Za one koje to zanima, osporeno je mjerenje inteligencije s obrazloženjem da ne uvažava kulturne razlike. Uveden je pojam socijalne inteligencije kao osobina snalaženja u društvenoj grupi. Kod političara je mjerenje inteligencije posebno delikatno.
Dok su moćni i na vlasti, uvijek se utvrđuje njihova genijalnost, ali kad ne uspiju, onda se svi čude tome da su paceri i naivni egocentrici. Kad i pogriješe, daju nebulozne izjave, najavljuju čuda, otkrivaju urote, govore o lažnim optužbama, obično se misli da imaju neku skrivenu kombinaciju i da iza laži i gluposti postoji neki sofisticirani politički plan. Kad padnu, pokaže se gola istina. Nikakvog plana ili zavjere nije bilo, sve je bilo petljanje i snalaženje, želja da se sačuva privid moći i samopoštovanja. Lako je biti protiv političkih zombija.
Svejedno, i u životu i u politici postoje situacije u kojima se testira snalažljivost i pamet.
Slučaj Tomislava Karamarka je poseban. Tek što je pobijedio u stranačkim nadmetanjima, političkim igricama s prizemnim trikovima; tek što je uspio da članstvo neposredno bira, ali da nema izbora; da su delegati konvencije pomno probrani, no da i takvima trebaju podsjetnici za koga glasovati. Uspio, a ipak gubi. Još dok se prigodne ovacije nisu stišale počeo je strmoglavi pad.
Početak je afera s prijateljem, formalno lobistom (ma što to značilo), uz sitno pranje novca i krupnu pogrešku očijukanja s ruskim tajkunima. Prijateljstvo na koje se poziva sliči na ortakluk. Iscurili su podaci o tajnim kontaktima i putovanjima, plaćenim, a vjerojatno sasvim nepotrebnim analizama.
Prijateljstvo iskovano u interesu za INA-u, ali u korist MOL-a. Krajnje nezgodna situacija. Iz nje se, smatra Karamarko, može izvući traženjem mišljenja od Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa. Postupak je pokrenut, može se otezati i svejedno je kako će završiti. Od cjeline i politike pažnja se seli na uski segment stvari i pitanje sukoba interesa gospođe Šarić. Nije baš uspjelo.
Potom rješenje postaje smjenjivanje dvojice potpredsjednika. Potom eskalacija – predlaže se glasanje o povjerenje premijeru. Izglasavanje nepovjerenja predsjedniku pad je Vlade. Sad je upalilo. Više u pitanju nije stvarni povod, već opstanak Vlade, potencijalno i svih onih koji su se kao djelitelji izbornog plijena time našli u neizvjesnosti.
No kakve veze ima Božo Petrov s pisanjem analiza za MOL, on je samo bio prepreka u pokušaju koncentriranja vlasti (policija, tajne službe). Što je uloga Oreškovića. Izmišljenog lika za premijera, a da se Karamarko ne bi mučio nerješivim pitanjima financija. I sad je preko noći zaboravljeno koliko se hvalila njegova vještina i kako se toleriralo njegovo nepoznavanje hrvatske političke povijesti, Ustava i zakona.
Što ako padne Orešković? Pada Vlada (!). Premijer uz podršku Sabora lako može zamijeniti ministra ili potpredsjednika ako u njega nema povjerenja. Bez velikih objašnjenja i jasnih razloga. Sjetite se smjene Linića! Obratno nije slučaj. Kad padne premijer, pala je cijela Vlada. Istina, pada i Karamarko, ali naizgled dostojanstveno i ne zbog odgovornosti za stvarni povod.
Teški postupak stvaranja nove većine kreće od početka, ali to nije nova šansa oslabljene vlasti već oporbe. Nije sigurno da je budući mandatar Karamarko (ili netko koga će izmisliti) jer ima nepopravljivi nedostatak da se ne razumije u ekonomiju, ne komunicira s Europom, nesigurno muca u javnom nastupu. Sad su se svi zabrinuli, ali se više ne spominju razlozi krize. Nešto što se moglo lako prevladati jednostavnim činom političke odgovornosti postaje dnevna mora Hrvatske.
