Koliko traje rat?

Hrvatska kinematografija od devedesetih godina naovamo u znatnoj je mjeri, direktno ili indirektno, vezana za rat – od filmova o "neupitnom Dobru i nedvojbenom Zlu" koji su služili kao sredstvo "promicanja službenih državotvornih vrijednosti", kako portretiranje ratnih zbivanja opisuje Marijan Krivak, do šireg tematiziranja poslijeratnih društvenih trauma – raspad Jugoslavije i razorni etnički sukobi obilježili su glavninu domaćeg filmskog kanona. Da interes za tematiku ne jenjava, svjedoče i dva filma koja posljednjih mjeseci ostvaruju zapažene rezultate na međunarodnoj sceni – Srbenka Nebojše Slijepčevića i Chris the Swiss švicarske redateljice Anje Kofmel, oba prikazana na ovogodišnjem izdanju Liburnia Film Festivala.

Uvrštavanje Chris the Swissa u prestižnu selekciju Tjedna kritike i Srbenkino osvajanje nagrade Doc Alliance za dokumentarac godine nastavak je niza uspjeha koji domaći film posljednjih godina ostvaruje na značajnim inozemnim festivalima, okrunjenog posebnom nagradom žirija za Zvizdan u Cannesu 2015. godine. No, iako se naizgled radi o filmovima slične (po)ratne tematike koja i dalje dobro prolazi kod strane kritike, o razlici među njima najbolje govore reakcije koju su izazvali u domaćoj javnosti. Dok je Zvizdan u hrvatskim medijima gotovo unisono predstavljen kao jedan od vrhunaca novije kinematografije, dokumentarci Nebojše Slijepčevića i Anje Kofmel proglašeni su kontroverznima i prije nego što su dočekali svoje prve projekcije. Razlog tome zasigurno se krije u kontekstu njihova nastanka, ali i u redateljskom pristupu – dok je Matanić temu sukoba obradio znatno "mekše", u zoni sigurne apolitičnosti kroz priču o zabranjenoj ljubavi, navedeni filmovi zadiru mnogo dublje u traumatična društvena pitanja, suočavajući gledatelje s pričama koje odstupaju od dominantnog narativa o Domovinskom ratu. A takav pristup u aktualnoj društvenoj klimi dovoljan je za napade od strane braniteljskih udruga, desnih medija, a onda i gubitak financiranja, zbog čega se i sami autori rijetko odvažuju na hrabriji iskorak.

Srbenka je nastala upravo iz ideje da se "snimi film koji bi priznao činjenicu da nisu svi hrvatski građani na isti način doživjeli Domovinski rat i da se ne radi o jednoj neupitnoj herojskoj priči, već priči s mnogo tragedija", kako je na razgovoru u sklopu Liburnia Film Festivala pojasnio Slijepčević. Dokumentarac prati proces redatelja Olivera Frljića i glumačke ekipe u radu na predstavi o ubojstvu dvanaestogodišnje djevojčice Aleksandre Zec koja je uzburkala kulturno polje i prije samog početka produkcije. Podsjetimo, predstava je trebala biti izvedena u zagrebačkoj Gavelli, no Frljić je odustao od suradnje s kazališnom kućom nakon cenzure plakata za predstavu Fine mrtve djevojke. Predstava je potom prebačena u Rijeku, na pozornicu Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku gdje je i dalje izazivala pomutnju, prije svega u redovima braniteljskih udruga koje su napadale redatelja zbog "nedovoljne brige o 'našim' žrtvama". Slijepčević je bio zainteresiran upravo za te pojave, više no za dokumentiranje rada na predstavi koja je pak, sudeći po zabilježenom, prerasla u kolektivnu terapiju. U tom procesu redateljevu pažnju zadobila je Nina Batinić, dvanaestogodišnja glumica srpske nacionalnosti koja je slušajući rasprave starijih kolega i sama počela proživljavati krizu identiteta i osjećati teret prošlosti na vlastitim ramenima. Priča o nacionalizmu i društvenim podjelama tako se personificirala u emotivnoj priči djevojčice koja svjedoči o tome kako rane koje je rat ostavio nisu ni zalječene ni nadiđene, već se i dalje prelamaju na najnevinijima.

Chris the Swiss vraća nas pak u 1991. godinu s pričom o 26-godišnjem švicarskom novinaru Christianu Würtenbergu koji je došao u Slavoniju kako bi izvještavao za njemačku radiopostaju. Ubrzo se priključio PIV-u, Prvom internacionalnom vodu koji su činili stranci, a nedugo zatim je i ubijen. Ubojica nikada nije pronađen, a njegova rođakinja Anja Kofmel odlučila je snimiti film u kojem istražuje nerazriješene okolnosti Chrisove pogiblje kako bi, riječima producenta Siniše Juričića, na neki način zaključila priču o njegovoj smrti i donijela katarzu obitelji. Film je realiziran u koprodukciji Nukleus filma, u zanimljivoj kombinaciji dokumentarnih snimki i animacije na kojoj je radilo 22 hrvatskih animatora i animatorica. Ipak, medijsku pažnju nije zaokupila činjenica da se prvi put nakon četrdeset godina u Hrvatskoj radi dugometražna animacija, već upravo to da iza filma stoji producentska kuća javnosti poznata po skandalu oko filma Petnaest minuta – masakr u Dvoru i optužbama za "protuhrvatsko djelovanje", zbog čijeg je financiranja turbulentno bilo i u Hrvatskom audiovizualnom centru. HAVC se prije projekcije u Cannesu ogradio i od Chris the Swissa – film nije kolaudiran, nije dobio "zeleno svjetlo" za prikazivanje zbog, kako se navodi, odstupanja konačne verzije filma od pisanog predloška koji je poslan na natječaj. Iako opovrgava takve navode, Juričić na razgovoru u Opatiji s pravom ukazuje i na besmisao tog merituma kao i optužbi za izmjene scenarija u dokumentarnom filmu te ističe kako se oko filma stvara atmosfera "afere" i prije negoli ga je itko pogledao.

I Slijepčević upozorava na opasnost nametanja diskursa "kontroverze" kada se govori o filmovima koji nastoje rasvijetliti priče koje iskaču iz jedinog društveno prihvaćenog narativa o Domovinskom ratu. Iako smo ranijih godina mogli vidjeti i neke hrabrije istupe, kakav je primjerice Kneževićeva Oluja nad Krajinom ili pak zapaženi film Crnci, zajednički scenarističko-redateljski projekt Gorana Devića i Zvonimira Jurića, aktualna društvena klima otupila je autorske oštrice. "Danas se većina projekata trudi biti 'na liniji'", ističe Slijepčević, "no promašeno je kada nešto što pretendira biti umjetnost ponavlja narativ koji ionako dominira u društvu. To nije svrha umjetnosti, ali svakako svjedoči o tome da postoji neka količina straha i autocenzure". Upravo takvo društvo Slijepčević portretira kroz priču djevojčice koja je podijeljena oko vlastitog identiteta, kao rezultat onog što čuje u medijima i društvu u kojem živi. "Riječ 'Srbin' se koristi kao pogrdna riječ, u identifikaciji nacionalne pripadnosti i zločinačke tendencije, što je djevojčici srpske nacionalnosti predstavljalo grozan teret s kojim se nije znala nositi, zbog čega je i postala glavna junakinja filma", pojašnjava redatelj. Njezinu priču domaća publika može pogledati od 20. rujna kada kreće u distribuciju kroz Mrežu neovisnih kinoprikazivača, dok Chrisova sudbina i dalje ostaje neizvjesna.