Kratki film Đorđa Traživuka o Đorđu Dickovu iz sela Mola, koji je dvanaest godina posluživao na dvoru kraljice Elizabete, čisto je zadovoljstvo. ‘Gledao sam kako je oko 3.000 ljudi iz kraljičine službe dobilo otkaz ili su sami odustali jer je to dobro plaćena, ali teška i zahtjevna služba’, kaže Dickov
Na Klasik TV-u, svom omiljenom – zapravo jedinom – izletištu u nostalgiju, vidiš naslov koji si tog dana propustio, ‘Služio sam engleskog kralja’, pa se hvataš daljinca i on demand puštaš film kako bi uživao u lijepom, melodioznom, duhovitom i vrckavom jeziku Čeha. To je, upotrijebimo tri pomalo zaboravljena epiteta, ljupki, dražesni, šarmantni jezik ‘Sela moga malog’, ‘Strogo kontroliranih vlakova’, ‘Bolnice na kraju grada’, ‘Briši, konobaru, briši!’, ‘Arabele’, Hašeka i Formana, Hrabala i Menzela, to je i bajkoviti jezik tvog djetinjstva, utočište, oaza spokoja u koju iz ove kaljuže želiš pobjeći na sat-dva. A onda, iznenađen, ispod tog naslova ugledaš konobara u crnom odijelu i bijelim rukavicama koji, pred stolom punim teške, raskošne srebrnine, priča svoj životni put. Gdje je tu, k vragu, Menzel? Greška? Ovoj sceni prethodi kratka naracija spikera koji čita kratki uvod o ljudima koji su u svom poslu ‘dotakli zvezde’ i ‘ostvarili svoj san’, a ‘takvih je malo’. Trenutak-dva razmišljaš, kaniš odustati od gledanja – očekivao si vrckavog Čeha, a dobio smrtno ozbiljnog Srbina – no onda te priča čovjeka koji je u svom poslu ‘dotakao zvezde’ zakuje uz ekran…
Đorđe Dickov – tako je ime ovog veličanstvenog profesionalca – iz sela Mola dvanaest je godina posluživao na dvoru kraljice Elizabete. Svaki komad posuđa pred Đorđem remek je djelo filigranstva: on o svakom od tih komada priča priču, svaka od tih priča ima dušu, svaka riječ nosi neku emociju, ima patinu i težinu, dostojanstvo i ljepotu kao i srebro koje opisuje. Dickov je, kaže spiker, ostvario svoj san – a kako? Tako da mu se posvetio bez rezerve. Cijeloga života sa sobom je nosio tri bilježnice u koje je marljivo bilježio nove spoznaje, ono što je naučio. ‘Stalno sam se usavršavao’, kaže on, ‘i nikad nisam naučio dovoljno, čak ni sad ne znam sve.’ Rabi, učitelju! U svojoj dugoj karijeri Đorđe – za Njezino veličanstvo ‘Kapetan George’ – posluživao je pola svjetskog jet seta: kraljicu i njezinog supruga, Rockefellera, Charlesa i Dianu (profinjena, draga, mnogi konobari nisu je voljeli posluživati jer je bila skromna – ‘škrta’, tražila je obično flambirani stake po receptu svoga oca), Tinu Turner (davala je napojnice od pet dolara). ‘Za kraljicu sam radio deset godina i kao kraljevski konobar, šef protokola i instruktor, ali sam ostao u službi još godinu i pol nakon isteka ugovora’, rekao je u jednom intervjuu. ‘Za to vrijeme gledao sam kako je oko 3.000 ljudi iz kraljičine službe dobilo otkaz ili su sami odustali jer je to dobro plaćena, ali teška i zahtjevna služba. Krvav je to kruh.’ Kraljevski protokol darovao mu je servis od 250 elemenata od kojih su neki izrađeni u vrijeme kraljice Viktorije, Rockefeller mu je dao tešku srebrnu socijeru, dva egipatska i jedan talijanski predsjednik nisu škrtarili na znacima zahvale… Kanadski predsjednik bio je pak neobično škrt, za večeru bi naručio četiri sendviča, za sebe i obitelj. Uzor ‘Kapetana Georgea’ je Conrad Hilton, ‘najbolji među ugostiteljima’. Neke njegove procjene zadivljuju suptilnošću. Izdvajamo rang-listu juha: najbolja, najkrepkija juha je ona od jarebice, na drugom mjestu je juha od lastinog gnijezda, slijedi juha od bizonova repa (koji ima najviše proteina), potom juha od orke, juha od kornjače, pa juha od fazana. Juha od lastina gnijezda košta 500 dolara, otkrio nam je ovaj čovjek koji je radio na 12 mjesta, u osam sinagoga, a nikad u svoju butigu nije pustio politiku, njemu su svi koje je posluživao bili jednakopravni. Menzelov ‘Služio sam engleskog kralja’ ili ovaj kratki film Đorđa Traživuka, snimljen na 16-ici koja se već polako raspada pa i u slici i u tonu ima patinu? Svejedno – oba su čisto zadovoljstvo. Za one koji nemaju Klasik TV preporučujemo klasičnu alternativu, YouTube, gdje možete pogledati cijeli film.
