27 godina. Završio je zanat za trgovca, ali mu se nije dalo raditi, pa je krao Bogu dane, smucajući se po gradu s ne baš pretjerano dobrim društvom. Badavadžije kao i on, lake žene, pijanci, kartaroši. Zato su ga i nazvali Boem. Naravno da se roditeljima nije svidio takav njegov način života. Već su više puta pričali o tome, a on je uvijek obećavao da će se zaposliti idući mjesec.
Ustao se blizu podne. Zabrinuta majka mu je skuhala kavu i pripremila zakašnjeli doručak. Bili su sami. Otac je odavno otišao raditi u Tvornicu vagoan, a sestra je bila na nastavi.
- Sine, teško te mogu takvog gledati - brižno će majka.
- Kakvog to? - gotovo veselo uzvrati sin.
- Provodiš noći tko zna gdje, pijep, a i društvo ti nije najbolje.
- Najbolje?! Sama ološ.
- Eto, i sam priznaješ. Većina dečki tvojih godina odavno radi, oženili su se, imaju djecu, a ti propadaš.
- Majko, sve što si rekla točno je, ali za sada se ne mogu promijeniti.
- A kada ćeš ako nećeš sada, sine?
- Ne znak kada, ali ću se popraviti. Evo, obećavam ti.
- U redu, vjerujem ti.
Nakon doručka, Tihomir se uputio na kupanje na Savu kod mlina, 300 metara uzvodno od mosta. Žetva je te godine bogata pa mlinar Ilija ima posla preko glave. Mostić koji je spajao mlin sa kopnom bio je spušten, a žeteoci su preko njega donosili svoj urod. Ilija je bio majstor svog zanata, tako da se je od žita dobivalo prekrasno brašno, pa žeteocima nije bilo mrsko ostavljati Iliji ušur. E, koliko su samo puta vrijedne ruke domaćica od tog sjajnog brašna spravljale mirisni kruh. Bilo pšenični, bilo miješani s kukuruznim brašnom. Dječurlija nije mogla iščekati da se takav kruh ohladi pa je dosađivala majkama da im ga daju onako toplog i mirisnog. Majke bi gunđale, ali bi onda gotovo sve pupuštale i davale svojoj djeci to remek djelo od kruha.
- Polako, polako, dijete, Bog s tobom. Ne gutaj tako brzo taj kruh. Može ti zapeti u grlu, a i nije zdravo - zabrinuto bi majke zborile djeci.
Uzalud! Srećom su djeca imala zdrave želuce pa se rijetko događalo da nekome od njih pozli.
Kada je Tihomir došao do vodenice ona je radila punom parom. Lopatice koluta neumorno su zaranje u Savu i istresale vodu u korito. Tihomir se lijenim pokretima skinu. Osavši u gaćama skoči u vodu i zapliva prema lopaticama. Zaroni i majstorski se pope na jednu od njih. Kada se lopatica uzdigla na najvišu razinu on se odvoji odnje i u divnoj lasti baci u vodu. Kada je izronio dočeka ga Ilija riječima:
- Jednom ćeš, moj Boem, zbog ovoga izgubiti glavu.
- Neću Ilija, ne boj se - veselo uzvrati Tihomir.
Ilija se vrati svom poslu, a Tihomir se nakon sunčanja vrati kući. Taman na ručak.
Uvečer se uputio u uobičajenu skitnju. U gostionici Cvijić (nalazila se uz Savu, tamo gdje je danas dvorana I. B. Mažuranić) dvije lake žene su se dosađivale. Nakon nekoliko pića veselo se društvo uputi stazom, uzvodno Savom, ka vodenici. Kada su prolazili ispod mosta njim je vozio ćiro ka slavonskobrodskoj stanici. Nedaleki signal je bio zatvoren pa garavi strojovođa povuče ručicu. Začu se umorni pisak malenog uskotračnog vlaka.
