Lavina koju je pokrenuo saborski govor zastupnice Ivane Ninčević Lesandrić pretvara se u hrvatski #MeToo pokret s čijom se je godišnjicom, slučajno ili ne, poklopio. Informatički grupirana hashtagom #prekinimošutnju, lavina se sručila putem društvenih mreža i foruma, tisuća pisama medijima i ženskim udrugama, a udruga RODE predala je Ministarstvu zdravstva stotine pisanih svjedočanstava žena koje su u hrvatskim ustanovama doživjele bolno iskustvo nekog ginekološkog zahvata. I očekuju da se nešto konačno poduzme.
Nakon prvih pokušaja relativizacije iskustva zastupnice Ninčević Lesandrić i reakcije javnosti, liječnički se je establishment počeo ubrzano povlačiti.
Prva reakcija ministra Kujundžića u Saboru bila je formalno suosjećajna – žaljenje zbog izgubljenog ploda, ali i defenzivna – ja ću to provjeriti, dostavite mi dokumentaciju. Obratite pažnju, ministar od pacijentice zahtijeva dokumentaciju, a ne tek informaciju, kao da bolnica u koju će uputiti nadzor nije obavezna pohraniti istu tu dokumentaciju. Šef ginekološke klinike splitskog KBC-a, sada već notorni prof. prim. dr. sc. Deni Karelović, zastupnicu je pokušao ušutkati arogantnim razmetanjem tehničkim terminima (nije kiretaža, nego je – što li ono? tko se uopće sjeća?). Terminološka preciznost, nužna u stručnom žargonu, potpuno je irelevantna pacijentu koji trpi nepodnošljivu bol. Optužio ju je za politikantstvo i manipulativno sugerirao da zbog njenog svjedočenja pacijentice gube povjerenje u njegovu ustanovu. Ma o kakvom vi to povjerenju pričate, doktore Kareloviću? Sve se zna već odavno. Forumi o ženskom reproduktivnom zdravlju bruje od svjedočenja boli, poniženja, seksizama, ukratko mizoginije koju ginekološko osoblje trenira nad ženama, svjesno ili nesvjesno. Pa i nemara i propusta.
Oglasili su se i “iskusni ginekolozi” tvrdeći da bol nije ni upola tako “dramatična” kako se pacijenticama čini (jesu li ti eksperti ikad načuli nešto o psiho-fiziološkim osnovama boli i o tome da je bol uvijek upravo onog intenziteta koji pacijent doživljava, ne postoji mjerni instrument koji bi objektivno mjerio jačinu boli, kao ni patnje?).
Nakon višednevne plejade “eksperata” koji su putem medija stvar pokušavali relativizirati kontekstom (nedostatak osoblja, rekvizita, prostora), evropskim standardima (sic!) i inim “stručnim” argumentima, ministar je, pod pritiskom javnosti i nakon što je od RODA preuzeo “dokumentaciju”, ipak najavio nadzor. Čak i po anonimnim prijavama. Vrlo neobično za ministra od kojeg smo navikli slušati apsurdne, pa i cinične argumente u obranu svoje struke i politike.
Potom se konačno oglasila i Hrvatska udruga bolničkih liječnika čija je predsjednica dr. Ada Barić Grgurević, sad već bez previše okolišanja, izjavila da problem zaista postoji, da indicije o namjernom nanošenju boli treba uzeti ozbiljno i da odgovorni liječnici trebaju snositi posljedice.
Mogu li sada žene relaksirano, s punim povjerenjem u svog “dodoa” (dobrog doktora), leći na ginekološki stol i obaviti neki od tih bolnih i neugodnih zahvata bez straha da će ih boljeti i više nego što treba? I da neki arogantni pimarijus prof. dr. sc. neće na njih urlati zato što su zajaukale, vrijeđati ih i uvjeravati da one samo umišljaju da ih boli?
Naravno da je odgovor negativan. Kao što su mnoge već primijetile, žene bol povezanu s njihovom reproduktivnom ulogom trpe oduvijek. Ali su se ponadale da bi s napretkom medicinske znanosti, tenologije i farmaceutske industrije, koja je tokom posljednjih desetljeća razvila čitavu jednu visoko profitabilnu granu kontrole boli, i one mogle profitirati anestezijom tog biblijskog prokletstva.
