Književni portret: Antun Toni Bartek

Slavonsko-baranjski ogranak DHK obilježio je nedavno 40. obljetnicu utemeljenja Slavonske sekcije tadašnjeg Društva književnika Hrvatske. Osnivačka skupština održana je u Osijeku. U vinkovačkoj Gradskoj knjižnici bio je pohranjen sav materijal o tom događaju, tako da je sa spaljivanjem knjižnice i ova građa zauvijek izgubljena. Kako je pokojni Vladimir Rem bio duša cijelog projekta, njemu u čast održana je posebna književna tribina u Slavonskom Brodu 1. prosinca 2021. Od sudionika osnivanja navedene Sekcije koja se sada zove Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski DHK, u životu su preostali još samo Antun Toni Bartek i moja malenkost.

Kolega Bartek darovao mi je tom prigodom svoju posljednju knjigu „U stihu, u priči…“ koju je priredio pokojni Miroslav Slavko Mađer, a objavila „Brodska riječ“ kojoj je glavni urednik bio, danas pokojni Vladimir Rem.

Miroslav Mađer je napisao vrlo nadahnut predgovor pod naslovom „Dnevnik srca pjesnika Broda“. U uvodu ovog teksta Mađer svjedoči: „Nesuđeni predgovornik ove knjige, naš dični Vladimir Rem, znao je brodske i vinkovačke pjesnike, reklo bi se, u dušu! A jedan od takvih koji se vidno nazire u slavonskim pjesmama i zaljubljenicima zavičaja svakako je i Antun Toni Bartek. Toni je, kako mi dovikuje u uho Rem, naš dragi brodski izdanak, jedan od onih koji je pjesme sastavljao negdje između tolikih mu zaduženja i funkcija u društveno-političkom životu Slavonskog Broda, a nadasve, u kulturi. Toliki pjesnikov angažman kao svojevrsnog animatora kulture, pedagoga čitanja i pisanja literature samo je obogatio njegov pjesnički vokabular i sklonosti umjetničkim vrednotama.“

Mlađim čitateljima želim predstaviti Tonija Barteka. Rođen je u Slavonskom Brodu 1947., a te će dvije činjenice dijelom odrediti i njegov književni rad. Kako piše u pogovoru Dunja Vanić, Bartek je „gradeći svoj umjetnički izričaj u Brodu druge polovice šezdesetih, imao više nego plodno i poticajno okruženje brodskog i slavonskog pjesničkog kruga već afirmiranih autora (Geza Milošić, Vlado Rem, Miroslav Mađer, Zlatko Tomičić, Benošić…) koji su upravo tih godina, puni matičarskog zanosa, sustavno uzdizali hrvatsku kulturu potičući mlade autore, među kojima je bio i Bartek“. U nastavku autorica piše: „Krećući se u krugu starijih slavonskih kolega pjesnika, Bartek se poveo za tradicijom krugovaša i stao uz rame suvremenim hrvatskih autorima – stih mu nije nužno uvjetovan rimom i ritmom pa se, tako slobodan, prepušta ritmu nanizanih misli i pjesničkih slika. Otuda i ciklus haiku poezije, koji objavljuje pod naslovom ‘Ivanjske krijesnice’, brojne minijature, kao i učestalost ljubavnih i erotskih tema. Izbjegao je pritom zonu folklora, velike nacionalne zanesenosti i mirisima ‘slavonske crnice’, izgradivši se u urbanog pjesnika.”

Autorica ispravno zaključuje kako je Bartek „zapravo, pjesnik predgrađa, što se možda najbolje očituje u pjesmama ‘Jelas’, ‘Krečari iz Glogovica’, ‘Praznik pralja’, ‘Ruševinom ceste’, ‘Mokro brojanje’…“

Toni Bartek je od 1967. stalni suradnik i član redakcije „Posavskih tokova“. Iduće godine izlazi mu prva samostalna zbirka pjesama pod naslovom „Prvi dio srca“ u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Slavonskom Brodu. On je od tada i pokrovitelj ovog Ogranka jer više godina organizira i vodi popularne „Večeri poezije i šansone“. Od 25.  prosinca 1970. uređuje i vodi najpopularniju emisiju na Radio Brodu „Studio 342“ koja je trajala deset godina. Prijelomne 1971. izabran je u Upravni odbor Matice hrvatske. Iste je godine diplomirao na Pedagoškoj akademiji u Slavonskom Brodu i zaposlio se u Industrijskoj školi. Godine 1980. u Osijeku je osnovana Sekcija DKH i Bartek je primljen za redovitog člana. Godine 1982. navedena Sekcija predlaže ga za prijam u članstvo Društva književnika Hrvatske.

Nakon obnove rada MH 1991. Bartek nastavlja svoje matičarsko djelovanje. Jedan je od utemeljitelja i prvi predsjednik Scene Gradskog kazališta Slavonski Brod. Sudjeluje u Domovinskom ratu kao ratni dopisnik. God. 1993. izabran je za predsjednika Izvršnog odbora Ogranka MH u Slavonskom Brodu. Obnavlja niz funkcija u gradskoj administraciji. Godine 2007. dobitnik je nagrade Josip i Ivan Kozarac za knjigu „Pjesme koje vole djecu“, Ogranka MH u Slavonskom Brodu. Godine 2009. pokretač je i urednik biblioteke „Brodski krugovi“, Ogranka MH Slavonski Brod.

