Misija – duboki svemir, da krenem od pozadinskih informacija, imala je zanimljiv put nastanka. Posrijedi je prvi film francuske autorice Claire Denis (Beau Travail, 1999) snimljen na engleskom jeziku. Odluku je objasnila činjenicom da nije mogla zamisliti film koji se odvija u svemiru a da u njemu likovi govore francuskim jezikom, jer jedini jezici koje može u svemirskim bespućima zamisliti su engleski ili ruski. Uz redateljicu, scenarij potpisuju Jean-Pol Fargeau i Geoff Cox (koji ga je preveo na engleski), međutim prema prvim najavama Denis je na pisanju istoga trebala surađivati s poznatom spisateljicom Zadie Smith (Bijeli zubi, London NW). S obzirom na postkolonijalnu problematiku određenih filmova Denis te romana Smith, autorice očito imaju puno toga zajedničkog. Prvu verziju scenarija trojka je radila sa spisateljem Nickom Lairdom, inače suprugom Zadie Smith, a i ona je bila uključena u proces, da bi se kasnije razišli s redateljicom zbog kreativnih razlika.
Naslov filma Misija – duboki svemir vrlo je transparentan te izravno uvodi u kontekst radnje: likovi u svemirskoj letjelici putuju u duboki svemir, očito na istraživačku misiju, koja je vezana uz proučavanje crne rupe te općenito utjecaja svemirskoga putovanja na ljudsko ponašanje i tijelo. Priča se otvara Monteom (Robert Pattinson) i njegovom tek rođenom kćerkom te nastojanjem da održi brod u funkciji. Svakodnevna rutina prekinuta je dvama vrstama analepsi. Prva predstavlja set kratkih retrospekcija koje su vezane uz život na Zemlji. Maglovito nas upoznavaju s dječakom i djevojčicom koji se igraju s psom, što će rezultirati ubojstvom. Zatim prikazuju razgovor novinarke i znanstvenika u vlaku iz kojega saznajemo da Vlada prijestupnike osuđene na smrt ili na doživotni zatvor šalje na misije u svemir iz kojih se neće vratiti. Druga vrsta analepsi otpada na dugačku retrospekciju koja gledatelje upoznaje sa životom u letjelici, ostalim sudionicima misije, njihovim odnosima te doktoricom Dibs (Juliette Binoche), koja je ubila svoje dvoje djece i supruga. Na brodu ironično vrši pokuse vezane uz mogućnost ljudskog razmnožavanja u uvjetima svemirskih letova te predstavlja grotesknu parodiju majčinske figure, opsjednute rasplođivanjem, a suputnici su inačica njezine djece.
Priča je filma, što je karakteristično za Denis, poprilično labava te ne trebate očekivati nikakvu razvijenu te logično raščlanjenu radnju. Kontekstualiziranje sasvim izostaje: zašto Vlada šalje zatvorenike u svemir, kada se radnja uopće odvija s obzirom na razvijenu tehnologiju, u kakvom je stanju Zemlja. Navedeno stvara dojam nesigurnosti i zlokobnosti te dodatno pojačava osjećaj klaustrofobije koji u djelu prevladava. Autoricu više zanima psihologija te ponašanje likova smještenih u osobite uvjete i okolnosti. Primjerice, razmatra se na koji način će se skupina prijestupnika ponašati u izoliranom i klaustrofobičnom prostoru, koji je inačica zatvora. Iz svemirskoga broda ne može se izaći niti je povratak moguć. Posrijedi je putovanje koje može rezultirati samo smrću. Likovi nemaju razvedenu psihologiju, niti su dijalozi uvjerljivi, pa svaki od njih predstavlja jedan tip preko kojega se secira način kako okolišni i egzistencijalni uvjeti utječu na nagonske impulse i ponašanja. Oni se tako u potpunosti prepuštaju ili sirovim nagonima te nastoje ostvariti svoje fetiše ili se suzdržavaju da bi omogućili određene oblike zajedničkoga života.
Film naoko počiva na žanrovskim konvencijama znanstveno-fantastičnoga filma, odnosno njegove podvrste koja se bavi putovanjima kroz svemirska prostranstva u svrhu istraživanja te propitivanja mogućnosti kolonizacije. Od početka je jasno da Denis pretjerano ne zanimaju žanrovske strategije, jer ih prvenstveno koristi da bi zavarala gledatelja te ga odvela na krivi trag. Redateljica koja se kroz opus britko bavila seciranjem ljudskoga ponašanja ne želi stvarati pustolovnu ili egzotičnu fabulu. Njezino putovanje ne vodi nikuda, odnosno posrijedi je putovanje u ništavilo kao simbolička inačica zatvora te zatvorenika osuđenih na doživotnu robiju. Monte neprestano vrši Sizifov posao: svakodnevno ponavljanje istih i besmislenih radnji koje ne daju nikakve prepoznatljive rezultate, odnosno neće dovesti do nikakvih svrhovitih ishoda. Zato i svemirski brod označen brojem sedam neprestano kruži oko crne rupe koja predstavlja ništavilo i besmisao.
