Još se dobro sjećam kako je netko prije četvrt stoljeća, možda čak i u onim televizijskim raspravama pred prve izbore, usporedio Hrvatsku i Izrael, Hrvate i Židove, Franju i Mojsija. Tvrdio je kako je Mojsije vodio svoj narod po pustinji četrdeset godina sve dok ne izumre generacija koja se sjećala života u Egiptu. Nije baš tako napisano: ”13. I razgnjevi se Gospodin na Izraela i učini te se potucaše po pustinji četrdeset godina, dok ne pomrije sav onaj naraštaj koji činjaše zlo pred Gospodinom”.
Tvrdio je tada taj netko kako nema nastanka demokracije i kapitalizma dok ne pomru svi koji su odrasli u socijalizmu.
U školi se do tada učila crno-bijela konstrukcija: kapitalizam loš, socijalizam dobar. Usprkos indoktrinacije mislio sam da kapitalizam nije bio samo loš i tamnica seljacima i radnicima. I ne samo meni to nije zvučalo uvjerljivo. Tako sam odrastao i stekao skepsu prema tumačenju svijeta u kojem je staro bilo loše i osuđeno na propast.
Sada je opet na djelu izmišljanje prošlosti. Sjećam se puno detalja po kojima prepoznajem umijeće zaborava. Svrha toga je običan plitki antikomunizam kakav se prodaje na američkom Srednjem Zapadu. To je šablona prikaza socijalizma kao organiziranog zločina i pljačke, straha i siromaštva.
Ta šablona se ponavlja od Estonije do Bugarske, snažno u Poljskoj, Slovačkoj i Mađarskoj. U tim zemljama odzvanja retorika američkog tumačenja Hladnog rata i povijesti. Tako nešto slabo prolazi u Italiji i Francuskoj, Španjolskoj i Njemačkoj. Tamo komunizam nije na cijeni, ali nitko ne namjerava mijenjati imena trgova i zabraniti zvijezdu.
Hrvatska je bila u Jugoslaviji. Više nije i za tim malo tko žali. U Jugoslaviji smo se osjećali iskorištavani od drugih republika, stvarne vrijednosti rada odlijevale su se raznim mehanizmima i hrvatske političke elite po prirodi stvari borile su se protiv toga. Zato su zahtjevi da onaj tko radi ima više bili proglašeni nacionalnim egoizmom, a ljudi, porijeklom čak i Srbi, hrvatskim nacionalistima. To je, uz borbu za neovisnost i slobodu, bila i borba za pravdu.
Jugoslavija nije bila demokracija. Zato se tako i raspala jer nije mogla zaustaviti kancerogenu ambiciju Miloševića da vlada temeljem srpskog šovinizma.
Nitko ne žali za takvom Jugoslavijom. No Jugoslavija se razlikovala od zemalja Istočnog bloka, ne samo zbog vanjskih utjecaja, tajnih službi, geopolitike.
Na maturalne izlete se putovalo u inozemstvo. Češki, mađarski ili poljski turisti bili su sirotinja koja je na povratku s ljetovanja prodavala šatore i planinarsku opremu. Za razliku od njih mi smo kod kuće imali putovnicu, a u bankama devizni račun. Ne, nije to bila demokracija, već prisilni solidarizam, veličanje egalitarnosti i otpora staljinizmu. Nije glavna karakteristika tog vremena poratna diktatura i zločini, već masovna modernizacija, industrijalizacija i preseljenje u gradove.
U svakoj općini, selu i naselju u Hrvatskoj postoji škola ili vrtić, ponegdje bolnica, a svugdje dom zdravlja, izgrađeni u socijalizmu. U kapitalizmu koji je prethodio vrtići se nisu gradili. U postsocijalizmu škole se rijetko grade, a često napuštaju. Na zgradi Centra za kulturu Travno, u Novom Zagrebu, na velikom centralnom trgu na zidu je veliki grafit ”Izgrađeno u socijalizmu”.
Nekad nije bilo nezaposlenih. Školovanje je bilo otvoreno, masovno, besplatno i jeftino. Diploma se poštivala. Kvaliteta nije bila osobita, elitizam se nije zagovarao.