Tokom kratkotrajne kampanje #prekinimošutnju, na vidjelo je izbio jedan od najvećih paradoksa tvrdokornog patrijarhata i kamuflirane mizoginije. Struka se je, gotovo bez ostatka, uprla informirati javnost kako “malo boli” spašava živote (no, tko je uopće spominjao “malo boli”? žene, dokazano, bolje trpe bol od muškaraca.), te kako je vezivanje (remenjem, a ne lisičinama, reći će sarkastični Karelović) u interesu pacijentica. Stvarno? Kako to da se onda ne vežu i pacijenti/ce pri operaciji kuka, zahvatu koji se također obavlja i pod lokalnom, spinalnom, anestezijom? Odgovor je jasan i laicima: Zato što je operacijski tim siguran da će anestezija biti adekvatno dozirana i da pacijent neće osjetiti bol. Inače bi skakali do plafona i doktorima probili bubnjiće svojim “dramatiziranjem”.
Prizivana slika ginekološkog stola s u ugrađenim remenjem za vezivanje žena asocira na srednjovjekovnu spravu za mučenje. Ona je svojevrsni mem odnosa struke, ali i čitavog klerikalno patrijarhalnog društva prema ženama kao neukrotivim iracionalnim bićima koje treba vezivati i izvrgavati boli da bi se zadržalo kontrolu nad njihovom prokreativnom ulogom: Ako rađaš, bolit će te, ali će blaženstvo majčinstva u trenu anulirati svu tu muku. Ako pobaciš, pa čak i spontano, ili na bilo koji način “unerediš” svoje reproduktivne organe, ostati će samo sjećanje na bol i osjećaj krivnje koji će te derati do kraja života.
RODE su još 2015. tražile nadzor zbog prijava pacijentica ginekoloških odjela i ambulanti. Taj je nadzor navodno i proveden, ali nitko nikada nije dobio nalaze te inspekcije, sve dok nedavno dijelovi nisu procurili u Jutarnjem listu, i to na način na koji ne saznajemo ništa što već nismo znali, tj. da nam je zdravstvo u banani. Odnos liječnika i pacijenta u Hrvatskoj ima status strogo čuvane državne tajne.
Ženske grupe još su ranih devedesetih upozoravale da je pobačaj prvi medicinski zahvat koji se počeo naplaćivati, pa možemo zaključiti da je komercijalizacija zdravstva počela s jednim rodno specifičnim medicinskim postupkom. Upozoravalo se i na bolnice koje odbijaju obavljati pobačaj na zahtjev, legalan medicinski zahvat koji je, u međuvremenu, postao užareno sjecište svjetonazorskih raskola ovog društva. Upozoravalo se i na ginekologe koji uz rad u javnim ustanovama imaju i privatnu praksu, pa pacijenticama obavljaju pobačaje koje bolnice ne rade zbog liječničkog prigovora savjesti. Logično je pitanje zašto su ti ljudi specijalizirali granu struke u kojoj je pobačaj nužan i legalan zahvat. Gdje im je tada bila savjest? I dr. Karelović je navodno jedan takav slučaj i baš bi bilo zanimljivo čuti uvjerava li i svoje privatne pacijentice da je bol puno manja od one koju one osjećaju.
Na kraju je ministar Kujundžić slavodobitno objavio da će njegovo ministarstvo uskoro organizirati edukaciju pacijentica o njihovim pravima. Super, samo – zašto pacijentice? Tko će educirati liječnike o njihovim obavezama i etici odnosa prema pacijentima?
Izbilo je oko ginekološke prakse u hrvatskim ustanovama već nekoliko afera i skandala. Najpoznatiji je slučaj barda hrvatske ginekologije, dr. Asima Kurjaka koji je (na zatvorenom suđenju) zbog nedostatka dokaza oslobođen optužbe za krađu jajnih stanica, a osmomjesečnu kaznu zatvora zbog falsificiranja dokumentacije i prikrivanja dokaza o uzrocima smrti rodilje i njene bebe nije odslužio. Sve je otišlo u zastaru.
Prema stvarnim događajima u zagrebačkim ginekološkim klinikama snimljen je i medicinski horror film Ljudožder vegetarijanac, i to prema romanu liječnika ginekologa koji je i sam proveo 15 godina u jednoj takvoj klinici. Je li itko iz liječničkog establishmenta progovorio javno o tom filmu? Demantirao autora knjige? Otvorio javnu raspravu, održao stručnu tribinu? Koliko je meni poznato nije. Jer, to je ipak “samo film”, iako je rađen po scenariju insajdera.
