Imenovanje Andrije Hebranga povjerenikom predsjednice za izbjeglice čin je koji se opire zdravom razumu, a odluka predsjednice da mu priklama Juru Radića, Slobodana Langa, Matu Granića i Ivicu Kostovića eksperiment je dostojan Kostovićeva Instituta za mozak
Briljantan dokumentaristički uradak pokazuje kako je došlo do majke svih modernih ratova, ruske intervencije u Afganistanu. Sovjeti su 1979., prema zamislima svoje tajne službe, mimo volje Politbiroa i umirućeg Brežnjeva, odlučili malo smiriti radikalne afganistanske komuniste i odstraniti radikalnu a promovirati umjerenu frakciju. U tom su smislu – poziv za intervenciju je došao iz Afganistana – tajno umarširali u zemlju, opkolili predsjedničku palaču i usuli predsjedniku Aminu otrov u piće. Afganistanski komunisti slijepo su vjerovali Rusima. Piće se, na žalost Rusa, zvalo Coca-Cola i uništavalo je sve otrove, priznaje šef padobranaca koji je vodio operaciju i Aminu uvalio kuhara trovača. Zbog Coca-Cole predsjednik je preživio trovanje, pa su ga morali likvidirati na popravnom i bez egzibicija s gaziranim pićima. Rusi su došli na nekoliko tjedana, a ostali cijelo desetljeće. Afganistanci, naime, ruske akcije nisu dočekali s osobitim oduševljenjem, naročito mudžahedini, kojima se protureligiozni teror domaćih komunista popeo navrh glave, pa su uz pomoć Pakistana i CIA-e otpočeli masovnu pobunu. Američki predsjednik Jimmy Carter, inače dobar, duševan i pomalo naivan čovjek, na rusko je vjerolomstvo – s Brežnjevom je dogovorio detant – poludio i u regiju poslao Zbigniewa Brzezinskog, zloduha moderne geopolitike i čovjeka kojemu dugujemo dobar dio zasluga za rasulo suvremene civilizacije. Kao ljuti antikomunist i još ljući antirus, Brzezinski je s pakistanskog teritorija, odakle puca sjajan pogled na Afganistan, s kalašnjikovom u ruci poveo radikalne islamiste u džihad. ’Priredit ćemo Rusima njihov Vijetnam’, rekao je i nije pogriješio. Samo, nije znao – tj. nije želio – na vrijeme stati na loptu. Amerikanci su nadalje financirali i pomagali sve radikalnije skupine, forsirajući sovjetski kolaps umjesto mira u Afganistanu. Tako je fundamentalističku pošast, koja se godinama razvijala u sve gorem pravcu, faktički započeo jedan gorljivi katolik. On je utemeljio prvi fundamentalistički startup u Afganistanu. Iz te je radionice došao i Osama bin Laden. Uskoro su se mudžahedini slikali u Bijeloj kući s Reaganom, kao borci za slobodu, a ostalo je povijest… Sovjetski Savez ubrzo se slomio, a američki su se favoriti pretvorili u Frankensteina. Živahni su i dan-danas – u vrijeme pisanja ove kritike osvojili su Kunduz, grad od 300.000 stanovnika.Ovaj bi uradak trebali pogledati svi domaći dokumentaristi koji se bave ratnim temama, pa iz njega kopirati prosede. Dokumentaristika nije konjunkturna mitologija, kako vjeruju generacije koje je odgojio Obrad Kosovac, već filmovi nalik na ovaj, koji je već pokupio mnoštvo svjetskih nagrada, a bez problema ga je moguće gledati u Afganistanu, Rusiji, SAD-u, bilo gdje gdje istinoljubivost još nije sasvim prezrena stvar.
U Mađarskoj ima jedan desniji gospodin od Orbana i taj se gospodin zove Jobbik, tvrdi riječki župan Zlatko Komadina, otkrivajući svoju ‘Ajfelovu petu’ – čovjek, očito, o Mađarskoj pojma nema. Jobbik, naime, nije čovjek nego vrlo opaka formacija koju bi se moglo nazvati strankom mada ima obilježja milicije, pa i paramilitarne formacije. Ipak, ovaj je Komadinin gaf ostao u sjeni najveće predizborne havarije novijeg doba. Imenovanje Andrije Hebranga povjerenikom predsjednice za izbjeglice čin je koji se opire zdravom razumu, kao i mogućnosti istoga da shvati Hebrangovu ideju da vojnici tijelima (‘oni znaju kako se to radi’) spriječe izbjeglice u ulasku u Hrvatsku. Naš bi Andrija svakog izbjeglicu pitao za ime, prezime, snimio, obilježio, uzeo DNK, možda stavi kakav broj na nj i tako dalje i tomu slično. A kako? To podsjeća na dosjetku po kojoj se zeca može uloviti tako da mu se stavi soli na rep. U Japanu ovakve pothvate, kao slanje Hebranga u kampanju HDZ-a, nazivaju sepuku. No odluka predsjednice da Hebrangu priklama Juru Radića, Slobodana Langa, Matu Granića (‘Izbjeglice se motaju po Makedoniji’, kaže Granić) i Ivicu Kostovića, eksperiment je dostojan Kostovićeva Instituta za mozak. Pantovčak je postao Jurski park i trebalo bi istražiti iz kakvih se vijuga rađaju takve zamisli.
