Jeste li čuli priču o trojici prijatelja staraca? Niste? E, pa dobro! Pokušat ću je za vas ispričati, svjestan da će to biti vrlo teško. Zašto? Radi se o trojici osebujnih likova, različitih karaktera, različitih uvjerenja, koji nastoje razmišljati svojom glavom, a ne virtualnom koju ponekad i agresivno nameće većina sredstava javnog priopćavanja. Njihova uvjerenja dolaze na temelju njihovog zdravog razjma i posve im je svejedno što se ponekad neće svidjeti tvrdoj ljevici i čvrstoj desnici. Njih trojica su toliko slični, a opet različiti. Toliko su zanimljivi, a opet tako obični, svakodnevni. Toliko su dragi, a ipak, pokatkad ironični. Stari su po tijelu, mladi u srcu i duhu. No dobro, krenimo. Najstariji od njih je Ivo. Upraov je navršio 75 godina. To je oniži starčić, snažne građe tijela. Nekada plava kosa sada je gotovo potpuno sijeda. Stanuje u stanu u jednoj od ulica starog brodskog naselja Plavo Polje. S njim je i njegova isto toliko stara pratilja iz Njemačke, Brigitte. Dok su bili mlađi češće su tijekom godine živjeli na relaciji Ulm - Slavonski Brod. Sada su uglavnom na Plavom Polju, čekajući starca s kosom da ih pokosi kada za to dođe vrijeme.
Ivo je, naročito u mladosti, ali i u srednjoj dobi, imao dosta poroka. Žene, cigarete, piće. Baš tim redom. Sve to u neograničenim količinama. Organizam je to trpio dok je mogao, a onda je rekao dosta. Mijenjaj se ili se polako spremaj na put skojeg se nitko nije vratio. Ivo je odbrao život. Prvo je ostavio piće, onda cigarete i smirio se uz Brigittu. Redovito njih dvoje voze bicikle po Brodu i okolici. Po ljeti obvezno idi na kupanje na Poloj ili na bazene na Vijuš. Najveći je šaljivdžija od trojice prijatelja. Iako je pobijedio nekoliko tumora i cirozu jetre još je živahan i seksualno aktivan, na veliko zadovoljstvo Brigitte.
Drugi po starosti je Jozo. Star 65 godina. Skupio je tridesetak godina staža u poduzeću "Đuro Đaković", a onda je kao višak završio na Zavodu za zapošljavanje, bez otpremnine, bez ičega. Tako to obično biva u revolucionarnim vremenima. Neki dobiju puno, neki osrednji, neki malo, a ima ih, nažalost, koji ne dobiju ništa. Kako će tko proći ovisi o bezobzirnosti, snalažljivosti, sreći, slučajnosti. Kako bilo, naš Jozo spada u one koji nisu dobili ništa. Jozo je živio kao i prijatelji, na Plavom Polju. Svi su se čudili kako uspjeva preživjeti. Susjedi se zaklinju da ga povremeno u sitne sate obilazi prelijepa plavuša četredesetih godina. Šapuće se da je dobro stojeća i da mu donosi hranu i nešto novca. Dovoljno da nekako preživi. Ispada da je Jozo pod stare dane postao žigolo. Ujesen će, ako mu se nebo smiluje i poživi, u mirovinu. Sa ženom se davno rastao, sin je davno napustio Brod. Živi u Dubrovniku s obitelji.
Jozo je bio vrlo dobar nogometaš što mu je dobro došlo za vrijeme služenja vojnog roka u Beogradu koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća. Evo kako je to krenulo. Reprezentacija garnizona u nogometu igrala je prijateljsku utakmicu s momčadi Čukaričkog, koja je imala stadion u blizini garnizona. Utakmici je prisustvao i čuveni lokalni šerif Zuja, koji je bio u dobrim odnosima s trenero Mišom Popom. Nakon utakmice, na piću u obližnjem bircuzu, upia Miša Pop Zuju:
- Kako ti se sviđa onaj mali, broj 10, što je igrao za garnizon?
- Mnogo je dobar. Uzmi ga, Pope, da igra za nas dok služi vojni rok.
Tako je i bilo. Naš je Jozo, kad god je to bilo moguće, do kraja vojnog roka nastupao za Čukarički. Kada se već spomenuo trener Mišo Pop treba reći da je bio sjajan trener. Ali, nažalost, kao i većina njegovih igrača, volio je osim nogometa piće, ribolov i naročito žene, pa je to razlog što nije napravio karijeru primjerenu znanju i talentu. Miša Pop dobio je nadimak po tome što mu je otac bio svećeni. Svakog dana bi navratio u Maderu, a dan je završavao u "Tašu". Bila su to stjecišta poštovalaca dobre kapljice i lijepih žena, koje su Mišu, bez obziran na nadimak, veoma privlačile. A kakvi su samo igrači, zapravo igračine, igrali tada za Čukarički. Žika Patika, Gajo Gušter, Rade Plovka, Miša Pacov, Momo Radić, samo su neki majstori nogometa s Čukarice. Svi su bil izuzetno talentirani, ali i skloni boemskom načinu života, pa ni jedan nije ni izbliza ostvario karijeru primjerenu talentu. Teško je od takvih asova izvuči najboljeg. Jedni se zaklinju da je to Žika Patika, drugi vele da je Miša Pacov bio bolji, a treći tvrde da je to bio legendarni dribler Rade Plovka. Ipak, većina misli da je to bio Žika Patika. Visok, snažan, smiren. Majstor! Znalac, profinjeni tehničar. Kakav dribler! Mogao je na poetobanki predriblati trojicu. Jednom prilikom napravio je niz koji je nazvan Patikin niz. U jednom prodoru prema protivničkom golu trojici je igrača proturio loptu u rašlje. Kakva golčina! Vele da se je u naredna dva dana ludovalo po birtijama Čukarice.
Postoje tri verzije kako je dobio nadimak Patika. Ipak, činis e daje najbliža istini ona koju sam priča. Kao mali bio je na pecanje na nekom visećem mostu i taman kad je pripecalo, a on je potegao štap, patika mu je pala u vodu. Kukao je na sav glas, a to je čuo legendarni Zuja, da bi kasnije rekao u bircuzu da je Živojim od sana se samo Žika nego i Patika. Žika Patika je prvo igrao za svoj Čukarički,a kasnije i za susjedni Voždovački, Mladi Radnik, Trudbenik, Boćevac, Spremčicu... Pružio je niz nezaboravnih igara, ali ono što je pokazao na dvije utakmice, bio je vrhunac nogometne igre. Da danas neki poznati nogometaš odigra takve utakmice, vrtjele bi se na svim televizijama u svijetu, internetu. O njima bi se bajke pisale. Ovako je sve ostalo u sjećanju nekoliko stotina ljudi, koji su imali sreću da su te utakmice gledali.
Naš Jozo imao je sreću da je i sam nastupio (ušao u drugom poluvremenu) na jednoj od tih utakmica. Kada je kasnije pričao prijateljima i znancima što je sve Patika radio na toj utakmici malo mu je tko vjerovao. Dakle, na Brdu, igralištu Čukaričkog, gostovao je veliki Partizan. Višestruki prvak države, višestruki osvajač kupa, finalist kupa prvaka. U redu, favorit je pobijedio9 4:2, ali je Žika Patika imao neviđeni šou. Izbezumio je beka Mišu i golmana Drljaču. Patika je, iako dešnjak, češće igrao na lijevom krilu na nesreću sirotog beka Miše. Kakav li je samo gol postigoa Žika. Prvo je gotovo slomio kičmu centarhalfu sjajnim driblingom, a onda je na red došao Mišo. Patika mu je mrtav hladan proturio loptu kroz noge.
- Je.em te li te, bre, Žika. Sad ću ti slomim noge - zaurla Mišo.
Žika stade. Kao da se naljutio. Okrenuo se i pričekao da se i bek okrene. "Je.eš gol", pomisli Žika, "idemo se zabavljati". Mišo nasrnu kao razbješnjeli bik, a Žika mu mirno opet proturi loptu kroz noge. Okrenu se i ponovno pričeka Mišin nalet. Ovaj zaurla i kao pomaman baci se prema Mišinim nogama. Ovaj mu opet hladno proturi loptu ispod nogu. Svi ostali igrači su stajali i gledali neviđeni šou, dok je publika, njih gotovo tisuću, urala:
- Ole, toro, ole.
Žika mirno i sporo krenu ka golmanu Drljači. Ovaj se pognuo s rukama pored nogu blizu trave. Žika mu posla loptu kroz noge u gol. U gledalištu muk, a onda frenetični aplauz. Kad se gledalište malo primirilo, zaurla lokalni pijanac Joca Prca:
- Bravo Patika! Da nema rakije gde bi ti bio kraj.
Žika je to čuo i uzvrati:
- Prca, Prca! Da nema rakije bilo bi, mori, vina, konjaka, vinjaka.
Gledalište je čulo ovaj dijalog pa nasta unerbesni smijeh. A i taj Prca bio je mustra za sebe. Uvijek pijan i kao takav volio je po birtijama Čukarice hvaliti se kako je on veliki neodoljivi ljubavnik. Onda je na svoju nesreću oženio laku ženu, Bubu, koja je kasnije uz kavu susjetkama prilača da joj je Joca priznao da mu je ona prva u životu. Komšinice su to odmah razglasile, pa ga je neizostavni Zuja nazvao Prca, Joca Prca. Ta večer nakon utakmice s Partizanom bila je posebna za našeg Jozu. Svi igrački Čukaričkog, treneri i rukovodstvo okupili su se u jednoj gostionici na Čukarici da proslave solidan rezultat protiv Partizana. Žika Patika primijetio je da Jozin pogled luta prema stolu za kojim je sjedila divna crnka kojoj je moglo biti oko trideset godina.
- Jozo, dopada ti se Jevrosima.
- Koja Jevrosima?
- Ona lepa crnka.
- Kako mi se ne bi sviđala takva krasotica, Žika.
- Kad te ona uspali neće ti smetati ni brom u vojničkoj hrani.
Žika ode do stola crnke. Vrati se nakon nekoliko minuta i veli Jozi:
- Sve je dogovoreno. I ti se njoj dopadaš. Mi ćemo ovde da se kerimo do zore. Znam kako je tebi, vojniku, zato ne gubi vreme nego odi za njen stol. Joza ode i ne pokaja se. Ona ne samo da je bil lijepa nego i majstor u krevetu. Živjela je u blizini u maloj iznajmljenoj sobi, u koju je Joza navraćao kad god je mogao za trajanja vojnog roka. Tu noć ostao je kod nje skoro do zore. Kad se vraćao u kasarnu imao je sreće jer je dežurni bio njegov dobar poznanik Vaso, suigrač u nogometnoj momčadi kasarne. Ugledavši ga Vaso će veselo:
- Pa gde si do sada, bre, Joza. Zora će.
- Igrao sam za Čukarički, onda slavlje u bircuzu i tako.
- Sve je to u redu, nego, kakva je bila ona?
- Ah, ne pitaj. Iscrpila me do kraja.
- Odspavaj sat pa ćeš mi kasnije pričati detalje.
- Važi!
Po odsluženju vojnog roka on i Jevrosima su se jedno vrijeme dopisivali, i onda, kako to već često biva, to je prestalo. Ostale su samo lijepe uspomene. Drugu veliku igru Žika Patika je prikazao u Zagrebu, u utakmici amaterskih reprezentacija Zagreba i Beograda. Beograđani su deklasirali Zagrepčane 4:1, a Žika je postigao dva sjajna gola. Patika je prethodne noći došao u hotel u ranim jutarnjim satima, prilično pijan. Trener domaćih Oto Babek je u poluvremenu utakmice ljutito korio svoje igrače da ih može biti sram jer se s njima poigrava čovjek koji je do maloprije bio mrtav pijan.
Prošle godine došlo je Jozi da obiđe Žiku Patiku. Sjeo je u vlak i otišao u Beograd. Tramvajem je pristigao do Čukarice i raspitao se o Žiki Patiki. Uputili su fa u "Kraljičin vagon" ili u sportsko-ribolovni klub "Marina Železničar". Našao ga je u "Kraljičinom vagonu". Kao i svatko i Patika se izgledom promijenio, ali je to još uvijek visok, stasit, uspravan čovjek, prosijede guste kose. Jozo ga je odmah prepoznao.
- Patika, kako je? - upita Jozo srdačno svog bivšeg suigrača.
- Ma, koji ti beše. A..., Joza Hrvat.
Srdačno se zagrliše. Žika odavno ne pije pa naruči za sebe sok, a pivo za Jozu.
- Dobro sam, dobro, a ti?
- I ja sam, Žika, hvala Bogu, dobro, koliko se može biti u našim godinama.
- Je li, kume, gde ode ona gusta kosa?
- Ode s godinama. Ti, vidim, nemaš s tim problema.
- Srećom nemam.
- Reci, kako Jevrosima?
- Šta, ne možeš da je zaboraviš.
- Onako pitam.
- Otišla je odavno, nakon udaje, u Novi Sad. Retko je viđam. Samo onda kad navrati kod sestre ode na Čukaricu.
- Kad je vidiš, pozdravi je od mene.
- Hoću.
- A kako je Miša Pop?
- Nećeš verovati, ali, iako ima 80 godina, vitalan je poput šezdesetogodišnjaka. Malo manje ide u Maderu i Taš, a više gleda fudbal na tv.
- Čime se ti baviš, Žika?
- Uglavnom pecanjem. A ti?
- Žena mi je umrla, ali imam jednu prijateljicu od 40 godina s kojom se povremeno viđam.
- Svaka čast. Joza, bre, ti bez žena ne možeš.
- Ne mogu. Srećom me nesreća još služi pa ide nekako.
- I ženi ne smeta tvoja ćela?
- A što bi smetala. Što vrijedi bujna kosa ako je piša neupotrebljiv za seks.
Jozo se iste večeri vratio u Slavonski Brod, sretan što se opet vidio s nogometnim virtuozom Žikom Patikom.