Vratimo se na pitanje s početka teksta: Kako to da je “slučaj Ninčević Lesandrić” odjednom izazvao tako snaže reakcije i pokrenuo javnost i inače inertno civilno društvo? Ženske grupe koje već desetljećima upozoravaju na ove pojave ipak su tek mali sgment tog društva.
Po mom mišljenju, tri su osnovna razloga. Prvo, javnost je, najviše zahvaljujući ženskim grupama, a potom i nekim institucionalnim promjenama (ratifikacija Istanbulske, npr.) ipak mnogo senzibiliziranija na svaki oblik nasilja nad ženama. Drugo, kampanja #MeToo nije imala neposredan odjek u ovom dijelu svijeta. Prepričavali su se holivudski i sveamerički slučajevi. No, činjenica da su žene progovorile o strukturalnom nasilju u filmskoj i zabavnoj industriji ipak je djelovala poučno i poticajno, makar i s odgodom. I posljednje, iako ne manje važno, a možda i presudno, o nasilju “struke” progovorila je visoko pozicionirana političarka. Iz osobnog iskustva, u prvom licu jednine, u samom središtu političke moći. I to u ime svih žena koje dijele njeno iskustvo i mogle su se s njom identificirati. Tom je gestom egzistencijalnu muku tzv. običnih ljudi podigla na razinu političkog pitanja. Treba biti “moralni idiot” (pojam kojeg je u političku filozofiju uvela Hannah Arendt) da bi se reagiralo poput predsjednika Sabora, Gordana Jandrokovića, kod kojeg je iskustvo “ženske intime” izazvalo neugodu.
Moguće je sada lamentirati kako eto, tisuće žena koje su ranije svjedočile o svom iskustvu nisu uspjele ništa, a govor jedne političarke odjeknuo je do neba i probio plafon uobičajene indiferentnosti. No, ne zaboravimo da je Ninčević Lesandrić na hitnu stigla kao obična građanka, čekala i krvarila satima, kao i tisuće drugih žena, svakodnevno. A nije trebala. Mogla je samo okrenuti jedan ili dva telefonska broja, uvjerena sam da bi i ministar Kujundžić i primarijus Karelović bili spremni intervenirati, pa ne bi čekala ni pet minuta, a anesteziju bi dobila kakvu bi poželjela.
Pratila sam povremeno istupe zastupnice Ninčević Lesandrić u Saboru, ali, priznajem, površno. Mediji joj daju vrlo malo prostora. Osnovni dojam bio je da nastupa argumentirano, smireno, uvjerljivo, bez jeftinih dosjetki i da se nije dala uhvatiti u mrežu površnog diskursa međusobnog prepucavanja kakav tamo dominira, a mediji ga potenciraju. Uglavnom je sudjelovala u raspravama o ekonomskim temama i o položaju poduzetnika, što je i njena vokacija.
No, tokom rada na ovom tekstu, upozorena sam da zastupnica zagovara potpunu privatizaciju zdravstva, što nikako nije i moja “politika”. Nikada ne bih glasala za stranku ili zastupnika/zastupnicu te orijentacije.
Ipak, zastupnici Ninčević Lesardić treba priznati integritet i hrabrost. Vjerujem da se zbog ovog “ispada” za glavu (da ne velim za jaja) hvata barem pola rukovodstva Mosta te da je možda dovela u pitanje i vlastitu političku budućnost. Osim toga, nije svojim istupom dovela u pitanje javno zdravstvo, koje evidentno i sama koristi, i nije svoj slučaj iskoristila da “napadne” ministra argumentima za ubrzanu privatizaciju zdravstva, koju on ionako provodi. Upravo suprotno, ako njen govor bude imao neki učinak, bit će to redistribucija sredstava i resursa u javno zdravstvo i rad na promjeni paradigmatskog ponašanja moćnika, u barem jednom njegovom segmentu. Za početak.
Zahvaljujući sinergiji djelovanja jedne političarke i “ženske javnosti”, glasno je dano do znanja da građanke i građani ove zemlje ogromnom većinom niti žele, niti mogu koristiti privilegije privatnog zdravstva. Niti dopustiti da javno zdravstvo postane utočište siromašnih i deklasiranih, čemu vodi model koji nam se nameće i kojim se pacijetnice tjeraju u privatnu praksu. Jedino država (vlada) sa svojim mehanizmima regulacije te pritisak javnosti mogu osigurati kvalitetno i dostupno javno zdravstvo. Nikakav “spontanitet” nevidljive ruke tržišta to ne može uraditi za nas.