U blizini mlina začuše zvuk šargije i Ilijin polupijani glas. Bio je veso jer je bilo dosta posla, a gdje je posla tu je i zarade. Kada šargija na trenutak zašuti, valjda da Ilije trgne malo rakije, oglasi se Tihomir:
- Ilija, evo nas.
Na vratima vodenice, pojavi se Ilijina krupna glava.
- Dođite, ima rakije i za vas.
Ilija spusti mostić. Jedna od dama umalo pade u Savu. U zadnji čas je prigrabiše snažne Tihomirove ruke.
- Branka, nisi se valjda toliko naroljala - uzviknu Ilija.
- A ti si kao trijezniji - izfrflja pijana dama.
Pilo se, šargijalo, pjevalo, seksalo do jutra. Osvanula je subota. Oko 7 sati sunce probudi prvo Iliju, onda i ostale. Tada se Tihomir sjeti da se večeras igra prva nogometna utakmica u Sl. Brodu pod rasvjetom u Osječkoj ulici. Sastajali su se osječki Hajduk i domaća Marsonija, za koju je nastupao i Tihomir, naravno onda kada je bio na raspolaganju treneru. Ponekad se znalo dogoditi da zbog pića izostane s utakmice, ali je ovaj puta odlučio doći i odigrati utakmicu pod rasvjetom.
- Društvo, odoh skočiti u Savu da se malo osvježim, a onda jurim kući - obavijesti Boem društvo.
- Kuda žuriš? - znatiželjno će Branka.
- Večeras imam utakmicu. Dolaze Osječani.
Prvo ode Tihomir, ubrzo i dame. Osta Ilija. Već je kasnio s radom, a žita kao u priči. "E, ludi Ilija, opet si zaglavio", pomisli kada osta sam.
...
Tihomir je stigao na stadion u Osječkoj ulici jedan sat prije početka utakmice. U tom trenutku sunce je na zapadu zalazilo ispod oblaka. Uskoro se je nebo na cijelom zapadu obojilo jarkom crvenom bojom. Pala je noć i upalili su se reflektori. Po prvi puta se je u Brodu odigravala nogometna utakmica pod rasvjetom, pa je bila razumljiva uzbuđenost prijatelja ove sportske igre. Bio je to veliki događaj za mali mirni slavonski gradić na lijevoj obali Save. Već su pomalo počeli pristizati gledaoci iz ovog ali i susjednog Broda s desne obale velike rijeke Save, kao i ljubitelji nogometa iz okolnih sela. Većina ih je dolazila pješke, a oni malo udaljeniji od stadiona na biciklima. Na improviziranom parkiralištu, kojega je čuvao redar, bilo je čak i nekoliko motora i jedan automobil. Kažu da je Ibro, koji je čamcem taksirao godinama Savom između dva Broda, taj dan zaradio kao nikada. Umoran, iza ponoći, kada se vratio kući, radosno je skupa sa ženom, koja ga je budna čekala, brojao novac.
- Ovoliko, bolan, ne zaradiš ni u dvadeset običnih dana - prela je žena.
- Ja, vala. Ali sam se i naradio.
Čim je trener pogledao Tihomira u lice sve mu je bilo jasno. Opet je imao burnu noć punu alkohola. Nerado, jer je Tiho bio dobar igrač, pozva ga trener u kut svlačionice i reče mu:
- Boem, opet si zaružio.
- Malo.
- Eh, da je malo. Pa ti jedva gledaš. Nemaš snage za cijelu utakmicu. Prijateljski je ogled pa sam se dogovorio s protivničkim trenerom da možemo zamijeniti tri igrača tokom utakmice. Ti ćeš ući tokom utakmice.
- Dobro.
Na radost dobrano popunjenog gledališta utakmica konačno poče. Marsonija je pobijedila goste 3:1. Sudio je renomirani brodski sudac Dittrich. Zgoditke za domaćina postigao je Novšak. Klasični hat-trick. Kod jednog od njih sudjelovao je i Tihomir, koji je u poluvremenu ušao u igru. Po desnom krilu pretrčao je spornog beka i felširano centrirao pred gol. U buketu igrača najviši i najspretniji bio je Novšak. Elegentan naklon, oštar udarac glavom pod prečku i urenebes u gledalištu.