Nastala je jasna situacija ucjene cijele stranke i njene budućnosti radi nejasnih psiholoških razloga: očuvanja samopoštovanja, javne reputacije. Tomislav Karamarko je toliko naglašavao da je HDZ pobijedio na izborima (a nije ako gledamo mandate stranaka, ali je pobijedio u stvaranja vladajuće koalicije).
Prijete novi izbori, i to u teškim okolnostima skandala, novih suđenja Sanaderu, nezadovoljstva građana i članova stranke, nesigurnih koalicija. Kako će birači (birači HDZ-a) ocijeniti okretanje leđa Oreškoviću? Što je sve njemu obećano, što je on obećao, a sad je narodni neprijatelj? Isto vrijedi i za Petrova. Tko će vjerovati u savezništvo i riječ prevrtljivaca? A još se nisu ostvarila ni zaboravila obećanja koja su pala prije par mjeseci. Uvjerljivost antikomunističkog stava je smanjena. Pretjerali su potičući, pa poslije dopuštajući grubu reviziju povijesti.
Jadno je danas biti simpatizer HDZ-a. Šteta je za njih nepopravljiva. Stranka će se podijeliti, novi ustupci, nužni za opstanak ili ”preslagivanje” Vlade bit će dodatni teret posrnulom Karamarku. Mnogi će nastojati spriječiti nove izbore, iako su argumenti skupoće izmišljeni. Uostalom, tko je sve zakuhao? Oporba? Narod izbore traži jer mu je dosta licemjerja i politike. Narod bi sokolove.
Koliko gluposti, neznanja i opsjena. Igre prijestolja. Nedostatak političke inteligencije ili nedostatak znanja? Radi li se o očajničkoj diverziji pozornosti. Izvjesne nade polažu se u nogometno prvenstvo, neki se uzdaju u Predsjednicu, a neki u Šeksa. On bar zna što piše u Ustavu.
Ima li smisla i pameti toliko žrtvovati (druge) i radi reputacije izmišljati komplicirana preslagivanja koja podrazumijevaju kupovanje naklonosti zastupnika, poigravanje s nepredvidivim rizicima.
I Bandić i Čačić davali su ostavke, povlačili se u pozadinu, pa iako im reputacija baš i nije sjajna, ostaju u politici. Ovdje se pomalo javlja sumnja da nema povlačenja zbog preuzetih obveza, zbog obećanja opasnim partnerima koji nemaju razumijevanja za suptilnosti politike. Ne bi se smjelo dopustiti da se, kao kod ostavke Sanadera, ne znaju pravi motivi odlaska.
I sada se manevrira na sve užem ozemlju. O čemu će se glasovati prije? O smjeni Vlade ili Karamarka? Koliko ruku za premijera? Oporbi bi bilo bolje da za smjenu ne glasa i da jasno kaže da je to jer ne želi spašavati Karamarka. Ovako, što se podudara s osjećajima birača, jurimo u nove izbore.
Kad bi situacija bila dobra, našao bi se i neki modus, jer mnogi (svi!) se ipak plaše izbora. Jedni se plaše toga da će izgubiti, drugi se još više boje da će pobijediti. No kako bilo da bilo, to će pokriti prahom zaborava aferu Konzultantica.
Svojevremeno je Larry Beinhart napisao knjigu ”Američki heroj”. Po knjizi je snimljen i film (”Wag the Dog”). U knjizi se jasno aludira na skandal Levinsky.