Gradile su se bolnice, liječnike privlačilo na rad izvan Zagreba. Plaće su bile niske, vladao je lažni egalitarizam. Raspon plaća, između najmanje i najveće, u firmi ili grupi bio je 1 : 4. Mnogi su krali, ali na malo, građevni materijal, alat ili lagali u inventurama.
Kako je to Županov rekao, vladao je tihi pakt radničke klase i partijske birokracije: ”Vi nećete pitati koliko radimo, mi nećemo pitati zašto vladate”. Solidarizam je pustio duboke korijene, pa još danas oni koji propadaju (radnici u tvornicama, seljaci radi suše) traže pomoć od države kad im treba, a kad imaju, žale se na poreze.
Bez posla se nije moglo lako ostati. Politički protivnici bili su proganjani, ali vremenom sve manje. Otvorenost društva postajala je sve veća, novinari su prestali biti društveno-politički radnici. Od početnih grubih gušenja štrajkova ili otpora seljaka došli smo do toga da se govori neutralno o obustavama rada. Kultura se nije dala upregnuti u uzde propagande, jer kreativnost i sloboda idu zajedno. Književnost, glazba i filmovi nisu se uklapali u propagandu sistema.
Naravno, i u socijalizmu ljude bole zubi i rađaju se vanbračna djeca, ljudi žive svoje živote, pa je glupost zamišljati da je sve bilo sjajno i da mračna strana nije postojala. Religioznim ljudima teško je padalo stalno idealiziranje znanosti, obožavanje tehničkog napretka i ruskih raketa, vjerski su se praznici slavili s manje pompe, no nisu se zabranjivali.
Tisuće ljudi danas govori da su išli na vjeronauk i bili ministranti i to valjda kad su bili djeca u socijalizmu. Svećenika se zvalo i na blagoslov doma i na sprovod. Kitilo se bor do Stare godine. Ateizam nije bio moda, već možda računica istim oportunistima koji su nekad psovali Boga, a danas daju lemozinu.
No najvažniji argument je ekonomija. U Večernjaku (12.5.2016.) veliki je analitički članak pod naslovom ”Drugi idu naprijed, naš BDP danas niži nego što je bio 1980”. Dakle nakon četvrt stoljeća demokracije niži nego u socijalizmu. U podnaslovu su napomenute i dvije važne stvari: ”Hrvatska je razvoj prvo gradila na nekretninskom biznisu, a sada na turizmu, kojim se ne može osigurati ravnomjerni napredak zemlje”.
Jesu li i to skrivile mračne sile komunizma? U kapitalizmu nismo imali ništa, pa je došao socijalizam i odnio je sve. U socijalizmu, danas tvrde, pak kao da nismo imali ništa. Zar je sve dobro nastalo za ove ili prethodne vlade? Zar su moja sjećanja kriva, zar su materijalni dokazi nevažni?
Gruba istina je ovo: u socijalizmu je Hrvatska prestala biti seljačka i postala industrijska zemlja. Radnici su dobili tvornice na upravljanje (sporno?) i kao vlasnici (država je to oduzela). Ekonomija je bila tržišna, a neovisnost poduzeća o Partiji i birokraciji se povećavala.
Nije bilo demokracije. Tolerancija je postojala, a ksenofobija je bila sramota. No najvažnije je sljedeće: to nije bilo razdoblje opće sirotinje, oskudica i straha. Vladao je optimizam stalnog napretka.
Postupno su svi mogli imati radio, jesti banane i kupiti jeans. Osjećao se napredak. Ono za čime žalim je osjećaj sigurnosti i predvidivosti, jednostavnost života. Zato mi je mučno i neprihvatljivo manihejsko dijeljenje dobra i zla, prekrajanje povijesti, okretanje prošlosti i umnožavanje broja mrtvih.
Možda je četrdeset godina ”pustinje” premalo.
autograf
Tvrdio je tada taj netko kako nema nastanka demokracije i kapitalizma dok ne pomru svi koji su odrasli u socijalizmu.
U školi se do tada učila crno-bijela konstrukcija: kapitalizam loš, socijalizam dobar. Usprkos indoktrinacije mislio sam da kapitalizam nije bio samo loš i tamnica seljacima i radnicima. I ne samo meni to nije zvučalo uvjerljivo. Tako sam odrastao i stekao skepsu prema tumačenju svijeta u kojem je staro bilo loše i osuđeno na propast.