Sve je na toj utakmici bilo dobro osim rasvjete u gledalištu. Tu lošu rasvjetu iskoristio je lokalno fakin Boro. Koristeći mrak uštinuo je za lijepu guzu ljepoticu Lidiju. Ova se okrenu, Boro je utonuo u mrak, a iza Lidije sjedio je pijani buljooki Štef.
- Štef, sram te bilo - cijuknu Lidija.
- Zašto? - frfljajući će Štef.
- Još pitaš?
- Gledam utakmicu, ostavi me na miru.
- Ostavi ti mene na miru, bezobrazniče.
- Pijan jesam, bezobrazan nisam.
- I pijan si i bezobrazan.
- Nisam bezobrazan.
- Ako me još jednom uštineš za stražnjicu, bit će pljuska.
- O kakvom štipanju govoriš?
- Znaš ti.
- Bit ću iskren. Ja bih da mi dopustiš tvoju lijepu guzu ljubio a ne štipao.
- Kuš, sram te bilo.
Nakon par minuta lukavi Boro ponovi štipanje. Iako je bio brz njegov je pokret uočio pijanac. Kada se zaprepaštena Lidija okrenula promumlja, jednako zaprepašten Štef:
- Nisam ja, Boro te uštinuo.
- Bezobrazniče! Još i lažeš - kriknu Lidija i odalami snažnu šamarčinu nesretniku. Kada se pobunio puknula je i druga pljuska. Tko zna kako bi se završilo da nisu došla dva redara i odvukla Štefa izvan igrališta. Dok su ga vukli, nesretni Štef je vikao:
- Nisam ja. Boro, on ju je štipao.
Podmukli Boro se cinično smijuljio, ali se nije više usudio ponoviti svoj "pothvat".
...
Stigla je jesen 1940. godine. Velika europska država Poljska odavno je već pod čizmom nacističke Njemačke. Strašni njemački ratni stroj brzo je pregazio i porazio nemoćnu poljsku vojsku. Njemački oficiri već su mjesecima uživali u velikim lijepim kućama i stanovima poljskih ljudi. Lake žene brzo su se prilagodile situaciji i našle ljubavnike u okupatorskoj vojsci. Životni standard im je nešto narastao, moral i ugled znato opao. Neki dični muževi dali su se u službu okupatora. Počeo je prljavi lov na nesretne Židove i protivnice nacista. U ime napaćenog njemačkog naroda i slavu velikog vođe počela je priprema za strašni genocid u kojem je stradalo samo Židova 6 milijuna.
Sve je to pomno pratio naš Tihomir. Predosjećao je što će uskoro uslijediti. Kad požele, nacisti će pregaziti, pod ovim ili onim izgovorom, Jugoslaviju, a iz boce će izaći strašni duh nacionalne i vjerske netrpeljivosti. Ekstremisti, koji se u kriznim situacijama snalaze kao riba u vodi, pridružit će se pobjednicima, nacistima, i započet će svoj krvavi pir.
Tihomir je bio apolitičan mladi čovjek. Bio je hladan i suzdržan i prema crvenima i prema crnima. Nije mu padalo ni na kraj pameti da u ime ove ili one ideologije ubija, pali, siluje. Ne, on neće biti sluga ni jednima ni drugima. Prvo će crni satirati neistomišljenike, a onda bi, ako pobijede u ratu, isto činili i crveni prema poraženima. Tu nije bilo mjesta za nekog konfornog momka kao on. Sve će na kraju ionako riješiti velike sile, a dok do toga dođe valja sačuvati glavu, jedinu koju ima.