Monte kao da u cijeloj situaciji ipak pronalazi određeni smisao: njegovo monaštvo daje mu spokoj, a briga za kćer tjera ga da dalje održava letjelicu u pogonu. Navedeno je sugerirano i specifičnim redateljskim rukopisom. Zatvorenost i besperspektivnost putovanja/misije sugerirana je i relativnom statičnošću te duljinom kadrova, u kojima prevladavaju oni duljega trajanja, koji upućuju na vrijeme i njegov protok. Paralizirana akcionost također je evidentna iz činjenice da je naglasak stavljen na glumce i planove lika.
Također dolazi do rekonceptualizacije motiva djeteta. U znanstveno-fantastičnim, napose distopijskim narativima, neplodnost je čest motiv koji dovodi u pitanje održavanje i razvoj ljudske vrste, pa time i civilizacije. Mogućnost reprodukcije redovito sugerira optimistično viđenje budućnosti. Sjetimo se samo Cuaronove Djece čovječanstva (Children of Men, 2006) u kojem trenutak saznanja da je jedna žena na cijelom svijetu zatrudnjela daje nadu da će se ljudskost uspjeti očuvati. Doktorica Dibs tako nastoji istražiti mogućnost začeća, razvoja i rađanja u izvanzemaljskim uvjetima, no njezina fanatična posvećenost rezultira manipulacijama te opsesivnim kršenjima moralnih i etičkih načela, iako tako nastalo dijete Monteu u konačnici biva određeni smjerokaz.
Za Denis svemirski brod predstavlja viziju civilizacije napučene različitim jedinkama koje se bore za svoj prostor i resurse. Postavlja se pitanje što će se dogoditi u trenutku kad ona bude lišena prepoznatljivih tekovina, pa film propituje našu animalnu stranu i barijere koje nas priječe da iskazujemo primarne nagone. Narativi o mogućnosti putovanja i kolonizacije svemira redovito upućuju na prosvjetiteljske emancipatorske ideje: čovjek vođen razumom i tehnologijom koju je stvorio, kao i civilizacijskim napretkom, srlja dalje u budućnost te osvaja nove i nepoznate horizonte. Međutim, navedeno može imati i svoje mračne akcente jer se čovjek može susresti s destruktivnim silama i bićima pa s druge strane zrcale strah od opasnosti koje vrebaju iz nepoznatoga. U djelu Denis, čovjek je sam sebi opasno i destruktivno biće koje vreba iz nepoznatog ili ništavila.
filmovi
Naslov filma Misija – duboki svemir vrlo je transparentan te izravno uvodi u kontekst radnje: likovi u svemirskoj letjelici putuju u duboki svemir, očito na istraživačku misiju, koja je vezana uz proučavanje crne rupe te općenito utjecaja svemirskoga putovanja na ljudsko ponašanje i tijelo. Priča se otvara Monteom (Robert Pattinson) i njegovom tek rođenom kćerkom te nastojanjem da održi brod u funkciji. Svakodnevna rutina prekinuta je dvama vrstama analepsi. Prva predstavlja set kratkih retrospekcija koje su vezane uz život na Zemlji. Maglovito nas upoznavaju s dječakom i djevojčicom koji se igraju s psom, što će rezultirati ubojstvom. Zatim prikazuju razgovor novinarke i znanstvenika u vlaku iz kojega saznajemo da Vlada prijestupnike osuđene na smrt ili na doživotni zatvor šalje na misije u svemir iz kojih se neće vratiti. Druga vrsta analepsi otpada na dugačku retrospekciju koja gledatelje upoznaje sa životom u letjelici, ostalim sudionicima misije, njihovim odnosima te doktoricom Dibs (Juliette Binoche), koja je ubila svoje dvoje djece i supruga. Na brodu ironično vrši pokuse vezane uz mogućnost ljudskog razmnožavanja u uvjetima svemirskih letova te predstavlja grotesknu parodiju majčinske figure, opsjednute rasplođivanjem, a suputnici su inačica njezine djece.