Jedan moj prijatelj komentirao je na fejsbuku da je to najvažniji (“najšokantniji”) politički govor nakon što je 1843. Kukuljević Sakcinski u Hrvatskom saboru progovorio hrvatski: “Jače je i od Radićevih gusaka u magli”, dodao je. Važnost govora zastupnice Ninčević Lesandrić nije samo u tome što će možda doista dovesti do nekih promjena u odnosu na žensko reproduktivno zdravlje. Kako u sustavu zdravstvene skrbi, tako i u ponašanje liječničkih “bogova” prema pacijenticama, a konsekventno i prema muškim pacijentima. Jer i oni su žrtve percepcije i samopercepcije (nekih, ali čini se mnogo ih je) primarijusa kao gospodara života i smrti, pa utoliko i neupitnih i nedodirljivih autoriteta – poza koju je u Otvorenom na ovu temu (15.10.) demonstrirao direktor KBC-a Rebro, dr. Ante Ćorušić, inače deklarirani zagovornik katolizacije države, protivnik legalnog pobačaja i umjetne oplodnje, zagovornik nejednakosti pristupa zdravstvu.
Koliko god se to činilo kontradiktornim njenom zagovaranju privatizacije zdravstva, zastupnica Ninčević Lesandrić svojim integritetom i hrabrošću vratila je povjerenje u političar(k)e, a time i potencijal politike kao djelovanja za opće dobro. Nadajmo se ne tek nakratko. Kao što i neke liječnice i liječnici, poput dr. Jasenke Grujić Koračin vraćaju povjerenje u struku, kad je riječ o ženskom reproduktivnom zdravlju i o pravu žene da zadrži kontrolu nad vlastitim tijelom i životom. I to ne samo kad je u pitanju suvrena odluka žene, hoće li, kada i koliko rađati, nego i nad uvjetima u kojima na ginekološkom stolu ne leže njena maternica, vagina i jajnici, već ljudska osoba s neotuđivim pravom na dostojanstvo i život bez boli i nasilja.
faktograf
Nakon prvih pokušaja relativizacije iskustva zastupnice Ninčević Lesandrić i reakcije javnosti, liječnički se je establishment počeo ubrzano povlačiti.
Prva reakcija ministra Kujundžića u Saboru bila je formalno suosjećajna – žaljenje zbog izgubljenog ploda, ali i defenzivna – ja ću to provjeriti, dostavite mi dokumentaciju. Obratite pažnju, ministar od pacijentice zahtijeva dokumentaciju, a ne tek informaciju, kao da bolnica u koju će uputiti nadzor nije obavezna pohraniti istu tu dokumentaciju. Šef ginekološke klinike splitskog KBC-a, sada već notorni prof. prim. dr. sc. Deni Karelović, zastupnicu je pokušao ušutkati arogantnim razmetanjem tehničkim terminima (nije kiretaža, nego je – što li ono? tko se uopće sjeća?). Terminološka preciznost, nužna u stručnom žargonu, potpuno je irelevantna pacijentu koji trpi nepodnošljivu bol. Optužio ju je za politikantstvo i manipulativno sugerirao da zbog njenog svjedočenja pacijentice gube povjerenje u njegovu ustanovu. Ma o kakvom vi to povjerenju pričate, doktore Kareloviću? Sve se zna već odavno. Forumi o ženskom reproduktivnom zdravlju bruje od svjedočenja boli, poniženja, seksizama, ukratko mizoginije koju ginekološko osoblje trenira nad ženama, svjesno ili nesvjesno. Pa i nemara i propusta.
Oglasili su se i “iskusni ginekolozi” tvrdeći da bol nije ni upola tako “dramatična” kako se pacijenticama čini (jesu li ti eksperti ikad načuli nešto o psiho-fiziološkim osnovama boli i o tome da je bol uvijek upravo onog intenziteta koji pacijent doživljava, ne postoji mjerni instrument koji bi objektivno mjerio jačinu boli, kao ni patnje?).