Tihomir je imao bratića u Bernu i on mu je u nekoliko pisama pisao o tome kako nacisti u pokorenim državama postupaju s protivnicima, naročito Židovima. Šuškalo se i o koncentracijskim logorima u kojima se takvi nesretnici satiru. Jednom prilikom, kad se dobro oblokao u brodskim gostioniama, Tihomir osjeti gađenje. Gotovo je. Donio je odluku. On u takvim sranjima neće sudjelovati. Ali, u strašnim vremenima opaki ljudi traže da se opredjeliš. Ako nisi na njihovoj strani smatraju te neprijateljem, a s neprijateljem se u kriznim vremenima ružno postupa. Onda je došao na spasonosnu ideju. Tihomirov najbolji prijatelj, Jakov, bio je po majci Židov. Kao takav znao je pokadkad posjetiti sinagogu u Širokoj ulici. Njih dvojica znali su ponekad gadno zaružiti po brodskim krčmama. Čak su jednom bili zaljubljeni u istu curu, koja se na kraju, kako se zna nekada dogoditi, zaljubila i udala za trećega.
Nekolio dana nakon što je donio odluku pozva Tihomir Jakova dopodne na kavu. Njegova majka skuha odličnu kavu pa se posveti kuhinji i spremanju ručka. Jakov zapali cigaretu i razgovor započe.
- I, Jakove, što veliš za situaciju u Evropi.
- A što bih rekao. Nije dobro.
- Ne da nije dobro, nego je strašno. Siguran sam da će rat zakucati i na naša vrata, a onda će, predosjećam, biti gadnog pokolja.
- Možda kod nas neće ni biti rata. Naša će se vlada valjda dobro postaviti.
- Ma kakva naša vlada. Tko će njih išta pitati. Ne budi naivan. Nacisti će nasrnuti, učas pregaziti našu vojsku, zemlju rasparčati i onda nastaje užas.
- I, što misliš, tko će biti prvi na udaru?
- Tko? - bojažljivo će Jakov.
- Znaš da imam strica u Švicarskoj. On tvrdi da se u Njemačkoj otvaraju logori u kojima se čine zložini prema Židovima, komunistima, homoseksualcima i ostalima koje su nacisti proglasili nepodobnima. Kako će se to, prije ili kasnije, preslikati kod nas ne želim u tome sudjelovati.
- I što misliš učiniti?
- Mislim se preseliti kod strica u Švicarsku, neutralnu zemlju, i tako sačuvati čestitost i ljudskost. U gadnim vremenima ekstremisti na vlasti i njihovi pomagači satiru sve neistomišljenike. Ne želim nikoga satirati, a također ne bih rado da se i mene satire. Ako hoćeš možeš sa mnom i biti kod strica dok se ne snađeš.
- Što ću s obitelji? Jako sam vezan za njih.
- Najradije bih vas ve prebacio kod strica, ali on nije bogat čovjek da bi vas sve primio. Iskoristi priliku i spasi se, a kad se osamostališ možeš povući bar dio obitelji.
- Možda, Tiho, ti ipak malo pretjeruješ. Možda ipak ne bude rata i proganjanja.
- Možeš biti siguran da strahote stižu uskoro. Uostalom, ako ih i ne bude, lako se vratiš. Savjetuj se s obitelji pa mi javi što ste odlučili. Nemoj odugovlačiti jer vremena nema na pretek.
Nakon tri dana Jakov mu je javio da su donijeli odluku da ide u Švicarsku. Tihomir je pisao stricu, on je poslao novac za put i polovicom prosinca prijatelji su otputovali u neutralnu Švicarsku.
...
Obojica su jedno vrijeme živjeli kod strica. Dobro su se adaptirali na novu sredinu. Brzo su se zaposlili. Tihomir kao bravar u jednoj maloj tvrtci, a Jakov u jednoj trgovini. Plaće im nisu bile visoke, ali dovoljne da se brzo osamostale. Već nakon mjesec dana svatko je od njih unajmio sobu u jednoj kući u blizini stričeva stana. Prijatelji su se redovito posjećivali, a pokadkad bi posjetili i Tihinog strica. Jakov se dogovorio sa stricem da dug vrati postepeno, a Tihomira je stric oslobodio vraćanja duga.