Priča je filma, što je karakteristično za Denis, poprilično labava te ne trebate očekivati nikakvu razvijenu te logično raščlanjenu radnju. Kontekstualiziranje sasvim izostaje: zašto Vlada šalje zatvorenike u svemir, kada se radnja uopće odvija s obzirom na razvijenu tehnologiju, u kakvom je stanju Zemlja. Navedeno stvara dojam nesigurnosti i zlokobnosti te dodatno pojačava osjećaj klaustrofobije koji u djelu prevladava. Autoricu više zanima psihologija te ponašanje likova smještenih u osobite uvjete i okolnosti. Primjerice, razmatra se na koji način će se skupina prijestupnika ponašati u izoliranom i klaustrofobičnom prostoru, koji je inačica zatvora. Iz svemirskoga broda ne može se izaći niti je povratak moguć. Posrijedi je putovanje koje može rezultirati samo smrću. Likovi nemaju razvedenu psihologiju, niti su dijalozi uvjerljivi, pa svaki od njih predstavlja jedan tip preko kojega se secira način kako okolišni i egzistencijalni uvjeti utječu na nagonske impulse i ponašanja. Oni se tako u potpunosti prepuštaju ili sirovim nagonima te nastoje ostvariti svoje fetiše ili se suzdržavaju da bi omogućili određene oblike zajedničkoga života.
Film naoko počiva na žanrovskim konvencijama znanstveno-fantastičnoga filma, odnosno njegove podvrste koja se bavi putovanjima kroz svemirska prostranstva u svrhu istraživanja te propitivanja mogućnosti kolonizacije. Od početka je jasno da Denis pretjerano ne zanimaju žanrovske strategije, jer ih prvenstveno koristi da bi zavarala gledatelja te ga odvela na krivi trag. Redateljica koja se kroz opus britko bavila seciranjem ljudskoga ponašanja ne želi stvarati pustolovnu ili egzotičnu fabulu. Njezino putovanje ne vodi nikuda, odnosno posrijedi je putovanje u ništavilo kao simbolička inačica zatvora te zatvorenika osuđenih na doživotnu robiju. Monte neprestano vrši Sizifov posao: svakodnevno ponavljanje istih i besmislenih radnji koje ne daju nikakve prepoznatljive rezultate, odnosno neće dovesti do nikakvih svrhovitih ishoda. Zato i svemirski brod označen brojem sedam neprestano kruži oko crne rupe koja predstavlja ništavilo i besmisao.
Monte kao da u cijeloj situaciji ipak pronalazi određeni smisao: njegovo monaštvo daje mu spokoj, a briga za kćer tjera ga da dalje održava letjelicu u pogonu. Navedeno je sugerirano i specifičnim redateljskim rukopisom. Zatvorenost i besperspektivnost putovanja/misije sugerirana je i relativnom statičnošću te duljinom kadrova, u kojima prevladavaju oni duljega trajanja, koji upućuju na vrijeme i njegov protok. Paralizirana akcionost također je evidentna iz činjenice da je naglasak stavljen na glumce i planove lika.
Također dolazi do rekonceptualizacije motiva djeteta. U znanstveno-fantastičnim, napose distopijskim narativima, neplodnost je čest motiv koji dovodi u pitanje održavanje i razvoj ljudske vrste, pa time i civilizacije. Mogućnost reprodukcije redovito sugerira optimistično viđenje budućnosti. Sjetimo se samo Cuaronove Djece čovječanstva (Children of Men, 2006) u kojem trenutak saznanja da je jedna žena na cijelom svijetu zatrudnjela daje nadu da će se ljudskost uspjeti očuvati. Doktorica Dibs tako nastoji istražiti mogućnost začeća, razvoja i rađanja u izvanzemaljskim uvjetima, no njezina fanatična posvećenost rezultira manipulacijama te opsesivnim kršenjima moralnih i etičkih načela, iako tako nastalo dijete Monteu u konačnici biva određeni smjerokaz.
Za Denis svemirski brod predstavlja viziju civilizacije napučene različitim jedinkama koje se bore za svoj prostor i resurse. Postavlja se pitanje što će se dogoditi u trenutku kad ona bude lišena prepoznatljivih tekovina, pa film propituje našu animalnu stranu i barijere koje nas priječe da iskazujemo primarne nagone. Narativi o mogućnosti putovanja i kolonizacije svemira redovito upućuju na prosvjetiteljske emancipatorske ideje: čovjek vođen razumom i tehnologijom koju je stvorio, kao i civilizacijskim napretkom, srlja dalje u budućnost te osvaja nove i nepoznate horizonte. Međutim, navedeno može imati i svoje mračne akcente jer se čovjek može susresti s destruktivnim silama i bićima pa s druge strane zrcale strah od opasnosti koje vrebaju iz nepoznatoga. U djelu Denis, čovjek je sam sebi opasno i destruktivno biće koje vreba iz nepoznatog ili ništavila.
filmovi