Sada je opet na djelu izmišljanje prošlosti. Sjećam se puno detalja po kojima prepoznajem umijeće zaborava. Svrha toga je običan plitki antikomunizam kakav se prodaje na američkom Srednjem Zapadu. To je šablona prikaza socijalizma kao organiziranog zločina i pljačke, straha i siromaštva.
Sada je opet na djelu izmišljanje prošlosti. Sjećam se puno detalja po kojima prepoznajem umijeće zaborava. Svrha toga je običan plitki antikomunizam kakav se prodaje na američkom Srednjem Zapadu. To je šablona prikaza socijalizma kao organiziranog zločina i pljačke, straha i siromaštva
Ta šablona se ponavlja od Estonije do Bugarske, snažno u Poljskoj, Slovačkoj i Mađarskoj. U tim zemljama odzvanja retorika američkog tumačenja Hladnog rata i povijesti. Tako nešto slabo prolazi u Italiji i Francuskoj, Španjolskoj i Njemačkoj. Tamo komunizam nije na cijeni, ali nitko ne namjerava mijenjati imena trgova i zabraniti zvijezdu.
Hrvatska je bila u Jugoslaviji. Više nije i za tim malo tko žali. U Jugoslaviji smo se osjećali iskorištavani od drugih republika, stvarne vrijednosti rada odlijevale su se raznim mehanizmima i hrvatske političke elite po prirodi stvari borile su se protiv toga. Zato su zahtjevi da onaj tko radi ima više bili proglašeni nacionalnim egoizmom, a ljudi, porijeklom čak i Srbi, hrvatskim nacionalistima. To je, uz borbu za neovisnost i slobodu, bila i borba za pravdu.
Jugoslavija nije bila demokracija. Zato se tako i raspala jer nije mogla zaustaviti kancerogenu ambiciju Miloševića da vlada temeljem srpskog šovinizma.
Nitko ne žali za takvom Jugoslavijom. No Jugoslavija se razlikovala od zemalja Istočnog bloka, ne samo zbog vanjskih utjecaja, tajnih službi, geopolitike.
Na maturalne izlete se putovalo u inozemstvo. Češki, mađarski ili poljski turisti bili su sirotinja koja je na povratku s ljetovanja prodavala šatore i planinarsku opremu. Za razliku od njih mi smo kod kuće imali putovnicu, a u bankama devizni račun. Ne, nije to bila demokracija, već prisilni solidarizam, veličanje egalitarnosti i otpora staljinizmu. Nije glavna karakteristika tog vremena poratna diktatura i zločini, već masovna modernizacija, industrijalizacija i preseljenje u gradove.
U svakoj općini, selu i naselju u Hrvatskoj postoji škola ili vrtić, ponegdje bolnica, a svugdje dom zdravlja, izgrađeni u socijalizmu. U kapitalizmu koji je prethodio vrtići se nisu gradili. U postsocijalizmu škole se rijetko grade, a često napuštaju. Na zgradi Centra za kulturu Travno, u Novom Zagrebu, na velikom centralnom trgu na zidu je veliki grafit ”Izgrađeno u socijalizmu”.
Jugoslavija se razlikovala od zemalja Istočnog bloka, ne samo zbog vanjskih utjecaja, tajnih službi, geopolitike. Na maturalne izlete se putovalo u inozemstvo. Češki, mađarski ili poljski turisti bili su sirotinja koja je na povratku s ljetovanja prodavala šatore i planinarsku opremu. Za razliku od njih mi smo kod kuće imali putovnicu, a u bankama devizni račun. Ne, nije to bila demokracija, već prisilni solidarizam, veličanje egalitarnosti i otpora staljinizmu. Nije glavna karakteristika tog vremena poratna diktatura i zločini, već masovna modernizacija, industrijalizacija i preseljenje u gradove
Nekad nije bilo nezaposlenih. Školovanje je bilo otvoreno, masovno, besplatno i jeftino. Diploma se poštivala. Kvaliteta nije bila osobita, elitizam se nije zagovarao.
Gradile su se bolnice, liječnike privlačilo na rad izvan Zagreba. Plaće su bile niske, vladao je lažni egalitarizam. Raspon plaća, između najmanje i najveće, u firmi ili grupi bio je 1 : 4. Mnogi su krali, ali na malo, građevni materijal, alat ili lagali u inventurama.