I eto nas do posljednjeg, najmlađeg od trojice susjeda, Plavopoljca Mate. On je 5 godina mlađi od Joze. Već je nekoliko godina za Zavodu za zapošljavanje, bez izgleda da ga itko primi na posao. Vele mu da je prestar. Slušajući one bezdušnike iz MMF-a, Svjetske banke, Europske središne banke i slične, on je mladić koji puca od snage i treba ga tjerati da (ne)radi do 80. godine života, ili umre, pa tako ukine trošak slušajući poslodavce, on je stari kenjac, krpa, koju treba ignorirati. Prima socijalnu pomoć od 600 kuna. Već odavno ne puši cigarete nego mota duhan, koji nabavlja u Bosni po nižoj cijeni. Ako je Jozo majstor preživljavanja, onda je Mato umjetnik. Po zanimanju ličilac, ali kako ljudi imaju sve manje novaca pa sami kreče svoje stanove i kuće, Mato i po ljeti ima sve manje posla, kojega obavlja na crno za male novce. Ima stariju sestru s malom mirovinom, koja ga pomaže u skladu s mogućnosti. Uskaču i dvojica prijatelja koji od ono malo što imaju daju ponekad ponešto od kućnih potrepština i robe prijatelju koji ima manje od njih. I koga briga z anjih i one koji imaju još manje od njih, a pri tom su još i bolesni. Političare?! Ma hajte, molim vas. Potkupljene novinare i kvazi stručnjake? Ma pustite! Raznorazne dobro uhranjene paradere i skupljače potpisa za kojekakve referendume. Da prostite, j.b. se svima njima za sve bolesne i siromašne u svijetu. I što se onda čude političari, neki novinari, paraderi i sakupljači što većina naroda ni malo ne mari za njihove skupocjene automobile, najnovije mobitele, parade i sakupljanje potpisa.
Mato je po pitanju seksa spadao u rijetku skupinu. Nitko i ništa ga nije uzbuđivalo. Nije imao nikakve seksualne potrebe ni prohtjeve, pa bi se moglo reći da je aseksualac.. Kako je krenulo možda će jednog, ne tako dalekog, dana i aseksualci tražiti od države da im da iz budžeta novac da mogu po ulicama gradova organizirati svoje parade ponosa, tražeći da se njihova prava izjednače s pravima drugih ljudi. Tražit će da mogu da žive s kom god hoće bez tjelesnih kontakata, da mogu dijeliti skupa stečenu imovinu, posjećivati se u zatvoru i bolnici, usvajati djecu ... Jest! Zdrav razum, pustimo ideologiju i modernost lijepo po strani, postalja pitanje: Jesu li takvi ljudi podobniji za usvajanje djece od homoseksualaca. Kod istospolnih parova razdragana djeca imala bi dvojicu tata li dvije mame, a kod aseksualaca djeca ne bi imala ni mamu, a bome ni tatu. Takvom bi djetetu mogo u službenim dokumentima stajati: ime oca - roditelj 1, ime majke - roditelj 2. Mora se priznati, divota ili "divota". Takva djeca uoće ne bi bila predmet sprdnje u školi, na ulici, u sudsjedstvu. To su brižni psihijatri sigurno temeljito ispitali. I naravno! Bili bi krivi roditelji, koji djecu nisu odgojili u duhu tolerancije, sama djeca, koja bezdušno napadaju vršnjake, profesori, nastavnici, ulica, crkva. Ne bi, naravno, bili krivi psihijatri (neki) koji vrludaju i miješaju "istinu" kao Cigo konja, dražava koja želi biti moderna, a u stvari je sluga krupnog kapitala, a posebno ne bi, ne daj Bože, bili krivi krupni bogataši koji se lijepo zabavljaju u cijelom tom cirkusu. Ni najveći liberali ili "liberali" ne bi sigurno htjeli da njihovoj djeci u službenoj dokumentaciji stoji: ime oca . roditelj 1, ime majke - roditelj 2, spol - ono. Koji kaže drukčije i oštri kandže zapravo, neka tako učini pa će im narod vjerovati. A dotle sve je to licemjerje i igra bez znanstvene podloge.
No, vratimo se mi našem Mati kojega sam stav po tom pitanju upravo iznio. O njemu kruži anegdota koja možda i nije daleko od istine. Kako bilo, Mata je prije desetak godina pozvala na kavu jedna atraktivna susjeda od svojih 35 godina, za kojim su uzdisale, ne samo lokalne sevdalije. Srednjeg je rasta, divna stasa, lijepih smeđih očiju i guste smeđe kose. Kada je priroda ženama dijelila obline kod susjede Reze nije škrtarila. Velike uspravne grudi, oveća obla guza, bili su njeni atributi kojima bi malo koji heteroseksualni muškarac mogao odoliti. Vele da joj je jedan bogati Turčni nudio bogatstvo za jednu noć provedenu s njom, a ona? Poslala ga je, da prostite, u p.z. materinu. Istina, malo tko bi povjerovao da takva ljepotica može tako što izustiti, ali i ponuda je bila nemoralna. I ona, nesretna, od tolikih muškaraca koji su je proždirali pogledima, odabrala je baš našeg Matu, kao objekt svojih želja i čežnji. Istina, Mato je bio zgodan čovjek, kojega nisu pratile nikakve ljubavne afere, dovoljno da se lijepa Reza zagleda u njega. Jednom prilikom dok su pili kavu odjednom veli Reza svom gostu:
- Susjed, imam prišt na donjem dijelu leđa, koji me svrbi, peče, bocka. Hoćeš li ga, molim te, pogledati.
- Zašto ne - mrtav hladan će Mato.
Reza pred ravnodušnim Matom skine haljinu. Osta samo u malim tijesnim ružičastim gaćicama. Ogromne uspravne grudi s velikim bradavicama prosto su vapile za nježnošću. Prosječni heteroseksualni muškarci bi razrogačili oči, a ašici i meraklije bi bili bačeni u polusvjesno stanje od strasti, pohoti, želje. Mato je u tu ljepotu, u to čudo prirode koje strast tjeda poput nabujale rijeke, gledao kao da gleda u staklo ili drvo.
- Susjeda, hoćeš li se konačno okrenuti da pogledam taj prištić - potpuno nezainteresirano će Mato.
Reza se jedva suzdržala da ne krikne. Učini novi pokušaj. Izazovno skinu gaćice. Osta potpuno gola. Ljubavnici i meraklije bi sada već bili u besvjesnom stanju. Na Rezin užas Mato će blago:
- Hajde, okreni se da obavimo to s prištićem.
Kakvo poniženje, kakvo razočaranje. Sva očajna Reza i neznajući što radi, uhvati se s obje ruke za preslatku mačkicu. Nježno će:
- Mato, pogledaj ovu moju školjkicu. Jesi li ikad vidio što ljepše?
- Kakva školjka?! Vidim samo ženski spol ..
- Oprosti Mato, ali pažljivo me pogledaj - očajno će Reza zauzevši pozu koja bi uzbudila i polumrtvog heteroseksualca.
- Evo gledam, i šta onda? Hajmo konačno riješiti taj prišt.
Reza kriknu i onako gola se strovali na fotelju. Toliki je muškarci žele, a ona se ponižava i nudi ovoj budaletini.
- Koja sam ja budala - rezignirano prozbori.
- Niste, susjeda, nego da konačno vidimo taj prištić - bio je Mato tvrdoglav. Reza obuče haljinu na golo tijelo sva pokunjena i tiho reče:
- J.b. te prištić. Susjed, nisam znala da si homoseksualac.
- Ama kakav homoseksualac - iskreno se zgranuo Mato.
- Vidim da te žene ne zanimaju.
- Susjeda, mene seks uopće ne zanima i nemam potrebe za njim. Da si aseksualna kao ja tako bih rado živio s tobom. Čuvali bi se, skupa gledali TV, igrali razne igrice, išli u kino, na pec...
- J.b.o te pecanje i kartanje. Pogledaj susjed - Reza ga ljutito prekinu.
Onda se uhvati za nabrekle dojke i nastavi:
- Zar bi ova ljepota mogla bez dodira muškarca koji mi se sviđa.
- Zašto ne?! U seksu ne vidim ništa lijepo. Diranje, dahtanje, bezvezni napori. Jednom sam probao s jednom ženskom i kad me je dahčući par puta poljubila shvatio sam da nisam za to.
Reza se grozi. Odjednom joj se žurilo. Žustro reče:
- Susjed, izvini, uskoro moram ići majci.
Ovaj događaj Reza nije nikome ispričala jer bi i sama bila predmet ismijavanja od strane znatiželjnih ljudi pogotovo onih koji radije žive tuđi nego svoj život. Ostat će vječna tajna kako je ta storija ipak otišla u javnost.
Udruge, političari, novinari, psihijatri i neki drugi pokidaše se od brige zbog zaštite seksualnih prohtjeva manjina, ali što ćemo sa sirotom Rezom. S njom se navedeni neće baviti jer ne donosi novac i političke poene. Ona samo želi da je maze ruke suprotnog spola i briga je za bilo kakve teorije i teoretičare.
Na nesreću, ovdje se ne završavaju muke nesretne Reze. Opet joj se svidio zgodan muškarac, Jest nekako uštirkan, ženskast, ali njoj privlačan. Pozvala ga je kući na kavu i učinila isto kao kad je tu bio Mato. Prišt, skidanje haljine, ostajanje samo u gaćicama. Sve je to njezin novi partner hladno promatrao. Reza samo što ne pobjesni. Dreknu:
- Vlado, valjda nisi i ti aseksualac.
- Ma ni govora - živnu Vlado.
- Pa šta ti je onda kada ne reagiraš na ovu ljepotu.
- Ja sam homoseksualac. Ako baš inzistiraš mogu ti ga, ako se digne, staviti u guzu.
Reza problijedi, zanese se i tresnu o pod.
- Što ti je, Rezo - zabrinu se Vlado.
Reza dođe malo sebi. Ustan na nesigurne noge i strovali se u fotelju.
- Ti bi ga, znači, gurao u moju guzicu - opasno tihim glasom će Reza.
- Ako budem mogao, zašto ne?
- Marš van iz moje kuće pa ga guraj u guzicu onome kojemu se to sviđa. Meni treba muškarac koji će gurati tamo gdje mi prija, u moju školjkicu. Nitko mi ga nikada neće gurati u guzicu jer mi se to gadi. Valjda imam pravo reći u mojoj kući, a da me ne napadnu razne udruge, političari, licemjeri. Uostalom, neka ti se oni naguze.
- Školjkica, školjkica! Ona me ne zanima, ali tvoja guz...
- Marš van - podviknu Reza.
Vlado mirno ode, a Reza se rasplače. Želi muškarca heteroseksualca, koji joj se sviđa, Zar je to puno?!
I onda, ne kažu ljudi uzalud: treća - sreća.
Tip je bio sasvim prosječan, njenih godina. Odmah u početku veze ga je upitala da nije možda aseksualac, biseksualac, homoseksualac, zoofil, pedofil, nekrofil.
- Ama, ženo, šta ti je. Obični sam heteroseksualac.
Rezi bi drago to čuti, ali ga je ipak testirala na isti način kao Matu i Vladu. Kad ju je Vjeko ugledao onako zanosnu samo u mini gaćicama, oči mu se raširiše poput ovećih sarmi. Pogled mu pun požude, strasti, želje, nagona. Reza kriknu u sebi "Napokon muškarac za mene". Izazovno skinu gaćice i prepusti se uživanju u za nju jedino prihvatljivoj vezi.
Udala se za Vjeku, može ih se vidjeti kako s ponosom guraju kolica u kojoj cvrkuću braco i seka, blizanci. Ponekad slučajno susretne Matu i Vladu. Uljuđeno ih pozdravi i ode svojim poslom.
***
Trojka je imala običaj, koji u ovom ludom vremenu brzine i virtualnog života, je sve rjeđi. Sastajali su se jednom do dva puta tjedno kod jednog od njih. Za lijepa vremena znali su organizirati roštilj iza kuće (južno od sporednih ulaznih vrata). Ovaj puta to je organizirao Jozo. Bila je polovica mjeseca maja. Vrijeme ugodno, toplo, ne vruće, bez oblačka na nebu. Do njih je vjetrić donosio ugodan miris, na žalost po gradu sve rjeđe, drače. Dok su bili klinci, bilo je stabala drače puno više. Uh, kako su li samo slatko jeli mirisni plod bagrema.
Svatko bi od njih po nešto dao da bi roštilj bio što raskošniji. Ovaj puta su na repertoaru bili ražnjići, čevapčići, crveni luk i krumpir. Kada je bilo gotovo, lijepo su se najeli i počeli piti. Ivo i Mato sok, Jozo i Brigitte pivo. Kada je Brigitte popila svoje pivo, spremala se poći gledati tv. Slabo je razumjela hrvatski, a i ti muški razgovori nisu je zanimali.
- Ifo!
- Ja, bitte - uglas bi trojka.
- Ide gledati tv sapunica.
- Hajde, schatzi - ljubazno je isprati Ivo.
- Gdje smo ono stali prošli puta u živoj debati - htio se podsjetiti Mato.
- Laprdali smo o krupnom kapitalu i milijarderima - sjeti se Jozo.
- Nije krupni kapital mrzio komunizam zbog njegovog imena ili ideologije nego što je bio prijetnja njihovom enormnom bogaćenju - reče Ivo.
- U pravu si. Da su komunisti htjeli služiti krupnom kapitalu, on bi tvrdio da je to najbolji sistem u povijesti čovječanstva, a njegove bi protivnike satirao kako sada zatire stvarne i izmišljene komuniste misli je Mato..
- Pri tome bi im se fućkalo za ljudska prava raje. Oni trenutno, u nedostatku komunista, bez milosti satiru dobar dio čovječanstva. Naročito s guštom, gotovo sa sladostrašću, korak po korak, mjeru po mjeru, zakon po zakon, riječ po riječ, ponižavaju radnike - žestio se Ivo.
- Ako ćemo pravo, to se moglo i očekivati, nakon pada komunističkih država u Evropi. Krupno kapitalu i njihovim podguznjacima kudikamo su draži krvoloci, koji u ime tobožnje demokracije i neoliberalizma, usput j.b. ja svaki sistem u kojem manjina ima koliko hoće, a većina malo ili ništa, satiru svoj narod, naravno, ako su krvoloci sluge bogatašima, nego komunisti, naročito u bivšoj Jugoslaviji, koji su zagovarali radničko samoupravljanje. Možda je i to jedan od razloga krvavog raspada Juge - reče Jozo.
- Točno. U radničkom samoupravljanju mogli su se obogatiti pojedini demagozi, licemjeri i snalažljivci, ali krupni kapital od toga je imao malo koristi. Valjalo je uništiti samoupravljanje i stvoriti sustav koji omogućava bogatašima da radnike pomalo pretvara u robove, a njima bogaćenje bez mjere i granica - reče Ivo.