Uvijek savršeno pripremljen, upućen, odmjeren a britak, Elvir Mešanović priredio je za N1 prilog o odnosima premijera i predsjednice u 2019. godini, godini u kojoj se i on sam etablirao kao jedan od naših najboljih TV reportera. U odnosima Plenkovića i Kolinde nisu cvjetale ruže, vidimo iz priloga: ćerali su se cijele godine, ona u kupe, on u špade, ona dramatizacija, on dedramatizacija, ona desno i desnije, on centar i centralnije… Mešanović nas je podsjetio oko čega su se sve svađali. Oko posjeta Aleksandra Vučića (za njega je imala vremena, za Natašu Kandić nije, nije ona tu nadležna); oko demografske politike (ni tu nije nadležna, nimalo, ali je njezin demografski plan odjeknuo pompoznije od svih planova Nade Murganić, navodno ministrice u tom resoru), oko Istanbulske konvencije (malo ju je hvalila, malo kudila), oko Marakeškog kompakta (isto). U prilogu smo vidjeli i jedan od najupečatljivijih prizora hrvatske informative 2019., moment kad predsjednica, ostavši bez argumenata, Hrvoju Krešiću otima mikrofon, a taj se Petar Veliki hrvatskog novinarstva – koji se saginje, ali se ne sagiba – spušta na njezinu visinu, ali ne i na njezinu razinu, kako bi demonstrirao najsnažniji interes za sudbinu svog pitanja. Pred sam kraj godine Plenković je Kolindu stjerao u kut, potaracao Radeljića i Galića, onda se napravio lud i rekao da to sve s njim nema nikakve veze, a da je Radeljić jeremija i cvilidreta. Kolindu je nakon toga napustio Bujanec, ‘Hrvatski tjednik’ proglasio je lovostaj zatvorenim, pa će predsjednica narednu godinu ući s pjesmom lijevo, desno, nigdje moga stana… glavnog stana ili čega već. Kakva će biti Kolindina 2019.? Samo nebo zna, ali ne zvuči obećavajuće.
‘Prime Time’ bi trebao funkcionirati kao besplatna klinika za senilne, zaboravne i minusinteligentne konzumente politike, a to je lavovski dio našega biračkog tijela, onih 70 posto građana koji misle da zemlja ide u krivom smjeru pa onda po stoti put biraju one koji je u tom smjeru vode. Prilično točno uvjerenje većine domaćih političara kako se faktično sjećanje prosječnog Hrvata ne proteže na razdoblje dulje od osam dana (možeš im prodati salto mortale kakav god želiš), dok je njegova politička memorija ukliještena u vremenu prije 80 godina, locirana u Drugi svjetski rat (pa je dovoljno da ga uhvatiš na ustaško-partizanske sentimente), Borna Sor dovodi u pitanje prodornim tumačenjem današnjice i primjerenom kontekstualizacijom povijesti (na koju nešto žešći akcent stavlja njegov kolega Domagoj Zovak). Stjepan Mesić hvali Ivu Sanadera, s kojim da je imao ‘džentlmenske odnose’, nisu ‘maltretirali javnost’ kao Kolinda i Plenković, i stvar za senilne zvuči zgodno, idilično, zaboravljeni raj, ali Sor u komentaru razvaljuje gosn’ Stipu podsjećanjem na Sanaderove juridičke probleme, a malo se prisjeća i Mesićevih ustaških podoknica. Ako vi zaboravljate, Sor pamti! S druge strane, opravdano se pita nije li začuđujuća kupovina izraelskih aviona možda malo manje začuđujuća ako pomislimo na korupciju ili nešto slično. ’Prime Time’ kotira kao satirička emisija, ali to nije njezina srž. To je gorka, prodorna i pametna analiza naše zbilje, tvrdo faktična i crnohumorna. Gledati, kad god je na programu.