Nakon višednevne plejade “eksperata” koji su putem medija stvar pokušavali relativizirati kontekstom (nedostatak osoblja, rekvizita, prostora), evropskim standardima (sic!) i inim “stručnim” argumentima, ministar je, pod pritiskom javnosti i nakon što je od RODA preuzeo “dokumentaciju”, ipak najavio nadzor. Čak i po anonimnim prijavama. Vrlo neobično za ministra od kojeg smo navikli slušati apsurdne, pa i cinične argumente u obranu svoje struke i politike.
Potom se konačno oglasila i Hrvatska udruga bolničkih liječnika čija je predsjednica dr. Ada Barić Grgurević, sad već bez previše okolišanja, izjavila da problem zaista postoji, da indicije o namjernom nanošenju boli treba uzeti ozbiljno i da odgovorni liječnici trebaju snositi posljedice.
“Malo boli” spašava živote
Mogu li sada žene relaksirano, s punim povjerenjem u svog “dodoa” (dobrog doktora), leći na ginekološki stol i obaviti neki od tih bolnih i neugodnih zahvata bez straha da će ih boljeti i više nego što treba? I da neki arogantni pimarijus prof. dr. sc. neće na njih urlati zato što su zajaukale, vrijeđati ih i uvjeravati da one samo umišljaju da ih boli?
Naravno da je odgovor negativan. Kao što su mnoge već primijetile, žene bol povezanu s njihovom reproduktivnom ulogom trpe oduvijek. Ali su se ponadale da bi s napretkom medicinske znanosti, tenologije i farmaceutske industrije, koja je tokom posljednjih desetljeća razvila čitavu jednu visoko profitabilnu granu kontrole boli, i one mogle profitirati anestezijom tog biblijskog prokletstva.
Tokom kratkotrajne kampanje #prekinimošutnju, na vidjelo je izbio jedan od najvećih paradoksa tvrdokornog patrijarhata i kamuflirane mizoginije. Struka se je, gotovo bez ostatka, uprla informirati javnost kako “malo boli” spašava živote (no, tko je uopće spominjao “malo boli”? žene, dokazano, bolje trpe bol od muškaraca.), te kako je vezivanje (remenjem, a ne lisičinama, reći će sarkastični Karelović) u interesu pacijentica. Stvarno? Kako to da se onda ne vežu i pacijenti/ce pri operaciji kuka, zahvatu koji se također obavlja i pod lokalnom, spinalnom, anestezijom? Odgovor je jasan i laicima: Zato što je operacijski tim siguran da će anestezija biti adekvatno dozirana i da pacijent neće osjetiti bol. Inače bi skakali do plafona i doktorima probili bubnjiće svojim “dramatiziranjem”.
Prizivana slika ginekološkog stola s u ugrađenim remenjem za vezivanje žena asocira na srednjovjekovnu spravu za mučenje. Ona je svojevrsni mem odnosa struke, ali i čitavog klerikalno patrijarhalnog društva prema ženama kao neukrotivim iracionalnim bićima koje treba vezivati i izvrgavati boli da bi se zadržalo kontrolu nad njihovom prokreativnom ulogom: Ako rađaš, bolit će te, ali će blaženstvo majčinstva u trenu anulirati svu tu muku. Ako pobaciš, pa čak i spontano, ili na bilo koji način “unerediš” svoje reproduktivne organe, ostati će samo sjećanje na bol i osjećaj krivnje koji će te derati do kraja života.
Je li bol u privatnoj praksi istih liječnika manja?
RODE su još 2015. tražile nadzor zbog prijava pacijentica ginekoloških odjela i ambulanti. Taj je nadzor navodno i proveden, ali nitko nikada nije dobio nalaze te inspekcije, sve dok nedavno dijelovi nisu procurili u Jutarnjem listu, i to na način na koji ne saznajemo ništa što već nismo znali, tj. da nam je zdravstvo u banani. Odnos liječnika i pacijenta u Hrvatskoj ima status strogo čuvane državne tajne.