- Nestankom socijalističkih evropskih država, nestala je konkurencija i krupni kapital više ne mora pomalo tetošiti radnike zapadnih zemalja da ne dižu revoluciju, a što se tiče radnika na istoku do njih drže manje nego do svojih kurvi i kućnih ljubimaca - nadoveza se Jozo.
- Nastupilo je doba postepene restrikcije radničkih prava. Država blagostanja mogla se početi polako demontirati. Nije daleko dan kada će "slobodni" kapitalistički radnik moći samo maštati o slobodi radnika u "krvoločnom" socijalizmu, posebno u samoupravnoj Jugoslaviji. Sve se to odvija pod plaštom najboljeg sistema u povijesti, trenutno blaženog, a uskoro i svetog, liberalnog kapitalizma - blago je ironizirao Mato.
- Samoupravna Jugoslavija im je bila trn u oku, pa su, možda, uz svjesnu ili nesvjesnu pomoć neodgovornih i nadobudnih vođa, nekih više nekih manje, organizirali ili bar činjenjem ili nečinjenjem, pripomogli strašnom ratu, ne bi li se narodima pokojne države, uz državu, samoupravljanje toliko omrzlo da ga više nikada ne požele - dosjeti se Ivo.
- I uspjeli su. Čak i ljudi, koji su u samoupravljanju živjeli bolje od nas, sada zaslijepljeni nacionalizmom i naglim i tobožnjim preobraćenjem iz komunista u vjernika, pljuju po tom sistemu - prezrivo će Jozo.
- Koliko se može vjerovati ljudima koji poljuju po punom tanjuru, a hvale poluprazan tanjur? - htio je znati Mato.
- Ja im ni najmanje ne vjerujem. Licemjeri! Nego, mi to nećemo doživjeti, krupni kapital i oligarsi pretvorit će radnike u svoje žive robote s kojima će raditi što žele. Pritisnu dugme i ako im se j.., jebat će ih, ako hoće da za njih gotovo besplatno rade, radit će. Evo čujte koju sam amatersku pjesmicu napisao:
Od postanka svijeta,
od kolijevke do groba,
narod je samo roba,
koji živi uglavnom zato,
da bi bogati i moćni uživali,
i u svim se slastima razbacivali,
obećavajući narodu radost nebesku,
računajući da će i nju kupiti,
i tako narod i Boga prevariti.
Jozo zašuti. Trojka pošuti, a onda će Ivo:
- Gle ti našeg pjesnika. U poeziju se ne razumije, ali mi se pjesma sviđa. Imat ćemo u budućnosti zanimljivu smjesu robova i robota.
- Hvala Gospodinu što to nećemo doživjeti - tješio se Mato.
- znaš da si u pravu. Eno ona naša susjeda više vodi računa je li se ona cura p.j.e.a.a s dečkom u Velikom bratu ili nije, nego o tome što joj je lonac u kojem kuha ručak sve prazniji - dometne Ivo.
- Takvih kao ona je na milione u svijetu. Divan materijal za oblikovanje čovjeka po mjeri super bogataša. Oni će neograničeno uživati u stvarnom životu, a raji prepuštaju neograničeno uživanje u virtualnom. Da vulgaliziram oni će se seksati s omladinom (muškom ili ženskom, već prema afinitetu) sirotinje, a ta ista sirotinja će time biti očarana, i vodit će bitku je li brak zajednica muškarca i žene ili brak mogu sklopiti i istospolni parovi - oštro će Mato.
- I neka nas ne optužuju pojedini političari, novinari, umjetnici da cendramo o boljo prošlosti. Kada bi oni bili u našoj situaciji, cendrali bi daleko više. Licemjeri! Isto tako, takvi optužuju druge da su sentimentalni i patetični, a oni, kada se radi o njima i njihovima, su puno patetičniji i sentimentalniji od nas, što i sami priznaju u svojim pisanijama - prezrivo će Ivo.
- Sve mi se čini da će super bogataši i njihovi plaćenici već smisliti način da posvađaju radničku klasu, a i ostale ljude, jer razvodnjeni i razdijeljeni ne vrijede mnogo - sumnjičavo će Jozo.
- Već to čine. Tvrde da su radnici u sjevernim državama Evrope vrijedni, odgovorni, čestiti, malte ne blaženi, a u južnim državama sve suprotno od toga. Vjerojatno će i potkupiti radnike u sjevernim evropskim državama sitnim ustupcima da stvore što dublji jaz prema radnicima s juga - reče Mato.
- Proizvođači magle i virtualnog života, uz lovu krupnog kapitala, neumorno proizvode emisije, serije, filmoe, pjesme, čak i prozna djela da bi skrenuli pažnju od njihovih miuka da nekako prežive ovaj život - reče Jozo.
- Već sam vam rekao da povazdan slušam radio. Na njemu ponekad čujem pjesme koje mlade, naročito curice, prosto nagone na blud, razuzdan život, odsustvo bilo kakve odgovornosti. Važno je samo tjelesno uživanje, a obitelj, ljubav, pošteni svakodnevni rad su nešto nazadno, dosadno, odvratno. Oni koji drže do tih tradicionalnih vrijednosti još malo će postati muzejske vrijednosti - ljutio se Mato.
- Kada većina mladih prihvati takve preporuke to će biti nagovještaj konačnog kraja čovječanstva. Nego, pustimo to. Hajmo o nečem ljepšem - prekinu diskusiju na tu temu Ivo.
- Momci, izvinite trenutak. Malo sam popio više tekućine pa mor ..
- Hajde, Mato, hajde, prostata zove - prekinu Ivo prijatelja.
- Nemojte nastaviti bez mene.
- Nećemo, bez brige - smirivao ga je Jozo.
Uskoro se Mato vrati i reče:
- Prije nego nastavimo nečeg sam se sjetio. Mnogi političari iz cijelog svijeta, kao i predstavnici MMF-a, Svjetske banke, Europske središnje banke, bonitetskih kuća laprdaju o reformama. Kad to čujem ili pročitam dođe mi zlo. Znam da će na.eb.i siromašni, a bogataši mogu trljati ruke od zadovoljstva.
- Slažem se, a sada da nastavimo. Reci ti nama, Jozo, kako napreduje tvoja veza sa zanosnom plavušom.
- Što ti je, Ivo. Nema nikakve plavuše - vedro uzvrati Jozo.
- Ne budali, svi, pa i mi, znaju da te povremeno obilazi lijepa Katica.
- Navrati žena na čašicu razgovora.
- Baš je uobičajeno da žena muškarcu dolazi na razgovor kasno navečer - reče Mato.
- Ti, aseksualac, kao da me špijuniraš. Par puta joj se prispavalo pa je odspavala na kauču u primaćoj.
- Da se radi o za seks nezainteresiranom Mati, još bih povjerovao, a ovako dosta šale. Baš me zanima što takva zgodna žena nalazi u ragi kao ti.
- Pa dobro. Znao sam je iz viđenja, a upoznali smo se sasvim slučajno. Išla je po noći stazom kroz park Klasije dvadesetak metara ispred mene. Odjednom je pred nju skočio neki povisoki snažni mladić i uhvatio je za guzu. Ona kriknu, ja ovako star i ne baš atleta, potrčah k njima. Zabezeknuto su me gledali. Ona je vjerojatno pomislila "Kakve mi nade od te starčine. Ovaj će ga pojesti za ručak".
Dotrčah do njih sav zadihan. Jedva prozborih:
"Hajde, dugi, briši."
Ovaj prasnu u smijeh i stavi mi pod nos svoje ogromne nadlaktične mišiće. Dreknu:
"Marš, starče, inače ću od tebe napraviti iverje za potpalu vatre."
Luk, kakav jesam, prestrašen, zauzeo sam borbeni položaj, a onda se dogodi čudo.
- Kakvo sad čudo - ne izdrža Mato.
- Nećeš valjda reći da si ga nalupao - dvojio je Ivo.
- Iz daljine su se približavala trojica mladića. Siledžija vidje da je vrag odnio šalu pa se brzo udalji. Prije toga reče: "Đubre staro. Još ćemo se sresti."
Katica je bila očarana. Nije mogla dovoljno da mi zahvali i da me nahvali. Čak mi je dala topao vatreni poljubac u obraz, koji me gotovo ošamutio. Već sam zaboravio kako to izgleda kad te poljubi mlada dama i to takvim poljupcem. Nisam ja bogataš koga mlade tobože vatreno ljube i seksualno opslužuju.
- I, što je bilo? - bio je nestrpljiv Ivo.
- Opet mi je slučaj išao na ruku. Slučajno sam je sreo, neću nikada zaboraviti, jedne srijede i ona me pozva na kavu. Dok smo pili kavu, ona je sjedila kraj mene u kratkoj suknji. Vidio se dobar dio bedara, tako lijepih, privlačnih, neodoljivih. Star jesam, ali zar nema i dvadesetak godina starijih od mene, bogatuna, koji svakodnevno, zahvaljujući svom novcu, bar miliju, gledaju i ljube takva bedra, ako nisu sposobni za seks. Ne pomažu im ni pomagala poput penilnih proteza, ni kilogrami tableta.
- A što da rade siromasi koji nemaju ni za proteze ni za raznorazne viagre - prekinu u izlaganju Ivo prijatelja.
- Ti onda postaju kao naš Mato. Svoju seksualnu karijeru mogu okončati.
- Neš' ti pravde! Stari fosili, zahvaljujući protezama i tabletama kako tako jeb.ck.ju, a mladi ljudi, ako su siromasi, prestaju ševiti s 40, 50 ili 60 godina.
- Na ovom svijetu niti je bilo niti će ikada biti pravde. Licemjerni govori o demokraciji, ljudskim pravima i slično su najobičnija sranja - s gađenjem će Mato.
- Sad, što je tu je, da nastavims pričom?
- Naravno - uglas će prijatelji.
- Kada se netko od nas običnih ljudi, odvaži učiniti nešto poput bogatuna, onda neki kritičari kažu je to gadost, nedostojno starca, pornografija, neukus.
- Ama, Jozo, pusti tu licemjernu đubrad, prijeđi na stvar - skoro zavapi Ivo.
- Dobro, dobro. Ne znam ni danas što mi bi. Ona mlada, mirisna, zanosna, a ja starac, još uvijek u snazi željan seksa s takvom ljepoticom. Ruka mi sama krene njenim oblim koljenima. Ona blago pocrveni, ja brzo povukoh ruku. Ona zažmiri, usudih se ponovno joj dodirnuti koljena i ...
- Što i, za ime svijeta - zavapi Ivo.
- Ona mi se prepusti. Ja sam meraklija oduvijek, a, eto, potrefilo se da je i ona to. Nikada nijednu ženu nisam toliko dugo mazio po cijelom tijelu kao nju prije samog čina seksa. Njoj se svidjelo i od onda se povremeno viđamo.
- Budimo realni, ti si neugledni starac, ona ljepotica, toliko mlađa od tebe. Baš me zanima koji joj je vrag da se upušta u vez s tobom - htio je znati Mato.
- Da znate, starčince, jednom sa je to i priupitao. Odgovorila mi je da joj njen partner, atleta, pruža jednu, a ja drugu vrstu strasti i uživanja. On je uzima brzo, snažno, silovito, a ja nježno, postepeno, polako, nakon duge predigre. Prija joj kombinacija ta dva pristupa istom problemu.
- E, vala, Jozo, osvijetlio si obraz nama svakodnevnim običnim starcima - nije krio oduševljenje Ivo (neki bi bili ljubomorni, ali ne i pravi prijatelj) - Zašto bi seks s mlađim ženama bila privilegija samo bogatih ljudi, koji su do svog bogatstva ionako došli uglavnom gazeći ljude. Da tako što kao ti radi neki bogataš, pun bi ga bio prostor u mnogim novinama, tabloidima, a bio bi zvijezda i na mnogim televizijama i portalima.
- Meni ne treba nikakva slava. Drago mi je što sam po tim stvarima još u snazi, što imam Katicu i želim da to što dulje traje. Nego, starci, znate što sam primijetio?
- Odakle bi znali - uglas će kolege.
- Koža mi, kao i svima, stari, ali ne na jednom mjestu.
- Kojem? - opet će uglas prijatelji.
- Spolovilu! Da, što se čudite? Koža na njemu je glatka kao i kad sam bio mlad. Valjda je to zbog toga što nisam nudist i nikada nije izložen atmosferilijama.
- Eh, da je tako i s drugim dijelovima kože, čovjek od 65 godina imao bi ten kao mladić - ushićeno će Ivo. - Nego, hoću iskren odgovor na jedno pitanje-
- Pitaj!
- Kako uspijevaš biti tako potentan i kao starac.
- Jednostavno! Vjerojatno tu ima nešto genetike, ali kod mene je bio važan i način prehrane jer sam se uvijek dosta kretao.
- Kako sad prehrana - u čudu će Mato.
- Prije desetak godina promijenio sam način prehrane. Umjesto pečenja, kobasice, kulina, šunke, slanine i naročito soli, češće sam počeo jesti varivo, voće, povrće i manje zasoljena jela. Rezultati su zadivljujući. Da ne zaboravim. Vi se sjećate da sam prije 18 godina pušio kutiju cigareta dnevno, odonda ne pušim. Prijatelji, vjerovali ili ne, sada kao već starac, poletniji sam nego prije 20 godina. Viagru i slična sranja mi uopće nisu potrebna. On mi gotovo uvijek dobro funkcionira, naročito noću, valjda zato što čovjek iza sna nema nikakvih briga i ne rješava egzistencijalne probleme.
- Nažalost za mene je prekasno da mijenjam prehrambene navike, jer sam navršio 75 godina života.
- Moj Ivo, možda nikada nije kasno promijeniti navike na bolje. Ne samo u seksu, nego u svemu se osjećam bolje nego prije dvadeset godina.
- Ali kako da se odreknem poslastica kao što su šunka, kobasica, kulin, slanina, švargl, čvarci i kolači - mljackajući će Ivo.
- Eto, za početak bi mogao da se odrekneš cigareta.
- Kako da pijem kavu bez cigareta, kako da je ne zapalim poslije jela?
- Ja sam uspio, probaj i ti.
- Ne mogu.