Žarko Puhovski briljira. Na upit je li angažman Hebranga kao predsjedničina povjerenika za izbjeglice stvaranje paralelne vlasti, Puhovski odgovara lapidarno – ne, to je loš vic. Na ponovljeno pitanje daje malo širi odgovor: čovjek još nije izašao iz 1990-ih. Potom ukazuje na paradoksalne obrate: Milanović brani Angelu Merkel od Kolindina uklizavanja zdesna, dok Karamarko, koji je u nedjelju tražio zatvaranje granica prema Srbiji, u utorak brani Vučića od Milanovića i traži – otvaranje granica. Hrvatski novinari šilje neku stvar na Vučiću, srpski na Milanoviću, pa u cijeloj toj ludosti citirajmo i nešto pametno. Saša Gajin na Peščaniku kaže: ‘I mi, dakle, umesto da se pozabavimo pravima i slobodama migranata, azilanata i izbeglica, i to zajedno sa drugima u Evropi, mi se umesto toga bavimo time da naudimo drugima. Ne bavimo se razgovorom, bavimo se merama odmazde. Ne bavimo se traženjem rešenja, bavimo se nečim što može da napravi nove probleme. Dakle, mi se ne bavimo problemom koji postoji, mi se bavimo problemom koji ćemo tek da stvorimo.’ To smo mi, znamo mi nas, jebo ti nas…
U Hrvatskoj se događa svjetsko čudo: reporteri se javljaju s velikog SDP-ova skupa u Zagrebu koji nalikuje na masovke iz ere klasičnog sanaderizma. Vijore se zastave, Zoki diže čvrsto stisnutu pesnicu, desnica je na srcu, slavi se Hrvatska, Lalovac golim prsima nasrće na bankare u Beču i Milanu… U isto vrijeme, čujemo zaziv Đure Glogoškog da se otvore granice prema Srbiji jer hrvatsko gospodarstvo ne može otrpjeti takvu blokadu. Ruža Tomašić primjećuje da joj je Milanović ukrao retoriku, no ne moli ga da joj je vrati, već mu predlaže da sa Srbima ‘organizira iskren razgovor’. HDZ kolektivno vapi za bratstvom i jedinstvom. S Trga žrtava fašizma čujemo samo jedno pitanje: Tko nas, bre, zavadi? Nikolić i Vučić, tvrde HDZ-ovci, žrtve su Zorana Milanovića.U tom se smislu može reći da je Milanovićev performans predstavljao najpliću političku predstavu s najdubljim zamislivim posljedicama. Nakon njega više ništa neće biti isto. Što je taj performans pokazao? Prvo, da svatko može razviti zastave, urlati ‘Hrvatska, Hrvatska’ i svađati se sa Srbima. Kako je taj sadržaj vidljivog ‘domoljublja’ ujedno i jedini sadržaj desne retorike uopće, jasno je da je Milanović desnici oduzeo cijelu scenu. Kako će sad ta škvadra urlati protiv ćirilice kad su propustili sudjelovati u bitki protiv Vučića? Kako će prozivati Milanovića kao srboljupca kad ga je cijeli tabloidni Beograd proglasio ustašom? Rječnikom Džonija Štulića, Milanović je svojim protivnicima s desnice ‘obezvrijedio logiku, oskvrnuo im trud, bez milosti ih nasukao na sprud…’ No pogledajmo i drugu stranu medalje. Milanovićeva je koreodrama otkrila i to da na desnici nemamo nikakve radikale, ljute ustaše, već puke konjunkturiste, igrače trivijalne političke koreodrame. Da su Đuka, Tomo i društvo doista ljuti desničari, svrstali bi se pod zastavu i povikali – u boj, u boj! No oni su, kao da je riječ o notornim neoliberalima, zakukali za ljepotama otvorenih granica, slobodnog tržišta i cirkulacije robe, ljudi i kapitala… Gdje je nestao gospodin Jobbik?