U filmu, američki predsjednik upleten je, dva tjedna pred izbore, u aferu sa mladom asistenticom. Na pomolu je afera i žuti tisak njuši sjajnu temu. Prema savjetu svog spin-doktora (Robert DeNiro) predsjednik u očaju odluči izmisliti rat koji će skrenuti pažnju od skandala. Uz pomoć filmske industrije, žutog tiska, jeftinih novinara i gramzljivih medija. Pomaže CIA. Objavljen je rat Albaniji i izmišljen heroj, američki vojnik iza neprijateljskih linija. Javnost se zabavlja ratničkim naslovnicama, a predsjednik je izabran ponovo pod parolom ”U pola trke ne mijenja se konja”.
Ja se usrdno nadam da ovo nema sličnosti s prethodnom pričom. Rat, otkrivanje zavjere, privođenje ili razbijanje urotničke mreže, služe podjednako dobro. Objavu rata sam do današnjih vijesti.
Ni tu glupost ne bi trebalo isključiti. Istina problem je naći prikladnog, po mogućnosti slabijeg neprijatelja. Nadam se da su nakon konzultacija otpali Slovenci, Srbi i Bosanci. Karamarko bi se trebao savjetovati sa selektorom Čačićem. Ne bi me iznenadilo da sutra vidim naslov: ”Nakon bahatog nepriznavanja poraza” i lipanja po nogama skupih igrača Hrvatska objavila rat San Marinu. Možda vatreni spase stvar.
autograf
Dok su moćni i na vlasti, uvijek se utvrđuje njihova genijalnost, ali kad ne uspiju, onda se svi čude tome da su paceri i naivni egocentrici. Kad i pogriješe, daju nebulozne izjave, najavljuju čuda, otkrivaju urote, govore o lažnim optužbama, obično se misli da imaju neku skrivenu kombinaciju i da iza laži i gluposti postoji neki sofisticirani politički plan. Kad padnu, pokaže se gola istina. Nikakvog plana ili zavjere nije bilo, sve je bilo petljanje i snalaženje, želja da se sačuva privid moći i samopoštovanja. Lako je biti protiv političkih zombija.
Svejedno, i u životu i u politici postoje situacije u kojima se testira snalažljivost i pamet.
Slučaj Tomislava Karamarka je poseban. Tek što je pobijedio u stranačkim nadmetanjima, političkim igricama s prizemnim trikovima; tek što je uspio da članstvo neposredno bira, ali da nema izbora; da su delegati konvencije pomno probrani, no da i takvima trebaju podsjetnici za koga glasovati. Uspio, a ipak gubi. Još dok se prigodne ovacije nisu stišale počeo je strmoglavi pad.
Što ako padne Orešković? Pada Vlada (!). Premijer uz podršku Sabora lako može zamijeniti ministra ili potpredsjednika ako u njega nema povjerenja. Bez velikih objašnjenja i jasnih razloga. Sjetite se smjene Linića! Obratno nije slučaj. Kad padne premijer, pala je cijela Vlada. Istina, pada i Karamarko, ali naizgled dostojanstveno i ne zbog odgovornosti za stvarni povod
Početak je afera s prijateljem, formalno lobistom (ma što to značilo), uz sitno pranje novca i krupnu pogrešku očijukanja s ruskim tajkunima. Prijateljstvo na koje se poziva sliči na ortakluk. Iscurili su podaci o tajnim kontaktima i putovanjima, plaćenim, a vjerojatno sasvim nepotrebnim analizama.
Prijateljstvo iskovano u interesu za INA-u, ali u korist MOL-a. Krajnje nezgodna situacija. Iz nje se, smatra Karamarko, može izvući traženjem mišljenja od Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa. Postupak je pokrenut, može se otezati i svejedno je kako će završiti. Od cjeline i politike pažnja se seli na uski segment stvari i pitanje sukoba interesa gospođe Šarić. Nije baš uspjelo.
Potom rješenje postaje smjenjivanje dvojice potpredsjednika. Potom eskalacija – predlaže se glasanje o povjerenje premijeru. Izglasavanje nepovjerenja predsjedniku pad je Vlade. Sad je upalilo. Više u pitanju nije stvarni povod, već opstanak Vlade, potencijalno i svih onih koji su se kao djelitelji izbornog plijena time našli u neizvjesnosti.