- U redu. Što se tiče masne hrane ni je se nisam potpuno odrekao toga. Ponekad to konzumiram, ali gotovo nikada poslije 17 sati.
- Zašto sad 17 sati - čudio se Mato.
- Zato što mi to po noći djeluje na živce. Je, dečki! Malo je teže odreči se svih tih delicija, ali je nagrada velika. Eto, ja se sasvim dobro nosim sa seksualnim prohtjevima 30 godina mlađe žene. Da sam nastavio sa životom od prije tko zna bih li uopće bio živ, a kamo li da se seksam sa znatno mlađom ženom od sebe.
- Pustimo, momci to, recite mi što mislite o ovim diskusijama o spolu i rodu. Po nekima je to različito, po nekima isto, a za one koji misle da je to isto vele neki da su nazadni - prebaci Jozo diskusiju na drugu temu.
- Što se mene tiče ja sam od prvog udisaja i bit ću do zadnjeg izdisaja muški spol i muški rod i tu nitko ništa ne može promijeniti - reče Ivo.
- Nemoj tako, ja sam po spolu muškarac, ali sam nezainteresiran za seks - pomalo zbunjeno će Mato.
- Ljudi, po mojim spoznajama spol je odredila priroda, a rod društvo sa svojimo običajima - mirno će Jozo.
- Jozo, o čemu ti to? - pita Ivo.
- Društveni običaji podijelili su poslove na muške i ženske.
- I što onda? Ako muškarac opere nekada suđe neće biti manje muškarac, ako poneka žena vozi tramvaj neće biti manje žena. Meni se čini da je neke poslove podijelila i majka priroda. Opet zapad nešto muti - zamišljeno će Ivo.
- Muti li ne muti, ja sam za ravnopravnost između spolova dok je ona u skladu s prirodnim zakonima. Energično sam protiv bilo kakve protuprirodne ravnopravnosti. Recimo da nekim idiotima padne na pamet da 50% žena mora upravljati avionom ili da 50% babica moraju biti muškarci - žustro će Jozo.
- Ne bih pravljao avionom jer sam nesposoban i star, a posao babice nije za mene - smiješeći se reče Mato.
- Ti ne bi bio babica nego dedica - uglas će Ivo i Jozo.
Sva trojica prasnuše u smijeh.
- A što ćemo s onima koji se dopodne osjećaju kao muško, a popodne kao žensko?! Ja mogo to pobrkati pa mu dopodne reći "gospođo", a ono se naljutiti i optužiti me za seksizam - reče Jozo.
Opet prasnuše u smijeh.
- Da se pred 100 curica stave lopta i lutka većina bi uzela lutku i obrnuto, ogromna većina dečkića bi izabrala loptu - zamišljeno će Mato.
- Ti bi izabrao i loptu i lutku - veselo će Ivo i prasnu u smijeh.
Ostala dvojica prihvatiše.
- Nema te udruge, plaćenika ili fanatika koji mođe promijeniti prirodne zakone koliko god to neki pokušavali - zaključi Jozo diskusiju po tom pitanju.
- Eno jedne novine pišu da Putin ima ljubavnicu - skrenu Ivo diskusiju na drugu temu.
- Kada Putin kao slobodan čovjek ima curu, onda je nemoralni diktator, a kada američki ili francuski oženjeni predsjednici, a i neki kraljevi, imaju ljubavnice, onda su oni oličenje muškosti, neodoljivosti, šarmantnosti i čine Bogu ugodne stvari - ljutio se Jozo.
- Meni se čini da oni čine vragu ugodne stvari. I da, oni uopće ne koriste moć da bi ševili tuže žene. To kobajagi čine samo diktatori poput Putina - ironizirao je Ivo.
- I meni zapadna dvoličnost po tom, a i nekim drugim pitanjima, ide na živce - oglasi se i Mato.
- Ma neka j.b. koga hoće uz privolu bez straha partnera. Nego, gleda li netko od vas seriju "Seks i grad"? - upita Ivo.
- A što te to zanima? Jedno negledivo, da ne kažem dosadno zapadno sranje. Gledao sam u početku nekoliko epizoda i odustao - gotovo prezrivo će Jozo.
- Zašto? - htio je znati Mato.
- Dojma sam da ta serija potiče mlade naivne djevojke na neodgovorno seksualno ponašanje, sve kroz smijeh i zabavu.
- Kako? - nije bilo jasno Mati.
- Na jedan se perfidan način obraćaju autori mladim curama da im stalno mijenjanje partnera bude jedini smisao života. Nisam čuo ni jednu udrugu, političara ni novanara da autore te serije optuže za seksizam. Naprotiv, neki od njih hvale i seriju i autore. S druge stane, prije izvjesnog vremena jedan je ministar jednoj medicinskoj sestri rekao u šali da je lijepa i odmah su ga udruge i mediji napali za seksizam. Još malo pa ni muž neće smjeti reći ženi da je lijepa jer bi to mogao netko čuti pa oplesti po njemu zbog seksizma.
- Eh, da hoće meni neka zgodna žena reći da sam lijep. Častio bih je ne samo pićem i j.b. mi se što netko to naziva seksizmom - preo je poput mačora Jozo. - Nego, Ivo, pogledao sam par epizoda te serije i nije mi se svidjela. Sad si mi ti pomogao da shvatim zbog čega. Ako neka žena ne odgovori pozitivno na poziv na seks nekog dokonog bogatog muškarca, nije dostojna postojanja. Što prije treba raširiti noge i predati se bogatom ljubavniku. Forsira se seks za jednu noć kao nešto najnaprednije. J.b.š. kondom, nema boleština kada se tucaš s izabranima. I da ne zaboravim, nikada nema menstruacije i plodnih dana.
- Drago mi je, prijatelju, da sam ti malo pomogao da shvatiš suštinu takvih serija. Gdje je u njima ljbuav, gdje je obitelj, djeca, prijateljstvo, dostojanstvo? Samo seks, seks bez obaveza.
- Dostojanstvo ljudsko po meni vrijedi - tiho će Mato.
- Nego, momci, slušam nedavno nekog slušatelja u emisiji Hrvatskog radija "U mreži prvog", kako je i kada došlo do toga da je homoseksualnost odjednom prestala biti bolest - reče Mato.
- Pričaj - uglas će Jozo i Ivo.
- Veli slušatelj, oni u studiju ga nisu negirali, da se je, a gdje nego u Americi, 1975. godine, sastala komisija od 5 psihijatara, od kojih je jedan bio homoseksualac, a još dvojicu je potplatio moćni homoseksualni lobi. Odluka 3:2 i nema više bolesti. Po meni to i nije bila bolest.
- Svašta! To uistinu nisam znao - promuca Jozo.
- I materinu! - kliknu Ivo. - Ako je tako onda bi se moglo dogoditi u budućnosti da se sastane 5 psihijatara, normalno u SAD, od kojih bi jedan bio pedofil, drugi zoofil, treći nekrofil, četvrti homoseksualac i peti biseksualac i donesu odluku da od sutra pedofilija, nekrofilija i zoofilija nisu bolest nego samo prirodno iskazivanje seksulanih sklonosti, na koje svi imaju pravo. Jadni heteroseksualci koji bi se tome usudili javno suprotstaviti, dobitli bi etiketu nazadnjaka od potplaćenih političara i novinara.
- Onda bi uslijeidle parade ponosa tih, bar za sada, bolesnih ljudi s bolesnim nastranim sklonostima - uzrujano će Mato.
- Hvala Bogu da smo stari i da nećemo dočekati da živimo u takvom strašno svijetu - s olakšanjem će Ivo.
- A i sada svijet nije puno bolji. Ispada da od postanka svijeta do danas, mi obični ljudi živimo uglavnom zato da bi omogućili svojim radom velikoj manjini ljudi, carevima, kraljevima, krupnom kapitalu, kojih nema više od 3%, da bez rada uživaju i naslađuju se u svim mogućim životnim slastima i radostima, bez ikakve mjere i ograničenja - s gađenjem će Jozo.
- I ne samo to. Ispada da mi obični ljudi, raja, moramo biti presretni svojim položajem i što nas oni trpe. Da mogu bez nas oni bi većinu nas najradije satrli, a to satiranje bi izvršile njihove sluge, političari, vojska, policija i plaćenici za uljepšavanje života većine ljudi - dodade Mato.
- Ma, oni to već rade na perfidni način. Tobože nema se novaca pa ljude tjeraju da rade dok ne umru, ili oni koji ne rade neka krepaju u starosti i neimaštini dok čekaju mirovinu. Tobože nema dovoljno novaca za zdravlje naroda, pa neka dio naroda pokrepa u mukama zbog raznih boleština. Nema novaca za narod dok je jedan uski krug ljudi sve bogatiji. Bijedni plaćenici, krupni kapital, ne samo da to opravdavaju nego i kliču da je to do danas najbolji mogući odnos između ljudi i, malte ne, da ga je instalirao sam Bog. Taj njihov bog nije Isusov i naš nego bog pogana - žustro će Ivo.
- Starci, jeste li gledali nedavno na televiziji dnevnik - preusmjeri Jozo razgovor na drugu temu.
- Jesam - potvrdi Ivo.
- Nisam - reče Mato.
- Eno, navodno je vidjelica iz Međugorja vidjela da je kipić Gospe u njenoj kući počeo svjetliti.
Ivo se dade na smijeh, a Mato napravi zabrinuti izraz lica. Upita:
- Ivo, čemu se smiješ? Možda ipak svijetli kip.
- Svijetli tebi u glavi. Vjerojatno je netko obojio kip svjetlećom bojom.
Ta pojava nema nikakve veze s nadnaravnim.
- Ako nema veze s nadnaravnim onda sigurno ima veze s prijevarom i naivnošću ljdi koji vjeruju u te besmislice.
- Kako možeš tako govoriti, Jozo. Zar se ne bojiš Boga - snebivajući se Mato.
- Baš zato što se bojim Gospodina, tako govorim. Uporište za moj stav nalazi u evanđelju. Zar nije Isus otprilike rekao i ovo: "Ako vam nekto rekne da je došao Mesija na ovo ili ono mjesto, ili se ovjde ili ondje pojavio, uli u onom selu, ne vjerujte mu. Jer kao što munja bljesne nebom od istoka do zapada, takav će biti i dolazak Sina čovječanstva."
- E, kada se to dogodi onda ću vjerovati u bilo koji nebeski dolazak. Vjerujem daleko više Isusu nego bilo kome drugom, posebno kojekakvim navodnim vidiocima. Smatram da bi se nad tim vidiocima, uz njihovu privolu, trebala obaviti objektivna znanstvena promatranja. Nego, Mato, znaš li ti tko je najveći od svih koje je rodila žena - reče Ivo.
- Ih, kako lako pitanje. Naravno. Blažena Djevica Marija.
- Vidiš, nije!
- Kako nije?
- Fino. Evanđelje, dakle Isus, veli da je najveći od žene rođen Ivan Krstitelj.
Reci, je li Marija bila vazda djevica, kako se to obično govori.
- Pa naravno.
- Nije. Evanđelje veli da je osim Isusa rodila još 4 sina: Jakova, Josipa, Judu, Šimuna i nekoliko kćeri kojih se imena ne spominju. Bila je djevica dok nije rodila Isusa. Da nije tako i Isusova braća i sestre bili bi začeti po Svetom Duhu.
- A, braćo, svašta - uzbuđeno će Mato koji se brzo tri puta prekriži.
- Samo treba čitati evanđelje i mnoge će stvari ljudima biti jasnije - smireno će Jozo.
- Vidite, u strašnom srednjem vijeku, strašnom za većinu ranoda, neki učeniji ljudi su čitali evanđelje i zbog njegovog javnog tumačenja bili su proganjani od svjetovnih i duhovnih vlasti. Neki su zbog toga čak bili spaljeni na lomači - ljutio će Ivo.
- Svim vlastima i bogatašima od postanka svijeta do danas odgovara što tupaviji narod, jer će u tom slučaju sasvim mirno uživati u izobilju svih mogućih, pa i nastranih, naslada - reče Jozo.
- Osim toga, većina naroda u svijetu ne voli ništa čitati osim trača, dosta je svijeta nepismeno, divna situacija za bezbrižno uživanje bogatih - dometne Mato.
- Imaš pravo. Ljudi su lijeni i nesposobni čitati, pa slijepu vjeruju u popovsko i bogataševo tumačenje svega postojećeg - reče Ivo.
- Nego, ostavimo se mi ovih teških tema. Jučer dopodne gledao sam i uživao u jednom divnom, gotovo nestvarnom događaju - pomalo zaneseno će Jozo.
- Uistinu? - zabezeknuto će Mato.
- Baš me zanima o čemu se radi - oprezno će Ivo.
- Vi već znate da imam običaj stavljati na lim ispod sjevernog prozora mrvice kruha ili pokoje zrno pšenice.
- Da, i? - ubaci Mato.
- Tako sam učinio i jučer oko 9 sati. I gle čuda. Doleti mali vrapčić svijetla perja. Cijuče, maše povremeno krilcima i usput brzo kljunom kupi zrnca, kojih je ovaj puta bilo više od uobičajene količine. Cijenim da možda ima dva mjeseca. Kad eto ti još jednoga. Procijenih da je mlađi oko mjesec dana od rođaka. Tek poletio. Cijuče poput siročeta, u letu ina limu. Širi krilca, zatvara oči. Kao da moli malo starijeg vrapčića da bude milostiv i da ga ne zaboravi. Stariji dalje brzo trpa sebi u kljun, pa munjevito mlađem vrapčiću u kljun. Kada ponesta zrnja, obojica čijučući uzlete do najbliže krošnje. Kakva besplatna idila, odmor za oči i dušu.
- Predivno! Oduševljeno će Mato.
- Pazi, bome te male ptičice, koje netko i ne primijeti, netko iz obijesti ubija, znaju biti humaniji i obzirniji od mnogih ljudi - zadivljeno će Ivo.
- Da je taj mali ptić poput nekih ljudi, on ne da nebi nahranio malog bracu, nego bi ga satro kljunom, ili bi mu uskratio pomoć - mrko će Jozo.
- Neki su ljudi po pitanju humanosti i pomoći bližnjem na nižem stupnju od tih ptičica - negodovao je Mato.
- Da su moćnici barem na stupnju humanosti vrapčića, na svijetu bi bilo puno više sretnih nego nesretnih ljudi, a gladnih skoro da ne bi ni bilo - sjetno će Ivo.