portalnovosti
Rat koji je promijenio svijet, HTV 1
Briljantan dokumentaristički uradak pokazuje kako je došlo do majke svih modernih ratova, ruske intervencije u Afganistanu. Sovjeti su 1979., prema zamislima svoje tajne službe, mimo volje Politbiroa i umirućeg Brežnjeva, odlučili malo smiriti radikalne afganistanske komuniste i odstraniti radikalnu a promovirati umjerenu frakciju. U tom su smislu – poziv za intervenciju je došao iz Afganistana – tajno umarširali u zemlju, opkolili predsjedničku palaču i usuli predsjedniku Aminu otrov u piće. Afganistanski komunisti slijepo su vjerovali Rusima. Piće se, na žalost Rusa, zvalo Coca-Cola i uništavalo je sve otrove, priznaje šef padobranaca koji je vodio operaciju i Aminu uvalio kuhara trovača. Zbog Coca-Cole predsjednik je preživio trovanje, pa su ga morali likvidirati na popravnom i bez egzibicija s gaziranim pićima. Rusi su došli na nekoliko tjedana, a ostali cijelo desetljeće. Afganistanci, naime, ruske akcije nisu dočekali s osobitim oduševljenjem, naročito mudžahedini, kojima se protureligiozni teror domaćih komunista popeo navrh glave, pa su uz pomoć Pakistana i CIA-e otpočeli masovnu pobunu. Američki predsjednik Jimmy Carter, inače dobar, duševan i pomalo naivan čovjek, na rusko je vjerolomstvo – s Brežnjevom je dogovorio detant – poludio i u regiju poslao Zbigniewa Brzezinskog, zloduha moderne geopolitike i čovjeka kojemu dugujemo dobar dio zasluga za rasulo suvremene civilizacije. Kao ljuti antikomunist i još ljući antirus, Brzezinski je s pakistanskog teritorija, odakle puca sjajan pogled na Afganistan, s kalašnjikovom u ruci poveo radikalne islamiste u džihad. ’Priredit ćemo Rusima njihov Vijetnam’, rekao je i nije pogriješio. Samo, nije znao – tj. nije želio – na vrijeme stati na loptu. Amerikanci su nadalje financirali i pomagali sve radikalnije skupine, forsirajući sovjetski kolaps umjesto mira u Afganistanu. Tako je fundamentalističku pošast, koja se godinama razvijala u sve gorem pravcu, faktički započeo jedan gorljivi katolik. On je utemeljio prvi fundamentalistički startup u Afganistanu. Iz te je radionice došao i Osama bin Laden. Uskoro su se mudžahedini slikali u Bijeloj kući s Reaganom, kao borci za slobodu, a ostalo je povijest… Sovjetski Savez ubrzo se slomio, a američki su se favoriti pretvorili u Frankensteina. Živahni su i dan-danas – u vrijeme pisanja ove kritike osvojili su Kunduz, grad od 300.000 stanovnika.Ovaj bi uradak trebali pogledati svi domaći dokumentaristi koji se bave ratnim temama, pa iz njega kopirati prosede. Dokumentaristika nije konjunkturna mitologija, kako vjeruju generacije koje je odgojio Obrad Kosovac, već filmovi nalik na ovaj, koji je već pokupio mnoštvo svjetskih nagrada, a bez problema ga je moguće gledati u Afganistanu, Rusiji, SAD-u, bilo gdje gdje istinoljubivost još nije sasvim prezrena stvar.
Otvoreno
U Mađarskoj ima jedan desniji gospodin od Orbana i taj se gospodin zove Jobbik, tvrdi riječki župan Zlatko Komadina, otkrivajući svoju ‘Ajfelovu petu’ – čovjek, očito, o Mađarskoj pojma nema. Jobbik, naime, nije čovjek nego vrlo opaka formacija koju bi se moglo nazvati strankom mada ima obilježja milicije, pa i paramilitarne formacije. Ipak, ovaj je Komadinin gaf ostao u sjeni najveće predizborne havarije novijeg doba. Imenovanje Andrije Hebranga povjerenikom predsjednice za izbjeglice čin je koji se opire zdravom razumu, kao i mogućnosti istoga da shvati Hebrangovu ideju da vojnici tijelima (‘oni znaju kako se to radi’) spriječe izbjeglice u ulasku u Hrvatsku. Naš bi Andrija svakog izbjeglicu pitao za ime, prezime, snimio, obilježio, uzeo DNK, možda stavi kakav broj na nj i tako dalje i tomu slično. A kako? To podsjeća na dosjetku po kojoj se zeca može uloviti tako da mu se stavi soli na rep. U Japanu ovakve pothvate, kao slanje Hebranga u kampanju HDZ-a, nazivaju sepuku. No odluka predsjednice da Hebrangu priklama Juru Radića, Slobodana Langa, Matu Granića (‘Izbjeglice se motaju po Makedoniji’, kaže Granić) i Ivicu Kostovića, eksperiment je dostojan Kostovićeva Instituta za mozak. Pantovčak je postao Jurski park i trebalo bi istražiti iz kakvih se vijuga rađaju takve zamisli.