No kakve veze ima Božo Petrov s pisanjem analiza za MOL, on je samo bio prepreka u pokušaju koncentriranja vlasti (policija, tajne službe). Što je uloga Oreškovića. Izmišljenog lika za premijera, a da se Karamarko ne bi mučio nerješivim pitanjima financija. I sad je preko noći zaboravljeno koliko se hvalila njegova vještina i kako se toleriralo njegovo nepoznavanje hrvatske političke povijesti, Ustava i zakona.
Što ako padne Orešković? Pada Vlada (!). Premijer uz podršku Sabora lako može zamijeniti ministra ili potpredsjednika ako u njega nema povjerenja. Bez velikih objašnjenja i jasnih razloga. Sjetite se smjene Linića! Obratno nije slučaj. Kad padne premijer, pala je cijela Vlada. Istina, pada i Karamarko, ali naizgled dostojanstveno i ne zbog odgovornosti za stvarni povod.
Teški postupak stvaranja nove većine kreće od početka, ali to nije nova šansa oslabljene vlasti već oporbe. Nije sigurno da je budući mandatar Karamarko (ili netko koga će izmisliti) jer ima nepopravljivi nedostatak da se ne razumije u ekonomiju, ne komunicira s Europom, nesigurno muca u javnom nastupu. Sad su se svi zabrinuli, ali se više ne spominju razlozi krize. Nešto što se moglo lako prevladati jednostavnim činom političke odgovornosti postaje dnevna mora Hrvatske.
Teški postupak stvaranja nove većine kreće od početka, ali to nije nova šansa oslabljene vlasti već oporbe. Nije sigurno da je budući mandatar Karamarko (ili netko koga će izmisliti) jer ima nepopravljivi nedostatak da se ne razumije u ekonomiju, ne komunicira s Europom, nesigurno muca u javnom nastupu. Sad su se svi zabrinuli, ali se više ne spominju razlozi krize. Nešto što se moglo lako prevladati jednostavnim činom političke odgovornosti postaje dnevna mora Hrvatske
Nastala je jasna situacija ucjene cijele stranke i njene budućnosti radi nejasnih psiholoških razloga: očuvanja samopoštovanja, javne reputacije. Tomislav Karamarko je toliko naglašavao da je HDZ pobijedio na izborima (a nije ako gledamo mandate stranaka, ali je pobijedio u stvaranja vladajuće koalicije).
Prijete novi izbori, i to u teškim okolnostima skandala, novih suđenja Sanaderu, nezadovoljstva građana i članova stranke, nesigurnih koalicija. Kako će birači (birači HDZ-a) ocijeniti okretanje leđa Oreškoviću? Što je sve njemu obećano, što je on obećao, a sad je narodni neprijatelj? Isto vrijedi i za Petrova. Tko će vjerovati u savezništvo i riječ prevrtljivaca? A još se nisu ostvarila ni zaboravila obećanja koja su pala prije par mjeseci. Uvjerljivost antikomunističkog stava je smanjena. Pretjerali su potičući, pa poslije dopuštajući grubu reviziju povijesti.
Jadno je danas biti simpatizer HDZ-a. Šteta je za njih nepopravljiva. Stranka će se podijeliti, novi ustupci, nužni za opstanak ili ”preslagivanje” Vlade bit će dodatni teret posrnulom Karamarku. Mnogi će nastojati spriječiti nove izbore, iako su argumenti skupoće izmišljeni. Uostalom, tko je sve zakuhao? Oporba? Narod izbore traži jer mu je dosta licemjerja i politike. Narod bi sokolove.
Koliko gluposti, neznanja i opsjena. Igre prijestolja. Nedostatak političke inteligencije ili nedostatak znanja? Radi li se o očajničkoj diverziji pozornosti. Izvjesne nade polažu se u nogometno prvenstvo, neki se uzdaju u Predsjednicu, a neki u Šeksa. On bar zna što piše u Ustavu.