Počela se spuštati večer. Komarci su sve više aterirali na njih pa su za taj dan morali prekinuti druženje trojica prijatelja, susjeda, veterana preživljavnja. Vjerojatno se nekome neće svidjeti o čemu su i kako razgovarali, ali, ako na svoje mišljenje imaju pravo mnogobrojne manjine, neka je tako, zašto na to ne bi imala i naša trojica staraca, svim licemjerima usprkos. Još bi samo trebalo da neka udruga napadne ove, vjerujem simpatične, likove.
Ivo je, naročito u mladosti, ali i u srednjoj dobi, imao dosta poroka. Žene, cigarete, piće. Baš tim redom. Sve to u neograničenim količinama. Organizam je to trpio dok je mogao, a onda je rekao dosta. Mijenjaj se ili se polako spremaj na put skojeg se nitko nije vratio. Ivo je odbrao život. Prvo je ostavio piće, onda cigarete i smirio se uz Brigittu. Redovito njih dvoje voze bicikle po Brodu i okolici. Po ljeti obvezno idi na kupanje na Poloj ili na bazene na Vijuš. Najveći je šaljivdžija od trojice prijatelja. Iako je pobijedio nekoliko tumora i cirozu jetre još je živahan i seksualno aktivan, na veliko zadovoljstvo Brigitte.
Drugi po starosti je Jozo. Star 65 godina. Skupio je tridesetak godina staža u poduzeću "Đuro Đaković", a onda je kao višak završio na Zavodu za zapošljavanje, bez otpremnine, bez ičega. Tako to obično biva u revolucionarnim vremenima. Neki dobiju puno, neki osrednji, neki malo, a ima ih, nažalost, koji ne dobiju ništa. Kako će tko proći ovisi o bezobzirnosti, snalažljivosti, sreći, slučajnosti. Kako bilo, naš Jozo spada u one koji nisu dobili ništa. Jozo je živio kao i prijatelji, na Plavom Polju. Svi su se čudili kako uspjeva preživjeti. Susjedi se zaklinju da ga povremeno u sitne sate obilazi prelijepa plavuša četredesetih godina. Šapuće se da je dobro stojeća i da mu donosi hranu i nešto novca. Dovoljno da nekako preživi. Ispada da je Jozo pod stare dane postao žigolo. Ujesen će, ako mu se nebo smiluje i poživi, u mirovinu. Sa ženom se davno rastao, sin je davno napustio Brod. Živi u Dubrovniku s obitelji.
Jozo je bio vrlo dobar nogometaš što mu je dobro došlo za vrijeme služenja vojnog roka u Beogradu koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća. Evo kako je to krenulo. Reprezentacija garnizona u nogometu igrala je prijateljsku utakmicu s momčadi Čukaričkog, koja je imala stadion u blizini garnizona. Utakmici je prisustvao i čuveni lokalni šerif Zuja, koji je bio u dobrim odnosima s trenero Mišom Popom. Nakon utakmice, na piću u obližnjem bircuzu, upia Miša Pop Zuju:
- Kako ti se sviđa onaj mali, broj 10, što je igrao za garnizon?
- Mnogo je dobar. Uzmi ga, Pope, da igra za nas dok služi vojni rok.
Tako je i bilo. Naš je Jozo, kad god je to bilo moguće, do kraja vojnog roka nastupao za Čukarički. Kada se već spomenuo trener Mišo Pop treba reći da je bio sjajan trener. Ali, nažalost, kao i većina njegovih igrača, volio je osim nogometa piće, ribolov i naročito žene, pa je to razlog što nije napravio karijeru primjerenu znanju i talentu. Miša Pop dobio je nadimak po tome što mu je otac bio svećeni. Svakog dana bi navratio u Maderu, a dan je završavao u "Tašu". Bila su to stjecišta poštovalaca dobre kapljice i lijepih žena, koje su Mišu, bez obziran na nadimak, veoma privlačile. A kakvi su samo igrači, zapravo igračine, igrali tada za Čukarički. Žika Patika, Gajo Gušter, Rade Plovka, Miša Pacov, Momo Radić, samo su neki majstori nogometa s Čukarice. Svi su bil izuzetno talentirani, ali i skloni boemskom načinu života, pa ni jedan nije ni izbliza ostvario karijeru primjerenu talentu. Teško je od takvih asova izvuči najboljeg. Jedni se zaklinju da je to Žika Patika, drugi vele da je Miša Pacov bio bolji, a treći tvrde da je to bio legendarni dribler Rade Plovka. Ipak, većina misli da je to bio Žika Patika. Visok, snažan, smiren. Majstor! Znalac, profinjeni tehničar. Kakav dribler! Mogao je na poetobanki predriblati trojicu. Jednom prilikom napravio je niz koji je nazvan Patikin niz. U jednom prodoru prema protivničkom golu trojici je igrača proturio loptu u rašlje. Kakva golčina! Vele da se je u naredna dva dana ludovalo po birtijama Čukarice.
Postoje tri verzije kako je dobio nadimak Patika. Ipak, činis e daje najbliža istini ona koju sam priča. Kao mali bio je na pecanje na nekom visećem mostu i taman kad je pripecalo, a on je potegao štap, patika mu je pala u vodu. Kukao je na sav glas, a to je čuo legendarni Zuja, da bi kasnije rekao u bircuzu da je Živojim od sana se samo Žika nego i Patika. Žika Patika je prvo igrao za svoj Čukarički,a kasnije i za susjedni Voždovački, Mladi Radnik, Trudbenik, Boćevac, Spremčicu... Pružio je niz nezaboravnih igara, ali ono što je pokazao na dvije utakmice, bio je vrhunac nogometne igre. Da danas neki poznati nogometaš odigra takve utakmice, vrtjele bi se na svim televizijama u svijetu, internetu. O njima bi se bajke pisale. Ovako je sve ostalo u sjećanju nekoliko stotina ljudi, koji su imali sreću da su te utakmice gledali.
Naš Jozo imao je sreću da je i sam nastupio (ušao u drugom poluvremenu) na jednoj od tih utakmica. Kada je kasnije pričao prijateljima i znancima što je sve Patika radio na toj utakmici malo mu je tko vjerovao. Dakle, na Brdu, igralištu Čukaričkog, gostovao je veliki Partizan. Višestruki prvak države, višestruki osvajač kupa, finalist kupa prvaka. U redu, favorit je pobijedio9 4:2, ali je Žika Patika imao neviđeni šou. Izbezumio je beka Mišu i golmana Drljaču. Patika je, iako dešnjak, češće igrao na lijevom krilu na nesreću sirotog beka Miše. Kakav li je samo gol postigoa Žika. Prvo je gotovo slomio kičmu centarhalfu sjajnim driblingom, a onda je na red došao Mišo. Patika mu je mrtav hladan proturio loptu kroz noge.
- Je.em te li te, bre, Žika. Sad ću ti slomim noge - zaurla Mišo.
Žika stade. Kao da se naljutio. Okrenuo se i pričekao da se i bek okrene. "Je.eš gol", pomisli Žika, "idemo se zabavljati". Mišo nasrnu kao razbješnjeli bik, a Žika mu mirno opet proturi loptu kroz noge. Okrenu se i ponovno pričeka Mišin nalet. Ovaj zaurla i kao pomaman baci se prema Mišinim nogama. Ovaj mu opet hladno proturi loptu ispod nogu. Svi ostali igrači su stajali i gledali neviđeni šou, dok je publika, njih gotovo tisuću, urala:
- Ole, toro, ole.
Žika mirno i sporo krenu ka golmanu Drljači. Ovaj se pognuo s rukama pored nogu blizu trave. Žika mu posla loptu kroz noge u gol. U gledalištu muk, a onda frenetični aplauz. Kad se gledalište malo primirilo, zaurla lokalni pijanac Joca Prca:
- Bravo Patika! Da nema rakije gde bi ti bio kraj.
Žika je to čuo i uzvrati:
- Prca, Prca! Da nema rakije bilo bi, mori, vina, konjaka, vinjaka.
Gledalište je čulo ovaj dijalog pa nasta unerbesni smijeh. A i taj Prca bio je mustra za sebe. Uvijek pijan i kao takav volio je po birtijama Čukarice hvaliti se kako je on veliki neodoljivi ljubavnik. Onda je na svoju nesreću oženio laku ženu, Bubu, koja je kasnije uz kavu susjetkama prilača da joj je Joca priznao da mu je ona prva u životu. Komšinice su to odmah razglasile, pa ga je neizostavni Zuja nazvao Prca, Joca Prca. Ta večer nakon utakmice s Partizanom bila je posebna za našeg Jozu. Svi igrački Čukaričkog, treneri i rukovodstvo okupili su se u jednoj gostionici na Čukarici da proslave solidan rezultat protiv Partizana. Žika Patika primijetio je da Jozin pogled luta prema stolu za kojim je sjedila divna crnka kojoj je moglo biti oko trideset godina.
- Jozo, dopada ti se Jevrosima.
- Koja Jevrosima?
- Ona lepa crnka.
- Kako mi se ne bi sviđala takva krasotica, Žika.
- Kad te ona uspali neće ti smetati ni brom u vojničkoj hrani.
Žika ode do stola crnke. Vrati se nakon nekoliko minuta i veli Jozi:
- Sve je dogovoreno. I ti se njoj dopadaš. Mi ćemo ovde da se kerimo do zore. Znam kako je tebi, vojniku, zato ne gubi vreme nego odi za njen stol. Joza ode i ne pokaja se. Ona ne samo da je bil lijepa nego i majstor u krevetu. Živjela je u blizini u maloj iznajmljenoj sobi, u koju je Joza navraćao kad god je mogao za trajanja vojnog roka. Tu noć ostao je kod nje skoro do zore. Kad se vraćao u kasarnu imao je sreće jer je dežurni bio njegov dobar poznanik Vaso, suigrač u nogometnoj momčadi kasarne. Ugledavši ga Vaso će veselo:
- Pa gde si do sada, bre, Joza. Zora će.
- Igrao sam za Čukarički, onda slavlje u bircuzu i tako.
- Sve je to u redu, nego, kakva je bila ona?
- Ah, ne pitaj. Iscrpila me do kraja.
- Odspavaj sat pa ćeš mi kasnije pričati detalje.
- Važi!
Po odsluženju vojnog roka on i Jevrosima su se jedno vrijeme dopisivali, i onda, kako to već često biva, to je prestalo. Ostale su samo lijepe uspomene. Drugu veliku igru Žika Patika je prikazao u Zagrebu, u utakmici amaterskih reprezentacija Zagreba i Beograda. Beograđani su deklasirali Zagrepčane 4:1, a Žika je postigao dva sjajna gola. Patika je prethodne noći došao u hotel u ranim jutarnjim satima, prilično pijan. Trener domaćih Oto Babek je u poluvremenu utakmice ljutito korio svoje igrače da ih može biti sram jer se s njima poigrava čovjek koji je do maloprije bio mrtav pijan.
Prošle godine došlo je Jozi da obiđe Žiku Patiku. Sjeo je u vlak i otišao u Beograd. Tramvajem je pristigao do Čukarice i raspitao se o Žiki Patiki. Uputili su fa u "Kraljičin vagon" ili u sportsko-ribolovni klub "Marina Železničar". Našao ga je u "Kraljičinom vagonu". Kao i svatko i Patika se izgledom promijenio, ali je to još uvijek visok, stasit, uspravan čovjek, prosijede guste kose. Jozo ga je odmah prepoznao.
- Patika, kako je? - upita Jozo srdačno svog bivšeg suigrača.
- Ma, koji ti beše. A..., Joza Hrvat.
Srdačno se zagrliše. Žika odavno ne pije pa naruči za sebe sok, a pivo za Jozu.
- Dobro sam, dobro, a ti?
- I ja sam, Žika, hvala Bogu, dobro, koliko se može biti u našim godinama.
- Je li, kume, gde ode ona gusta kosa?
- Ode s godinama. Ti, vidim, nemaš s tim problema.
- Srećom nemam.
- Reci, kako Jevrosima?
- Šta, ne možeš da je zaboraviš.
- Onako pitam.
- Otišla je odavno, nakon udaje, u Novi Sad. Retko je viđam. Samo onda kad navrati kod sestre ode na Čukaricu.
- Kad je vidiš, pozdravi je od mene.
- Hoću.
- A kako je Miša Pop?
- Nećeš verovati, ali, iako ima 80 godina, vitalan je poput šezdesetogodišnjaka. Malo manje ide u Maderu i Taš, a više gleda fudbal na tv.
- Čime se ti baviš, Žika?
- Uglavnom pecanjem. A ti?
- Žena mi je umrla, ali imam jednu prijateljicu od 40 godina s kojom se povremeno viđam.
- Svaka čast. Joza, bre, ti bez žena ne možeš.
- Ne mogu. Srećom me nesreća još služi pa ide nekako.
- I ženi ne smeta tvoja ćela?
- A što bi smetala. Što vrijedi bujna kosa ako je piša neupotrebljiv za seks.
Jozo se iste večeri vratio u Slavonski Brod, sretan što se opet vidio s nogometnim virtuozom Žikom Patikom.
I eto nas do posljednjeg, najmlađeg od trojice susjeda, Plavopoljca Mate. On je 5 godina mlađi od Joze. Već je nekoliko godina za Zavodu za zapošljavanje, bez izgleda da ga itko primi na posao. Vele mu da je prestar. Slušajući one bezdušnike iz MMF-a, Svjetske banke, Europske središne banke i slične, on je mladić koji puca od snage i treba ga tjerati da (ne)radi do 80. godine života, ili umre, pa tako ukine trošak slušajući poslodavce, on je stari kenjac, krpa, koju treba ignorirati. Prima socijalnu pomoć od 600 kuna. Već odavno ne puši cigarete nego mota duhan, koji nabavlja u Bosni po nižoj cijeni. Ako je Jozo majstor preživljavanja, onda je Mato umjetnik. Po zanimanju ličilac, ali kako ljudi imaju sve manje novaca pa sami kreče svoje stanove i kuće, Mato i po ljeti ima sve manje posla, kojega obavlja na crno za male novce. Ima stariju sestru s malom mirovinom, koja ga pomaže u skladu s mogućnosti. Uskaču i dvojica prijatelja koji od ono malo što imaju daju ponekad ponešto od kućnih potrepština i robe prijatelju koji ima manje od njih. I koga briga z anjih i one koji imaju još manje od njih, a pri tom su još i bolesni. Političare?! Ma hajte, molim vas. Potkupljene novinare i kvazi stručnjake? Ma pustite! Raznorazne dobro uhranjene paradere i skupljače potpisa za kojekakve referendume. Da prostite, j.b. se svima njima za sve bolesne i siromašne u svijetu. I što se onda čude političari, neki novinari, paraderi i sakupljači što većina naroda ni malo ne mari za njihove skupocjene automobile, najnovije mobitele, parade i sakupljanje potpisa.