Uz posao Tihomir je, sasvim slučajno, zaigrao za nižerazredni lokalni nogometni klub. Trenirao je dva puta tjedno poslije rada u tvrtci, a nastupao je nedjeljom. Prestao je piti i živjeti boemskim životom. Ozbiljna vremena promijenila su ga na bolje. Za igranje je čak dobivao manju hranarinu. Dok ja nastupao za svoj klub pružila mu se prilika da se u revijalnoj utakmici sastane s prvoligašem za koji je nastupao čuveni hrvatski igrač, bivši reprezentativac Jugoslavije, Ico Hitrec. Prije utakmice su se srdačno rukovali. Susret je završio pobjedom prvoligaša 9:2. Ico je postigao tri zgoditka od toga jedan uistinu čaroban. Da takav gol postigne danas neki veliki igrač, o njemu bi se danima pričalo. Ico je primio loptu tridesetak metara od protivničkog gola. Odmah u zraku je petom desne noge prebacio loptu preko glave protivničkog braniča, ne čekajući da lopta padne na tlo petom je lijeve noge prebacio drugog protivničkog igrača i onda iz zraka opalio desnom nogom snažno u lijeve gornje rašlje. Kakav gol!
Od trećeg mjeseca 1941. godine prijatelji su skupili nešto novca, nešto je dodao stric i u zadnji čas, početkom travnja, prebacili su u Švicarsku Jakovljeva brata i malodobnu sestru, ljubimicu obitelji. Jakov je htio postepeno vratiti Tihomiru uložen novac za dolazak brata i sestre u Bern, ali on nije htio ni čuti. Samo je rekao:
- Ako mi tako što još jednom predložiš, nećeš mi više biti prijatelj.
Ostatak Jakovljeve obitelji nije živ dočekao svršetak užasnog rata. Kao i mnogi drugi Židovi bili su žrtve najvećeg genocida u povijesti. Jakov, njegov brat i sestra, bili su do kraja života beskrajno zahvalni Tihomiru i njegovom stricu.
...
U Evropi je bjesnio rat, činili su se strašni zločini, genocid nad Židovima, rušilo se, palilo, silovalo, mučilo. Neljudi, zvijeri, došli su na svoje. U ime nove ideologije ili iz potrebe s posebnom strašću činili su užasne zločine. E, kako to već biva, došao je kraj rata. Valjalo je za te zločine platiti. Neke od žrtava, pretvorili su se u zvijeri i satirali su, ne samo krvoloke, nego i članove njihovih obitelji. U Švicarskoj se ništa od toga nije događalo. Ljudi su o ratu čitali u novinama, slušali na radiju. Jelo se, pilo, ljubilo, školovalo, radilo u miru i redu. Mirna oaza u paklu. Blagodati neutralnosti.
Tihomir se, koliko je bilo moguće, raspitivao o obitelji, gradu, prijateljima. Neki su izgubili kuću, neki glavu, neki radili na svojim radnim mjestima, a neku su ljuto ratovali kakona strani ustaša tako i na strani partizana. Sredinom 1943. godine Tihomir je upoznao Helgu. Bila je, što se kaže, ljubav na prvi pogled. Ubrzo su se uzeli i koncem rata na svijet je došao Eduard.
U ljeto 1952. godine Tihomir je došao kao švicarski državljanin u posjet roditeljima. Dok je bio odsutan sestra se udala i otišla iz roditeljskog doma. Majka mu je bila teško bolesna, ali se silno obradovala kad je nakon toliko godina zagrlila sina, poljubila unuka i upoznala snahu. Sudbina je htjela da je umrla za boravka Tihomira u Brodu. Nekoliko dana nakon sahrane Tihomir se s obitelji vratio u Bern. Godišnji odmor je prošao, valjalo je zarađivati za život. U roditeljskom domu ostao je samo usamljeni starac, otac.