Ženske grupe još su ranih devedesetih upozoravale da je pobačaj prvi medicinski zahvat koji se počeo naplaćivati, pa možemo zaključiti da je komercijalizacija zdravstva počela s jednim rodno specifičnim medicinskim postupkom. Upozoravalo se i na bolnice koje odbijaju obavljati pobačaj na zahtjev, legalan medicinski zahvat koji je, u međuvremenu, postao užareno sjecište svjetonazorskih raskola ovog društva. Upozoravalo se i na ginekologe koji uz rad u javnim ustanovama imaju i privatnu praksu, pa pacijenticama obavljaju pobačaje koje bolnice ne rade zbog liječničkog prigovora savjesti. Logično je pitanje zašto su ti ljudi specijalizirali granu struke u kojoj je pobačaj nužan i legalan zahvat. Gdje im je tada bila savjest? I dr. Karelović je navodno jedan takav slučaj i baš bi bilo zanimljivo čuti uvjerava li i svoje privatne pacijentice da je bol puno manja od one koju one osjećaju.
Na kraju je ministar Kujundžić slavodobitno objavio da će njegovo ministarstvo uskoro organizirati edukaciju pacijentica o njihovim pravima. Super, samo – zašto pacijentice? Tko će educirati liječnike o njihovim obavezama i etici odnosa prema pacijentima?
Zaboravljen Ljudožder vegetarijanac
Izbilo je oko ginekološke prakse u hrvatskim ustanovama već nekoliko afera i skandala. Najpoznatiji je slučaj barda hrvatske ginekologije, dr. Asima Kurjaka koji je (na zatvorenom suđenju) zbog nedostatka dokaza oslobođen optužbe za krađu jajnih stanica, a osmomjesečnu kaznu zatvora zbog falsificiranja dokumentacije i prikrivanja dokaza o uzrocima smrti rodilje i njene bebe nije odslužio. Sve je otišlo u zastaru.
Prema stvarnim događajima u zagrebačkim ginekološkim klinikama snimljen je i medicinski horror film Ljudožder vegetarijanac, i to prema romanu liječnika ginekologa koji je i sam proveo 15 godina u jednoj takvoj klinici. Je li itko iz liječničkog establishmenta progovorio javno o tom filmu? Demantirao autora knjige? Otvorio javnu raspravu, održao stručnu tribinu? Koliko je meni poznato nije. Jer, to je ipak “samo film”, iako je rađen po scenariju insajdera.
Vratimo se na pitanje s početka teksta: Kako to da je “slučaj Ninčević Lesandrić” odjednom izazvao tako snaže reakcije i pokrenuo javnost i inače inertno civilno društvo? Ženske grupe koje već desetljećima upozoravaju na ove pojave ipak su tek mali sgment tog društva.
Po mom mišljenju, tri su osnovna razloga. Prvo, javnost je, najviše zahvaljujući ženskim grupama, a potom i nekim institucionalnim promjenama (ratifikacija Istanbulske, npr.) ipak mnogo senzibiliziranija na svaki oblik nasilja nad ženama. Drugo, kampanja #MeToo nije imala neposredan odjek u ovom dijelu svijeta. Prepričavali su se holivudski i sveamerički slučajevi. No, činjenica da su žene progovorile o strukturalnom nasilju u filmskoj i zabavnoj industriji ipak je djelovala poučno i poticajno, makar i s odgodom. I posljednje, iako ne manje važno, a možda i presudno, o nasilju “struke” progovorila je visoko pozicionirana političarka. Iz osobnog iskustva, u prvom licu jednine, u samom središtu političke moći. I to u ime svih žena koje dijele njeno iskustvo i mogle su se s njom identificirati. Tom je gestom egzistencijalnu muku tzv. običnih ljudi podigla na razinu političkog pitanja. Treba biti “moralni idiot” (pojam kojeg je u političku filozofiju uvela Hannah Arendt) da bi se reagiralo poput predsjednika Sabora, Gordana Jandrokovića, kod kojeg je iskustvo “ženske intime” izazvalo neugodu.
Javno zdravstvo ne smije postati utočište siromašnih i deklasiranih
Moguće je sada lamentirati kako eto, tisuće žena koje su ranije svjedočile o svom iskustvu nisu uspjele ništa, a govor jedne političarke odjeknuo je do neba i probio plafon uobičajene indiferentnosti. No, ne zaboravimo da je Ninčević Lesandrić na hitnu stigla kao obična građanka, čekala i krvarila satima, kao i tisuće drugih žena, svakodnevno. A nije trebala. Mogla je samo okrenuti jedan ili dva telefonska broja, uvjerena sam da bi i ministar Kujundžić i primarijus Karelović bili spremni intervenirati, pa ne bi čekala ni pet minuta, a anesteziju bi dobila kakvu bi poželjela.