Mato je po pitanju seksa spadao u rijetku skupinu. Nitko i ništa ga nije uzbuđivalo. Nije imao nikakve seksualne potrebe ni prohtjeve, pa bi se moglo reći da je aseksualac.. Kako je krenulo možda će jednog, ne tako dalekog, dana i aseksualci tražiti od države da im da iz budžeta novac da mogu po ulicama gradova organizirati svoje parade ponosa, tražeći da se njihova prava izjednače s pravima drugih ljudi. Tražit će da mogu da žive s kom god hoće bez tjelesnih kontakata, da mogu dijeliti skupa stečenu imovinu, posjećivati se u zatvoru i bolnici, usvajati djecu ... Jest! Zdrav razum, pustimo ideologiju i modernost lijepo po strani, postalja pitanje: Jesu li takvi ljudi podobniji za usvajanje djece od homoseksualaca. Kod istospolnih parova razdragana djeca imala bi dvojicu tata li dvije mame, a kod aseksualaca djeca ne bi imala ni mamu, a bome ni tatu. Takvom bi djetetu mogo u službenim dokumentima stajati: ime oca - roditelj 1, ime majke - roditelj 2. Mora se priznati, divota ili "divota". Takva djeca uoće ne bi bila predmet sprdnje u školi, na ulici, u sudsjedstvu. To su brižni psihijatri sigurno temeljito ispitali. I naravno! Bili bi krivi roditelji, koji djecu nisu odgojili u duhu tolerancije, sama djeca, koja bezdušno napadaju vršnjake, profesori, nastavnici, ulica, crkva. Ne bi, naravno, bili krivi psihijatri (neki) koji vrludaju i miješaju "istinu" kao Cigo konja, dražava koja želi biti moderna, a u stvari je sluga krupnog kapitala, a posebno ne bi, ne daj Bože, bili krivi krupni bogataši koji se lijepo zabavljaju u cijelom tom cirkusu. Ni najveći liberali ili "liberali" ne bi sigurno htjeli da njihovoj djeci u službenoj dokumentaciji stoji: ime oca . roditelj 1, ime majke - roditelj 2, spol - ono. Koji kaže drukčije i oštri kandže zapravo, neka tako učini pa će im narod vjerovati. A dotle sve je to licemjerje i igra bez znanstvene podloge.
No, vratimo se mi našem Mati kojega sam stav po tom pitanju upravo iznio. O njemu kruži anegdota koja možda i nije daleko od istine. Kako bilo, Mata je prije desetak godina pozvala na kavu jedna atraktivna susjeda od svojih 35 godina, za kojim su uzdisale, ne samo lokalne sevdalije. Srednjeg je rasta, divna stasa, lijepih smeđih očiju i guste smeđe kose. Kada je priroda ženama dijelila obline kod susjede Reze nije škrtarila. Velike uspravne grudi, oveća obla guza, bili su njeni atributi kojima bi malo koji heteroseksualni muškarac mogao odoliti. Vele da joj je jedan bogati Turčni nudio bogatstvo za jednu noć provedenu s njom, a ona? Poslala ga je, da prostite, u p.z. materinu. Istina, malo tko bi povjerovao da takva ljepotica može tako što izustiti, ali i ponuda je bila nemoralna. I ona, nesretna, od tolikih muškaraca koji su je proždirali pogledima, odabrala je baš našeg Matu, kao objekt svojih želja i čežnji. Istina, Mato je bio zgodan čovjek, kojega nisu pratile nikakve ljubavne afere, dovoljno da se lijepa Reza zagleda u njega. Jednom prilikom dok su pili kavu odjednom veli Reza svom gostu:
- Susjed, imam prišt na donjem dijelu leđa, koji me svrbi, peče, bocka. Hoćeš li ga, molim te, pogledati.
- Zašto ne - mrtav hladan će Mato.
Reza pred ravnodušnim Matom skine haljinu. Osta samo u malim tijesnim ružičastim gaćicama. Ogromne uspravne grudi s velikim bradavicama prosto su vapile za nježnošću. Prosječni heteroseksualni muškarci bi razrogačili oči, a ašici i meraklije bi bili bačeni u polusvjesno stanje od strasti, pohoti, želje. Mato je u tu ljepotu, u to čudo prirode koje strast tjeda poput nabujale rijeke, gledao kao da gleda u staklo ili drvo.
- Susjeda, hoćeš li se konačno okrenuti da pogledam taj prištić - potpuno nezainteresirano će Mato.
Reza se jedva suzdržala da ne krikne. Učini novi pokušaj. Izazovno skinu gaćice. Osta potpuno gola. Ljubavnici i meraklije bi sada već bili u besvjesnom stanju. Na Rezin užas Mato će blago:
- Hajde, okreni se da obavimo to s prištićem.
Kakvo poniženje, kakvo razočaranje. Sva očajna Reza i neznajući što radi, uhvati se s obje ruke za preslatku mačkicu. Nježno će:
- Mato, pogledaj ovu moju školjkicu. Jesi li ikad vidio što ljepše?
- Kakva školjka?! Vidim samo ženski spol ..
- Oprosti Mato, ali pažljivo me pogledaj - očajno će Reza zauzevši pozu koja bi uzbudila i polumrtvog heteroseksualca.
- Evo gledam, i šta onda? Hajmo konačno riješiti taj prišt.
Reza kriknu i onako gola se strovali na fotelju. Toliki je muškarci žele, a ona se ponižava i nudi ovoj budaletini.
- Koja sam ja budala - rezignirano prozbori.
- Niste, susjeda, nego da konačno vidimo taj prištić - bio je Mato tvrdoglav. Reza obuče haljinu na golo tijelo sva pokunjena i tiho reče:
- J.b. te prištić. Susjed, nisam znala da si homoseksualac.
- Ama kakav homoseksualac - iskreno se zgranuo Mato.
- Vidim da te žene ne zanimaju.
- Susjeda, mene seks uopće ne zanima i nemam potrebe za njim. Da si aseksualna kao ja tako bih rado živio s tobom. Čuvali bi se, skupa gledali TV, igrali razne igrice, išli u kino, na pec...
- J.b.o te pecanje i kartanje. Pogledaj susjed - Reza ga ljutito prekinu.
Onda se uhvati za nabrekle dojke i nastavi:
- Zar bi ova ljepota mogla bez dodira muškarca koji mi se sviđa.
- Zašto ne?! U seksu ne vidim ništa lijepo. Diranje, dahtanje, bezvezni napori. Jednom sam probao s jednom ženskom i kad me je dahčući par puta poljubila shvatio sam da nisam za to.
Reza se grozi. Odjednom joj se žurilo. Žustro reče:
- Susjed, izvini, uskoro moram ići majci.
Ovaj događaj Reza nije nikome ispričala jer bi i sama bila predmet ismijavanja od strane znatiželjnih ljudi pogotovo onih koji radije žive tuđi nego svoj život. Ostat će vječna tajna kako je ta storija ipak otišla u javnost.
Udruge, političari, novinari, psihijatri i neki drugi pokidaše se od brige zbog zaštite seksualnih prohtjeva manjina, ali što ćemo sa sirotom Rezom. S njom se navedeni neće baviti jer ne donosi novac i političke poene. Ona samo želi da je maze ruke suprotnog spola i briga je za bilo kakve teorije i teoretičare.
Na nesreću, ovdje se ne završavaju muke nesretne Reze. Opet joj se svidio zgodan muškarac, Jest nekako uštirkan, ženskast, ali njoj privlačan. Pozvala ga je kući na kavu i učinila isto kao kad je tu bio Mato. Prišt, skidanje haljine, ostajanje samo u gaćicama. Sve je to njezin novi partner hladno promatrao. Reza samo što ne pobjesni. Dreknu:
- Vlado, valjda nisi i ti aseksualac.
- Ma ni govora - živnu Vlado.
- Pa šta ti je onda kada ne reagiraš na ovu ljepotu.
- Ja sam homoseksualac. Ako baš inzistiraš mogu ti ga, ako se digne, staviti u guzu.
Reza problijedi, zanese se i tresnu o pod.
- Što ti je, Rezo - zabrinu se Vlado.
Reza dođe malo sebi. Ustan na nesigurne noge i strovali se u fotelju.
- Ti bi ga, znači, gurao u moju guzicu - opasno tihim glasom će Reza.
- Ako budem mogao, zašto ne?
- Marš van iz moje kuće pa ga guraj u guzicu onome kojemu se to sviđa. Meni treba muškarac koji će gurati tamo gdje mi prija, u moju školjkicu. Nitko mi ga nikada neće gurati u guzicu jer mi se to gadi. Valjda imam pravo reći u mojoj kući, a da me ne napadnu razne udruge, političari, licemjeri. Uostalom, neka ti se oni naguze.
- Školjkica, školjkica! Ona me ne zanima, ali tvoja guz...
- Marš van - podviknu Reza.
Vlado mirno ode, a Reza se rasplače. Želi muškarca heteroseksualca, koji joj se sviđa, Zar je to puno?!
I onda, ne kažu ljudi uzalud: treća - sreća.
Tip je bio sasvim prosječan, njenih godina. Odmah u početku veze ga je upitala da nije možda aseksualac, biseksualac, homoseksualac, zoofil, pedofil, nekrofil.
- Ama, ženo, šta ti je. Obični sam heteroseksualac.
Rezi bi drago to čuti, ali ga je ipak testirala na isti način kao Matu i Vladu. Kad ju je Vjeko ugledao onako zanosnu samo u mini gaćicama, oči mu se raširiše poput ovećih sarmi. Pogled mu pun požude, strasti, želje, nagona. Reza kriknu u sebi "Napokon muškarac za mene". Izazovno skinu gaćice i prepusti se uživanju u za nju jedino prihvatljivoj vezi.
Udala se za Vjeku, može ih se vidjeti kako s ponosom guraju kolica u kojoj cvrkuću braco i seka, blizanci. Ponekad slučajno susretne Matu i Vladu. Uljuđeno ih pozdravi i ode svojim poslom.
***
Trojka je imala običaj, koji u ovom ludom vremenu brzine i virtualnog života, je sve rjeđi. Sastajali su se jednom do dva puta tjedno kod jednog od njih. Za lijepa vremena znali su organizirati roštilj iza kuće (južno od sporednih ulaznih vrata). Ovaj puta to je organizirao Jozo. Bila je polovica mjeseca maja. Vrijeme ugodno, toplo, ne vruće, bez oblačka na nebu. Do njih je vjetrić donosio ugodan miris, na žalost po gradu sve rjeđe, drače. Dok su bili klinci, bilo je stabala drače puno više. Uh, kako su li samo slatko jeli mirisni plod bagrema.
Svatko bi od njih po nešto dao da bi roštilj bio što raskošniji. Ovaj puta su na repertoaru bili ražnjići, čevapčići, crveni luk i krumpir. Kada je bilo gotovo, lijepo su se najeli i počeli piti. Ivo i Mato sok, Jozo i Brigitte pivo. Kada je Brigitte popila svoje pivo, spremala se poći gledati tv. Slabo je razumjela hrvatski, a i ti muški razgovori nisu je zanimali.
- Ifo!
- Ja, bitte - uglas bi trojka.
- Ide gledati tv sapunica.
- Hajde, schatzi - ljubazno je isprati Ivo.
- Gdje smo ono stali prošli puta u živoj debati - htio se podsjetiti Mato.
- Laprdali smo o krupnom kapitalu i milijarderima - sjeti se Jozo.
- Nije krupni kapital mrzio komunizam zbog njegovog imena ili ideologije nego što je bio prijetnja njihovom enormnom bogaćenju - reče Ivo.
- U pravu si. Da su komunisti htjeli služiti krupnom kapitalu, on bi tvrdio da je to najbolji sistem u povijesti čovječanstva, a njegove bi protivnike satirao kako sada zatire stvarne i izmišljene komuniste misli je Mato..
- Pri tome bi im se fućkalo za ljudska prava raje. Oni trenutno, u nedostatku komunista, bez milosti satiru dobar dio čovječanstva. Naročito s guštom, gotovo sa sladostrašću, korak po korak, mjeru po mjeru, zakon po zakon, riječ po riječ, ponižavaju radnike - žestio se Ivo.
- Ako ćemo pravo, to se moglo i očekivati, nakon pada komunističkih država u Evropi. Krupno kapitalu i njihovim podguznjacima kudikamo su draži krvoloci, koji u ime tobožnje demokracije i neoliberalizma, usput j.b. ja svaki sistem u kojem manjina ima koliko hoće, a većina malo ili ništa, satiru svoj narod, naravno, ako su krvoloci sluge bogatašima, nego komunisti, naročito u bivšoj Jugoslaviji, koji su zagovarali radničko samoupravljanje. Možda je i to jedan od razloga krvavog raspada Juge - reče Jozo.
- Točno. U radničkom samoupravljanju mogli su se obogatiti pojedini demagozi, licemjeri i snalažljivci, ali krupni kapital od toga je imao malo koristi. Valjalo je uništiti samoupravljanje i stvoriti sustav koji omogućava bogatašima da radnike pomalo pretvara u robove, a njima bogaćenje bez mjere i granica - reče Ivo.
- Nestankom socijalističkih evropskih država, nestala je konkurencija i krupni kapital više ne mora pomalo tetošiti radnike zapadnih zemalja da ne dižu revoluciju, a što se tiče radnika na istoku do njih drže manje nego do svojih kurvi i kućnih ljubimaca - nadoveza se Jozo.
- Nastupilo je doba postepene restrikcije radničkih prava. Država blagostanja mogla se početi polako demontirati. Nije daleko dan kada će "slobodni" kapitalistički radnik moći samo maštati o slobodi radnika u "krvoločnom" socijalizmu, posebno u samoupravnoj Jugoslaviji. Sve se to odvija pod plaštom najboljeg sistema u povijesti, trenutno blaženog, a uskoro i svetog, liberalnog kapitalizma - blago je ironizirao Mato.