Služio sam engleskog kralja, Klasik TV, 26. prosinca, 09:38
Na Klasik TV-u, svom omiljenom – zapravo jedinom – izletištu u nostalgiju, vidiš naslov koji si tog dana propustio, ‘Služio sam engleskog kralja’, pa se hvataš daljinca i on demand puštaš film kako bi uživao u lijepom, melodioznom, duhovitom i vrckavom jeziku Čeha. To je, upotrijebimo tri pomalo zaboravljena epiteta, ljupki, dražesni, šarmantni jezik ‘Sela moga malog’, ‘Strogo kontroliranih vlakova’, ‘Bolnice na kraju grada’, ‘Briši, konobaru, briši!’, ‘Arabele’, Hašeka i Formana, Hrabala i Menzela, to je i bajkoviti jezik tvog djetinjstva, utočište, oaza spokoja u koju iz ove kaljuže želiš pobjeći na sat-dva. A onda, iznenađen, ispod tog naslova ugledaš konobara u crnom odijelu i bijelim rukavicama koji, pred stolom punim teške, raskošne srebrnine, priča svoj životni put. Gdje je tu, k vragu, Menzel? Greška? Ovoj sceni prethodi kratka naracija spikera koji čita kratki uvod o ljudima koji su u svom poslu ‘dotakli zvezde’ i ‘ostvarili svoj san’, a ‘takvih je malo’. Trenutak-dva razmišljaš, kaniš odustati od gledanja – očekivao si vrckavog Čeha, a dobio smrtno ozbiljnog Srbina – no onda te priča čovjeka koji je u svom poslu ‘dotakao zvezde’ zakuje uz ekran…
Đorđe Dickov – tako je ime ovog veličanstvenog profesionalca – iz sela Mola dvanaest je godina posluživao na dvoru kraljice Elizabete. Svaki komad posuđa pred Đorđem remek je djelo filigranstva: on o svakom od tih komada priča priču, svaka od tih priča ima dušu, svaka riječ nosi neku emociju, ima patinu i težinu, dostojanstvo i ljepotu kao i srebro koje opisuje. Dickov je, kaže spiker, ostvario svoj san – a kako? Tako da mu se posvetio bez rezerve. Cijeloga života sa sobom je nosio tri bilježnice u koje je marljivo bilježio nove spoznaje, ono što je naučio. ‘Stalno sam se usavršavao’, kaže on, ‘i nikad nisam naučio dovoljno, čak ni sad ne znam sve.’ Rabi, učitelju! U svojoj dugoj karijeri Đorđe – za Njezino veličanstvo ‘Kapetan George’ – posluživao je pola svjetskog jet seta: kraljicu i njezinog supruga, Rockefellera, Charlesa i Dianu (profinjena, draga, mnogi konobari nisu je voljeli posluživati jer je bila skromna – ‘škrta’, tražila je obično flambirani stake po receptu svoga oca), Tinu Turner (davala je napojnice od pet dolara). ‘Za kraljicu sam radio deset godina i kao kraljevski konobar, šef protokola i instruktor, ali sam ostao u službi još godinu i pol nakon isteka ugovora’, rekao je u jednom intervjuu. ‘Za to vrijeme gledao sam kako je oko 3.000 ljudi iz kraljičine službe dobilo otkaz ili su sami odustali jer je to dobro plaćena, ali teška i zahtjevna služba. Krvav je to kruh.’ Kraljevski protokol darovao mu je servis od 250 elemenata od kojih su neki izrađeni u vrijeme kraljice Viktorije, Rockefeller mu je dao tešku srebrnu socijeru, dva egipatska i jedan talijanski predsjednik nisu škrtarili na znacima zahvale… Kanadski predsjednik bio je pak neobično škrt, za večeru bi naručio četiri sendviča, za sebe i obitelj. Uzor ‘Kapetana Georgea’ je Conrad Hilton, ‘najbolji među ugostiteljima’. Neke njegove procjene zadivljuju suptilnošću. Izdvajamo rang-listu juha: najbolja, najkrepkija juha je ona od jarebice, na drugom mjestu je juha od lastinog gnijezda, slijedi juha od bizonova repa (koji ima najviše proteina), potom juha od orke, juha od kornjače, pa juha od fazana. Juha od lastina gnijezda košta 500 dolara, otkrio nam je ovaj čovjek koji je radio na 12 mjesta, u osam sinagoga, a nikad u svoju butigu nije pustio politiku, njemu su svi koje je posluživao bili jednakopravni. Menzelov ‘Služio sam engleskog kralja’ ili ovaj kratki film Đorđa Traživuka, snimljen na 16-ici koja se već polako raspada pa i u slici i u tonu ima patinu? Svejedno – oba su čisto zadovoljstvo. Za one koji nemaju Klasik TV preporučujemo klasičnu alternativu, YouTube, gdje možete pogledati cijeli film.