Navodim najvažnija djela Tonija Barteka: „Troje“ (u koautorstvu s Božicom Brljević i Tonijem Krajinom), Slavonski Brod, 1969.; „Prvi dio srca“, Slavonski Brod, 1969.; „Nikad dosta ljubavi“, Slavonski Brod, 1979.; „Pjesme koje vole djecu“, Slavonski Brod, 2007.; „Zvjezdani pašnjak“, Slavonski Brod, 2012.

Bartek je zastupljen u mnogim zbornicima i godišnjacima. U knjizi koju predstavljamo sve je to navedeno kao i popis literature o njegovom stvaralaštvu.

Prvi dio knjige, „U stihu, u priči“ sadrži autorove pjesme svrstane u cikluse „Otrgnuti glas“, „Prvi do srca“, „Nikad dosta ljubavi“ i „Pjesme koje vole djecu“. Drugi dio knjige sadrži Bartekovu prozu: „Silvestrovo s Fabijanom Šovagovićem“; „Brodska pjesnička suza“; „U sunčanom krugu slavonske naive“; „Hugo Badalić – učitelj“; „Stadion ‘Klasije“; „Bravo, majstorice“; „Informativni razgovor“; „Alo, Haag“; „Mojih sedam anđela“ i „Izgubljena partija šaha“.

Pokojni Miroslav Mađer vrlo nadahnuto opisuje Bartekovo pjesništvo: „A Bartek piše što vidi i što mu ‘pada’ u stih ili stihovanu rečenicu. Time složenije bogati vlastite opservacije i percepcije, što će reći da zna uočavati, zapažati i kroz to doživljavati današnje vrijeme ‘izgubljeni mirisima gradskih drvoreda’. Pohvalno je u njega kada niže slike kao da je slikar stiha više nego reporter oglasa, pri kavici u ‘brodskoj kavani’…“ U nastavku Mađer zaključuje: „Pjesnik Toni Bartek i ne bi bio pjesnikom kad ne bi vodio intimniji dnevnik o ljubavi i Njoj.”

Važan dio Bartekova stvaralaštva pripada djeci. Mađer svoj esej o Barteku zaključuje riječima: „I na kraju ova uvodna zapisa podvukao bih da Antun Toni Bartek zauzima vidno mjesto u kolu brodskih pisaca, naročito s njegovim pjesničkim doprinosom istinita nadahnuća.“

Autorica pogovora Dunja Vanić stavlja Barteka u krug „starijih slavonskih pjesnika“ i tvrdi kako se „poveo za tradicijom krugovaša i stao uz rame suvremenim hrvatskim autorima – stih mu nije nužno uvjetovan rimom i ritmom, pa se tako slobodan, prepušta ritmu nanizanih misli i pjesničkih slika“. Slažem se s autoricom kada piše: „Antun Toni Bartek pjesnik je žive slike. Njegove pjesme pune su živih, slikovnih prizora, koji uključuje sve osjete, okuse, boje i zvukove, posebno kada govori o djevojkama…“ Važno je naglasiti što je i ova autorica učinila, da treba istaći i vrijednost Bartekove poezije za djecu. Slažem se s njom kada piše kako je ova poezija „fini odraz poštovanja prema dječjem nevinom i iskrenom svijetu, a često čak nije ni namijenjena isključivo djeci“. I ispravno zaključuje: „Upravo zato možemo reći da su ‘Pjesme koje vole djecu’ zasigurno najznačajnija knjiga Antuna Tonija Barteka.”

Indikativno je što ni pisac predgovora, a ni autorica pogovora, nisu skrenuli pozornost na Bartekovu prozu u drugom dijelu knjige. A riječ je o dobroj literaturi pisanoj lijepim jezikom, dinamičnoj, emocionalnoj s autobiografskim sadržajima. Kao primjer ističem „Silvestrovo s Fabijanom Šovagovićem“. Autor se prisjeća gostovanja velikog kazališnog umjetnika i književnika u Brodu: „Za vrijeme ručka, koji je trajao gotovo tri sata, izdvojio bih nekoliko detalja razgovora između mene i Fabijana Šovagovića. Glavna tema razgovora bila je kazališna predstava i scenarij za film ‘Sokol ga nije volio’. Pokazalo se kasnije da su to iznimno uspješna djela u kojima se Šovagović predstavio i kao pisac. Zapravo ta njegova djela bili su prvijenci koji su nagovijestili i novo doba u Hrvatskoj. Od Fabijana tada usvajam riječ ‘dragovoljac’ umjesto ‘dobrovoljac’, jer dok je pripovijedao o svojim domobranima i ustašama koji su se pojavljivali u ‘Sokolu’, ta riječ bila je tako slikovita, zvonka i važna kao da se radi o ključu koji otključava prošlost i budućnost.“

Istaknuo bih i Bartekovu prozu posvećenu nesretnom i tragičnom pjesniku Valentinu Benošiću. O njemu nadahnuto, ali ispravno piše: „Valentin Benošić bio je pjesnik, uistinu pjesnik. Njegov fizički izgled, njegov život, njegovo djelovanje, njegova sudbina, njegovo sve u njemu i oko njega bilo je pjesnički određeno…“

Kao prilog knjizi dodan je izbor fotografija važnih za život Tonija Barteka

Osobno držim knjigu „U stihu, u priči“ dobrim književnim uratkom. Naš veliki književnik Miroslav Mađer znalački je odabrao najvrjednije priloge iz Bartekova poetskog i proznog opusa. Stoga se pridružujem čestitkama želeći ovom vrijednom književnom i društvenom djelatniku još puno godina života i dobrih književnih ostvarenja.