- Samoupravna Jugoslavija im je bila trn u oku, pa su, možda, uz svjesnu ili nesvjesnu pomoć neodgovornih i nadobudnih vođa, nekih više nekih manje, organizirali ili bar činjenjem ili nečinjenjem, pripomogli strašnom ratu, ne bi li se narodima pokojne države, uz državu, samoupravljanje toliko omrzlo da ga više nikada ne požele - dosjeti se Ivo.
- I uspjeli su. Čak i ljudi, koji su u samoupravljanju živjeli bolje od nas, sada zaslijepljeni nacionalizmom i naglim i tobožnjim preobraćenjem iz komunista u vjernika, pljuju po tom sistemu - prezrivo će Jozo.
- Koliko se može vjerovati ljudima koji poljuju po punom tanjuru, a hvale poluprazan tanjur? - htio je znati Mato.
- Ja im ni najmanje ne vjerujem. Licemjeri! Nego, mi to nećemo doživjeti, krupni kapital i oligarsi pretvorit će radnike u svoje žive robote s kojima će raditi što žele. Pritisnu dugme i ako im se j.., jebat će ih, ako hoće da za njih gotovo besplatno rade, radit će. Evo čujte koju sam amatersku pjesmicu napisao:
Od postanka svijeta,
od kolijevke do groba,
narod je samo roba,
koji živi uglavnom zato,
da bi bogati i moćni uživali,
i u svim se slastima razbacivali,
obećavajući narodu radost nebesku,
računajući da će i nju kupiti,
i tako narod i Boga prevariti.
Jozo zašuti. Trojka pošuti, a onda će Ivo:
- Gle ti našeg pjesnika. U poeziju se ne razumije, ali mi se pjesma sviđa. Imat ćemo u budućnosti zanimljivu smjesu robova i robota.
- Hvala Gospodinu što to nećemo doživjeti - tješio se Mato.
- znaš da si u pravu. Eno ona naša susjeda više vodi računa je li se ona cura p.j.e.a.a s dečkom u Velikom bratu ili nije, nego o tome što joj je lonac u kojem kuha ručak sve prazniji - dometne Ivo.
- Takvih kao ona je na milione u svijetu. Divan materijal za oblikovanje čovjeka po mjeri super bogataša. Oni će neograničeno uživati u stvarnom životu, a raji prepuštaju neograničeno uživanje u virtualnom. Da vulgaliziram oni će se seksati s omladinom (muškom ili ženskom, već prema afinitetu) sirotinje, a ta ista sirotinja će time biti očarana, i vodit će bitku je li brak zajednica muškarca i žene ili brak mogu sklopiti i istospolni parovi - oštro će Mato.
- I neka nas ne optužuju pojedini političari, novinari, umjetnici da cendramo o boljo prošlosti. Kada bi oni bili u našoj situaciji, cendrali bi daleko više. Licemjeri! Isto tako, takvi optužuju druge da su sentimentalni i patetični, a oni, kada se radi o njima i njihovima, su puno patetičniji i sentimentalniji od nas, što i sami priznaju u svojim pisanijama - prezrivo će Ivo.
- Sve mi se čini da će super bogataši i njihovi plaćenici već smisliti način da posvađaju radničku klasu, a i ostale ljude, jer razvodnjeni i razdijeljeni ne vrijede mnogo - sumnjičavo će Jozo.
- Već to čine. Tvrde da su radnici u sjevernim državama Evrope vrijedni, odgovorni, čestiti, malte ne blaženi, a u južnim državama sve suprotno od toga. Vjerojatno će i potkupiti radnike u sjevernim evropskim državama sitnim ustupcima da stvore što dublji jaz prema radnicima s juga - reče Mato.
- Proizvođači magle i virtualnog života, uz lovu krupnog kapitala, neumorno proizvode emisije, serije, filmoe, pjesme, čak i prozna djela da bi skrenuli pažnju od njihovih miuka da nekako prežive ovaj život - reče Jozo.
- Već sam vam rekao da povazdan slušam radio. Na njemu ponekad čujem pjesme koje mlade, naročito curice, prosto nagone na blud, razuzdan život, odsustvo bilo kakve odgovornosti. Važno je samo tjelesno uživanje, a obitelj, ljubav, pošteni svakodnevni rad su nešto nazadno, dosadno, odvratno. Oni koji drže do tih tradicionalnih vrijednosti još malo će postati muzejske vrijednosti - ljutio se Mato.
- Kada većina mladih prihvati takve preporuke to će biti nagovještaj konačnog kraja čovječanstva. Nego, pustimo to. Hajmo o nečem ljepšem - prekinu diskusiju na tu temu Ivo.
- Momci, izvinite trenutak. Malo sam popio više tekućine pa mor ..
- Hajde, Mato, hajde, prostata zove - prekinu Ivo prijatelja.
- Nemojte nastaviti bez mene.
- Nećemo, bez brige - smirivao ga je Jozo.
Uskoro se Mato vrati i reče:
- Prije nego nastavimo nečeg sam se sjetio. Mnogi političari iz cijelog svijeta, kao i predstavnici MMF-a, Svjetske banke, Europske središnje banke, bonitetskih kuća laprdaju o reformama. Kad to čujem ili pročitam dođe mi zlo. Znam da će na.eb.i siromašni, a bogataši mogu trljati ruke od zadovoljstva.
- Slažem se, a sada da nastavimo. Reci ti nama, Jozo, kako napreduje tvoja veza sa zanosnom plavušom.
- Što ti je, Ivo. Nema nikakve plavuše - vedro uzvrati Jozo.
- Ne budali, svi, pa i mi, znaju da te povremeno obilazi lijepa Katica.
- Navrati žena na čašicu razgovora.
- Baš je uobičajeno da žena muškarcu dolazi na razgovor kasno navečer - reče Mato.
- Ti, aseksualac, kao da me špijuniraš. Par puta joj se prispavalo pa je odspavala na kauču u primaćoj.
- Da se radi o za seks nezainteresiranom Mati, još bih povjerovao, a ovako dosta šale. Baš me zanima što takva zgodna žena nalazi u ragi kao ti.
- Pa dobro. Znao sam je iz viđenja, a upoznali smo se sasvim slučajno. Išla je po noći stazom kroz park Klasije dvadesetak metara ispred mene. Odjednom je pred nju skočio neki povisoki snažni mladić i uhvatio je za guzu. Ona kriknu, ja ovako star i ne baš atleta, potrčah k njima. Zabezeknuto su me gledali. Ona je vjerojatno pomislila "Kakve mi nade od te starčine. Ovaj će ga pojesti za ručak".
Dotrčah do njih sav zadihan. Jedva prozborih:
"Hajde, dugi, briši."
Ovaj prasnu u smijeh i stavi mi pod nos svoje ogromne nadlaktične mišiće. Dreknu:
"Marš, starče, inače ću od tebe napraviti iverje za potpalu vatre."
Luk, kakav jesam, prestrašen, zauzeo sam borbeni položaj, a onda se dogodi čudo.
- Kakvo sad čudo - ne izdrža Mato.
- Nećeš valjda reći da si ga nalupao - dvojio je Ivo.
- Iz daljine su se približavala trojica mladića. Siledžija vidje da je vrag odnio šalu pa se brzo udalji. Prije toga reče: "Đubre staro. Još ćemo se sresti."
Katica je bila očarana. Nije mogla dovoljno da mi zahvali i da me nahvali. Čak mi je dala topao vatreni poljubac u obraz, koji me gotovo ošamutio. Već sam zaboravio kako to izgleda kad te poljubi mlada dama i to takvim poljupcem. Nisam ja bogataš koga mlade tobože vatreno ljube i seksualno opslužuju.
- I, što je bilo? - bio je nestrpljiv Ivo.
- Opet mi je slučaj išao na ruku. Slučajno sam je sreo, neću nikada zaboraviti, jedne srijede i ona me pozva na kavu. Dok smo pili kavu, ona je sjedila kraj mene u kratkoj suknji. Vidio se dobar dio bedara, tako lijepih, privlačnih, neodoljivih. Star jesam, ali zar nema i dvadesetak godina starijih od mene, bogatuna, koji svakodnevno, zahvaljujući svom novcu, bar miliju, gledaju i ljube takva bedra, ako nisu sposobni za seks. Ne pomažu im ni pomagala poput penilnih proteza, ni kilogrami tableta.
- A što da rade siromasi koji nemaju ni za proteze ni za raznorazne viagre - prekinu u izlaganju Ivo prijatelja.
- Ti onda postaju kao naš Mato. Svoju seksualnu karijeru mogu okončati.
- Neš' ti pravde! Stari fosili, zahvaljujući protezama i tabletama kako tako jeb.ck.ju, a mladi ljudi, ako su siromasi, prestaju ševiti s 40, 50 ili 60 godina.
- Na ovom svijetu niti je bilo niti će ikada biti pravde. Licemjerni govori o demokraciji, ljudskim pravima i slično su najobičnija sranja - s gađenjem će Mato.
- Sad, što je tu je, da nastavims pričom?
- Naravno - uglas će prijatelji.
- Kada se netko od nas običnih ljudi, odvaži učiniti nešto poput bogatuna, onda neki kritičari kažu je to gadost, nedostojno starca, pornografija, neukus.
- Ama, Jozo, pusti tu licemjernu đubrad, prijeđi na stvar - skoro zavapi Ivo.
- Dobro, dobro. Ne znam ni danas što mi bi. Ona mlada, mirisna, zanosna, a ja starac, još uvijek u snazi željan seksa s takvom ljepoticom. Ruka mi sama krene njenim oblim koljenima. Ona blago pocrveni, ja brzo povukoh ruku. Ona zažmiri, usudih se ponovno joj dodirnuti koljena i ...
- Što i, za ime svijeta - zavapi Ivo.
- Ona mi se prepusti. Ja sam meraklija oduvijek, a, eto, potrefilo se da je i ona to. Nikada nijednu ženu nisam toliko dugo mazio po cijelom tijelu kao nju prije samog čina seksa. Njoj se svidjelo i od onda se povremeno viđamo.
- Budimo realni, ti si neugledni starac, ona ljepotica, toliko mlađa od tebe. Baš me zanima koji joj je vrag da se upušta u vez s tobom - htio je znati Mato.
- Da znate, starčince, jednom sa je to i priupitao. Odgovorila mi je da joj njen partner, atleta, pruža jednu, a ja drugu vrstu strasti i uživanja. On je uzima brzo, snažno, silovito, a ja nježno, postepeno, polako, nakon duge predigre. Prija joj kombinacija ta dva pristupa istom problemu.
- E, vala, Jozo, osvijetlio si obraz nama svakodnevnim običnim starcima - nije krio oduševljenje Ivo (neki bi bili ljubomorni, ali ne i pravi prijatelj) - Zašto bi seks s mlađim ženama bila privilegija samo bogatih ljudi, koji su do svog bogatstva ionako došli uglavnom gazeći ljude. Da tako što kao ti radi neki bogataš, pun bi ga bio prostor u mnogim novinama, tabloidima, a bio bi zvijezda i na mnogim televizijama i portalima.
- Meni ne treba nikakva slava. Drago mi je što sam po tim stvarima još u snazi, što imam Katicu i želim da to što dulje traje. Nego, starci, znate što sam primijetio?
- Odakle bi znali - uglas će kolege.
- Koža mi, kao i svima, stari, ali ne na jednom mjestu.
- Kojem? - opet će uglas prijatelji.
- Spolovilu! Da, što se čudite? Koža na njemu je glatka kao i kad sam bio mlad. Valjda je to zbog toga što nisam nudist i nikada nije izložen atmosferilijama.
- Eh, da je tako i s drugim dijelovima kože, čovjek od 65 godina imao bi ten kao mladić - ushićeno će Ivo. - Nego, hoću iskren odgovor na jedno pitanje-
- Pitaj!
- Kako uspijevaš biti tako potentan i kao starac.
- Jednostavno! Vjerojatno tu ima nešto genetike, ali kod mene je bio važan i način prehrane jer sam se uvijek dosta kretao.
- Kako sad prehrana - u čudu će Mato.
- Prije desetak godina promijenio sam način prehrane. Umjesto pečenja, kobasice, kulina, šunke, slanine i naročito soli, češće sam počeo jesti varivo, voće, povrće i manje zasoljena jela. Rezultati su zadivljujući. Da ne zaboravim. Vi se sjećate da sam prije 18 godina pušio kutiju cigareta dnevno, odonda ne pušim. Prijatelji, vjerovali ili ne, sada kao već starac, poletniji sam nego prije 20 godina. Viagru i slična sranja mi uopće nisu potrebna. On mi gotovo uvijek dobro funkcionira, naročito noću, valjda zato što čovjek iza sna nema nikakvih briga i ne rješava egzistencijalne probleme.
- Nažalost za mene je prekasno da mijenjam prehrambene navike, jer sam navršio 75 godina života.
- Moj Ivo, možda nikada nije kasno promijeniti navike na bolje. Ne samo u seksu, nego u svemu se osjećam bolje nego prije dvadeset godina.
- Ali kako da se odreknem poslastica kao što su šunka, kobasica, kulin, slanina, švargl, čvarci i kolači - mljackajući će Ivo.
- Eto, za početak bi mogao da se odrekneš cigareta.
- Kako da pijem kavu bez cigareta, kako da je ne zapalim poslije jela?
- Ja sam uspio, probaj i ti.
- Ne mogu.
- U redu. Što se tiče masne hrane ni je se nisam potpuno odrekao toga. Ponekad to konzumiram, ali gotovo nikada poslije 17 sati.
- Zašto sad 17 sati - čudio se Mato.
- Zato što mi to po noći djeluje na živce. Je, dečki! Malo je teže odreči se svih tih delicija, ali je nagrada velika. Eto, ja se sasvim dobro nosim sa seksualnim prohtjevima 30 godina mlađe žene. Da sam nastavio sa životom od prije tko zna bih li uopće bio živ, a kamo li da se seksam sa znatno mlađom ženom od sebe.
- Pustimo, momci to, recite mi što mislite o ovim diskusijama o spolu i rodu. Po nekima je to različito, po nekima isto, a za one koji misle da je to isto vele neki da su nazadni - prebaci Jozo diskusiju na drugu temu.