Kako je to Županov rekao, vladao je tihi pakt radničke klase i partijske birokracije: ”Vi nećete pitati koliko radimo, mi nećemo pitati zašto vladate”. Solidarizam je pustio duboke korijene, pa još danas oni koji propadaju (radnici u tvornicama, seljaci radi suše) traže pomoć od države kad im treba, a kad imaju, žale se na poreze.
Bez posla se nije moglo lako ostati. Politički protivnici bili su proganjani, ali vremenom sve manje. Otvorenost društva postajala je sve veća, novinari su prestali biti društveno-politički radnici. Od početnih grubih gušenja štrajkova ili otpora seljaka došli smo do toga da se govori neutralno o obustavama rada. Kultura se nije dala upregnuti u uzde propagande, jer kreativnost i sloboda idu zajedno. Književnost, glazba i filmovi nisu se uklapali u propagandu sistema.
Kako je to Županov rekao, vladao je tihi pakt radničke klase i partijske birokracije: ”Vi nećete pitati koliko radimo, mi nećemo pitati zašto vladate”. Solidarizam je pustio duboke korijene, pa još danas oni koji propadaju (radnici u tvornicama, seljaci radi suše) traže pomoć od države kad im treba, a kad imaju, žale se na poreze
Naravno, i u socijalizmu ljude bole zubi i rađaju se vanbračna djeca, ljudi žive svoje živote, pa je glupost zamišljati da je sve bilo sjajno i da mračna strana nije postojala. Religioznim ljudima teško je padalo stalno idealiziranje znanosti, obožavanje tehničkog napretka i ruskih raketa, vjerski su se praznici slavili s manje pompe, no nisu se zabranjivali.
Tisuće ljudi danas govori da su išli na vjeronauk i bili ministranti i to valjda kad su bili djeca u socijalizmu. Svećenika se zvalo i na blagoslov doma i na sprovod. Kitilo se bor do Stare godine. Ateizam nije bio moda, već možda računica istim oportunistima koji su nekad psovali Boga, a danas daju lemozinu.
No najvažniji argument je ekonomija. U Večernjaku (12.5.2016.) veliki je analitički članak pod naslovom ”Drugi idu naprijed, naš BDP danas niži nego što je bio 1980”. Dakle nakon četvrt stoljeća demokracije niži nego u socijalizmu. U podnaslovu su napomenute i dvije važne stvari: ”Hrvatska je razvoj prvo gradila na nekretninskom biznisu, a sada na turizmu, kojim se ne može osigurati ravnomjerni napredak zemlje”.
Jesu li i to skrivile mračne sile komunizma? U kapitalizmu nismo imali ništa, pa je došao socijalizam i odnio je sve. U socijalizmu, danas tvrde, pak kao da nismo imali ništa. Zar je sve dobro nastalo za ove ili prethodne vlade? Zar su moja sjećanja kriva, zar su materijalni dokazi nevažni?
Gruba istina je ovo: u socijalizmu je Hrvatska prestala biti seljačka i postala industrijska zemlja. Radnici su dobili tvornice na upravljanje (sporno?) i kao vlasnici (država je to oduzela). Ekonomija je bila tržišna, a neovisnost poduzeća o Partiji i birokraciji se povećavala.
Ono za čime žalim je osjećaj sigurnosti i predvidivosti, jednostavnost života. Zato mi je mučno i neprihvatljivo manihejsko dijeljenje dobra i zla, prekrajanje povijesti, okretanje prošlosti i umnožavanje broja mrtvih
Nije bilo demokracije. Tolerancija je postojala, a ksenofobija je bila sramota. No najvažnije je sljedeće: to nije bilo razdoblje opće sirotinje, oskudica i straha. Vladao je optimizam stalnog napretka.
Postupno su svi mogli imati radio, jesti banane i kupiti jeans. Osjećao se napredak. Ono za čime žalim je osjećaj sigurnosti i predvidivosti, jednostavnost života. Zato mi je mučno i neprihvatljivo manihejsko dijeljenje dobra i zla, prekrajanje povijesti, okretanje prošlosti i umnožavanje broja mrtvih.
Možda je četrdeset godina ”pustinje” premalo.
autograf