Pratila sam povremeno istupe zastupnice Ninčević Lesandrić u Saboru, ali, priznajem, površno. Mediji joj daju vrlo malo prostora. Osnovni dojam bio je da nastupa argumentirano, smireno, uvjerljivo, bez jeftinih dosjetki i da se nije dala uhvatiti u mrežu površnog diskursa međusobnog prepucavanja kakav tamo dominira, a mediji ga potenciraju. Uglavnom je sudjelovala u raspravama o ekonomskim temama i o položaju poduzetnika, što je i njena vokacija.
No, tokom rada na ovom tekstu, upozorena sam da zastupnica zagovara potpunu privatizaciju zdravstva, što nikako nije i moja “politika”. Nikada ne bih glasala za stranku ili zastupnika/zastupnicu te orijentacije.
Ipak, zastupnici Ninčević Lesardić treba priznati integritet i hrabrost. Vjerujem da se zbog ovog “ispada” za glavu (da ne velim za jaja) hvata barem pola rukovodstva Mosta te da je možda dovela u pitanje i vlastitu političku budućnost. Osim toga, nije svojim istupom dovela u pitanje javno zdravstvo, koje evidentno i sama koristi, i nije svoj slučaj iskoristila da “napadne” ministra argumentima za ubrzanu privatizaciju zdravstva, koju on ionako provodi. Upravo suprotno, ako njen govor bude imao neki učinak, bit će to redistribucija sredstava i resursa u javno zdravstvo i rad na promjeni paradigmatskog ponašanja moćnika, u barem jednom njegovom segmentu. Za početak.
Zahvaljujući sinergiji djelovanja jedne političarke i “ženske javnosti”, glasno je dano do znanja da građanke i građani ove zemlje ogromnom većinom niti žele, niti mogu koristiti privilegije privatnog zdravstva. Niti dopustiti da javno zdravstvo postane utočište siromašnih i deklasiranih, čemu vodi model koji nam se nameće i kojim se pacijetnice tjeraju u privatnu praksu. Jedino država (vlada) sa svojim mehanizmima regulacije te pritisak javnosti mogu osigurati kvalitetno i dostupno javno zdravstvo. Nikakav “spontanitet” nevidljive ruke tržišta to ne može uraditi za nas.
Ovo je jače od Radićevih „guski u magli“
Jedan moj prijatelj komentirao je na fejsbuku da je to najvažniji (“najšokantniji”) politički govor nakon što je 1843. Kukuljević Sakcinski u Hrvatskom saboru progovorio hrvatski: “Jače je i od Radićevih gusaka u magli”, dodao je. Važnost govora zastupnice Ninčević Lesandrić nije samo u tome što će možda doista dovesti do nekih promjena u odnosu na žensko reproduktivno zdravlje. Kako u sustavu zdravstvene skrbi, tako i u ponašanje liječničkih “bogova” prema pacijenticama, a konsekventno i prema muškim pacijentima. Jer i oni su žrtve percepcije i samopercepcije (nekih, ali čini se mnogo ih je) primarijusa kao gospodara života i smrti, pa utoliko i neupitnih i nedodirljivih autoriteta – poza koju je u Otvorenom na ovu temu (15.10.) demonstrirao direktor KBC-a Rebro, dr. Ante Ćorušić, inače deklarirani zagovornik katolizacije države, protivnik legalnog pobačaja i umjetne oplodnje, zagovornik nejednakosti pristupa zdravstvu.
Koliko god se to činilo kontradiktornim njenom zagovaranju privatizacije zdravstva, zastupnica Ninčević Lesandrić svojim integritetom i hrabrošću vratila je povjerenje u političar(k)e, a time i potencijal politike kao djelovanja za opće dobro. Nadajmo se ne tek nakratko. Kao što i neke liječnice i liječnici, poput dr. Jasenke Grujić Koračin vraćaju povjerenje u struku, kad je riječ o ženskom reproduktivnom zdravlju i o pravu žene da zadrži kontrolu nad vlastitim tijelom i životom. I to ne samo kad je u pitanju suvrena odluka žene, hoće li, kada i koliko rađati, nego i nad uvjetima u kojima na ginekološkom stolu ne leže njena maternica, vagina i jajnici, već ljudska osoba s neotuđivim pravom na dostojanstvo i život bez boli i nasilja.
faktograf