Vijesti, N1, 26. prosinca, 21:30
Uvijek savršeno pripremljen, upućen, odmjeren a britak, Elvir Mešanović priredio je za N1 prilog o odnosima premijera i predsjednice u 2019. godini, godini u kojoj se i on sam etablirao kao jedan od naših najboljih TV reportera. U odnosima Plenkovića i Kolinde nisu cvjetale ruže, vidimo iz priloga: ćerali su se cijele godine, ona u kupe, on u špade, ona dramatizacija, on dedramatizacija, ona desno i desnije, on centar i centralnije… Mešanović nas je podsjetio oko čega su se sve svađali. Oko posjeta Aleksandra Vučića (za njega je imala vremena, za Natašu Kandić nije, nije ona tu nadležna); oko demografske politike (ni tu nije nadležna, nimalo, ali je njezin demografski plan odjeknuo pompoznije od svih planova Nade Murganić, navodno ministrice u tom resoru), oko Istanbulske konvencije (malo ju je hvalila, malo kudila), oko Marakeškog kompakta (isto). U prilogu smo vidjeli i jedan od najupečatljivijih prizora hrvatske informative 2019., moment kad predsjednica, ostavši bez argumenata, Hrvoju Krešiću otima mikrofon, a taj se Petar Veliki hrvatskog novinarstva – koji se saginje, ali se ne sagiba – spušta na njezinu visinu, ali ne i na njezinu razinu, kako bi demonstrirao najsnažniji interes za sudbinu svog pitanja. Pred sam kraj godine Plenković je Kolindu stjerao u kut, potaracao Radeljića i Galića, onda se napravio lud i rekao da to sve s njim nema nikakve veze, a da je Radeljić jeremija i cvilidreta. Kolindu je nakon toga napustio Bujanec, ‘Hrvatski tjednik’ proglasio je lovostaj zatvorenim, pa će predsjednica narednu godinu ući s pjesmom lijevo, desno, nigdje moga stana… glavnog stana ili čega već. Kakva će biti Kolindina 2019.? Samo nebo zna, ali ne zvuči obećavajuće.
Prime Time, N1, 29. prosinca, 20:00
‘Prime Time’ bi trebao funkcionirati kao besplatna klinika za senilne, zaboravne i minusinteligentne konzumente politike, a to je lavovski dio našega biračkog tijela, onih 70 posto građana koji misle da zemlja ide u krivom smjeru pa onda po stoti put biraju one koji je u tom smjeru vode. Prilično točno uvjerenje većine domaćih političara kako se faktično sjećanje prosječnog Hrvata ne proteže na razdoblje dulje od osam dana (možeš im prodati salto mortale kakav god želiš), dok je njegova politička memorija ukliještena u vremenu prije 80 godina, locirana u Drugi svjetski rat (pa je dovoljno da ga uhvatiš na ustaško-partizanske sentimente), Borna Sor dovodi u pitanje prodornim tumačenjem današnjice i primjerenom kontekstualizacijom povijesti (na koju nešto žešći akcent stavlja njegov kolega Domagoj Zovak). Stjepan Mesić hvali Ivu Sanadera, s kojim da je imao ‘džentlmenske odnose’, nisu ‘maltretirali javnost’ kao Kolinda i Plenković, i stvar za senilne zvuči zgodno, idilično, zaboravljeni raj, ali Sor u komentaru razvaljuje gosn’ Stipu podsjećanjem na Sanaderove juridičke probleme, a malo se prisjeća i Mesićevih ustaških podoknica. Ako vi zaboravljate, Sor pamti! S druge strane, opravdano se pita nije li začuđujuća kupovina izraelskih aviona možda malo manje začuđujuća ako pomislimo na korupciju ili nešto slično. ’Prime Time’ kotira kao satirička emisija, ali to nije njezina srž. To je gorka, prodorna i pametna analiza naše zbilje, tvrdo faktična i crnohumorna. Gledati, kad god je na programu.