- Što se mene tiče ja sam od prvog udisaja i bit ću do zadnjeg izdisaja muški spol i muški rod i tu nitko ništa ne može promijeniti - reče Ivo.
- Nemoj tako, ja sam po spolu muškarac, ali sam nezainteresiran za seks - pomalo zbunjeno će Mato.
- Ljudi, po mojim spoznajama spol je odredila priroda, a rod društvo sa svojimo običajima - mirno će Jozo.
- Jozo, o čemu ti to? - pita Ivo.
- Društveni običaji podijelili su poslove na muške i ženske.
- I što onda? Ako muškarac opere nekada suđe neće biti manje muškarac, ako poneka žena vozi tramvaj neće biti manje žena. Meni se čini da je neke poslove podijelila i majka priroda. Opet zapad nešto muti - zamišljeno će Ivo.
- Muti li ne muti, ja sam za ravnopravnost između spolova dok je ona u skladu s prirodnim zakonima. Energično sam protiv bilo kakve protuprirodne ravnopravnosti. Recimo da nekim idiotima padne na pamet da 50% žena mora upravljati avionom ili da 50% babica moraju biti muškarci - žustro će Jozo.
- Ne bih pravljao avionom jer sam nesposoban i star, a posao babice nije za mene - smiješeći se reče Mato.
- Ti ne bi bio babica nego dedica - uglas će Ivo i Jozo.
Sva trojica prasnuše u smijeh.
- A što ćemo s onima koji se dopodne osjećaju kao muško, a popodne kao žensko?! Ja mogo to pobrkati pa mu dopodne reći "gospođo", a ono se naljutiti i optužiti me za seksizam - reče Jozo.
Opet prasnuše u smijeh.
- Da se pred 100 curica stave lopta i lutka većina bi uzela lutku i obrnuto, ogromna većina dečkića bi izabrala loptu - zamišljeno će Mato.
- Ti bi izabrao i loptu i lutku - veselo će Ivo i prasnu u smijeh.
Ostala dvojica prihvatiše.
- Nema te udruge, plaćenika ili fanatika koji mođe promijeniti prirodne zakone koliko god to neki pokušavali - zaključi Jozo diskusiju po tom pitanju.
- Eno jedne novine pišu da Putin ima ljubavnicu - skrenu Ivo diskusiju na drugu temu.
- Kada Putin kao slobodan čovjek ima curu, onda je nemoralni diktator, a kada američki ili francuski oženjeni predsjednici, a i neki kraljevi, imaju ljubavnice, onda su oni oličenje muškosti, neodoljivosti, šarmantnosti i čine Bogu ugodne stvari - ljutio se Jozo.
- Meni se čini da oni čine vragu ugodne stvari. I da, oni uopće ne koriste moć da bi ševili tuže žene. To kobajagi čine samo diktatori poput Putina - ironizirao je Ivo.
- I meni zapadna dvoličnost po tom, a i nekim drugim pitanjima, ide na živce - oglasi se i Mato.
- Ma neka j.b. koga hoće uz privolu bez straha partnera. Nego, gleda li netko od vas seriju "Seks i grad"? - upita Ivo.
- A što te to zanima? Jedno negledivo, da ne kažem dosadno zapadno sranje. Gledao sam u početku nekoliko epizoda i odustao - gotovo prezrivo će Jozo.
- Zašto? - htio je znati Mato.
- Dojma sam da ta serija potiče mlade naivne djevojke na neodgovorno seksualno ponašanje, sve kroz smijeh i zabavu.
- Kako? - nije bilo jasno Mati.
- Na jedan se perfidan način obraćaju autori mladim curama da im stalno mijenjanje partnera bude jedini smisao života. Nisam čuo ni jednu udrugu, političara ni novanara da autore te serije optuže za seksizam. Naprotiv, neki od njih hvale i seriju i autore. S druge stane, prije izvjesnog vremena jedan je ministar jednoj medicinskoj sestri rekao u šali da je lijepa i odmah su ga udruge i mediji napali za seksizam. Još malo pa ni muž neće smjeti reći ženi da je lijepa jer bi to mogao netko čuti pa oplesti po njemu zbog seksizma.
- Eh, da hoće meni neka zgodna žena reći da sam lijep. Častio bih je ne samo pićem i j.b. mi se što netko to naziva seksizmom - preo je poput mačora Jozo. - Nego, Ivo, pogledao sam par epizoda te serije i nije mi se svidjela. Sad si mi ti pomogao da shvatim zbog čega. Ako neka žena ne odgovori pozitivno na poziv na seks nekog dokonog bogatog muškarca, nije dostojna postojanja. Što prije treba raširiti noge i predati se bogatom ljubavniku. Forsira se seks za jednu noć kao nešto najnaprednije. J.b.š. kondom, nema boleština kada se tucaš s izabranima. I da ne zaboravim, nikada nema menstruacije i plodnih dana.
- Drago mi je, prijatelju, da sam ti malo pomogao da shvatiš suštinu takvih serija. Gdje je u njima ljbuav, gdje je obitelj, djeca, prijateljstvo, dostojanstvo? Samo seks, seks bez obaveza.
- Dostojanstvo ljudsko po meni vrijedi - tiho će Mato.
- Nego, momci, slušam nedavno nekog slušatelja u emisiji Hrvatskog radija "U mreži prvog", kako je i kada došlo do toga da je homoseksualnost odjednom prestala biti bolest - reče Mato.
- Pričaj - uglas će Jozo i Ivo.
- Veli slušatelj, oni u studiju ga nisu negirali, da se je, a gdje nego u Americi, 1975. godine, sastala komisija od 5 psihijatara, od kojih je jedan bio homoseksualac, a još dvojicu je potplatio moćni homoseksualni lobi. Odluka 3:2 i nema više bolesti. Po meni to i nije bila bolest.
- Svašta! To uistinu nisam znao - promuca Jozo.
- I materinu! - kliknu Ivo. - Ako je tako onda bi se moglo dogoditi u budućnosti da se sastane 5 psihijatara, normalno u SAD, od kojih bi jedan bio pedofil, drugi zoofil, treći nekrofil, četvrti homoseksualac i peti biseksualac i donesu odluku da od sutra pedofilija, nekrofilija i zoofilija nisu bolest nego samo prirodno iskazivanje seksulanih sklonosti, na koje svi imaju pravo. Jadni heteroseksualci koji bi se tome usudili javno suprotstaviti, dobitli bi etiketu nazadnjaka od potplaćenih političara i novinara.
- Onda bi uslijeidle parade ponosa tih, bar za sada, bolesnih ljudi s bolesnim nastranim sklonostima - uzrujano će Mato.
- Hvala Bogu da smo stari i da nećemo dočekati da živimo u takvom strašno svijetu - s olakšanjem će Ivo.
- A i sada svijet nije puno bolji. Ispada da od postanka svijeta do danas, mi obični ljudi živimo uglavnom zato da bi omogućili svojim radom velikoj manjini ljudi, carevima, kraljevima, krupnom kapitalu, kojih nema više od 3%, da bez rada uživaju i naslađuju se u svim mogućim životnim slastima i radostima, bez ikakve mjere i ograničenja - s gađenjem će Jozo.
- I ne samo to. Ispada da mi obični ljudi, raja, moramo biti presretni svojim položajem i što nas oni trpe. Da mogu bez nas oni bi većinu nas najradije satrli, a to satiranje bi izvršile njihove sluge, političari, vojska, policija i plaćenici za uljepšavanje života većine ljudi - dodade Mato.
- Ma, oni to već rade na perfidni način. Tobože nema se novaca pa ljude tjeraju da rade dok ne umru, ili oni koji ne rade neka krepaju u starosti i neimaštini dok čekaju mirovinu. Tobože nema dovoljno novaca za zdravlje naroda, pa neka dio naroda pokrepa u mukama zbog raznih boleština. Nema novaca za narod dok je jedan uski krug ljudi sve bogatiji. Bijedni plaćenici, krupni kapital, ne samo da to opravdavaju nego i kliču da je to do danas najbolji mogući odnos između ljudi i, malte ne, da ga je instalirao sam Bog. Taj njihov bog nije Isusov i naš nego bog pogana - žustro će Ivo.
- Starci, jeste li gledali nedavno na televiziji dnevnik - preusmjeri Jozo razgovor na drugu temu.
- Jesam - potvrdi Ivo.
- Nisam - reče Mato.
- Eno, navodno je vidjelica iz Međugorja vidjela da je kipić Gospe u njenoj kući počeo svjetliti.
Ivo se dade na smijeh, a Mato napravi zabrinuti izraz lica. Upita:
- Ivo, čemu se smiješ? Možda ipak svijetli kip.
- Svijetli tebi u glavi. Vjerojatno je netko obojio kip svjetlećom bojom.
Ta pojava nema nikakve veze s nadnaravnim.
- Ako nema veze s nadnaravnim onda sigurno ima veze s prijevarom i naivnošću ljdi koji vjeruju u te besmislice.
- Kako možeš tako govoriti, Jozo. Zar se ne bojiš Boga - snebivajući se Mato.
- Baš zato što se bojim Gospodina, tako govorim. Uporište za moj stav nalazi u evanđelju. Zar nije Isus otprilike rekao i ovo: "Ako vam nekto rekne da je došao Mesija na ovo ili ono mjesto, ili se ovjde ili ondje pojavio, uli u onom selu, ne vjerujte mu. Jer kao što munja bljesne nebom od istoka do zapada, takav će biti i dolazak Sina čovječanstva."
- E, kada se to dogodi onda ću vjerovati u bilo koji nebeski dolazak. Vjerujem daleko više Isusu nego bilo kome drugom, posebno kojekakvim navodnim vidiocima. Smatram da bi se nad tim vidiocima, uz njihovu privolu, trebala obaviti objektivna znanstvena promatranja. Nego, Mato, znaš li ti tko je najveći od svih koje je rodila žena - reče Ivo.
- Ih, kako lako pitanje. Naravno. Blažena Djevica Marija.
- Vidiš, nije!
- Kako nije?
- Fino. Evanđelje, dakle Isus, veli da je najveći od žene rođen Ivan Krstitelj.
Reci, je li Marija bila vazda djevica, kako se to obično govori.
- Pa naravno.
- Nije. Evanđelje veli da je osim Isusa rodila još 4 sina: Jakova, Josipa, Judu, Šimuna i nekoliko kćeri kojih se imena ne spominju. Bila je djevica dok nije rodila Isusa. Da nije tako i Isusova braća i sestre bili bi začeti po Svetom Duhu.
- A, braćo, svašta - uzbuđeno će Mato koji se brzo tri puta prekriži.
- Samo treba čitati evanđelje i mnoge će stvari ljudima biti jasnije - smireno će Jozo.
- Vidite, u strašnom srednjem vijeku, strašnom za većinu ranoda, neki učeniji ljudi su čitali evanđelje i zbog njegovog javnog tumačenja bili su proganjani od svjetovnih i duhovnih vlasti. Neki su zbog toga čak bili spaljeni na lomači - ljutio će Ivo.
- Svim vlastima i bogatašima od postanka svijeta do danas odgovara što tupaviji narod, jer će u tom slučaju sasvim mirno uživati u izobilju svih mogućih, pa i nastranih, naslada - reče Jozo.
- Osim toga, većina naroda u svijetu ne voli ništa čitati osim trača, dosta je svijeta nepismeno, divna situacija za bezbrižno uživanje bogatih - dometne Mato.
- Imaš pravo. Ljudi su lijeni i nesposobni čitati, pa slijepu vjeruju u popovsko i bogataševo tumačenje svega postojećeg - reče Ivo.
- Nego, ostavimo se mi ovih teških tema. Jučer dopodne gledao sam i uživao u jednom divnom, gotovo nestvarnom događaju - pomalo zaneseno će Jozo.
- Uistinu? - zabezeknuto će Mato.
- Baš me zanima o čemu se radi - oprezno će Ivo.
- Vi već znate da imam običaj stavljati na lim ispod sjevernog prozora mrvice kruha ili pokoje zrno pšenice.
- Da, i? - ubaci Mato.
- Tako sam učinio i jučer oko 9 sati. I gle čuda. Doleti mali vrapčić svijetla perja. Cijuče, maše povremeno krilcima i usput brzo kljunom kupi zrnca, kojih je ovaj puta bilo više od uobičajene količine. Cijenim da možda ima dva mjeseca. Kad eto ti još jednoga. Procijenih da je mlađi oko mjesec dana od rođaka. Tek poletio. Cijuče poput siročeta, u letu ina limu. Širi krilca, zatvara oči. Kao da moli malo starijeg vrapčića da bude milostiv i da ga ne zaboravi. Stariji dalje brzo trpa sebi u kljun, pa munjevito mlađem vrapčiću u kljun. Kada ponesta zrnja, obojica čijučući uzlete do najbliže krošnje. Kakva besplatna idila, odmor za oči i dušu.
- Predivno! Oduševljeno će Mato.
- Pazi, bome te male ptičice, koje netko i ne primijeti, netko iz obijesti ubija, znaju biti humaniji i obzirniji od mnogih ljudi - zadivljeno će Ivo.
- Da je taj mali ptić poput nekih ljudi, on ne da nebi nahranio malog bracu, nego bi ga satro kljunom, ili bi mu uskratio pomoć - mrko će Jozo.
- Neki su ljudi po pitanju humanosti i pomoći bližnjem na nižem stupnju od tih ptičica - negodovao je Mato.
- Da su moćnici barem na stupnju humanosti vrapčića, na svijetu bi bilo puno više sretnih nego nesretnih ljudi, a gladnih skoro da ne bi ni bilo - sjetno će Ivo.
Počela se spuštati večer. Komarci su sve više aterirali na njih pa su za taj dan morali prekinuti druženje trojica prijatelja, susjeda, veterana preživljavnja. Vjerojatno se nekome neće svidjeti o čemu su i kako razgovarali, ali, ako na svoje mišljenje imaju pravo mnogobrojne manjine, neka je tako, zašto na to ne bi imala i naša trojica staraca, svim licemjerima usprkos. Još bi samo trebalo da neka udruga napadne ove, vjerujem simpatične, likove.
- S. Imena igrača i trenera (nadimke) posudio sam iz članka "Virtuoz kakvih više nema", objavljenog u beogradskim "Novostima", svi ostali likovi su izmišljeni, kao što je i najveći dio teksta fikcija. Ako se izmišljotina poklapa s nečijim iskustvom, radi se o slučajnosti.