Ima li smisla i pameti toliko žrtvovati (druge) i radi reputacije izmišljati komplicirana preslagivanja koja podrazumijevaju kupovanje naklonosti zastupnika, poigravanje s nepredvidivim rizicima.
Jadno je danas biti simpatizer HDZ-a. Šteta je za njih nepopravljiva. Stranka će se podijeliti, novi ustupci, nužni za opstanak ili ”preslagivanje” Vlade bit će dodatni teret posrnulom Karamarku. Mnogi će nastojati spriječiti nove izbore, iako su argumenti skupoće izmišljeni. Uostalom, tko je sve zakuhao? Oporba? Narod izbore traži jer mu je dosta licemjerja i politike. Narod bi sokolove
I Bandić i Čačić davali su ostavke, povlačili se u pozadinu, pa iako im reputacija baš i nije sjajna, ostaju u politici. Ovdje se pomalo javlja sumnja da nema povlačenja zbog preuzetih obveza, zbog obećanja opasnim partnerima koji nemaju razumijevanja za suptilnosti politike. Ne bi se smjelo dopustiti da se, kao kod ostavke Sanadera, ne znaju pravi motivi odlaska.
I sada se manevrira na sve užem ozemlju. O čemu će se glasovati prije? O smjeni Vlade ili Karamarka? Koliko ruku za premijera? Oporbi bi bilo bolje da za smjenu ne glasa i da jasno kaže da je to jer ne želi spašavati Karamarka. Ovako, što se podudara s osjećajima birača, jurimo u nove izbore.
Kad bi situacija bila dobra, našao bi se i neki modus, jer mnogi (svi!) se ipak plaše izbora. Jedni se plaše toga da će izgubiti, drugi se još više boje da će pobijediti. No kako bilo da bilo, to će pokriti prahom zaborava aferu Konzultantica.
Svojevremeno je Larry Beinhart napisao knjigu ”Američki heroj”. Po knjizi je snimljen i film (”Wag the Dog”). U knjizi se jasno aludira na skandal Levinsky.
U filmu, američki predsjednik upleten je, dva tjedna pred izbore, u aferu sa mladom asistenticom. Na pomolu je afera i žuti tisak njuši sjajnu temu. Prema savjetu svog spin-doktora (Robert DeNiro) predsjednik u očaju odluči izmisliti rat koji će skrenuti pažnju od skandala. Uz pomoć filmske industrije, žutog tiska, jeftinih novinara i gramzljivih medija. Pomaže CIA. Objavljen je rat Albaniji i izmišljen heroj, američki vojnik iza neprijateljskih linija. Javnost se zabavlja ratničkim naslovnicama, a predsjednik je izabran ponovo pod parolom ”U pola trke ne mijenja se konja”.
I sada se manevrira na sve užem ozemlju. O čemu će se glasovati prije? O smjeni Vlade ili Karamarka? Koliko ruku za premijera? Oporbi bi bilo bolje da za smjenu ne glasa i da jasno kaže da je to jer ne želi spašavati Karamarka. Ovako, što se podudara s osjećajima birača, jurimo u nove izbore
Ja se usrdno nadam da ovo nema sličnosti s prethodnom pričom. Rat, otkrivanje zavjere, privođenje ili razbijanje urotničke mreže, služe podjednako dobro. Objavu rata sam do današnjih vijesti.
Ni tu glupost ne bi trebalo isključiti. Istina problem je naći prikladnog, po mogućnosti slabijeg neprijatelja. Nadam se da su nakon konzultacija otpali Slovenci, Srbi i Bosanci. Karamarko bi se trebao savjetovati sa selektorom Čačićem. Ne bi me iznenadilo da sutra vidim naslov: ”Nakon bahatog nepriznavanja poraza” i lipanja po nogama skupih igrača Hrvatska objavila rat San Marinu. Možda vatreni spase stvar.
autograf