Dnevnik 3, HTV 1
Žarko Puhovski briljira. Na upit je li angažman Hebranga kao predsjedničina povjerenika za izbjeglice stvaranje paralelne vlasti, Puhovski odgovara lapidarno – ne, to je loš vic. Na ponovljeno pitanje daje malo širi odgovor: čovjek još nije izašao iz 1990-ih. Potom ukazuje na paradoksalne obrate: Milanović brani Angelu Merkel od Kolindina uklizavanja zdesna, dok Karamarko, koji je u nedjelju tražio zatvaranje granica prema Srbiji, u utorak brani Vučića od Milanovića i traži – otvaranje granica. Hrvatski novinari šilje neku stvar na Vučiću, srpski na Milanoviću, pa u cijeloj toj ludosti citirajmo i nešto pametno. Saša Gajin na Peščaniku kaže: ‘I mi, dakle, umesto da se pozabavimo pravima i slobodama migranata, azilanata i izbeglica, i to zajedno sa drugima u Evropi, mi se umesto toga bavimo time da naudimo drugima. Ne bavimo se razgovorom, bavimo se merama odmazde. Ne bavimo se traženjem rešenja, bavimo se nečim što može da napravi nove probleme. Dakle, mi se ne bavimo problemom koji postoji, mi se bavimo problemom koji ćemo tek da stvorimo.’ To smo mi, znamo mi nas, jebo ti nas…
Dnevnik, HTV
U Hrvatskoj se događa svjetsko čudo: reporteri se javljaju s velikog SDP-ova skupa u Zagrebu koji nalikuje na masovke iz ere klasičnog sanaderizma. Vijore se zastave, Zoki diže čvrsto stisnutu pesnicu, desnica je na srcu, slavi se Hrvatska, Lalovac golim prsima nasrće na bankare u Beču i Milanu… U isto vrijeme, čujemo zaziv Đure Glogoškog da se otvore granice prema Srbiji jer hrvatsko gospodarstvo ne može otrpjeti takvu blokadu. Ruža Tomašić primjećuje da joj je Milanović ukrao retoriku, no ne moli ga da joj je vrati, već mu predlaže da sa Srbima ‘organizira iskren razgovor’. HDZ kolektivno vapi za bratstvom i jedinstvom. S Trga žrtava fašizma čujemo samo jedno pitanje: Tko nas, bre, zavadi? Nikolić i Vučić, tvrde HDZ-ovci, žrtve su Zorana Milanovića.U tom se smislu može reći da je Milanovićev performans predstavljao najpliću političku predstavu s najdubljim zamislivim posljedicama. Nakon njega više ništa neće biti isto. Što je taj performans pokazao? Prvo, da svatko može razviti zastave, urlati ‘Hrvatska, Hrvatska’ i svađati se sa Srbima. Kako je taj sadržaj vidljivog ‘domoljublja’ ujedno i jedini sadržaj desne retorike uopće, jasno je da je Milanović desnici oduzeo cijelu scenu. Kako će sad ta škvadra urlati protiv ćirilice kad su propustili sudjelovati u bitki protiv Vučića? Kako će prozivati Milanovića kao srboljupca kad ga je cijeli tabloidni Beograd proglasio ustašom? Rječnikom Džonija Štulića, Milanović je svojim protivnicima s desnice ‘obezvrijedio logiku, oskvrnuo im trud, bez milosti ih nasukao na sprud…’ No pogledajmo i drugu stranu medalje. Milanovićeva je koreodrama otkrila i to da na desnici nemamo nikakve radikale, ljute ustaše, već puke konjunkturiste, igrače trivijalne političke koreodrame. Da su Đuka, Tomo i društvo doista ljuti desničari, svrstali bi se pod zastavu i povikali – u boj, u boj! No oni su, kao da je riječ o notornim neoliberalima, zakukali za ljepotama otvorenih granica, slobodnog tržišta i cirkulacije robe, ljudi i kapitala… Gdje je nestao gospodin Jobbik?
portalnovosti
